Izdavač: Lumen, 2016.
[eng. The painted girls]
Edgar Degas jedan je od meni omiljenih slikara. Prvo što pomislite kad pomislite na Degasa vjerojatno su - balerine, prepoznatljivi motiv velikog broja njegovih djela. Ako ste se ikada pitali tko su te balerine zapravo, koja je njihova životna priča, ova knjiga donosi vam priču o jednoj od njih.
Marie van Goethem, balerina koja je u dobi od četrnaest godina pozirala Edgaru Degasu, stvarna je povijesna osoba, baš kao i njene sestre i većina likova koje ćete pronaći u ovom romanu. Njena biografija i put do balerine izabrane u drugu postavu kvadrile u pariškoj Operi vjerno su opisani slijedeći stvarne povijesne činjenice. Mariein četrnaestogodišnji lik, koji je Degas 1881. ovjekovječio u obliku voštane skulpture, a koji je kasnije odljeven i u bronci, i dandanas možete vidjeti u muzeju ili kakvoj privatnoj zbirci nekog kolekcionara umjetnosti.
Priča triju sestara van Goethem - Marie, Antoinette i Charlotte - započinje 1878. godine. Antoinette, najstarija sestra, radi kao statistica u Operi, dok se Marie i Charlotte tek pripremaju za audiciju za baletnu školu. Charlotte, najmlađa sestra, pokazuje izniman talent i vještinu za ples, dok je Marie nešto samozatajnija i više usmjerena na obrazovanje i jedina je od sestara koja je naučila čitati i računati. Uz majku pijanicu i Antoinetteine skromne prihode, sestre jedva spajaju kraj s krajem, ali nekako ipak preživljavaju iz dana u dan. Sve što uspiju namaknuti nikada nije dovoljno, jer da bi uspjele doći do viših postava u Operi, djevojke se moraju štedjeti, ulagati sve napore u balet kako bi bile izvrsne, ali i - dobro jesti. Za balerinu nije dobro da je premršava i stalno iscrpljena.
Situacija se malo popravi kada Marie počne zarađivati u Operi, ali ta sreća brzo splasne kada Antoinette, na koju su se sestre do sada uvijek mogle osloniti, izgubi glavu za jednim mladićem. Bez Antoinetteine podrške, uz majku koja je stalno pijana i uz račune koje treba platiti i usta koja treba nahraniti, Marie sav teret preuzima na sebe, što se neizbježno odražava i na njenom plesu i koncentraciji. Da bi održala svoj ples na potrebnoj razini, ali i nahranila i sebe i sestre i majku i spriječila da ih stanodavac izbaci na ulicu, Marie će se morati prisiliti da poduzme neke mjere koje nikada nije mislila da će morati poduzeti, baš kao i Antoinette, ali s drugim ciljem u mislima.
Priča o trima sestrama van Goethem govori nam o svijetu balerina izvan svjetala pozornica, pljeska publike i oduševljenja obožavatelja. Ona priča o mukotrpnom putu do te pozornice, putu punom odricanja, upornosti, napornih treninga; putu kojim se ide krvavih papučica, uspravne glave i pogleda stalno usmjerenog na cilj. To je priča u kojoj je uspjeh i napredovanje u baletu jedini izlaz iz života u siromaštvu i neimaštini.
Odrastanje sestara opisano je u svoj svojoj surovosti života u siromaštvu. Uz majku koja svo vrijeme provodi uz bocu apsinta i mrtvog oca, sestre imaju samo jedna drugu. Ipak, uz svu surovost i stalno sivilo koje ih okružuje, one pronalaze načina da jedna drugoj uljepšaju dan sitnim znacima pažnje, pažljivim odricanjima i međusobnom brigom jedne za drugu. Uz sve ružno što im se svakodnevno događa, sestrinska ljubav o kojoj ovdje čitamo čini ovu priču i lijepom, barem na mahove.
