Nakon 'Povijesti pčela',
romana u kojem nam je opisala kakav nas život očekuje izumru li pčele i
drugi kukci oprašivači, Maja Lunde u drugom nam romanu svog klimatskog
kvarteta iznosi viđenje svijeta - i života - bez vode. Odnosno, sa sve
većim i većim nestašicama pitke vode, s kojima se neki dijelovi svijeta
već bore i danas.
Roman sadrži dvije međusobno povezane priče,
iako prostorno i vremenski odvojene. U jednoj se nalazi Signe, ostarjela
aktivistica i moreplovka, norvežanka koja je kroz život svjedočila
nemilosrdnom iskorištavanju fjorda na kojem je odrasla, njegovih rijeka,
jezera i ledenjaka, s ciljem sumanutog izvoza ledenjačkog leda kako bi
isti negdje na jugu postao kockica u nečijem koktelu. Ogorčena time,
Signe se odlučuje na posljednji, pomalo osvetnički pothvat - usmjeren ne
toliko na kompaniju koja se bavi izvozom leda, koliko na ljude iz
njezine prošlosti (posebno jednog) koji su sve to poticali i,
naposlijetku, omogućili.
Druga priča vrti se oko Davida i Lou,
oca i kćeri koje je požar otjerao iz doma i iz grada u Francuskoj u
kojem su živjeli, te ih odvojio od Louine majke i brata, nakon čega su
nastavili lutati od jednog do drugog izbjegličkog kampa, sve vrijeme u
potrazi za izgubljenim članovima obitelji. No, požari i nemilosrdna suša
prate ih kamo god pošli, ostavljajući im pronalazak sigurnog utočišta (uz dovoljno hrane i vode) gotovo nemogućim.
Ove
prostorno i vremenski udaljene priče - jedna se odvija u 2019. godini, a
druga u 2041. - spojit će se na posve neočekivan način, a veliku ulogu u
tom spajanju odigrat će Signein brod, koji ujedno nosi ime samog romana
- 'Plavetnilo'.
"Cijeli je život voda, cijeli je život
bio voda, kamo god bih se okrenula, oko mene je bila voda, pljuštala je
s neba u obliku kiše ili snijega, ispunjavala je jezerca u planinama,
ležala kao led u glečeru, slijevala se niz strme padine u tisućama
potočića, skupljala se u rijeku Breio, ležala je mirno pred selom u
fjordu, fjordu koji je postajao more prema zapadu. Cijeli je moj svijet
bio voda. Brdo, planine, pašnjaci bili su samo otočići u onome što je
zapravo bilo svijet; i svoj sam svijet nazivala Zemljom, ali mislila sam
da bi se zapravo trebao zvati Voda."
Bez vode nema života.
To je rečenica koju smo često mogli čuti, kako u školi, tako i u drugim
segmentima našeg odrastanja i formiranja, no čini se kako nam ta
rečenica ipak ne znači mnogo. Čovječanstvo u tolikoj mjeri iskorištava
vodu i vodne resurse, pritom ih i zagađujući, da se spekulativna fikcija
Maje Lunde, kako dalje čitate, ne čini nimalo spekulativnom, već posve
realnom.
Maja Lunde na sebi je svojstven, izniman, način opisala
što bi nam se moglo dogoditi kada bismo nastavili iskorištavati, crpiti i
zagađivati vodu u omjerima u kojima to već činimo, a koji neprestano
rastu. Radi zarade, profita, ljudske lakomislenosti i sebičnosti, naš bi
se plavi planet jako brzo mogao pretvoriti u sivi, opustošen,
pustinjski. A sve ono što poznajemo i svakodnevo uzimamo zdravo za
gotovo moglo bi nestati u trenu - ispariti zajedno sa zadnjim kapima
pitke vode.
"Kako se stvari mogu brzo dogoditi. Jednog se dana
probudiš sa zvukom budilice, doručkuješ, odeš na posao, svađaš se,
smiješ, vodiš ljubav, okupaš se, brineš se hoće li ti se račun
isprazniti prije nego što prođe mjesec dana... Ne misliš da sve što imaš
oko sebe može samo tako nestati. Iako slušaš da se svijet mijenja. Iako
to vidiš na termometru. Ne razmišljaš o tomu do dana kad te ujutro ne
probudi zvuk budilice nego vrisak. Plamen je došao do tvojeg grada, do
tvoje kuće, do tvojeg kreveta, do osoba koje voliš. Gori ti dom,
postelja ti plane, jastuk ti se počinje dimiti, i nemaš drugog izbora
nego da bježiš."
Kao i sa pčelama, kojima je posvetila prvi
roman ovog klimatskog kvarteta, i stanje s vodom je prilično alarmantno.
Važnost ovog romana upravo je u tome: da upozori na ono što nam prijeti
ako nastavimo putem kojim smo krenuli, da nas zaustavi i natjera da
razmislimo i krenemo u nekom drugom smjeru. Klimatska kriza nije na
pomolu, ona je već ovdje, i to već neko vrijeme. Živimo na posuđenom
vremenu, a radimo malo ili ništa da bismo to promijenili. Ovaj roman još
je jedan glas u moru onih koji pokušavaju podići svijest o klimatskim
promjenama i koji nastoje da taj glas dopre do onih koji s tim u vezi
mogu nešto učiniti. Nadajmo se samo da slušaju, i da su spremni čuti što
im taj glas ima za reći.
________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3zeXudL
