utorak, 16. rujna 2014.

POLINA, Bastien Vivès

RECENZIJA STRIPA
Izdavač: Fibra, 2014. 


Nemam niti mrvicu više zanimanja za balet nakon čitanja ove priče, kamoli divljenja prema njemu. No divljenja prema svemu onome što se krije iza uspješne baletske karijere, toga od danas imam mnogo više.
Strip "Polina", mladog i obećavajućeg francuskog autora Bastiena Vivesa, može se ukratko opisati kao izmišljena biografija jedne mlade plesačice. No iza takvog šturog opisa skrila bi se impresivno vjerna priča o trudu, upornosti, posrtanju, i svim drugim gradivnim elementima koji tvore gradivno tkivo uspješnih karijera, umjetničkih, sportskih, političkih... kojih god bilo. Ona oslikava i onu vrstu ljudskih odnosa na kakve moraju biti spremni svi koji kreću stazom što vodi do uspjeha, ali sadrži i odvojak koji lako i brzo može odvesti do propasti. Glavnu junakinju Polinu Ulinovu u početku nagone visoka očekivanja njezine majke, zatim jednako visoka očekivanja sredine koja je prepoznala da djevojka zbilja posjeduje ono što nazivamo talentom, ponajviše zbog toga jer ju je za podučavanje odabrao jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih učitelja, a onda naposljetku biva tjerana činjenicom da nakon tolikih očekivanja i truda, više ništa u životu nema smisla pokušavati biti, osim dokazane plesačice. Ovaj scenarij, korišten za oslikavanje jedne izmišljene priče, predstavlja sve one stvarne scenarije, koji su se zbilja odigrali u životima legendarnih pjevača, glumaca, tenisača... Svih koji su ulagali trud da opravdaju vjeru u njihov proglašeni talent. Osobno u postojanje talenta uopće ne vjerujem. Ali vjerujem u snagu prepoznavanja (tog nepostojećeg) nečijeg talenta u očima roditelja, učitelja i sličnih inih. Vjerujem u snagu i energiju koja se stvara nakon tih zaključaka da osoba ima ono nešto. Vjerujem u snagu tog nelogičnog svemirskog zakona: talent uopće ne postoji, ali prepoznavanje tog nepostojećeg talenta u nekoj osobi proizvest će toliko moćnu silu baziranu na trudu, predanosti i žrtvovanju, i naposlijetku najčešće proizvesti nešto veliko. Vivèsova priča prema pitanju talenta uopće nije određena, no dovoljno je posvećena trudu, naporu i žrtvi da bi slala upravo onu poruku i stav koji osobno zastupam. Jedina zamjerka priči je skoro potpuna skrivenost misli i osjećaja glavne junakinje, njih možemo samo pokušati pogađati, ili isčitavati tek unutar jednog kraćeg, srednjeg dijela priče Crtež je hrabar, vješt, neopterećen bilo kakvim "pravilima struke", iznenađujuće graciozan u trenucima kada treba opisati ljepotu umjetničkog pravca kojem je priča posvećena. Na prvi pogled pruža malo, a opet nudi sve što treba ponuditi. Osobno me vrlo iznenadilo da se zapravo radi o potpuno digitalnom crtežu. Svakome bih preporučio da na YouTubeu baci pogled na to kojom lakoćom majstor radi.

[Tomislav Škrljac]