Kada sam pisala o prvoj knjizi Donatelle Di Pietrantonio, napisala sam kako su mi romani talijanskih autorica (Elene Ferrante, Rose Ventrelle i Di Pietrantonio), o odrastanju i neraskidivim sponama između dviju žena, novi najdraži žanr. Druga knjiga Di Pietrantonio to mi je potvrdila, a ova - treća - predstavlja još jedan divan, ali i potresan roman, koji to i dalje potvrđuje.
Inspiriran stvarnim događajima, ovaj roman govori o strašnom napadu na tri djevojke, u kojem je samo jedna preživjela. Ovaj zlokoban događaj utjecao je na cijelu zajednicu u kojoj se dogodio, traumom obilježivši ne samo preživjelu djevojku i obitelji žrtava, već čitav gradić, poznanike žrtava, susjede, prijatelje. A priču o tome priča nam osoba koja je sve to možda najintenzivnije doživjela - najbolja prijateljica preživjele djevojke.
Njeno je ime Lucia, sada odrasla žena i majka, koju još uvijek prati krivnja zbog toga što se dogodilo njenoj prijateljici Doralice, s kojom više nije u bliskom odnosu. Naime, na dan kada se sve to zbilo prije svih tih godina, Lucia je, umjesto da se druži s Doralice, odabrala dan provesti na plaži s drugim prijateljicama, ne pozvavši Doralice i pomalo je se srameći, zbog čega će godinama kasnije, nakon što se sve odvilo kako se odvilo, sebe kriviti što nije spasila Doralice, ili barem bila s njom toga dana, predbacujući si da se, da jest, možda ništa ne bi toga dana dogodilo.
Pisana pitkim stilom svojstvenim Di Pietrantonio, priča slijedi dva vremenska narativa, povremeno ih izmjenjujući. Jedan slijedi događaje iz razdoblja u kojem se dogodio zločin, prateći naknadnu potragu za počiniteljem, suđenje, i sve posljedice koje je taj događaj ostavio na mještanima i svima koji su u događaj bili izravno ili neizravno uključeni, ili samo za njega čuli. Drugi narativ odvija se u sadašnjosti, smještenoj u razdoblje nedavne pandemije, tijekom koje se Lucia bori s pokušajima da dopre do svoje kćeri Amande, koja ju isključuje, zatvara se u sebe i ne pušta nikoga blizu.
Odnos majke i kćeri izmjenjuje se s odnosom dvaju prijateljica, odnosom kćeri i oca, susjedskim odnosima i općenito odnosom nekoga tko se još bori s traumatičnom prošlošću i te sveprisutne traume. A Donatella Di Pietrantonio ima nevjerojatan dar sve to opisati tako pitko i sažeto, a opet udarajući u samu bit, zbog čega je njen roman i emotivan i dirljiv i dubok, a čita se lako i brzo, kao najnapetiji triler.
Mjesto na kojem se zlokoban događaj u ovoj priči dogodio posjed je u vlasništvu Lucijinog oca, a taj posjed u svima izaziva neki osjećaj neugode i svi ga zaobilaze kao da je kužan. Taj posjed ima toliki utjecaj na priču da se doima kao da je i sam lik u toj priči, a ono što mi se posebno svidjelo je ono što je Lucia na kraju odlučila s njime učiniti. Taj potez nekako daje razrješenje čitavoj traumatičnoj priči, iako je repove te traume teško još zatrti, ako ikada.
Naslov romana navest će vas da pomislite kako je dob koja se smatra krhkom samo mladost, u kojoj se većina tragičnih događaja odvila, i koja predstavlja temelj nerazumijevanja majke i kćeri u sadašnjosti, ali mislim da se ta krhkost može lako prenijeti i na svako moguće životno razdoblje, samo se njena jačina i vrsta u tim razdobljima malo razlikuju. No, koliko god dob o kojoj govori bila krhka, priča Donatelle Di Pietrantonio odiše snagom - i riječi i emocija.
Moj novi najdraži žanr, potpisujem.
__________________________________________
Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/krhka-dob/
