KAD ŽDRALOVI POLETE NA JUG, Lisa Ridzén

Sonatina, 2025.

[Tranorna flyger söderut] 

Prijevod: Edin Badić   

Ajoj. 💔

Mislim da sam već pri prvom susretu s ovom knjigom znala da će me rastužiti, na onaj bolan, ali opet topao i utješan način, na koji to samo knjige znaju. Boova priča mi je odmah prirasla srcu i, što sam dalje čitala, bila sam sve sigurnija u to kako će završiti, ali nisam znala koliko ću za to vrijeme zavoljeti Boa. I Sixtena. ❤

Ne znam je li to zato što su likovi starije životne dobi jednostavno divni, uvijek malo svojeglavi, na prvu možda teški, ali i jako posebni, ili zato što su njihove priče toliko životne same po sebi, ali priče u kojima baš ti likovi vode glavnu riječ, od Backmanovog Ovea do ovog ovdje Boa, jako mi se sviđaju.

Boova priča pokazuje nam, u svoj svojoj ljudskosti i realnosti, kako je to biti 89-ogodišnjak kojeg tijelo više ne sluša, koji je suprugu izgubio ne zato što je umrla, već mu ju je ukrala demencija, a koji sada živi u strahu da će izgubiti i voljenog psa, Sixtena, jer mu se sve teže za njega brinuti. Boov sin, Hans, odlučan je u namjeri da Sixtenu nađe novi dom, ne bi li time omogućio bolji život psu, ali i svom ocu, za kojega brine da će negdje pasti i polomiti se izvodeći Sixtena u šetnju, što mu je, uza svu volju i ljubav, sve teže i napornije činiti.

Ljut na Hansa, i uplašen zbog Sixtena, Bo se prisjeća svog života, i onih dobrih i onih loših dana, žali za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima, pita se je li nalik vlastitome ocu, kojeg se bojao, s nostalgijom žali za suprugom, od koje je zbog demencije ostao samo oblik, ali ne i ona sama, svađa se s njegovateljima (uglavnom) oko tuširanja, te sjetno iščekuje redovite telefonske pozive svog najboljeg prijatelja Turea i svoje unuke Ellinor.

Ovaj nevjerojatno životan roman priča je o obiteljskim odnosima, starenju, životu, pa i smrti, a ponajviše možda i o tome što se još može učiniti da ispraviš sve što želiš ispraviti, kažeš sve što želiš reći i uvjeriš se da svi koje voliš znaju da su voljeni, prije nego odeš.

Nije ovo tužna priča, iako zna biti tužnih trenutaka. Topla je, puna života i svojevrsnog humora, emotivna je i dirljiva, lako se uvuče pod kožu i ondje ostane. Bez obzira koliko blizu bili Boovoj dobi i/ili stanju, s ovim tvrdoglavim starcem lako se poistovjetiti i suosjećati sa svim njegovim boljkama i žaljenjima, kao i smijati se svim nepodopštinama koje je još u stanju izvesti, pogotovo kada mu pokušaju oduzeti Sixtena.

Mislim da je ovo knjiga koja nas podsjeća da ne držimo u sebi stvari koje bismo trebali i htjeli nekome izreći, prije nego bude prekasno, da gruda žaljenja u grlu nije vrijedna gutanja, već ju je oslobađajuće ispljunuti i riješiti je se, baš kao Bo sluzi koja ga često smeta i guši. Mislim i da je poruka knjige da je bitno da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, na koji god način, i kada god, to pokazao.

Pročitala sam ju lako, osjećajući se privrženom njenim likovima, čak i onima koji su mi se činili zločestima zbog namjera sa Sixtenom. No nitko ovdje nije zločest. Ovdje je skup ljudi koji brinu jedni za druge, čineći to najbolje što znaju i u najboljem interesu, čak i kada onaj u čijem interesu to čine to baš i ne razumije. Jako je lijepa priča, jako osjećajna, i jako ju je teško zaboraviti. ❤

Svakako pročitajte. 

____________________________________

Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/kad-zdralovi-polete-na-jug/ 

MORAMO RAZGOVARATI O KEVINU, Lionel Shriver

Mozaik knjiga, 2024.

[We need to talk about Kevin] 

Prijevod: Vesna Valenčić 

Ovo je bilo... brutalno.

