TRAGOM MJESECA, James Norbury

Izdavač: Stilus, 2024.

[eng. Following the Moon]

Prijevod: Lara Furlan Zaborac 

Veliki Panda i Sićušni Zmaj naučili su nas vidjeti ljepotu prijateljstva i doživljavati čaroliju u svakodnevici jednostavnih i običnih stvari svijeta oko nas. Naučili su nas i kako se nositi s promjenama u životu, nastavljajući uživati u malim radostima koje život sa sobom nosi. Jedan nas je Mačak, pak, uz pomoć razigranog Mačića, naučio filozofiji zena, čaroliji bivanja u trenutku i svjesnosti svih tih malih trenutaka od kojih nam se život sastoji, a koji nam često samo prođu nezamijećeno.

Svi ovi divni učitelji sada su mjesto ustupili jednom malenom psiću - Amayi, i jednom mudrom Vuku.

Priča o ovo dvoje prijatelja započinje Amayinom potragom za roditeljima, od kojih se odvojila tijekom jedne oluje. Lutajući naokolo, Amaya je naišla na čopor vukova, ne baš prijateljski nastrojenih, od čijih ju je ralja uspio spasiti ostarjeli vođa čopora. Stari Vuk, ni sam ne shvaćajući točno zašto je učinio to što je učinio, izuzev osjećaja da je učiniti to bilo jedino ispravno, odluči pomoći Amayi u njenoj potrazi i pratiti ju na njenom putu. Barem onoliko koliko može.

Naporan put preko planinskih prijevoja, kroz mračne šume i zaleđene vodopade, dvoje će suputnika provesti kroz mnoga iskušenja i opasnosti. Cilj tog puta često će im izmaći iz vida, zbog čega će Amaya očajavati i gubiti nadu, ali Vuk će uvijek biti tu da ju podsjeti da ništa nije izgubljeno sve dok se još trudiš i da je tvoj put uvijek tu, čak i ako ga ponekad ne vidiš jasno.

 

Priča o izgubljenom psiću i mudrom Vuku koji psiću odluči pomoći priča je o nesebičnom pružanju ruke nekome tko je u nevolji, priča o prijateljstvu, snazi i pomaganju drugima, ali je to i priča o prolaznosti, gubitku i smrti.

Smrt je prirodan dio života, ali bol koja uz nju uvijek ide ruku pod ruku, čini ju jako strašnim i teškim iskustvom. Iako tužna, ova priča uspijeva dočarati nam smrt kao nešto što nije samo strašno i crno, nego nešto s čim se moguće nositi, a rekla bih da je čak možda uspjela i opisati ju s određenom dozom ljepote i smirenosti, prihvaćanja bez obzira na bol koja je i dalje prisutna.

Filozofija prisutnosti u trenutku i proživljavanja svega onoga lijepoga u životu, čak i u teškim trenucima, koja je prisutna u svakoj knjizi Jamesa Norburya, prisutna je i ovdje, baš kao i njegove predivne ilustracije, koje svaku knjigu čine doista čarobnom. Svatko se u životu nekad izgubi i skrene s puta, ali bitno je samo nastaviti dalje, čak i kad je teško. A kada trag kojim idemo postane nejasan, treba vjerovati da ćemo ga s vremenom opet uspjeti jasno vidjeti, i nastaviti ga slijediti, dok nas ne odvede baš tamo gdje trebamo biti.

"'Postoje trenuci', nastavio je Mačak, 'u kojima smo učinili sve što možemo. Tada moramo naučiti odmaknuti se i dopustiti svemiru da djeluje u svoj svojoj nedokučivoj čudesnosti.'"

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/tragom-mjeseca/ 

ČETVRTO KRILO, Rebecca Yarros

Izdavač: Fokus, 2023.

1. knjiga Empyrean serijala

[eng. The Fourth Wing]

Prijevod: Anja Franjić

Kad je ogroman hype oko neke knjige, kao što je to bio slučaj i s ovom, ne znam više što očekivati. Nekad se priklonim hypeu, nekad se razočaram. Ova je knjiga u startu ipak imala jedan plus koji kod mene uvijek pali, a to su - zmajevi. :) E sad, kad bismo pobrisali zmajeve iz priče, ne znam bi li mi se svidjela ovoliko koliko jest, ali to onda ne bi ni bila ista priča, pa nema smisla o tome ni razmišljati.

Long story short: da, svidjela mi se. :)

Priča prati Violet Sorrengail, sitnu i krhku djevojku koja se čitav život obučavala za Kvadrant pisara, no majka (opaka vojna generalica) ju natjera da se prijavi u Kvadrant jahača, kao njeni stariji sestra i brat. Jahača zmajeva, jel. Sva djeca u Navarreu, kraljevstvu u kojem se radnja odvija, naime, školuju se tako da odabiru jedan od Kvadranata, tj. jedno od zanimanja koje pripada pojedinom Kvadrantu. Problem kod Kvadranta jahača je taj što je to jedini Kvadrant u kojem postoji mogućnost da kadeti umru, i to vrlo groznom i nasilnom smrću, a postotak onih koji svake godine umiru prilično je velik. Čak i nakon školovanja, budući da je Navarre u vječnom ratu s neprijateljima izvana, a kadeti i njihovi zmajevi automatski bivaju pridruženi vojsci, opasnost od iznenadne i nasilne smrti za jednog jahača nikada ne prestaje.

Zbog svoje veličine i građe Violet je u ozbiljnom zaostatku za ostalim kadetima, ali uspije preživjeti opasni inicijalni test i biva dodijeljena odredu Četvrtog krila. Tu nastaju dodatni problemi, budući da je vođa Četvrtog krila, Xanden Riorson, sin pobunjenika kojeg je pogubila upravo Violetina majka, što znači da bi ju vrlo vjerojatno najradije vidio mrtvu. No, kako obuka odmiče, Violet shvaća da stvari u ovom kraljevstvu nisu baš tako crno-bijele kakvima ih se predstavlja, a granice između prijatelja i neprijatelja sve su samo ne jasno određene.

