Stilus, 2025.
"...usta puna mora više ne govore."
Vijest o nepoznatom
utopljeniku čije je tijelo isplivalo na obalu za većinu ljudi
predstavlja tek nekoliko crtica novinskog teksta, ako ga tko uopće i
pročita. No za Gorana Najeva, friško umirovljenog novinara, ova je
vijest početak istraživanja, istraživanja koje za njega samog
predstavlja i nešto čime se može baviti u mirovini koja mu izgleda dugo i
besposleno, i dobar dodatan izvor prihoda, i uslugu ženi koju je nekada
volio, a i mogućnost da nekako opere gorki okus razloga zbog kojeg se
friško umirovio.
No, kad počne kopati po prošlosti koju pojedini
akteri iz te prošlosti nikako ne žele vidjeti iskopanom, Najev će se
naći u mračnom kupusu davnih zločina, korupcije, tajni sada utjecajnih
ljudi, pa i ozbiljnoj opasnosti, uključujući i onoj po vlastiti život.
Jurica
Pavičić u ovom je romanu - fiktivno, dakako - zagrebao površinu onog u
što nitko u ovoj zemlji ne želi da se zadire - rat i zločine koje taj
rat za sobom povlači. A ono što je opisao vrlo bismo lako mogli
zamisliti da bi se desilo kada bi se sličan događaj kao iz romana doista
dogodio, i kada bi more na površinu izbacilo neku sličnu prljavštinu
koju se tako dugo i tako brižno trudilo što dublje zakopati.
Kao i
u svojim kolumnama, Pavičić i ovdje vrlo precizno secira naše društvo,
opisujući ga realistično i bez uvijanja, zbog čega se događaji u ovom
romanu ne doimaju fiktivnima, a to nije samo zbog toga što se radnja
odvija u domaćem okruženju, ispunjena likovima koje bismo lako mogli
prepoznati u kolegama, susjedima, poznanicima, prijateljima. Rasplet
događaja, koji mi se nije svidio, nije mi se svidio baš zato što je tako
tipično hrvatski, tipično realan, i samim time tipično frustrirajuć. A
time je ujedno i jedini uvjerljiv.
Pitanje koje ovaj roman
postavlja je koliko nam je važno da se pravda zadovolji, i kakva bi
uopće ta pravda na kraju ispala, ako bi pri tome svemu na neki način
bili povrijeđeni ljudi koji su nam važni? Koliko god me frustriralo to
kako je Najev odlučio postupiti, i koliko god ja mislila da bih možda
postupila drugačije, pitam se... bih li? Stvar je u tome da utjecajni
ljudi ili ljudi na položajima, koji su počinili neki zločin, jako
rijetko za taj zločin i odgovaraju, a ako se to čak i desi, kazna gotovo
nikada nije proporcionalna težini zločina. I to je zapravo ono što
najviše frustrira.
Dodatna stvar koju ovaj roman izvrsno
prikazuje je kako neke od najgnjusnijih zločina ponekad uopće ne počine
sadisti, tipovi ljudi na koje prvo pomislimo kad pomislimo na ratne
zločince, već ponekad to budu samo ljudi čija nesmotrenost, sebičnost i
posljedično spašavanje vlastite guzice (da to tako kažem) u određenom
trenutku prevladaju nad bilo kakvim osjećajem ispravnosti, empatije ili
morala - ako su išta od toga ti ljudi uopće i imali. Svinjarija je
počinjena, nema svrhe da se za nju još i odgovara. Ili?
Mislim da je na svakom čitatelju da razmisli što bi učinio na Najevljevom mjestu - i da se možda iznenadi odgovorom.
__________________________________
Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/usta-puna-mora/
