Izdavač: Naklada Ljevak, 2019.
[eng. Every note played]
Prva stvar koja uslijedi nakon dijagnoze amiotrofične lateralne
skleroze, tj. ALS-a, obično je poricanje. U svom umu vidiš slike ljudi u
kasnijim fazama ove bolesti i znaš kako će to izgledati, baš kao što
znaš i da će se to i tebi dogoditi, ali svejedno nekako ne možeš u to
još povjerovati. Nemoguće da mi je ostalo tako malo vremena! Pa osjećam
se sasvim ok.
Uskoro taj 'pa osjećam se sasvim ok' preraste u 'pa barem još mogu...'
...brinuti se sam o sebi.
...hodati.
...samostalno disati.
Lisa Genova, biopsihologinja i neuroznanstvenica po struci, u svojim se romanima specijalizirala za prikazivanje i približavanje nam nekih od najstrašnjih bolesti koje ljude uopće mogu snaći. U ovom nam je romanu, kroz lik pijanista Richarda, dala veoma realističan i veoma emotivan uvid u ono s čim se moraju nositi ljudi oboljeli od ALS-a. Vidljivo je, pri tome, kako je Lisa pri pisanju ovoga romana obavila iscprno istraživanje teme o kojoj piše, ali unatoč tome što napredovanje ove zloćudne bolesti opisuje veoma detaljno i realistično, Lisin roman ni u jednom trenu nije medicinski suhoparan niti teško razumljiv za čitanje.
Kada pomislite na ALS, na um vam vjerojatno odmah padne Stephen Hawking, koji je možda i najpoznatija osoba koja je bolovala od ove bolesti. Stephen Hawking ujedno je i iznimka i medicinsko čudo, jer je uspio za čak 50 godina premašiti očekivani životni vijek od dvije godine koji su mu liječnici prognozirali kada mu je dijagnosticiran ALS u 21. godini života. Većina oboljelih od ALS-a ne uspije s ovom bolešću proživjeti ni približno toliko dugo.
Lisa Genova za likove svojih romana uvijek odabire upravo one koji, s pojavom bolesti koja će im obilježiti život, imaju najviše za izgubiti. U 'Još uvijek Alice' to je bila kognitivna psihologinja i ugledna sveučilišna profesorica, žena koja se u svemu uvijek najviše oslanjala na svoj um, a upravo je taj um bio najviše pogođen pojavom ranog Alzheimera koji će joj, u godinama koje slijede, taj najdragocjeniji dio nje malo-pomalo gasiti. Ovdje, osoba koju napada ALS je Richard, svjetski poznati pijanist, čiji talent i sve ono što mu je najdragocjenije, počiva u njegovim rukama, njegovim prstima koji, klizeći po tipkama klavira, proizvode savršene simfonije bez kojih Richard ne može (i ne zna kako) živjeti. A upravo će ruke biti te koje će ga prve napustiti.
"Svaka odsvirana nota pitanje je života i smrti."
Richardov ALS napreduje brzo i opako. Od gubitka jedne ruke, Richard vrlo brzo gubi i ostatak svog tijela, svodeći se na nekoga kome je potrebna svakodnevna pomoć i za izvođenje najjednostavnijih radnji, poput tuširanja, jela i disanja. Prikazujući napredovanje Richardove bolesti, Lisa nam prikazuje i koliko je bitno da, kod ljudi oboljelih od ove bolesti, postoji sustav potpore, da postoje neki ljudi koji će se o njima brinuti i na koje se mogu osloniti. Kod Richarda, ta je osoba Karina, njegova bivša supruga, koja se, iz osjećaja dužnosti, sažaljenja ili traženja oprosta, pokaže jedinom na koju Richard može računati. Pri tome, svjedočimo i tijeku popravljanja odnosa između Richarda i Karine, odnosa koji je uglavnom bio težak i pun zamjeranja, budući da je sam Richard osoba veoma teške naravi, a Karina, pak, zarobljena u vrtlogu zamjeranja i njemu i samoj sebi zbog svih pogrešaka koje su oboje napravili u prošlosti. ALS im je ovdje oboma otvorio oči, odlučivši odnijeti Richarda u veoma kratkom vremenu, u kojem je Richard morao riješiti sve ono što možda nikada ne bi, da mu vrijeme koje još ima poživjeti nije bilo ovako okrutno skraćeno.
