Prije 3 godine, i 7 knjiga, prvi sam put ušla u svijet Prijestolja od stakla
i upoznala Celaenu, nemilosrdnu ubojicu, čija je sudbina bila postati
Aelin, davno izgubljenom kraljicom. Upoznala sam tada i Doriana, koji je
na početku bio tek razmetljivi princ sklon zabavi, bez ijedne brige na
svijetu, kao i Chaola Westfalla, nadobudnog kapetana straže, čiji je
osjećaj za pravdu mogla zamagliti jedino ljubav prema vjernom
prijatelju.
Puno se toga promijenilo otada, ovo troje likova
pogotovo. Mnogo je novih likova ušlo u priču, neki su iz nje i izašli, a
iz staklenog kraljevstva došli smo do kraljevstva od pepela. Priča je
kroz cijeli ovaj serijal postojano tekla, iako malo oscilirajući tempom u
pojedinoj knjizi. No, zanimljiva i jako dobra bila mi je do samog
kraja.
Usporedo s pričom, pratili smo i rast i razvoj njenih
likova, ne samo Aelin, Doriana i Chaola, već i Manon, Lysandre, Aediona,
Nesryn, Maeve, i još toliko drugih. Ono što me fascinira je to koliko
se moj odnos prema svim tim likovima mijenjao zajedno s njima. Obožavala
sam Celaenu, bila mi je jedan od najdražih ženskih likova fantasy
serijala općenito, no, kako se njen lik mijenjao prema Aelin, sve mi je
manje i manje bila draga (da ne kažem da mi je postala i dosadna).
Dorian, s druge strane, me na početku živcirao, a do ove, posljednje
knjige, postao je, uz Manon Crnokljunašicu, jedan od najdražih mi
likova. Chaol je jedini lik čije karakterne promjene nisu uopće utjecale
na moj odnos prema njemu, on je jedini koji mi je bio i ostao jednako
drag od početka do kraja.
A što nam je donio taj, tako napeto
iščekivani kraj? Pa, puno toga, uključujući epsku završnu bitku, koju
smo cijelo vrijeme čekali.
Nakon najnapetijeg završetka neke
knjige ikad - 5. knjige - u kojem je Aelin završila zarobljena u
željeznom kovčegu, na rasplet događaja morali smo pričekati još čitavu
jednu knjigu - onu šestu - u kojoj smo se malo udaljili od Aelin i
pratili Chaola i Nesryn na putu na jug, kamo su pošli potražiti tako
očajnički im svima potrebnu pomoć. Iako mi je taj, 6. nastavak, ujedno i
najdraži u čitavom serijalu, kopkalo me neodgovoreno pitanje o tome što
čeka Aelin i kako će se (i hoće li se) izbaviti iz željeznog kovčega i
Maevinog željeznog stiska. Odgovor je trebalo pričekati do posljednje,
7. knjige.
I evo nas tu.
Bitka za Terrasen sprema se od
prve stranice ovog romana, a hoće li svi Aelinini saveznici (i sama
Aelin) uspjeti stići na vrijeme u obranu, tako da im još preostane nešto
za obraniti, neizvjesno je gotovo do samog kraja. U prvom dijelu ovog
veoma opsežnog romana (ima tek nešto manje od 800 stranica!) pratimo
Aelinine muke u zatočeništvu i muke njenih saveznika da održe privid da
njenog nestanka nije ni bilo. Naravno da mi je bilo posve predvidivo da
će se Aelin osloboditi, samo što nisam imala pojma kako i kada. Svidio
mi se način na koji se to konačno dogodi, pogotovo zato što Aelin u svom
oslobađanju odigra glavnu ulogu. Volim heroine koje ne čekaju da ih
netko spasi, već se spase same. Kapa dolje zbog toga, SJM.
U
drugom dijelu romana, vrijeme curi sve brže, sile Moratha sve su bliže, a
naši junaci nikako da stignu na poprište bitke svih bitaka. Neki se
saveznici još okupljaju, neki su zapeli na putu, neki pokušavaju pomoći
na drugačiji način, koji je jednako, ako ne i još više, opasan. A tu je i
pitanje Ključeva sudbine i Aelinine sudbine da pomoću tih ključeva
zatvori Dveri i pošalje opake bogove, kao i kralja Valga, tamo odakle su
i došli. Sudar dvaju vojski sve je bliže, a jednom kad krene, borba će
biti bespoštedna i trajat će sve dok se jedna od dvaju vojski u
potpunosti ne uništi. Na pomolu je espka bitka, a iako vam ne želim
otkriti njen konačan ishod, mogu vam reći da je ta bitka baš epska i
bila.
Puno sam toga proživjela čitajući ovu knjigu, od
frustracije što radnja ne ide brže, ljutnje na pojedine likove i njihovo
gubljenje vremena, nostalgičnih-i-see-what-you-did-there trenutaka
poput jednog (tako tolkinovskog!) u kojem Terrasen pošalje poziv za
pomoć (totalno Gondor calls for aid!), emotivnih trenutaka u kojima se
iznenada pojave likovi koje sam mislila da više nikada neću vidjeti i
odrade svoj trenutak iskupljenja, pa sve do onih trenutaka u kojima sam
škrgutala zubima baš kao da sam i sama pred dverima koje tek što
neprijateljska vojska nije provalila i trenutaka u kojima sam posegnula i
za maramicama, zbog sudbina dragih mi likova koje nisu završile dobro.
Ono
što SJM nije imala hrabrosti napraviti, je uvesti još malo tragedije u
rasplet događaja i njome pogoditi neke od važnijih likova, kao što je to
napravila JK Rowling s Harryem, ili Veronica Roth u Divergent
serijalu (da, znam da ju mnogi hejtaju zbog kraja serijala, ali po meni
ga je baš dobro odradila). Nije baš uvjerljivo da u bitci ovakvih
razmjera baš svi glavni likovi prođu neokrznuti i da se baš svaki put
sreća okrene u njihovu korist taman u odlučujućem trenutku. Osim toga,
radnja zbog toga postane i malo predvidiva, jer jednostavno kužiš da će
se sve dobro završiti.
Bez obzira na ove mane, svidio mi se kraj
serijala. U vezi s nekim likovima mi se osobito svidio, dok mi je u
vezi s ostalima bio očekivan. U određenim sam se trenucima i iznenadila,
ima tu pokoji wow moment, bez brige. Žao mi je što mi Aelin, kao lik
oko kojeg se čitav serijal u biti i vrti, nije više prirasla srcu, i što
sam se od nje odvojila negdje u trenutku u kojem je ona od Celaene
postala Aelin i otkad je Rowan (najdosadniji muški lik ikad!) ušao u
njen život. No, ono što sam možda izgubila s Celaenom i više sam no
nadoknadila s Manon i Abraxosom i njihovih Trinaest, Nesryn, Sartaqom,
Dorianom, Elide, Lorcanom, Gavrielom, Aedionom, Lysandrom, Yrene, i,
dakako, Chaolom. Ovo je možda i počelo i završilo kao saga o obećanoj
kraljici, ali u svemu onome između radilo se o puno više toga, i bilo je
puno više likova s kojima se bilo baš pravo zadovoljstvo družiti.
Nedostajat će mi. <3
____________________________________
Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/kraljevstvo-pepela/