Tema pucnjave i masakra u školama definitivno nije laka za progutati. Odabir Lionel Shriver da tu temu razloži iz perspektive majke jednog od učenika, i to ne stradalog, već počinitelja, još dodaje na težini. Pogotovo uzevši u obzir da ova majka nije uopće imala želju postati majkom, što nimalo ne skriva, baš kao što nimalo ne uljepšava svoj odnos sa sinom i svoju ulogu u njegovom odrastanju. Za mene je još dodatna poteškoća kod čitanja bila ta da sam ovu knjigu započela kao buddy read s nekim tko se u međuvremenu un-buddyao iz mog života, pa mi ovaj loose end definitivno nije bilo lako zavezati.

And then...usprkos svemu upravo izrečenom - progutala sam je. Ne u jednom zalogaju, trajalo je, ali uvukla me i opčinila i progutala sam svaki zalogaj, ma koliko bio težak za prožvakati.

Par dana prije svog 16. rođendana (neki će reći slučajno, neki proračunato), Kevin Khatchadourian izvršio je masakr u svojoj srednjoj školi, ubivši sedmero učenika, učiteljicu engleskog i djelatnika školske kantine. Pišući pisma svome mužu Franklinu, Eva Khatchadourian, Kevinova majka, osvrće se na ovaj događaj i sve što mu je prethodilo, kao i ono što se zbilo kasnije, a što je zauvijek izmijenilo njen život. Sumnjajući u vlastitu krivnju, Eva pokušava raščlaniti Kevinovo odrastanje, ne bi li vidjela gdje su joj i kako promaknuli znakovi onoga što će se dogoditi te, kao i svi, dokučila odgovor na pitanje: zašto?

Mogućnost da ti dijete izraste u sociopata je, dakako, strašna. Ono što ovaj roman izvrsno stavlja u fokus je činjenica koliko društvo za djela koja su počinili sociopati i psihopati voli okrivljavati i roditelje, i to, konkretnije, baš majke. Eva svakako nije netko koga biste odabrali za majku godine, iako, kad čitam sve ono što je radila i koliko se trudila, unatoč tome što nije osjećala tu neku neobjašnjivu majčinsku povezanost sa sinom, se doista ne može reći da nije pokušala biti barem onoliko dobra koliko je to bila u stanju.

No, primjećujući sitne znakove Kevinove zlobe (da to tako kažem), Eva je konstantno bila u sukobu sa suprugom, koji je svaki incident svoga sina otklanjao kao da je ništa, optužujući Evu da izmišlja jer ne voli vlastito dijete. I tu dolazimo do drugog problema kojeg ova knjiga sjajno prikazuje: koliko se često (namjerno) previde neki znakovi koji ukazuju da dijete ima problema s ponašanjem i koliko ih rado društvo voli pometati pod tepih, sve dok se ne desi neka tragedija. Ipak, mislim da romanu nije bio cilj odgovoriti na pitanje je li se tragedija mogla spriječiti, jer odgovor na to pitanje nije moguće dati. Niti jedan znak nije mogao reći hej, ovaj će klinac uskoro ubiti hrpu svojih školskih kolega. I to je zapravo ono što je toliko strašno u samoj priči.

Ono što je još strašnije je to što, uz Kevinovu priču, koja je, naravno, fikcionalna, Shriver spominje brojne, ali baš brojne, slučajeve nasilja i ubojstava u školama (i to samo u SAD-u), koja se protežu godinama, a koja jesu stvarna. Od Columbinea do Sandy Hook, masovna ubojstva koja počine djeca nad svojim vršnjacima i učiteljima neprestano se ponavljaju, postavljajući pitanje koliko su mjere prevencije i zaštite dobro osmišljene i postoje li uopće. A ono pitanje na koje i ovaj roman na neki način pokušava dati odgovor je zbog čega dolazi do tih incidenata, koja je ideja u glavama te djece i postoji li neka poveznica. Odgovor, koji je iznenađujuće banalan, po meni je i vrlo dobro pogođen, a možda i zbilja istinit. Neće vam se svidjeti, jer ujedno postavlja i pitanje uzaludnosti svega što činimo, a rješenja za to nemamo.

Razgovor o Kevinu težak je za probaviti, iako je dovoljno opojan da u tome ustrajete čak i kada je jako uznemirujuć. Mislim da bi ga bilo teško čitati čak i ako se u periodu čitanja osjećate baš savršeno dobro, entuzijastično i puni energije za uhvatiti se ukoštac s bilo čime što vam padne na put. Ja sam ga čitala u periodu u kojem emotivno nisam bila baš u najboljem stanju, zbog čega bi me ponekad dotukao. Svejedno ga preporučujem, samo možda ne baš točno u periodu u kojem se već osjećate loše na neki način. Iz njegovog je mračnog ponora lakše izaći ako već niste u nekom vlastitom. 

____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/moramo-razgovarati-o-kevinu/