Izdavač: Lumen, 2013.
[eng. The Twelve, trilogija 'The Passage', 2. knjiga]
Nakon što me 'Prijelaz' u potpunosti oduševio, 'Dvanaestoricu' sam pročitala odmah nakon njega, što se pokazalo dobrim odabirom, jer da sam 'Prijelaz' pročitala prije nego je izašao nastavak, ne znam kako bih preživjela čekanje. U svakom slučaju nisam se razočarala, jer obje knjige su jednako fantastične.
'Dvanaestoricu' sam doživjela više kao triler, a u manjoj mjeri kao horor, dok je kod 'Prijelaza' to bilo obrnuto. Također, ondje gdje se 'Prijelaz' više bavio iskustvima pojedinaca u doživljavanju posljedica širenja virusa, u 'Dvanaestorici' te događaje promatramo više sa stajališta kompletne nacije. Pratimo grupe ljudi kako se raštrkavaju diljem zemlje kako bi preživjeli pod nemilosrdnom najezdom virala, pritom osnivajući različite zajednice na različite načine, u svojim pokušajima da pronađu neki način da se održe. Kako vrijeme teče, ljudi je sve manje, broj virala se ne smanjuje, a preživjeli se u svojim novoosnovanim gradovima sa svakim novim danom moraju ponovno suočavati s potencijalnom borbom na život i smrt. Ili nečim još gorim od smrti.
No, postoji još jedan grad u osnivanju, pod kontrolom virala. Domovina, kako ga nazivaju, osnovana je od strane ljudi koji su bili zaraženi virusom, ali se nisu do kraja promijenili, te koji su vidjeli svoju priliku da u suradnji s viralima kontroliraju svijet, bez obzira što time što rade izdaju svoju vlastitu, ljudsku, vrstu. Ovdje dobivamo i odgovor na zanimljivo pitanje koje nam ovaj roman postavlja: Kako bi se virali mogli održati u budućnosti, kada su izjeli gotovo cijeli svoj izvor hrane? Iznenadilo me to što mi ovo pitanje uopće nije palo na pamet dok sam čitala 'Prijelaz', a prirodno se i logično nameće samo od sebe.
Moj osnovni motiv da krenem čitati 'Dvanestoricu' bio je taj da saznam što se dalje dogodilo s likovima iz 'Prijelaza'. Sve te likove koje smo upoznali u 'Prijelazu' susrećemo i ovdje, iako su svi otišli u svojim različitim smjerovima, a opet vidimo da su na različite načine i dalje nekako povezani. Njihove sudbine se neprestano na dramatične načine izokreću i nikada ne možemo sa sigurnošću znati što će im se sljedeće dogoditi. Čak i oni likovi koje smo smatrali izgubljenima, možda ipak nisu u potpunosti izgubljeni.
Napetost je u ovom romanu gotovo opipljiva. Tempo kojim se odvijaju događaji je strašno brz i jednostavno je nemoguće prestati čitati. Iako su neka od pitanja koja su ostala neodgovorena u 'Prijelazu', ovdje odgovorena, ovaj roman postavlja ih još, na koja ćemo odgovore tražiti u trećem dijelu. Ako se niste mogli otrgnuti od 'Prijelaza', nećete moći ni od 'Dvanaestorice', te ćete, kao i ja, nestrpljivo iščekivati posljednji dio ove apokaliptične epske trilogije.
'Dvanaestoricu' sam doživjela više kao triler, a u manjoj mjeri kao horor, dok je kod 'Prijelaza' to bilo obrnuto. Također, ondje gdje se 'Prijelaz' više bavio iskustvima pojedinaca u doživljavanju posljedica širenja virusa, u 'Dvanaestorici' te događaje promatramo više sa stajališta kompletne nacije. Pratimo grupe ljudi kako se raštrkavaju diljem zemlje kako bi preživjeli pod nemilosrdnom najezdom virala, pritom osnivajući različite zajednice na različite načine, u svojim pokušajima da pronađu neki način da se održe. Kako vrijeme teče, ljudi je sve manje, broj virala se ne smanjuje, a preživjeli se u svojim novoosnovanim gradovima sa svakim novim danom moraju ponovno suočavati s potencijalnom borbom na život i smrt. Ili nečim još gorim od smrti.
No, postoji još jedan grad u osnivanju, pod kontrolom virala. Domovina, kako ga nazivaju, osnovana je od strane ljudi koji su bili zaraženi virusom, ali se nisu do kraja promijenili, te koji su vidjeli svoju priliku da u suradnji s viralima kontroliraju svijet, bez obzira što time što rade izdaju svoju vlastitu, ljudsku, vrstu. Ovdje dobivamo i odgovor na zanimljivo pitanje koje nam ovaj roman postavlja: Kako bi se virali mogli održati u budućnosti, kada su izjeli gotovo cijeli svoj izvor hrane? Iznenadilo me to što mi ovo pitanje uopće nije palo na pamet dok sam čitala 'Prijelaz', a prirodno se i logično nameće samo od sebe.
Moj osnovni motiv da krenem čitati 'Dvanestoricu' bio je taj da saznam što se dalje dogodilo s likovima iz 'Prijelaza'. Sve te likove koje smo upoznali u 'Prijelazu' susrećemo i ovdje, iako su svi otišli u svojim različitim smjerovima, a opet vidimo da su na različite načine i dalje nekako povezani. Njihove sudbine se neprestano na dramatične načine izokreću i nikada ne možemo sa sigurnošću znati što će im se sljedeće dogoditi. Čak i oni likovi koje smo smatrali izgubljenima, možda ipak nisu u potpunosti izgubljeni.
Napetost je u ovom romanu gotovo opipljiva. Tempo kojim se odvijaju događaji je strašno brz i jednostavno je nemoguće prestati čitati. Iako su neka od pitanja koja su ostala neodgovorena u 'Prijelazu', ovdje odgovorena, ovaj roman postavlja ih još, na koja ćemo odgovore tražiti u trećem dijelu. Ako se niste mogli otrgnuti od 'Prijelaza', nećete moći ni od 'Dvanaestorice', te ćete, kao i ja, nestrpljivo iščekivati posljednji dio ove apokaliptične epske trilogije.
