Bernardine Evaristo žena je koja probija granice. Iako je pisati počela
puno ranije, i napisala na desetke djela (romana, dramskih tekstova,
kratkih priča, eseja i dr.) prije ovog, na književnu scenu probila se
knjigom 'Djevojka, žena, drugo', u 60.-oj godini života. Knjiga
je doslovce pomela sve pred sobom, našavši se na brojnim listama
bestselera i među brojnim nominacijama za književne nagrade, osvojivši
onu najprestižniju - Bookera, te je čak 25 puta identificirana kao
knjiga godine. Utjecaj ove knjige prelio se i na njenu autoricu,
označivši Evaristo kao jednu od najutjecajnijih žena u Velikoj Britaniji
i šire.
I sam je Booker (tj. žiri) te 2019. godine odlučio
prkositi pravilima i probiti nametnute mu granice, odbivši se odlučiti
za samo jednu dobitnicu nagrade za fikciju i dodijelivši Bookera
zajednički Bernardine Evaristo i Margaret Atwood. A dok je Atwood time
postala četvrta autorica koja je ovu nagradu osvojila dvaput, Evaristo
je i prva crnkinja i prva crna britanska autorica koja je osvojila
Bookera.
'Djevojka, žena, drugo' drugačija je od svih
knjiga koje sam do sada pročitala. Ona sabire životne priče 12
živopisnih likova, različitih dobi, zanimanja, rodnih identiteta,
seksualne orijentacije, uloga u društvu, koje jednog s drugim vješto
spajaju nevidljive niti prijateljstava, poznanstava, (ne)pripadanja i
(ne)uklapanja. Ono što je svim ovim likovima zajedničko je to da
predstavljaju marginalizirane skupine društva, one koje često ne vidimo
ili previdimo, a koje su svuda oko nas, jednako životne i bitne kao bilo
koje druge.
Kako je i sama autorica spomenula u jednom intervjuu, u knjizi je "htjela
pisati o crnim Britankama jer smatram da nas nema baš previše na
britanskoj književnoj sceni, a ako nas nema tamo, nema nas ni drugdje.
Ako nas nema u književnosti naše zemlje, to je kao da ne postojimo, jer
znači da nismo vrijedne biti u srcu priče."
Likovi koji se
nalaze u srcu priče u ovoj knjizi mogli bi biti bilo tko: naše susjede,
prijateljice, poznanice, majke, kćeri, sestre, partnerice, sugrađanke...
Neke njihove inačice nalaze se svuda oko nas, a njihove su priče priče
običnih ljudi čiji glas je često zanemaren, a potrebno ga je čuti.
Evaristo je knjigu pisala pet godina, dorađujući i uređujući priče koje
isprepliću prošlost i sadašnjost i međusobne odnose likova o kojima
govore, oslikavajući sliku današnjeg britanskog društva i pronalaska
svog mjesta u njemu za svakog od likova.
Knjiga je pomalo
neobično pisana. Naime, Evaristo rijetko koristi točku za kraj rečenice
(što bi možda predstavljalo problem da je knjiga pisana poput,
primjerice, Marquezove 'Patrijarhove jeseni', koja me izmučila
nedostatkom ikakvih interpunkcijskih znakova), ali njen tekst ima tu
neku posebnu ritmičnost zbog koje ga je vrlo lako čitati. Na nekim sam
dijelovima imala dojam kao da čitam roman u stihu, a ne prozno djelo.
Zanimljivo čitalačko iskustvo, u jako dobrom smislu.
Predstavljanjem
crnih likova i njihovih životnih priča ova knjiga pospješuje vidljivost
crnih žena i osoba različitih rodnih identiteta u društvu, daje im
glas, progovara o problemima s kojima se susreću, uključujući i vječni
problem rasizma, koji je neprekidno prisutan iako ga većina nas, na koje
nije usmjeren, gotovo niti ne registrira. Ono što je ovaj roman uspio
postići je pokazati nam da nikad nije kasno - za osobnu promjenu,
društvenu promjenu, pomicanje granica. Evaristo ih je ovim romanom
svakako pomaknula, a sigurna sam da će i budućim djelima to nastaviti
činiti.
"Postala sam uspješna sa 60 godina, a mnogo ljudi
misli da ako se ne ostvare do određene dobi, da je njihovo vrijeme
prošlo. I cijela ta ideja proizlazi iz negativnog mindseta, jer vrijeme
je prošlo jedino kad umrete."
___________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3hedHgd