Izdavač: Profil, 2019.
Nastavak romana P.S. Volim te
[eng. Postscript]
Prijevod: Davorka Herceg-Lockhart
Kad
bih morala nabrojati deset romana koji govore o ljubavi na najbolji
mogući način, ne znam točno kojih bi se deset našlo na toj listi, ali
znam da bi 'P.S. Volim te' Cecelie Ahern definitivno bio među njima.
'P.S. Volim te' roman je koji je emotivno potpuno razoružao brojne čitatelje diljem svijeta. Svi smo mi uz njega plakali, smijali se i naučili (bar malo lakše) nositi se s gubitkom voljene osobe. Kada jedan takav roman doživi takav uspjeh, skeptična sam čak i oko njegove ekranizacije (koja me ipak uspjela oduševiti), pa kako ne bih bila skeptična oko nastavka, koji je osvanuo nakon čak 15 godina? Obično me nastavci romana (romana koji sami po sebi uopće ne vape za nastavcima) koji se pojave s tolikim vremenskim odmakom, baš kao i nastavci Disneyevih crtića, razočaraju. No, ovoga puta mi se to nije dogodilo. Ni blizu!
Ako sam prije možda mislila da romanu 'P.S. Volim te' nije potreban nastavak, nakon što sam taj nastavak pročitala, promijenila sam mišljenje: itekako mu je potreban! A nismo ni znali da nam treba! :)
Roman 'P.S. Volim te' pričao nam je o razdoblju neposredno nakon gubitka voljene osobe i kako se s tim gubitkom nositi. 'Klub P.S. Volim te' nastavlja tu priču logično i smisleno, savršeno uokvirujući priču koja je započela prije 15 godina i dajući joj neki nov život, novi smjer u kojem će se dalje razvijati, pri tome nimalo ne uništavajući dosadašnju ostavštinu Gerrya i Holly, ljudi koje smo svi mi toliko zavoljeli o njima čitajući.
Sedam je godina prošlo od Gerryeve smrti i Holly je, malo pomalo, nastavila sa životom. U zadnje joj vrijeme sve nekako dobro ide, a tuga zbog Gerrya gotovo se posve povukla. Na sestrin nagovor, Holly pristane ispričati priču o gubitku Gerrya, kao i o pismima koja joj je ostavio, u podcastu koji njena sestra snima, a koji se bavi različitim temama. Hollyn podcast, na njezino zaprepaštenje, postigne veliku popularnost, toliku da joj se počnu javljati i drugi ljudi koji bi željeli svojim najmilijima ostaviti nešto slično onome što je Gerry ostavio Holly. A sve to odvede Holly na put kojim je mislila da više neće kročiti, i otkrije joj mnogo toga o samoj sebi, ali i o Gerryu, čega do sada uopće nije bila svjesna. I samo tako, život joj se još jednom promijeni - i donese puno toga sa sobom.
Gerryeva pisma bila su ono što je Holly pomoglo da izađe iz ponora tuge i nesigurnim koracima nastavi dalje. Razmišljajući sad ponovno o tim pismima, i svemu što su ona za nju značila, Holly shvaća da ona možda nisu bila namijenjena samo njoj, već da je i Gerry zacijelo u njima pronašao određenu dozu utjehe, nešto što mu je pomoglo da se lakše s njom oprosti. I nešto da bude uz nju u onim najtežim trenucima, kada već on tamo ne može biti.
"To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno. Ovaj će papir poslužiti kao glasnik njihovim najmilijima, oni će ga čitati i čuvati; riječi iz živog uma, živog srca. Riječi znače život."
Kome su zapravo namijenjena pisma, oporuke i drugi znaci pažnje koje ljudi na umoru ostavljaju svojim najmilijima, da ih pronađu nakon njihove smrti? Njima samima, da se bolje osjećaju oprostivši se na način koji im je najbolje odgovarao ili onima koji ostaju nakon njih, kako bi njima bilo lakše nositi se sa smrću voljenih? Odgovor je: i jednima i drugima.
"Ne znam koji će mi dan biti zadnji dan kvalitetnog života, ili možda zadnji dan života, ali ću se pobrinuti da budem ovdje što je dulje moguće. Želim živjeti i sve ću probati; lijekove, terapije, njegu, a sada i pisma i popise. Možda sam izgubila kontrolu nad svojim tijelom, ali još uvijek mogu upravljati događajima u svojem životu i pripremiti druge za život poslije mene. To će biti moja posljednja pobjeda."