ALS je doista okrutna bolest. Iako se neprekidno radi na novim lijekovima i metodama liječenja, ALS je još uvijek neizlječiv. Prikazujući nam kako izgleda život nekoga s ovom bolesti i što je toj osobi sve potrebno kako bi nastavila živjeti najboljim mogućim životom kojim to uopće može, knjige poput ove podižu svijest o ovoj bolesti i govore nam koliko je oboljelima od te bolesti potrebna pomoć i podrška okoline, kako one medicinskog osoblja, tako i obitelji i prijatelja.
Richardova borba s ALS-om, prikaz njegovog napretka i načina na koji Richard gubi samog sebe, komadić po komadić, doista je sjajno opisan. Biti zarobljen u vlastitom tijelu koje više ne funkcionira djeluje zastrašujuće, pogotovo kad neprestano živiš u strahu od otkazivanja novog mišića, novog organa, od kojih bi svaki mogao biti fatalan. No, u Richardovoj priči ključan nije samo prikaz njegove bolesti, već i prikaz njegovog pomirenja sa ljudima koje voli, pomirenja sa samim sobom, nalaženja načina da, kad već mora otići, ode smiren, znajući da je riješio sve što je trebalo riješiti, oprostio sve što je trebalo oprostiti i pružio ljubav svima kojima ju je trebao pružiti.
Možda zvuči patetično, ali, kada ti je kraj blizu, jasnije vidiš ono što je stvarno bitno. Na sve ostalo nije vrijedno trošiti vrijeme, jer ono vrijeme koje je preostalo, previše je dragocjeno da bi ga se protratilo na nebitne stvari, svađe i zamjeranja. Na kraju, nije bitno jesu li sve note savršeno odsvirane, bitna je glazba koja je tijekom sviranja stvorena i osjećaj koji nakon nje ostane.
Uskoro taj 'pa osjećam se sasvim ok' preraste u 'pa barem još mogu...'
...brinuti se sam o sebi.
...hodati.
...samostalno disati.
Lisa Genova, biopsihologinja i neuroznanstvenica po struci, u svojim se romanima specijalizirala za prikazivanje i približavanje nam nekih od najstrašnjih bolesti koje ljude uopće mogu snaći. U ovom nam je romanu, kroz lik pijanista Richarda, dala veoma realističan i veoma emotivan uvid u ono s čim se moraju nositi ljudi oboljeli od ALS-a. Vidljivo je, pri tome, kako je Lisa pri pisanju ovoga romana obavila iscprno istraživanje teme o kojoj piše, ali unatoč tome što napredovanje ove zloćudne bolesti opisuje veoma detaljno i realistično, Lisin roman ni u jednom trenu nije medicinski suhoparan niti teško razumljiv za čitanje.
Kada pomislite na ALS, na um vam vjerojatno odmah padne Stephen Hawking, koji je možda i najpoznatija osoba koja je bolovala od ove bolesti. Stephen Hawking ujedno je i iznimka i medicinsko čudo, jer je uspio za čak 50 godina premašiti očekivani životni vijek od dvije godine koji su mu liječnici prognozirali kada mu je dijagnosticiran ALS u 21. godini života. Većina oboljelih od ALS-a ne uspije s ovom bolešću proživjeti ni približno toliko dugo.