Ovaj je roman određeni miks 'Žara u pepelu', 'Igara gladi' i 'Različite'. Imamo vojno društvo, poput onog u serijalu Sabaae Tahir, bespoštedne borbe kadeta nalik onima u serijalu Suzanne Collins te frakcijsku podijeljenost nalik na onu u serijalu Veronice Roth. A, kao što je to uvijek u apsolutno svim YA fantasy romanima, imamo i nezaobilaznu romansu, ovog puta u stilu enemies-to-lovers, što vam bude jasno već od prvog susreta Violet i Xadena.

Radnja je zanimljiva, fantasy svijet Rebecce Yarros odlično je zamišljen, ima tu puno tajni, prevara, sukoba i obrata koji sve skupa dodatno začine, a čak je i slow burn romansa glavnih likova prilično dobra. Šteta što sva ta napetost, koja se između Violet i Xadena neprestano nakuplja, kasnije rezultira jednom smiješno lošom scenom seksa, koju prati i salva nevjerojatno bedastog dirty talka. (Inače, ta me spicy scena zaskočila prilikom vožnje tramvajem, ali umjesto da mi bude vruće od začinjenosti same scene, vruće mi je bilo od neugode koliko je loša. No, bar je bilo smiješno. :D)

A zmajevi? Zmajevi su onaj jako dobar dio priče, koji me u tom smislu malo podsjetio i na 'Eragona', a način odabira jahača, pak, vrlo je nalik na onaj iz serije 'House of dragon'. Zmajevi su veličanstveni, jako su fora i sjajno su opisani, baš kao i magija koja ih obavija i koju njihovi jahači kanaliziraju. Jednostavno, sve je bolje kad su zmajevi uključeni u priču.

Neke dijelove priče i načine na koji se radnja razvila sam očekivala, dok su me neki baš iznenadili. Svidjela mi se, kraj pogotovo - ima onaj wow moment i tjera te da opsesivno nastaviš čitati iduće nastavke. Što i planiram, što prije. :)

______________________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/cetvrto-krilo/

DJEVOJKA KOJA JE GLEDALA ZVIJEZDE, Louise Nealon

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Snowflake]

Prijevod: Maja Klarić 

Priča o djevojci koja s ujakom voli promatrati zvijezde i pričati priče priča je o odrastanju u ruralnoj sredini, strahu od (ne)uklapanja, prijateljstvu i obitelji.

Kroz centralni lik ove priče, Debbie, pratimo put sazrijevanja jedne djevojke koja je čitav život bila pomalo zaštićena u svojoj zoni komfora, svom životu na selu uz ekscentričnog ujaka i još ekscentričniju majku, gdje joj je sve bilo poznato. Debbien odlazak na sveučilište prati i njen strah od nepoznatog, od neuklapanja i neuspjeha, a više od svega i njen strah da će se u nekom trenu pretvoriti u svoju majku i da će i nju izludjeti jednake stvari koje izluđuju i njenu majku, a o kojima nitko u obitelji ne voli pričati, već ih radije ignoriraju i otpisuju kao lude.

Poput originalnog naslova ovog romana, Debbie je i sama poput snježne pahulje. Osjetljiva i neuhvatljiva, u vječnom strahu od rastapanja. Koliko se lako povezati s Debbie i njenim problemima u odrastanju i sazrijevanju, toliko je sama Debbie prilično antipatična, a takvi su i likovi koji je okružuju, njena obitelj i prijatelji. Svatko od njih osoba je na drugačiji način disfunkcionalna, a svi zajedno gravitiraju oko Debbie u jednako disfunkcionalnim odnosima, u kojima, uza sve to što me nanerviralo, ipak ima i neke ljepote.

Zanimljiva stvar u ovoj priči njen je pomalo nadnaravni, pomalo magični element, a to je sposobnost članova Debbiene obitelji da, na neki način, vide i prožive tuđe snove i sjećanja, u trenutku u kojem se odvijaju. Nije to baš neki dar, iako ima određenih dobrih strana, već više kletva koja tišti i Debbie i njenu majku, a dodatnu težinu svemu tome pridodaje činjenica da nitko o tome ne voli razgovarati i priznati da je uopće stvarno.

Još je stvari u ovom romanu o kojima ljudi u sredini u kojoj Debbie odrasta ne vole razgovarati, a koje uključuju nečiju borbu s ovisnošću, mentalne poteškoće, razgovore s psiholozima, i slično. Debbie odrasta u sredini u kojoj se stvari metu pod tepih i ignoriraju, umjesto da ih se pokuša riješiti, što ponekad rezultira tragičnim posljedicama.

"Da je Audrey šutjela i nastavila piti kod kuće, ljudi bi joj još slali djecu na sate klavira. Njezin je problem bio taj što je priznala da ima problem, a problem je imala s alkoholom, jedinim što svi vole."

Unatoč tome što nema neku radnju, i likove ponekad poželiš išamarati, u ovom romanu ima neke osobite ljepote i melankolije koja mi se doista svidjela, a dašak magije snova pridonosi tom dojmu. Likovi možda nisu nimalo simpatični, ali zato su vrlo stvarni, baš kao i problemi s kojima se nose. Lijep roman, nekako lagan, iako teme o kojima progovara to uopće nisu. Snowflake, doista.

"Nema načina da uloviš snježnu pahulju. A ja nisam upoznala nikoga tko je uspio uloviti san."

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/djevojka-koja-je-gledala-zvijezde/427962