Kao i 'P.S. Volim te', ovo je još jednom roman o ljubavi i gubitku, s tim da se ovaj roman nosi s istim gubitkom, ali sedam godina poslije. S tolikim vremenskim odmakom, pomislili biste da su rane već dobrim dijelom zacijeljene i da je lako okrenuti novi list i nastaviti dalje. Da je upravo to ono što i treba učiniti. No, Holly nas podsjeća, a i samu sebe, da netko koga si izgubio nikada zapravo ne odlazi. Uvijek će biti dio nas, živ u našim sjećanjima i mislima.
"...na kraju krajeva, to je ono što svi mi želimo. Da se ne izgubimo, da ne zaostanemo, da nas ne zaborave, da zauvijek ostanemo dio čak i onih trenutaka koje ćemo propustiti. Da ostavimo svoj trag. Da nas se sjećaju."
Ovaj roman je tužan, izmamit će vam suze na oči, da, ali je ujedno i vrlo pozitivan: zabavit će vas, nasmijati, natjerati vas da se osjećate bar mrvicu lakše u vezi smrti i svega što s njom dolazi. Grozno je izgubiti nekoga koga voliš. Ali važno je održati tu osobu na životu kada jednom ode, sjećati se svega dobroga i nikada ne zaboraviti na ljubav koja je tijekom njenog života bila svugdje prisutna.
"Smrt razdvaja ljude, ali jednako tako nađe način međusobno povezati one koji ostaju."
Kao i 'P.S. Volim te', ovaj će vas roman emotivno posve razoružati. Baš kao i Holly kada je čitala Gerryeva pisma, čitajući ovaj roman osjećat ćete:
"...i gubitak i žalost, ali također i povezanost i ljubav, nadahnuće i tamu, crninu i bijes, svjetlo i nadu, smijeh i strah. I sve između, čitav kaleidoskop osjećaja koji se pretaču iz jednog trenutka u drugi."
O, da, 'P.S. Volim te' itekako je zaslužio nastavak! I dobio ga je, i to baš savršenog. Cecelia Ahern postala je majstorica u izbacivanju ljudi iz cipela svojim riječima. Dopustite joj da vam to još jednom napravi.
'P.S. Volim te' roman je koji je emotivno potpuno razoružao brojne čitatelje diljem svijeta. Svi smo mi uz njega plakali, smijali se i naučili (bar malo lakše) nositi se s gubitkom voljene osobe. Kada jedan takav roman doživi takav uspjeh, skeptična sam čak i oko njegove ekranizacije (koja me ipak uspjela oduševiti), pa kako ne bih bila skeptična oko nastavka, koji je osvanuo nakon čak 15 godina? Obično me nastavci romana (romana koji sami po sebi uopće ne vape za nastavcima) koji se pojave s tolikim vremenskim odmakom, baš kao i nastavci Disneyevih crtića, razočaraju. No, ovoga puta mi se to nije dogodilo. Ni blizu!
Ako sam prije možda mislila da romanu 'P.S. Volim te' nije potreban nastavak, nakon što sam taj nastavak pročitala, promijenila sam mišljenje: itekako mu je potreban! A nismo ni znali da nam treba! :)
Roman 'P.S. Volim te' pričao nam je o razdoblju neposredno nakon gubitka voljene osobe i kako se s tim gubitkom nositi. 'Klub P.S. Volim te' nastavlja tu priču logično i smisleno, savršeno uokvirujući priču koja je započela prije 15 godina i dajući joj neki nov život, novi smjer u kojem će se dalje razvijati, pri tome nimalo ne uništavajući dosadašnju ostavštinu Gerrya i Holly, ljudi koje smo svi mi toliko zavoljeli o njima čitajući.