Lisa Genova za likove svojih romana uvijek odabire upravo one koji, s pojavom bolesti koja će im obilježiti život, imaju najviše za izgubiti. U 'Još uvijek Alice' to je bila kognitivna psihologinja i ugledna sveučilišna profesorica, žena koja se u svemu uvijek najviše oslanjala na svoj um, a upravo je taj um bio najviše pogođen pojavom ranog Alzheimera koji će joj, u godinama koje slijede, taj najdragocjeniji dio nje malo-pomalo gasiti. Ovdje, osoba koju napada ALS je Richard, svjetski poznati pijanist, čiji talent i sve ono što mu je najdragocjenije, počiva u njegovim rukama, njegovim prstima koji, klizeći po tipkama klavira, proizvode savršene simfonije bez kojih Richard ne može (i ne zna kako) živjeti. A upravo će ruke biti te koje će ga prve napustiti.
"Svaka odsvirana nota pitanje je života i smrti."
Richardov ALS napreduje brzo i opako. Od gubitka jedne ruke, Richard vrlo brzo gubi i ostatak svog tijela, svodeći se na nekoga kome je potrebna svakodnevna pomoć i za izvođenje najjednostavnijih radnji, poput tuširanja, jela i disanja. Prikazujući napredovanje Richardove bolesti, Lisa nam prikazuje i koliko je bitno da, kod ljudi oboljelih od ove bolesti, postoji sustav potpore, da postoje neki ljudi koji će se o njima brinuti i na koje se mogu osloniti. Kod Richarda, ta je osoba Karina, njegova bivša supruga, koja se, iz osjećaja dužnosti, sažaljenja ili traženja oprosta, pokaže jedinom na koju Richard može računati. Pri tome, svjedočimo i tijeku popravljanja odnosa između Richarda i Karine, odnosa koji je uglavnom bio težak i pun zamjeranja, budući da je sam Richard osoba veoma teške naravi, a Karina, pak, zarobljena u vrtlogu zamjeranja i njemu i samoj sebi zbog svih pogrešaka koje su oboje napravili u prošlosti. ALS im je ovdje oboma otvorio oči, odlučivši odnijeti Richarda u veoma kratkom vremenu, u kojem je Richard morao riješiti sve ono što možda nikada ne bi, da mu vrijeme koje još ima poživjeti nije bilo ovako okrutno skraćeno.
ALS je doista okrutna bolest. Iako se neprekidno radi na novim lijekovima i metodama liječenja, ALS je još uvijek neizlječiv. Prikazujući nam kako izgleda život nekoga s ovom bolesti i što je toj osobi sve potrebno kako bi nastavila živjeti najboljim mogućim životom kojim to uopće može, knjige poput ove podižu svijest o ovoj bolesti i govore nam koliko je oboljelima od te bolesti potrebna pomoć i podrška okoline, kako one medicinskog osoblja, tako i obitelji i prijatelja.
Richardova borba s ALS-om, prikaz njegovog napretka i načina na koji Richard gubi samog sebe, komadić po komadić, doista je sjajno opisan. Biti zarobljen u vlastitom tijelu koje više ne funkcionira djeluje zastrašujuće, pogotovo kad neprestano živiš u strahu od otkazivanja novog mišića, novog organa, od kojih bi svaki mogao biti fatalan. No, u Richardovoj priči ključan nije samo prikaz njegove bolesti, već i prikaz njegovog pomirenja sa ljudima koje voli, pomirenja sa samim sobom, nalaženja načina da, kad već mora otići, ode smiren, znajući da je riješio sve što je trebalo riješiti, oprostio sve što je trebalo oprostiti i pružio ljubav svima kojima ju je trebao pružiti.
Možda zvuči patetično, ali, kada ti je kraj blizu, jasnije vidiš ono što je stvarno bitno. Na sve ostalo nije vrijedno trošiti vrijeme, jer ono vrijeme koje je preostalo, previše je dragocjeno da bi ga se protratilo na nebitne stvari, svađe i zamjeranja. Na kraju, nije bitno jesu li sve note savršeno odsvirane, bitna je glazba koja je tijekom sviranja stvorena i osjećaj koji nakon nje ostane.
______________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2YNjyKq