Onako kako je ispričana, priča pomalo podsjeća na Zolu, ne prema naturalističkim opisima, već prema onom osjećaju beznađa, one uzaludne nade koja povremeno zatinja u srcima likova, ali brzo potom zgasne, ugušena novim (ili ponovno istim) nevoljama, kakve svakodnevno spopadaju siromašne ljude koji jedva preživljavaju na samim marginama društva. Onu suprotnost blještavom glamuru Pariza, njegovih kazališta, opera i večernjih zabava koju je Zola tako sjajno znao ocrtati u svojim djelima možemo vidjeti i ovdje, s likovima proživljavati istu bol, glad, nemoć i povremenu nadu u bolje sutra.
Kad sam ga se već dotakla, valja spomenuti i da je Emile Zola, glavom i bradom, prisutan u ovoj priči i kao jedan od njezinih likova, a, uz njega, ovdje ćete sresti i na početku spomenutog Edgara Degasa. Ovdje je i jedan lik koji nije lik sam po sebi, ali prema svojoj prisutnosti i utjecaju koju ima na cijelu priču to svakako zaslužuje biti, a to je balet. Njega ćete, ako dosad niste, dosta dobro upoznati, baš kao i sve ono što ga čini lijepim, ali i ružnim.
Volim priče koje se temelje na stvarnim događajima i životu stvarnih osoba, pogotovo one koje vjerno prate sve relevantne činjenice vezane uz te događaje i osobe. Naravno da si je autorica ovdje dopustila i dašak umjetničke slobode i ponešto dodala, a ponešto oduzela, ali sama priča u svojoj se suštini ne razlikuje od one stvarne priče o sestrama van Goethem.
Autorica je sjajno dočarala Pariz 19. stoljeća i svoje likove sjajno u njega uklopila. Iz ove priče izbijaju sve moguće emocije i preko njenih likova osjetit ćete ih apsolutno sve, od onih najboljih do onih najgorih. Uživala sam čitajući svaku stranicu, čak i one na kojima su me likovi neizmjerno naživcirali (Antoinette!), i prateći sestre van Goethem kroz njihove uspone i padove. Volite li povijesno-dramska djela i realistične priče koje vuku temelje iz stvarnog života, a iz kojih možete svašta zanimljivoga doznati, što do sada niste znali, svakako pročitajte. I potražite Degasovu skulpturu 'Male četrnaestogodišnje plesačice', barem na Internetu, i upoznajte Marie - i skulpturicu koja je postala čak slavnija od osobe koju prikazuje.
Marie van Goethem, balerina koja je u dobi od četrnaest godina pozirala Edgaru Degasu, stvarna je povijesna osoba, baš kao i njene sestre i većina likova koje ćete pronaći u ovom romanu. Njena biografija i put do balerine izabrane u drugu postavu kvadrile u pariškoj Operi vjerno su opisani slijedeći stvarne povijesne činjenice. Mariein četrnaestogodišnji lik, koji je Degas 1881. ovjekovječio u obliku voštane skulpture, a koji je kasnije odljeven i u bronci, i dandanas možete vidjeti u muzeju ili kakvoj privatnoj zbirci nekog kolekcionara umjetnosti.
Priča triju sestara van Goethem - Marie, Antoinette i Charlotte - započinje 1878. godine. Antoinette, najstarija sestra, radi kao statistica u Operi, dok se Marie i Charlotte tek pripremaju za audiciju za baletnu školu. Charlotte, najmlađa sestra, pokazuje izniman talent i vještinu za ples, dok je Marie nešto samozatajnija i više usmjerena na obrazovanje i jedina je od sestara koja je naučila čitati i računati. Uz majku pijanicu i Antoinetteine skromne prihode, sestre jedva spajaju kraj s krajem, ali nekako ipak preživljavaju iz dana u dan. Sve što uspiju namaknuti nikada nije dovoljno, jer da bi uspjele doći do viših postava u Operi, djevojke se moraju štedjeti, ulagati sve napore u balet kako bi bile izvrsne, ali i - dobro jesti. Za balerinu nije dobro da je premršava i stalno iscrpljena.
