Nakon Elene Ferrante i Rose Ventrelle, čije knjige su me oduševile,
svaka nova knjiga o odrastanju i (ženskim) prijateljstvima talijanskih
autorica automatski privuče moju pažnju. Dosada me svaka i oduševila.
Donatella Di Pietrantonio također.
Vraćena je potresna priča o odrastanju i pronalasku svog mjesta na ovom svijetu. Vraćena
je nadimak nadjenut trinaestogodišnjoj djevojčici koju je njena
dotadašnja majka, ona koja ju je odgojila, nakon 13 godina vratila onoj
pravoj, onoj koja ju je rodila. Bez ikakvih objašnjenja i razloga, ova
djevojčica biva bačena iz jedne obitelji u drugu, jednog života u drugi,
jednog svijeta koji je poznavala u jedan posve novi, potpuno joj
nepoznat.
"Tiho sam ponavljala riječ mama stotinu puta dok je
god ne bih lišila svakog smisla i svela na razgibavanje usana. Postala
sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek
imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj
godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih
obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam
sada."
U svojoj je dotadašnjoj obitelji bila voljena, mažena i
pažena, bila je jedinica i voljela je svoj život, svoje roditelje,
svoje prijatelje. Imala je vlastitu sobu i mnogo lijepih stvari. Sada se
mora snaći u posve drugačijoj obitelji, u kojoj roditelji kao da ne
mare pretjerano za svoju djecu, kojih je mnogo, i koji svi spavaju
nagurani u istu sobu, vječno se boreći s nedostatkom novca.
Cijelo to vrijeme Vraćena
(kojoj ne saznajemo ime) se pita nije li njena druga majka bolesna, pa
ju je zato poslala od sebe, ili se što drugo dogodilo zbog čega više
nije mogla ostati s njome. I cijelo vrijeme kao da čeka da se vrati po
nju i sve joj objasni. Objašnjenje će, na kraju, dobiti, ali ono će biti
šokantno i gore od svega što biste mogli zamisliti.
"S
vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne
znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje,
sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se
ne mogu riješiti. Pokušaj samo pogledati unutra. Opustjeli krajolik koji
noću tjera san s očiju i proizvodi noćne more u ono malo sna koji
dopusti. Jedina majka koju nisam nikad izgubila majka je mojih
strahova."
Rastrgana između dviju majki, koje su je obje
ostavile, jedna nakon rođenja, a druga 13 godina poslije, i dva života
od kojih ne zna koji bi trebala zapravo živjeti, Vraćena se
čitavo vrijeme osjeća kao netko tko se nikamo ne uklapa. Jedina osoba uz
koju se osjeća donekle normalno njena je sestra Adriana.
Adriana
je fantastičan lik, bez dlake na jeziku, djevojčica koja objeručke
prihvati svoju novu davno izgubljenu sestru i koja je spremna biti jaka
svaki put kada ova to nije u stanju, sposobna snaći se u svakoj
situaciji.
Ne mogu niti zamisliti koliko je teško biti odbačen
ne jednom, već dva puta, i to iz (sebičnih) razloga koje tek pri kraju
priče saznajemo. Pokušati ostati normalan u takvoj situaciji iz čovjeka
iziskuje svaki komadić snage, pogotovo kada se stalno pitaš zašto.
Adriana je ono nešto što svoju sestru čuva da posve ne potone u mrak i
beznađe, njeno svjetlo usred tame.
Postavši Vraćena, jedna je djevojčica izgubila sve - ali je, ni ne znajući, niti se trudeći - pronašla sve drugo, u svojoj sestri.
"Moja
sestra. Poput neočekivana cvijeta izrasla iz grumena zemlje
prilijepljena za stijenu. Od nje sam naučila otpor. Sada manje fizički
nalikujemo jedna drugoj, ali pronalazimo isti smisao u svojoj bačenosti
na svijet. U bliskosti smo se spasile."
Iako je doista
potresan, ovo je doista i divan roman. Mislim da su romani talijanskih
autorica o odrastanju i neraskidivim sponama između dviju djevojčica,
dviju žena, moj novi najdraži žanr. <3
_______________________________________
Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/vracena/
