KAD SMO VJEROVALI U SIRENE, Barbara O'Neal

Izdavač: Stilus, 2021. 

[eng. When we believed in mermaids]

Prijevod: Lidija Toman

"Bila sam tako usamljena, tako dugo."

Kada Kit Bianci jedne tople kalifornijske večeri na televizijskoj reportaži o požaru u jednom noćnom klubu na Novom Zelandu ugleda lice svoje sestre Josie, sestre koja je navodno mrtva već 15 godina, zapitat će se postoji li mogućnost da je Josie ipak živa, i krenuti na dalek put ne bi li saznala odgovor na to pitanje. A krenuvši ususret svojoj davno izgubljenoj sestri, krenut će ususret i uspomenama iz prošlosti i demonima koji ih prate, s kojima se dugo izbjegavala suočiti.

Usporedo prateći dvije sestre, priča koja se u ovom romanu razvija prava je obiteljska drama, ispunjena čitavim spletom emocija uhvaćenih u mrežu obiteljskih, romantičnih i sestrinskih odnosa. Prošlost koja iz priča dviju sestara izvire krcata je bolnim uspomenama, tragičnim događajima i ožiljcima koji ponekad izblijede, ali nikad ne nestanu.

"Ljudsko tijelo je delikatna, čudesna tvorevina. S jedne ga strane može slomiti najmanja sitnica, a s druge je pak strane neuništivo. Ali većina nas ipak uspijeva ostati na ovom planetu, u svojim tijelima, dobrih sedamdeset ili osamdeset godina, a putem svi gomilamo ožiljke od kojih svaki ima svoju priču. Posjeklina na čelu, kopča pojasa, žar cigare."

Odnos dviju sestara, Kit i Josie, u najmanju je ruku kompliciran, ali je također ispunjen i sestrinskom ljubavlju, kakvu malošto drugo može nadmašiti. Njihova obiteljska prošlost puna je boli i udaraca: zanemarivanja, zlostavljanja, ovisnosti, gubitka... Puno je toga kroz što su Kit i Josie prolazile odrastajući, a što nije bilo nimalo lako, kako za djevojčice koje su tada bile, tako i za žene koje su potom postale, noseći svoju bol sa sobom kamo god pošle. Svi odnosi s drugim ljudima u njihovim životima na neki su način obilježeni obiteljskim odnosima u kojima su sestre odrastale, kompliciranim ljubavima koje su vladale između članova njihove obitelji.

"Kako mu objasniti tako komplicirane ljubavi? Majka puši u kuhinji dok nam Dylan čita naglas, miris kave ispunjava zrak, sestra žvače krajeve kose, tata u drugoj prostoriji pjeva, zaokupljen nekakvim fizičkim zadatkom. 'Svi mi nedostaju. Možda mi nedostaje i ono dijete koje sam nekoć bila.'"

Unatoč svemu kroz što su prošle, Josie i Kit pronaći će svoj put do iskupljenja, do zaborava i oprosta, iako on neće biti lagan. Ono što je divno prikazano u ovom romanu je upravo to da ljudi, koliko god griješili u prošlosti, kroz što god prošli, uvijek imaju mogućnost popraviti stvari, zacijeliti stare rane i pronaći svoj mir. A oni najbliži ljudi tu su da u svemu tome budu podrška i potpora, što god da se dogodi.

Svidjela mi se ova lijepa obiteljska i sestrinska priča, dijelom čak i romantična, koja kroz sjećanja na vjerovanje u sirene vraća vjeru u - ljude.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kad-smo-vjerovali-u-sirene/

O ŽENAMA I SOLI, Gabriela Garcia

Izdavač: Znanje, 2022. 

[eng. Of women and salt]

Prijevod: Mirjana Valent

Kao što mu i sam naslov govori, ovaj je roman skup priča o ženama i soli. Soli, u smislu nečega što je začinilo njihove živote, ali ne nužno na dobar način.

Priče sedam žena protežu se kroz prostor i vrijeme, od nemirne Kube u jeku revolucije, kubanske tvornice duhana na kraju 19. stoljeća, do "američkog sna" moderne Floride, sivila deportacijskih centara Teksasa i života deportiranih imigranata u Meksiku danas.

Svaka od ovih sedam žena proživjela je drugačiji život, život od kojeg nam ovaj roman prikazuje tek pokoji komadić, ali i taj je komadić itekako dovoljan da upoznamo, shvatimo, suosjećamo s ovim ženama, divimo se njihovoj snazi i zapamtimo njihove priče. Jer, bez obzira na razdoblje u kojem se te priče odigravaju, i bez obzira na mjesto, one bi zapravo mogle biti priče bilo koje od nas - bezvremenske, s uvijek istim problemima s kojima se treba suočiti i prevladati ih, s uvijek istom soli koja po njima pada.

