Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
[eng. The good girl]
Stvarno
moram prestati čitati te ekstremno preuveličane riječi hvale o
pojedinim romanima i usporedbe koje su ovaj konkretni roman usporedile s
'Nestalom' Gillian Flynn. Očekivanja mi uvijek skoče u nebesa pa me,
kad - bam! - udarim u zid razočaranja i neispunjenih očekivanja, to
zbilja zaboli.
Nemojte me krivo shvatiti, ovaj roman nije loš. Ali u rangu s Gillian Flynn? Ni blizu.
Mary Kubica pred nas rasprostire priču o Mii, mlađoj kćeri imućnih roditelja, koja se jednog jutra ne pojavi na poslu, nakon čega se ispostavi da je nestala bez traga. Dok Miina majka Eva očajava zbog nestanka kćeri i svakoga se dana pita gdje je i što joj se dogodilo, Miinog oca Jamesa kao da to previše ne uznemiruje. Detektiv Gabe Hoffman istražuje cijeli slučaj, u kojem jedva ima nekog pomaka. Miu naposlijetku pronađu, ali ona se uopće ne sjeća gdje je bila svo to vrijeme i tvrdi da njeno ime nije Mia, već Chloe. Bizarni slučaj otmice postaje sve čudniji, a Gabe ni nakon pronalaska Mie ne odustaje od pokušaja da popuni sve praznine ovog slučaja i sazna što se zapravo dogodilo, tko zapravo stoji iza svega i tko je uopće Chloe.
Ova priča ispričana je iz nekoliko kuteva, odnosno priču pratimo preko nekoliko različitih likova: Eve, Gabea i Miinog otmičara. Priča se ne odvija kronološki, već je podijeljena u dva razdoblja: prije i poslije, koja se međusobno izmjenjuju, polako nam otkrivajući sve više detalja o centralnom događaju priče: Miinom nestanku.
Poglavlja su relativno kratka i izmjena likova i vremena radnje po pojedinim poglavljima osigurava da priča teče dinamično i da je uvijek zanimljiva. Ipak, svako poglavlje otkriva nam tek mrvice i do konačnog raspleta moramo čekati doslovno do posljednjih stranica. I tu dolazimo do glavnog problema ove priče, jer, nakon što na tim posljednjim stranicama pročitate što se zapravo dogodilo i koje su okolnosti zapravo dovele do Miinog nestanka, cijela dotadašnja priča pada u vodu.
Autorica nam je pokušala prenijeti uvjerljivu priču o žrtvi i otmičaru, u kojoj se postupno pojavi i nezaobilazni Stockholmski sindrom. Da nema zadnjeg poglavlja, ova bi priča još kako-tako imala smisla, ali nakon tog zadnjeg poglavlja čitava priča postaje neuvjerljiva. (Ne mogu vam konkretno reći zašto bez da vam odam ključne detalje same priče, morat ćete mi vjerovati na riječ ili sami pročitati knjigu i skužiti o čem pričam.) Ni žrtva ni otmičar nisu me uvjerili u svoju zavisnost jedno od drugoga, niti mi je njihova ljubavna priča bila uvjerljiva. Za to je bilo potrebno stvoriti likove i veze među njima koje su puno dublje no ove što ih je među svojim likovima stvorila Mary Kubica.
Ni karakterizacija ostalih likova u ovom romanu nije baš na nekom osobitom nivou. Imamo potpuno nezainteresiranog oca, opisanog kao narcisoidnog čovjeka zaljubljenog samo u vlastiti ugled i uspjeh, ali njegova karakterizacija je prepovršna da bi se on doista doimao takvim, odnosno autorica nam ne daje nikakve razloge koji bi mogli opravdati takvo njegovo ponašanje. Ista takva je i Eva, njegova trofejna supruga, majka duboko potresena nestankom kćeri, koja ipak ima vremena zaljubiti se i spetljati s detektivom koji nestanak njene kćeri istražuje (!). Tu mlitavu zaljubljenost spomenuti detektiv dijeli, ali opet nedostaje neka dubina i priča zbog koje bismo mogli shvatiti njegove osjećaje, a koja nije samo 'sirota mala bogatašica koju muž zanemaruje, moram je utješiti'.
Kad sam već spomenula 'sirote male bogatašice', ovaj mi je dio najneuvjerljiviji i kod Mie. Mia je tipična crna ovca bogate obitelji, koja ne dijeli očev san da postane pravnica. Ali nisam ju doživjela kao buntovnicu kakvom se želi prikazati, već više kao razmaženu klinku koja je nesretna jer je tata ne voli, pa bi to trebalo biti opravdanje za sve njene postupke. Nije me uspjela uvjeriti, pogotovo nakon kraja knjige, nakon čega mi se sve ono što je do tada činila učinilo kao čisto glumatanje.
