Priča
prati jednu baku i njenu unuku, koje 1970-ih, za vrijeme Vijetnamskog
rata, samo pokušavaju preživjeti. Svakodnevna bombardiranja konstantno
prati neznanje o tome gdje su ostali članovi njihove brojne obitelji, od
kojih su neki ili otišli u rat ili pobjegli nekamo da se od rata
sakriju. Dok čuče u atomskim skloništima, baka Dieu Lan svojoj unuci
Huong priča priču o svom životu: selu u kojem je odrasla, svojoj
voljenoj obitelji, ali i nedaćama koje su je kasnije zadesile i
obilježile joj život.
Ovaj je roman predivno štivo, ali nije ga
lako čitati. Obitelj Tran i baka Dieu Lan morali su proći kroz mnogo
strahota i užasnih stvari, koje kao da su ih pratile gdje god pošli.
Baka Dieu Lan, pri tome, najviše je pretrpjela. No, unatoč svemu, ova
snažna žena nikada nije odustala od sna da svaki put kada joj okolnosti
unište život ona ga ponovo vlastitim rukama izgradi i oko sebe okupi i
očuva svu svoju obitelj.
Sedam godina trebalo je autorici da
ovaj roman ugleda svjetlo dana, a u njega je utkala i svoje vlastite
priče, i priče ljudi koje je intervjuirala i o kojima je istraživala, ne
bi li nam prikazala sve boje vijetnamske povijesti i koliko je na tu
zemlju rat ostavio utjecaja. Ovaj roman nije samo Huongino svjedočanstvo
i priča o njenom djetinjstvu i odrastanju u svijetu okruženom ratom,
već svjedočanstvo sve vijetnamske djece koja su na svojim plećima morala
ponijeti breme rata, pomažući nositi to breme članovima svojih obitelji
(barem onih koji su se iz rata uspjeli vratiti).
Ovaj roman u
biti je velika poruka mira: utjelovljeni spisateljičin vapaj o miru i
san o svijetu u kojem će ljudi uvijek biti ljubazni jedni prema drugima.
Kao što sam već spomenula, predivno je pisan i doista ga je
divno čitati, iako se ne prolazi svim dijelovima jednako lako. Obitelj
Tran i baka Dieu Lan pretrpjeli su strašne nepravde, zbog kojih vas
zaboli srce dok im, čitajući, svjedočite, ali, zahvaljujući nadljudskoj
upornosti i volji bake Dieu Lan, svako mračno poglavlje dolazi sa
tračkom svjetlosti i nadom da će stvari krenuti na bolje. Baš kao što u
jednom dijelu kaže i sama Dieu Lan:
"Život je sjajan, Guava,
jer kad god bi me život oborio na koljena, uvijek bih naišla na ljubazne
ljude koji bi me podigli na noge."
Priča počinje u 1970-ima,
ali se svako drugo poglavlje vraća u 1940-e, 50-e i 60-e, prateći baku
Dieu Lan i obitelj Tran kroz vrijeme i mjesta, razdvajajući ih i ponovno
spajajući. I svakim tim ponovnim susretom, nešto novo se dogodi, neka
uspomena ispliva iz prošlosti, netko se pokaje, netko pogriješi, netko
oprosti.
"Ljudski životi kratki su i krhki. Vrijeme i bolesti
proždiru nas poput plamena koji guta ove komade drveta. Ali nije važno
koliko dugo ili kratko živimo. Važnije je koliko svjetlosti možemo
udijeliti onima koje volimo i koliko ljudi dotaknemo svojim
suosjećanjem."
Vijetnamske planine su u ovom romanu ispjevale iznimnu pjesmu. Svakako ju poslušajte.
______________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3qoTS6h
