(NE)ZRELOST, Gabbie Hanna

Izdavač: Znanje, 2018.

eng. Adultolescence 

Zbirka poezije '(ne)zrelost' prva je knjiga popularne Youtuberice i komičarke Gabbie Hanna. Iskreno, pojma nisam imala tko je Gabbie Hanna, moj prvi glas o njoj bio je kad sam u ruke primila njenu knjigu, što je možda dobro jer bih inače imala ovakva ili onakva očekivanja, a, koliko znam iz iskustva, ta se očekivanja skoro nikad ne ispune. Ne znam, stoga, kakva je Gabbie kao komičarka, niti bi li me zainteresirala dovoljno da pratim njen YouTube kanal, ali za Gabbie koju sam upoznala u ovoj knjizi mogu reći da mi je - simpa.

Gabbiena zbirka pjesama sastoji se od miš-maša svega i svačega: tu su ritmične pjesme o ad(ult)olescenciji, kratke haiku pjesmice, polu-prozni savjeti, šašave dječje rime i ozbiljne ispovijesti. Tematski, ovdje također ima svega: pjesama o ljubavi, međuljudskim odnosima, prijateljstvu, odrastanju i svakodnevnim problemima, ali i pjesama o tjeskobi, samoći i nesigurnosti. Sve su pjesme popraćene i Gabbienim (šašavim) ilustracijama.

Neke su pjesme blesave, neke su tu, kako u jednoj pjesmi (ironično?) kaže i sama Gabbie, samo kako bi popunile višak prostora, dok su druge ispunjene različitim značenjima i metaforama, koje će svatko shvatiti na drugačiji način. Neke će vam pjesme biti izrazito bliske, a na neke ćete tek odmahnuti rukom i nasmijati se.

Ljubav je tema koja najviše prevladava u Gabbienim pjesmama, a vezano uz ljubav, Gabbie se dotaknula svega - od zaljubljivanja u (pogrešnu) osobu, do rastanaka i čežnje za nekim kog si izgubio.

"svi mi govore da zaslužujem bolje.
znam da zaslužujem bolje.
ali ja ne želim bolje.
želim tebe."

Iako piše pomalo neozbiljnim stilom, Gabbiene pjesme zalaze i u neke vrlo ozbiljne teme, poput zlostavljanja, nasilja i depresije. Neke od njih su mi se najviše svidjele, jer savršeno pogađaju bit problema o kojem govore. Poput ove pjesme o zlostavljanju:

"jako mi je žao
ali bila si u
radijusu eksplozije
kad se nekom
nježnom cvjetiću
rasprsnuo
ego"

Ili ove jednostavne pjesme pod nazivom 'Ptica':

"danas sam skočila i uspjela preživjeti.
svi su pretpostavili da sam htjela umrijeti.
a ja sam samo željela znati kako bi bilo letjeti."

Specifičnost Gabbienih pjesama je u tome da se u obraćanju čitateljima koristi jednostavim jezikom i popularnim žargonima, kakvima se većina nas služi na društvenim mrežama. Time na jednostavan, a opet i pomalo humorističan način progovara o svima nam bliskim stvarima i jednostavnim istinama.

"jeste li ikad primili poklon
upakiran u kutiju
nekog drugog,
zanimljivijeg poklona?
tipa, skinete celofan
i ugledate kutiju iPada,
ali kad podignete poklopac,
unutra je set losiona?

upoznala sam mnogo takvih ljudi.
uzbudljivi izvana, razočaranje iznutra.

ne budite losion."

Mnogi osporavaju ovakav tip poezije, oduzimajući mu pravo da se uopće naziva poezijom. OK, Gabbie nije Tin Ujević ni Dobriša Cesarić, svakako nije niti William Shakespeare, ali kada bismo se upustili u raspravu što se smije smatrati poezijom, a što ne, gdje bismo završili? Bila bi to jedna jako duga, jako frustrirajuća i posve besmislena rasprava. Naravno da se Gabbiene pjesme neće svidjeti svima, ali to je, kao i općenito kod čitanja, samo stvar ukusa: nešto voliš, nešto ne voliš.

"ne brini zbog toga tko bi 'trebao biti',
ne moraš se sramiti.
savršen si, jer su svi nesavršeni,
okej je ne biti okej."

Neke su mi se Gabbiene pjesme baš jako svidjele, neke su mi bile blesave, neke tek OK. U tome je stvar kod zbirki pjesama: ne moraš ih pročitati odjedamput, ne moraš ih čitati po redu, ne moraju ti se baš sve pjesme unutra svidjeti. Ovu knjigu možete čitati napreskokce, možete ju čitati od korica do korica, možete pročitati tek poneku pjesmu, a možete ju i uopće ne pročitati. Čitalački je ukus, u neku ruku, poput ljubavi u Gabbienoj pjesmi:

"ljubav u stvarnom životu umnogome nalikuje bajci.
moraš poljubiti par žaba dok ne pronađeš svog princa,
a ponekad usput dobiješ i bradavice."