Ako bi neku knjigu trebalo prozvati knjigom ljeta 2025., onda bi to
definitivno bila ova. Možda je do naslova, koji podsjeća na boju mora,
obojanih rubova stranica koji vrište za plažom, ili pak jednostavne
činjenice da - kud god da ovo ljeto pogledaš - ovu knjigu baš svi
čitaju. Obilježila je cijelo ljeto, iako joj priča nije baš nimalo
'ljetna'.
Priča o gubitku, boli, pokušajima nošenja s tim
gubitkom i razdorom koji je taj gubitak prouzročio, sve je samo ne
bezbrižna i lagana, onakva kakve obično smatramo knjigama za plažu.
Priča
prati naslovne sestre Blue - pouzdanu i trezvenu Avery, čvrstu i
smirenu Bonnie, i nepredvidivu i lakomislenu Lucky - koje od boli nakon
smrti četvrte sestre, Nicky, bježe svaka u svoju ovisnost. Nickyna smrt
nije ih samo pogodila, na neki ih je način i razdvojila, jer niti jedna
od njih ne zna što da radi sa praznom stranicom četverokuta kojeg su
njih četiri uvijek činile, a koji se sada sveo samo na trokut.
"Ovisnost je kroz sve njih strujala poput elektriciteta kroz strujni krug."
Doznavši
da im roditelji planiraju prodati stan u kojem su odrasle, sestre Blue
pomalo će se neplanirano naći u zajedničkoj misiji - za Avery ta je
misija sačuvati stan od prodaje, za Bonnie pregledati i odlučiti što s
Nickynim stvarima koje su još u stanu, netaknute, a za Lucky pokušati se
suočiti s vlastitim životom i shvatiti što s njim. Također, ovaj će
događaj potaknuti sestre da ponovno pronađu put jedna do druge.
Kroz
borbu s raznim ovisnostima i pokušajima umrtvljivanja osjetila - što je
nešto što svaka sestra Blue radi na svoj način, iako Lucky ovdje debelo
prednjači pred svima - ova priča oslikava svu ljepotu i grozotu
sestrinskih odnosa, kao i svu bol uslijed pucanja tih odnosa. Možeš
pokušati ispuniti život različitim stvarima, romantičnim odnosima i
prijateljstvima, ali sestrinska povezanost nešto je posebno, što ni s
kim drugim ne možeš osjetiti.
"Mi smo ti sestre. Što god
napraviš, mi smo uvijek na tvojoj strani. Možeš ubiti nekoga i ja bih ti
pomogla da odvučemo tijelo k nama i napunila bih kadu solnom kiselinom
da ga se diskretno riješimo. (...) Ne bi mi se to svidjelo, a ni ovo sad
mi se ne sviđa. Ali ja bih to napravila."
Gubitak bliske
osobe uvijek je težak. Nickyna smrt bila je detonacija koja je cijelu
obitelj Blue razorila do temelja, raštrkavši ih poput razbijenih
krhotina na sve strane i naoštrivši im rubove toliko da je ponovno se
približiti jedni drugima bilo gotovo nepodnošljivo. Umjesto da budu tu
jedni za druge, sestre Blue i njihovi roditelji zatvorili su se svatko u
svoju čahuru tuge, pokušavajući ispuniti prazninu koja je ostala iza
Nicky potpuno pogrešnim stvarima.
"Ona mi nedostaje i
nedostaje i nedostaje. I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi
osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak - ali ovaj neće i
neće. Jednostavno nema kraja tom nedostajanju. Život mi se dijeli na
onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne
mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći
olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. I tako bih voljela da bar
imam Boga. Voljela bih da mogu vjerovati u zagrobni život ili što god.
Ali kad pokušam razgovarati s njom u glavi, nema odgovora. Ne mogu je
čuti. Ne mogu je osjetiti. Sve što imam samo je to nedostajanje."
Ovaj
roman iskreno progovara o ponoru nakon gubitka voljene osobe i još
većem ponoru ovisnosti u kojeg upadneš pokušavajući se iskopati iz ovog
prvog ponora. Ništa ne uljepšava, i ništa ne skriva. Svaka pogrešna
odluka, svaka emocija i svi oblici boli i samouništenja jasno su
prikazani, koliko god ružno izgledali.
Roman je emotivan, iako
je ponekad teško suosjećati s Avery, Bonnie i Lucky (pogotovo Lucky!),
kad se suočite s njihovim destruktivnim ponašanjem i posljedicama koje
to ponašanje ima na ljude oko njih. No, nekako je brutalno iskren, i
baca vas u kovitlac emocija s kojima se njegovi likovi bore. Nije ga
teško čitati, riječi se lako i brzo upijaju.
Iskreno, mislila sam
da, onako kako je krenuo, ovaj roman ne može završiti nikako drugačije
no tragično. Ali tu me iznenadio. Nije, dakako, čitav roman u potpunosti
sumoran i crn, ima svojih silver lining trenutaka, ali taj zadnji
silver lining bio je doista neočekivan i još uvijek nisam sigurna što o
njemu mislim. Bi li bilo bolje da je drugačije završilo? Ne znam. Bio bi
to svakako drugačiji roman, možda u nekoj drugoj nijansi plave. Bilo
kako bilo, boja ovog ljeta definitivno je - plava.
_________________________________________________
Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/sestre-blue/