Sedam je godina prošlo od Gerryeve smrti i Holly je, malo pomalo, nastavila sa životom. U zadnje joj vrijeme sve nekako dobro ide, a tuga zbog Gerrya gotovo se posve povukla. Na sestrin nagovor, Holly pristane ispričati priču o gubitku Gerrya, kao i o pismima koja joj je ostavio, u podcastu koji njena sestra snima, a koji se bavi različitim temama. Hollyn podcast, na njezino zaprepaštenje, postigne veliku popularnost, toliku da joj se počnu javljati i drugi ljudi koji bi željeli svojim najmilijima ostaviti nešto slično onome što je Gerry ostavio Holly. A sve to odvede Holly na put kojim je mislila da više neće kročiti, i otkrije joj mnogo toga o samoj sebi, ali i o Gerryu, čega do sada uopće nije bila svjesna. I samo tako, život joj se još jednom promijeni - i donese puno toga sa sobom.
Gerryeva pisma bila su ono što je Holly pomoglo da izađe iz ponora tuge i nesigurnim koracima nastavi dalje. Razmišljajući sad ponovno o tim pismima, i svemu što su ona za nju značila, Holly shvaća da ona možda nisu bila namijenjena samo njoj, već da je i Gerry zacijelo u njima pronašao određenu dozu utjehe, nešto što mu je pomoglo da se lakše s njom oprosti. I nešto da bude uz nju u onim najtežim trenucima, kada već on tamo ne može biti.
"To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno. Ovaj će papir poslužiti kao glasnik njihovim najmilijima, oni će ga čitati i čuvati; riječi iz živog uma, živog srca. Riječi znače život."
Kome su zapravo namijenjena pisma, oporuke i drugi znaci pažnje koje ljudi na umoru ostavljaju svojim najmilijima, da ih pronađu nakon njihove smrti? Njima samima, da se bolje osjećaju oprostivši se na način koji im je najbolje odgovarao ili onima koji ostaju nakon njih, kako bi njima bilo lakše nositi se sa smrću voljenih? Odgovor je: i jednima i drugima.
"Ne znam koji će mi dan biti zadnji dan kvalitetnog života, ili možda zadnji dan života, ali ću se pobrinuti da budem ovdje što je dulje moguće. Želim živjeti i sve ću probati; lijekove, terapije, njegu, a sada i pisma i popise. Možda sam izgubila kontrolu nad svojim tijelom, ali još uvijek mogu upravljati događajima u svojem životu i pripremiti druge za život poslije mene. To će biti moja posljednja pobjeda."
Kao i 'P.S. Volim te', ovo je još jednom roman o ljubavi i gubitku, s tim da se ovaj roman nosi s istim gubitkom, ali sedam godina poslije. S tolikim vremenskim odmakom, pomislili biste da su rane već dobrim dijelom zacijeljene i da je lako okrenuti novi list i nastaviti dalje. Da je upravo to ono što i treba učiniti. No, Holly nas podsjeća, a i samu sebe, da netko koga si izgubio nikada zapravo ne odlazi. Uvijek će biti dio nas, živ u našim sjećanjima i mislima.
"...na kraju krajeva, to je ono što svi mi želimo. Da se ne izgubimo, da ne zaostanemo, da nas ne zaborave, da zauvijek ostanemo dio čak i onih trenutaka koje ćemo propustiti. Da ostavimo svoj trag. Da nas se sjećaju."
Ovaj roman je tužan, izmamit će vam suze na oči, da, ali je ujedno i vrlo pozitivan: zabavit će vas, nasmijati, natjerati vas da se osjećate bar mrvicu lakše u vezi smrti i svega što s njom dolazi. Grozno je izgubiti nekoga koga voliš. Ali važno je održati tu osobu na životu kada jednom ode, sjećati se svega dobroga i nikada ne zaboraviti na ljubav koja je tijekom njenog života bila svugdje prisutna.
"Smrt razdvaja ljude, ali jednako tako nađe način međusobno povezati one koji ostaju."
Kao i 'P.S. Volim te', ovaj će vas roman emotivno posve razoružati. Baš kao i Holly kada je čitala Gerryeva pisma, čitajući ovaj roman osjećat ćete:
"...i gubitak i žalost, ali također i povezanost i ljubav, nadahnuće i tamu, crninu i bijes, svjetlo i nadu, smijeh i strah. I sve između, čitav kaleidoskop osjećaja koji se pretaču iz jednog trenutka u drugi."
O, da, 'P.S. Volim te' itekako je zaslužio nastavak! I dobio ga je, i to baš savršenog. Cecelia Ahern postala je majstorica u izbacivanju ljudi iz cipela svojim riječima. Dopustite joj da vam to još jednom napravi.
___________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/3a5JV51
