'Sva radosna mjesta' roman je koji je Jennifer Niven objavila prije 'Ovdje sve počinje',
a kojeg sam se ja uhvatila tek sada (iako je kupljen još prije nekoliko
godina i skoro je sve ovo vrijeme proveo promatrajući me s mog noćnog
ormarića). Zašto sad, pitate se. Jer sam vidjela da je izašao film i jer
ga ne mogu pogledati prije nego što pročitam. A i krajnje je vrijeme!
I
u ovom romanu Niven se bavi problemima neuklapanja u društvenu sredinu,
ponovno s naglaskom na tinejdžere, iako problemi koje ova knjiga
opisuje ne pogađaju samo tinejdžersku populaciju. Ovdje, također, Niven
progovara i o psihološkim poremećajima i bolestima koje velika većina
nas (uključujući i ljude oboljele od tih istih bolesti) još uvijek uopće
ne shvaća ozbiljno.
Junaci ovog romana su Finch i Violet, a
njihova priča započinje slučajnim susretom na vrhu zvonika škole koju
oboje pohađaju. Violet se ondje našla jer je pomislila kako bi se tuge
za sestrom koju je izgubila u prometnoj nesreći i osjećaja krivnje koji
ju otada progoni mogla riješiti jednostavnim skokom sa zvonika. Finch se
ondje našao jer na skok na koji je Violet tek sada pomislila on
pomišlja redovito, budući da svakog dana razmišlja o različitim načinima
na koje bi se mogao ubiti.
Možda ni jedno ni drugo ne bi doista skočili tog jutra. A možda to nisu učinili upravo zato jer su ondje jedno drugo pronašli.
Sklopeći
nekakav neodređeni pakt, Violet i Finch počinju se družiti i provoditi
vrijeme skupa. Finch upoznaje nekoć popularnu djevojku koja mu
malo-pomalo otkriva razloge zbog kojih se povukla u sebe i zbog kojih
nesreću koristi kao izgovor da izbjegne doista živjeti svoj život.
Violet, pak, upoznaje tog čudnog klinca, kojeg je cijela škola
etiketirala kao takvog, a koji svoje stečeno 'čudaštvo' koristi kako bi
ga drugi ostavili na miru i kako nitko ne bi vidio duboku depresiju i
bipolaran poremećaj s kojim se Finch svaki dan bori - a ta borba je
uvijek neizvjesna.
Bez nekog konkretnog plana, ali s iskrenom
namjerom, Violet i Finch pomoći će jedno drugome da lakše opstanu u
svijetu u koji im se toliko teško uklopiti.
Jennifer Niven dala
si je truda doista duboko zaći u probleme koji muče ovo dvoje
tinejdžera, ne bi li nam približila i omogućila nam da te probleme bolje
shvatimo i razumijemo. Problem je kod ovakvih stvari taj što su tegobe s
kojima se ljudi koje te stvari muče u biti nevidljive, a većina ljudi
ih niti ne smatra nekim osobitim tegobama. Violet ponekad i sama sebi
predbacuje to što se ne može vratiti u 'normalno' stanje čak niti
mjesece i mjesece nakon nesreće. Kako bi i mogla, uostalom? Tugu i
bijes, baš kao i PTSP izazvan tragedijom kojoj si bio svjedok, ne možeš
baš samo tako - puf! - ugasiti.
"Nemaš ti pojma kako je to.
Kao da u meni živi neki bijesan čovječuljak, a ja stalno osjećam da
pokušava izići. Postaje mu tijesno jer je sve veći i veći, pa se počinje
nadimati, ulazi mi u pluća, prsni koš, grlo, a ja ga samo guram dolje
odakle je i došao. Ne želim da iziđe. Ne smijem ga pustiti da iziđe."
Na
primjeru Fincha, Niven nam sjajno prikazuje kako je to biti u koži
osobe koja pati od bipolarnog poremećaja. Za Fincha, svaki dan je nova
borba s neizvjesnim ishodom. On nikada ne zna koliko mu je vremena
preostalo u stanju koje on naziva 'budnim', a koje je stanje u kojem se -
donekle, barem - osjeća normalno. Jer, ono što dolazi nakon toga je ono
što ga straši.
"Ne mogu ti obećati da te neću napustiti i to
ne zato što ne bih želio ostati. Teško mi je objasniti. Sjeban sam.
Nešto je u meni polomljeno, a nitko to ne može popraviti. Pokušao sam.
Još pokušavam. Ne smijem nikoga voljeti jer to ne bi bilo fer prema
onome tko mi tu ljubav uzvraća. Nikada te neću povrijediti, ne onako
kako želim povrijediti Roamera. Ali ne mogu ti obećati da te neću
rastaviti, dio po dio, dok i ti ne završiš razasuta u tisuću dijelova,
baš poput mene. Trebala bi znati u što se upuštaš prije nego što postane
ozbiljno."
Fincheva opsjednutost načinima na koje se može
ubiti, i sam taj čin samoubojstva, nije nešto što on priželjkuje niti
nešto što mu se sviđa. To je naprosto nužnost na koju ga tjera njegova
manija. Često se susrećemo s pričama o ljudima koji su počinili
samoubojstvo iako su se naizgled drugima činili kao pozitivne osobe pune
života. I Finch je pozitivan i pun života, ali njegova bolest je poput
nekog parazita kojemu on naprosto ne može pobjeći, a koji ga tjera na
razmišljanje o tome da je smrt jedini izlaz. Ovom stanju, naravno, ima
pomoći, ali da bi ta pomoć djelovala potrebno je prepoznavanje,
prihvaćanje i razumijevanje okoline i društva, a ne marginaliziranje i
etiketiranje osoba s ovakvim problemima kao 'čudnih' i 'problematičnih'.
"Slušaj,
ja sam frik. Čudak. Opasan tip. Izazivam tučnjave. Razočaravam sve oko
sebe. Što god radila, samo pazi da ne razljutiš Fincha. Oh, evo ga opet,
upao je u mračno raspoloženje. Mračni Finch. Bijesni Finch.
Nepredvidljivi Finch. Ludi Finch. Ali ja nisam samo zbirka simptoma. Ni
žrtva usranih roditelja i još usranije kemije u mozgu. Nisam problem.
Nisam dijagnoza. Nisam bolest. Nisam nešto što treba spašavati. Ja sam
osoba."
Ovaj roman istovremeno je lijep i strašan. Duhovit i
ozbiljan. Pozitivan, ali i srceparajući. Približit će vam ozbiljne
probleme s kojima se brojni ljudi svakodnevno nose, naučiti vas da ih
prepoznate i da te ljude bolje razumijete, potaknuti vas da im pružite
podršku, a ne osudu.
S Violet i Finchem, posjetiti ćete sva ta
radosna mjesta, i uživati u svim sretnim trenucima, ali tu su i oni
tužni, a oni će vas rastaviti na sastavne dijelove i svaki od tih
dijelova će boljeti. No, potrebna nam je ta bol, potrebno nam je da ju
osjetimo i da ju doživimo, kako bi obratili pozornost na ono što se
događa oko nas i reagirali ako ondje spazimo nekoga kome je potrebna
pomoć, razumijevanje, razgovor.
Kao što sam rekla na početku, ovo
je VAŽNA knjiga. Odvest će na vas na razna mjesta, neće sva biti
radosna, ali sva će biti bitna da ih posjetite. Svakako to učinite.
_____________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/2KkEQxC