Situacija se malo popravi kada Marie počne zarađivati u Operi, ali ta sreća brzo splasne kada Antoinette, na koju su se sestre do sada uvijek mogle osloniti, izgubi glavu za jednim mladićem. Bez Antoinetteine podrške, uz majku koja je stalno pijana i uz račune koje treba platiti i usta koja treba nahraniti, Marie sav teret preuzima na sebe, što se neizbježno odražava i na njenom plesu i koncentraciji. Da bi održala svoj ples na potrebnoj razini, ali i nahranila i sebe i sestre i majku i spriječila da ih stanodavac izbaci na ulicu, Marie će se morati prisiliti da poduzme neke mjere koje nikada nije mislila da će morati poduzeti, baš kao i Antoinette, ali s drugim ciljem u mislima.
Priča o trima sestrama van Goethem govori nam o svijetu balerina izvan svjetala pozornica, pljeska publike i oduševljenja obožavatelja. Ona priča o mukotrpnom putu do te pozornice, putu punom odricanja, upornosti, napornih treninga; putu kojim se ide krvavih papučica, uspravne glave i pogleda stalno usmjerenog na cilj. To je priča u kojoj je uspjeh i napredovanje u baletu jedini izlaz iz života u siromaštvu i neimaštini.
Odrastanje sestara opisano je u svoj svojoj surovosti života u siromaštvu. Uz majku koja svo vrijeme provodi uz bocu apsinta i mrtvog oca, sestre imaju samo jedna drugu. Ipak, uz svu surovost i stalno sivilo koje ih okružuje, one pronalaze načina da jedna drugoj uljepšaju dan sitnim znacima pažnje, pažljivim odricanjima i međusobnom brigom jedne za drugu. Uz sve ružno što im se svakodnevno događa, sestrinska ljubav o kojoj ovdje čitamo čini ovu priču i lijepom, barem na mahove.
Onako kako je ispričana, priča pomalo podsjeća na Zolu, ne prema naturalističkim opisima, već prema onom osjećaju beznađa, one uzaludne nade koja povremeno zatinja u srcima likova, ali brzo potom zgasne, ugušena novim (ili ponovno istim) nevoljama, kakve svakodnevno spopadaju siromašne ljude koji jedva preživljavaju na samim marginama društva. Onu suprotnost blještavom glamuru Pariza, njegovih kazališta, opera i večernjih zabava koju je Zola tako sjajno znao ocrtati u svojim djelima možemo vidjeti i ovdje, s likovima proživljavati istu bol, glad, nemoć i povremenu nadu u bolje sutra.
Kad sam ga se već dotakla, valja spomenuti i da je Emile Zola, glavom i bradom, prisutan u ovoj priči i kao jedan od njezinih likova, a, uz njega, ovdje ćete sresti i na početku spomenutog Edgara Degasa. Ovdje je i jedan lik koji nije lik sam po sebi, ali prema svojoj prisutnosti i utjecaju koju ima na cijelu priču to svakako zaslužuje biti, a to je balet. Njega ćete, ako dosad niste, dosta dobro upoznati, baš kao i sve ono što ga čini lijepim, ali i ružnim.
Volim priče koje se temelje na stvarnim događajima i životu stvarnih osoba, pogotovo one koje vjerno prate sve relevantne činjenice vezane uz te događaje i osobe. Naravno da si je autorica ovdje dopustila i dašak umjetničke slobode i ponešto dodala, a ponešto oduzela, ali sama priča u svojoj se suštini ne razlikuje od one stvarne priče o sestrama van Goethem.
Autorica je sjajno dočarala Pariz 19. stoljeća i svoje likove sjajno u njega uklopila. Iz ove priče izbijaju sve moguće emocije i preko njenih likova osjetit ćete ih apsolutno sve, od onih najboljih do onih najgorih. Uživala sam čitajući svaku stranicu, čak i one na kojima su me likovi neizmjerno naživcirali (Antoinette!), i prateći sestre van Goethem kroz njihove uspone i padove. Volite li povijesno-dramska djela i realistične priče koje vuku temelje iz stvarnog života, a iz kojih možete svašta zanimljivoga doznati, što do sada niste znali, svakako pročitajte. I potražite Degasovu skulpturu 'Male četrnaestogodišnje plesačice', barem na Internetu, i upoznajte Marie - i skulpturicu koja je postala čak slavnija od osobe koju prikazuje.
