"Trg se noćas ponovo smanjio."
Kad razmišljate o starenju,
nečemu kroz što svi mi svakodnevno prolazimo i što nas sve čeka,
strahujete li od čega s tim procesom povezanim? Koliko god se možda ne
bojali ni starenja niti smrti, postoje stvari usko vezane uz te životne
procese koje mogu djelovati zastrašujuće. Ja ne mogu reći da me smrt ili
starost osobito plaše, ali jedne se mogućnosti užasavam: gubitka
pamćenja.
Demencija, čiji je najčešći oblik Alzheimerova bolest,
okrutna je bolest koja pogađa uglavnom ljude starije životne dobi. Od
različitih oblika demencija u svijetu boluje 47 milijuna ljudi, od toga u
Hrvatskoj oko 87 tisuća. Ogromna je to brojka, i sama zastrašujuća.
Fredrik
Backman u ovoj je knjizi, koja u početku uopće nije trebala biti
knjiga, ušao u um jednog djeda i živopisnom nam i veoma dirljivom pričom
pokazao kako to izgleda kada si zarobljen u vlastitom umu koji oko tebe
malo po malo, ali ustrajno i nesmiljeno, nestaje. Počne sitnicama,
zatim sve važnijim i važnijim stvarima, dok na kraju ne počneš
zaboravljati i ljude i mjesta i sve što si ikad volio. A dok sva ta
sjećanja, jedno po jedno, nestaju, ti sve vrijeme pokušavaš ona
najvažnija očuvati, sakriti, nekako spasiti od propasti.
"Sjećanja
mi izmiču, draga moja, kao da pokušavam izvaditi ulje iz vode. Stalno
čitam knjigu u kojoj nedostaje stranica, a ta stranica je uvijek baš ona
najvažnija."
Naslovna metafora sjajno opisuje osjećaj
izgubljenosti koji su dementne osobe prisiljene svakoga dana iznova
proživljavati. Vrijeme prestaje teći linearno i postaješ izgubljen u
fragmentima različitih razdoblja svog života, poput slagalice čije
dijelove uporno pogrešno sklapaš, iako ti se čini da ti dijelovi
savršeno dobro pristaju jedan uz drugi.
"...ponekad se osjećam
kao da sam zaspao na kauču dok je još bio dan, a onda se iznenada
probudim i mrak je, pa mi treba nekoliko sekundi da se sjetim gdje sam.
Na nekoliko trenutaka sam u svemiru, moram žmirkati i trljati oči pa
dopustiti mozgu da napravi još nekoliko dodatnih koraka kako bih se
prisjetio tko sam i gdje sam. Kako bih se vratio kući. Taj put svakog
jutra postaje sve duži, put od svemira do kuće."
No, koliko
god tema ove knjižice bila zastrašujuća, ova se knjižica bavi pozitivom:
pokušava nam pokazati da, uz podršku i potporu onih koje voliš, nikad
zapravo nisi izgubljen, koliko god se u svome umu tako osjećao. Neke će
ti dane trebati malo duže, neke malo kraće, ali svaki ćeš se dan uspjeti
ponovno vratiti kući. A ako to jednoga dana ipak ne budeš mogao, i to
je u redu. Nema razloga za strah.
Najteža je stvar na svijetu
izgubiti samog sebe, nastaviti živjeti nakon što zaboraviš sve o svima
koje voliš i sve o sebi samome. Znati da te čeka budućnost u kojoj ćeš
postojati, ali toga nećeš biti svjestan. Ulivši u ovu knjižicu vlastito
iskustvo, vlastita razmišljanja o ovoj temi, Backman nam pokazuje kako
sve nije tako crno kako nam se možda čini. Put do kuće svakog je jutra
možda sve duži, ali tim putem nikada ne moramo koračati sami. Svi koji
nas vole tu su za nas i spremni su s nama tim putem svako jutro ponovno
ići, makar ih svako jutro morali iznova upoznavati.
Ova knjižica možda nema puno stranica, ali poruka koju nosi veća je od života. I jedna od najvažnijih koje ćete ikad pročitati.
___________________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2MU5L4x