Nasilni muževi, obiteljsko zlostavljanje, borba s ovisnostima, siromaštvo... svaka žena u ovom romanu iskusila je drugačiji oblik stavljanja soli na ranu. I svaka je od njih od onoga što joj se dogodilo odlučila pobjeći na drugačiji način, neke manje, neke više uspješno. Ono što je ovdje posebno naglašeno su problemi ilegalne imigracije, potrage za boljim životom i straha od deportacije - nečega s čim se brojne žene svakodnevno susreću, od čega strepe i za što riskiraju živote, ponekad posve uzaludno i s tragičnim ishodom.

Povezane obiteljskim vezama i nasljeđem, sve su priče ovdje međusobno isprepletene, na razne načine. Generacije žena od 19. stoljeća do danas nastavljaju svoje priče jedna kroz drugu, prenoseći štafetu s majke na kćeri i obrnuto. Odnos majki i kćeri ovdje je posebno naglašen, i bit je ovog romana, bez obzira na to kakav taj odnos bio. Ponekad ispunjen šutnjom i zamjeranjem, ponekad ponosom i prihvaćanjem.

Priče o ženama i soli priče su o tragediji, snazi, životu, obitelji, teškoćama i borbi - sa sustavom, sa obiteljima, sa samima sobom. No one su više od svega priče o majkama i kćerima. Snažne, dirljive i pamtljive priče, koje definitivno treba pročitati. Moja preporuka.

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/o-zenama-i-soli/421325

LJETO VUKOVA, Hans Rosenfeldt

Izdavač: Mozaik knjiga, 2022.

[šved. Vargasommar]

Prijevod: Madgalena Vračarić 

Hans Rosenfeldt tvorac je švedsko-danske serije Most, koju smatram izvrsnom, a u partnerstvu s Michaelom Hjorthom, s kojim piše kriminalističke romane, te je romane također adaptirao u TV serije. Ljeto vukova njegov je prvi samostalni roman, također kriminalističkog žanra, a nekako sam dojma da bi i ovaj roman možda bolje prošao kao TV serija.

Radnja započinje intrigantno, pronalaskom ljudskih ostataka u želucu jednog otrovanog vuka. Pomislila sam kako ovime započinje standardna skandinavska potraga za nekim mračnim serijskim ubojicom, ali vrlo brzo sam doznala da ovaj roman uopće ne ide u tom smjeru, već se sve skupa jako zakomplicira i odvede vas u zbrku istrage masovnog ubojstva, krijumčarenja droge, ruskih plaćenih ubojica i čega sve ne.

Smješten u švedski gradić Haparandu, kojoj je sam roman svojevrsna posveta, ovaj roman istražuje popriličan miks zločina i u njih upletenih ljudi, uključujući u to čitav splet likova, većinom ne baš osobito bitnih za samu radnju, digresirajući dodatno i u privatne živote tih likova (opet ne baš osobito bitne za tijek radnje), rezultirajući romanom koji je zapravo zbrka svega i svačega.

Rosenfeldt povlači puno konaca između jako puno likova, među kojima mi se bilo teško snaći, pogotovo uzimajući u obzir da mu neki (i to priličan broj njih) služi tek da bi odradio posao statista u priči. Na primjer, osim Hanne i Gordona, dviju ključnih osoba koje pratimo kako istražuju slučajeve oko kojih se vrti radnja romana, u tu je istragu uključen još čitav niz ljudi, preko kojih sam proletjela tek usput jer ih sam autor tek usput i spominje, u situacijama kada mu je potreban neki dodatan lik da obavi neki dio posla. U TV seriji to bi nekako bolje funkcioniralo, ovdje je malo konfuzno, i jedva sam ih uspjela razlikovati i dokučiti tko je tu tko i čemu služi.

Radnja ide relativno brzo i nije nezanimljiva, ali je nekako nedorečena. Puno toga se prati, ni na čemu nije neki poseban fokus, a sam je roman koncipiran tako da ti je sve poznato - i zločin, i počinitelji, i akteri cijele te igre - tvoj je posao da samo pratiš na koji će se način i kada ti akteri na igračkoj ploči sresti. Ili možda sudariti.

Zanimljiva je pozadinska priča nekolicine glavnih likova, ali i ona mi je ostala nekako nedovoljno istražena. Posebno kod Hanne, koja je, usput, jako antipatična kao lik. Možda malo vuče na Sagu iz Mosta, ali za razliku od Sage, koja je izvrsno portretirana i postoji razlog zašto je (društveno) neprilagođena, Hanna je samo neosjetljiva na druge, a, osim oskudnih izleta u traume iz njene prošlosti, nemamo priliku upoznati ju bolje da shvatimo zašto.

Ne bih rekla da je ovo loš roman, ima on svojih zanimljivosti i sviđa mi se ta neka oda Haparandi, koja je čak dobila i nekoliko vlastitih poglavlja, kao da je dodatan lik u cijeloj toj priči. No zbog same količine (nebitnih) likova, širine priče, puno dijelova u koje se ta priča grana, nekako si mislim da bi ga bilo lakše (i zabavnije) pogledati nego što ga je bilo čitati. Kraj romana ostavio je i tu neku nepovezanu nit koju se još može dalje slijediti, pa treba vidjeti hoće li - i do čega bi - nas ta nit mogla dalje dovesti.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljeto-vukova/