Priča o djevojci koja s ujakom voli promatrati
zvijezde i pričati priče priča je o odrastanju u ruralnoj sredini,
strahu od (ne)uklapanja, prijateljstvu i obitelji.
Kroz
centralni lik ove priče, Debbie, pratimo put sazrijevanja jedne djevojke
koja je čitav život bila pomalo zaštićena u svojoj zoni komfora, svom
životu na selu uz ekscentričnog ujaka i još ekscentričniju majku, gdje
joj je sve bilo poznato. Debbien odlazak na sveučilište prati i njen
strah od nepoznatog, od neuklapanja i neuspjeha, a više od svega i njen
strah da će se u nekom trenu pretvoriti u svoju majku i da će i nju
izludjeti jednake stvari koje izluđuju i njenu majku, a o kojima nitko u
obitelji ne voli pričati, već ih radije ignoriraju i otpisuju kao lude.
Poput
originalnog naslova ovog romana, Debbie je i sama poput snježne
pahulje. Osjetljiva i neuhvatljiva, u vječnom strahu od rastapanja.
Koliko se lako povezati s Debbie i njenim problemima u odrastanju i
sazrijevanju, toliko je sama Debbie prilično antipatična, a takvi su i
likovi koji je okružuju, njena obitelj i prijatelji. Svatko od njih
osoba je na drugačiji način disfunkcionalna, a svi zajedno gravitiraju
oko Debbie u jednako disfunkcionalnim odnosima, u kojima, uza sve to što
me nanerviralo, ipak ima i neke ljepote.
Zanimljiva stvar u ovoj
priči njen je pomalo nadnaravni, pomalo magični element, a to je
sposobnost članova Debbiene obitelji da, na neki način, vide i prožive
tuđe snove i sjećanja, u trenutku u kojem se odvijaju. Nije to baš neki
dar, iako ima određenih dobrih strana, već više kletva koja tišti i
Debbie i njenu majku, a dodatnu težinu svemu tome pridodaje činjenica da
nitko o tome ne voli razgovarati i priznati da je uopće stvarno.
Još
je stvari u ovom romanu o kojima ljudi u sredini u kojoj Debbie odrasta
ne vole razgovarati, a koje uključuju nečiju borbu s ovisnošću,
mentalne poteškoće, razgovore s psiholozima, i slično. Debbie odrasta u
sredini u kojoj se stvari metu pod tepih i ignoriraju, umjesto da ih se
pokuša riješiti, što ponekad rezultira tragičnim posljedicama.
"Da
je Audrey šutjela i nastavila piti kod kuće, ljudi bi joj još slali
djecu na sate klavira. Njezin je problem bio taj što je priznala da ima
problem, a problem je imala s alkoholom, jedinim što svi vole."
Unatoč
tome što nema neku radnju, i likove ponekad poželiš išamarati, u ovom
romanu ima neke osobite ljepote i melankolije koja mi se doista
svidjela, a dašak magije snova pridonosi tom dojmu. Likovi možda nisu
nimalo simpatični, ali zato su vrlo stvarni, baš kao i problemi s kojima
se nose. Lijep roman, nekako lagan, iako teme o kojima progovara to
uopće nisu. Snowflake, doista.
"Nema načina da uloviš snježnu pahulju. A ja nisam upoznala nikoga tko je uspio uloviti san."
__________________________________
Kako do knjige: https://znanje.hr/product/djevojka-koja-je-gledala-zvijezde/427962
