"Mama je uvijek govorila da se samo budala ne
boji mora, a ja sam pokušala živjeti po tom pravilu. Ali nema načina da
prizovete strah ako on ne postoji. A ovo je neporeciva istina: nikad se
nisam bojala mora. Voljela sam ga svakim svojim dahom, svakim otkucajem
srca."
Predivan roman Charlotte McConaghy emotivna je oda
prirodi, posebno moru. Baveći se idejom (skorog) nestanka svog
životinjskog svijeta zbog ljudske pohlepe, autorica oslikava svijet na
rubu kataklizme koja će neupitno nastati kada sve, baš sve, životinje
izumru, ali ostavljajući u tom svijetu još uvijek trunčicu nade u
opstanak, koju simbolizira jedna sićušna, ali snažna ptičica - arktička
čigra.
"Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi."
Glavni
lik ove priče je Franny, strastvena ornitologinja i zaljubljenica u
prirodu, iako joj je profesija u najmanju ruku upitna. Oduvijek nemirna i
privučena moru, Franny se, uz pomoć jedine ribarske posade koja ju je
prihvatila povesti sa sobom, sprema pratiti čitav let arktičkih čigri
tijekom njihove migracije, nadajući se da će na kraju tog puta pronaći
ključ opstanka ptica, odnosno životinjskog -a samim time i svijeta -
općenito, kao i ključ vlastitog iskupljenja. Na nepoznatom moru Franny
će se, s posadom ribarskog broda, morati suočiti s puno toga: ne samo
uobičajenim opasnostima koje plovidba nepoznatim vodama sa sobom nosi,
već i duhovima iz vlastite prošlosti.
Prateći let arktičkih
čigri, pratimo i Frannyn život, uletavajući i izletavajući iz njegovih
ključnih trenutaka, koji su Franny doveli ondje gdje je sad. Frannyn
nemir i želja za bijegom, nemogućnost ostanka na jednom mjestu, pri
tome, su toliko opipljivi i stvarni da nekako i vama kao čitatelju dođe
da pobjegnete s njom, samo da biste doživjeli taj osjećaj slobode koji
Franny osjeća tek kada se nađe u moru.
"...trčim sve dok ne dođem do vode i zaronim pod površinu. Ovo je nebo. Slano, bestežinsko nebo. Ovdje mogu letjeti."
Iako
ju nije moguće zadržati, jedino utočište, svojevrsna sigurna luka za
Franny, njen je suprug, također veliki entuzijast oko očuvanja prirode,
kojeg izumiranje životinjskih vrsta i sve što se događa u svijetu jako
pogađa, čak više od Franny. U njegovom je liku nekako utjelovljena naša
ljudska krivnja za situaciju u koju smo doveli planet na kojem živimo, i
nemoguće je tu krivnju, čitajući, ne osjetiti. Iako različiti u naravi,
Franny i njen suprug dvije su jedinke čiji su se unutarnji nemiri
međusobno prepoznali, i shvatili. Njihov emotivan odnos, i postupno
razumijevanje, divno je opisan.
"Je li znao, nekako, da sam samo čekala da me netko razbije u komadiće, da me smrska tako da to ne moram uvijek činiti sama?"
Arktička
čigra simbol je nade u opstanak u ovom romanu i Frannya opsesija iz
razloga što je ta malena ptičica u stanju prevaliti ogroman put tijekom
svoje migracije, najduži - i najopasniji - od svih vrsta ptica. Na neki
su način arktička čigra i sama Franny vrlo slične - jer Franny je
nevjerojatno snažna, njena žeđ za slobodom uvijek će ju osoviti natrag
na noge, ma koliko duboko pala, i omogućiti joj da se vrati. Franny
svoje nagone često vidi kao neki oblik autodestrukcije, no oni su
zapravo upravo suprotno - nagoni za samoodržanjem. Ono što ju pokreće, i
što ju tjera da se nastavi kretati.
"...snaga volje je moćna stvar, a za moju kažu da je strašna."
Franny
je divan lik, a njena je priča, iako tragična i bolna, jako emotivna,
inspirativna i puna nade. A ako se tračak nade može pronaći baš na samom
rubu propasti, što je još moguće?
_______________________________________
Kako do knjige: https://znanje.hr/product/posljednji-let/406215