Ono što mi se svidjelo je način na koji je ova priča ispričana: kao priča kojoj odmah na početku znamo i početak i kraj, odnosno poznati su nam i misterij i njegovo rješenje (barem djelomično), i zločin i počinitelj, a ono što nedostaje je poveznica koja sve to spaja, detalji koji zaokružuju cijelu priču, a koje želimo otkriti. U početku izgleda da će nas otkrivanje tih detalja dovesti do nečeg genijalnog, nekog nevjerojatnog rješenja čitave drame koje će nas potpuno izbezumiti i oduševiti u isti mah, ali, nažalost, kako se ispostavi, to baš i ne ispadne tako. Kraj je pomalo predvidiv i mlak i baca novo svjetlo neuvjerljivosti na čitavu priču do tada. Šteta.
Ovo je mogla biti zaista dobra priča, zaista uzbudljiv i zanimljiv triler, ali likovi su preplošni i priča prepuna rupa i nedovoljno razrađena da bi to doista i mogao biti, barem za mene. Hoće li vama, pak, ova djevojka biti dobra, loša, odlična ili nešto treće, provjerite nakon čitanja sami. ;)
Nemojte me krivo shvatiti, ovaj roman nije loš. Ali u rangu s Gillian Flynn? Ni blizu.
Mary Kubica pred nas rasprostire priču o Mii, mlađoj kćeri imućnih roditelja, koja se jednog jutra ne pojavi na poslu, nakon čega se ispostavi da je nestala bez traga. Dok Miina majka Eva očajava zbog nestanka kćeri i svakoga se dana pita gdje je i što joj se dogodilo, Miinog oca Jamesa kao da to previše ne uznemiruje. Detektiv Gabe Hoffman istražuje cijeli slučaj, u kojem jedva ima nekog pomaka. Miu naposlijetku pronađu, ali ona se uopće ne sjeća gdje je bila svo to vrijeme i tvrdi da njeno ime nije Mia, već Chloe. Bizarni slučaj otmice postaje sve čudniji, a Gabe ni nakon pronalaska Mie ne odustaje od pokušaja da popuni sve praznine ovog slučaja i sazna što se zapravo dogodilo, tko zapravo stoji iza svega i tko je uopće Chloe.
Ova priča ispričana je iz nekoliko kuteva, odnosno priču pratimo preko nekoliko različitih likova: Eve, Gabea i Miinog otmičara. Priča se ne odvija kronološki, već je podijeljena u dva razdoblja: prije i poslije, koja se međusobno izmjenjuju, polako nam otkrivajući sve više detalja o centralnom događaju priče: Miinom nestanku.
Poglavlja su relativno kratka i izmjena likova i vremena radnje po pojedinim poglavljima osigurava da priča teče dinamično i da je uvijek zanimljiva. Ipak, svako poglavlje otkriva nam tek mrvice i do konačnog raspleta moramo čekati doslovno do posljednjih stranica. I tu dolazimo do glavnog problema ove priče, jer, nakon što na tim posljednjim stranicama pročitate što se zapravo dogodilo i koje su okolnosti zapravo dovele do Miinog nestanka, cijela dotadašnja priča pada u vodu.
Autorica nam je pokušala prenijeti uvjerljivu priču o žrtvi i otmičaru, u kojoj se postupno pojavi i nezaobilazni Stockholmski sindrom. Da nema zadnjeg poglavlja, ova bi priča još kako-tako imala smisla, ali nakon tog zadnjeg poglavlja čitava priča postaje neuvjerljiva. (Ne mogu vam konkretno reći zašto bez da vam odam ključne detalje same priče, morat ćete mi vjerovati na riječ ili sami pročitati knjigu i skužiti o čem pričam.) Ni žrtva ni otmičar nisu me uvjerili u svoju zavisnost jedno od drugoga, niti mi je njihova ljubavna priča bila uvjerljiva. Za to je bilo potrebno stvoriti likove i veze među njima koje su puno dublje no ove što ih je među svojim likovima stvorila Mary Kubica.
Ni karakterizacija ostalih likova u ovom romanu nije baš na nekom osobitom nivou. Imamo potpuno nezainteresiranog oca, opisanog kao narcisoidnog čovjeka zaljubljenog samo u vlastiti ugled i uspjeh, ali njegova karakterizacija je prepovršna da bi se on doista doimao takvim, odnosno autorica nam ne daje nikakve razloge koji bi mogli opravdati takvo njegovo ponašanje. Ista takva je i Eva, njegova trofejna supruga, majka duboko potresena nestankom kćeri, koja ipak ima vremena zaljubiti se i spetljati s detektivom koji nestanak njene kćeri istražuje (!). Tu mlitavu zaljubljenost spomenuti detektiv dijeli, ali opet nedostaje neka dubina i priča zbog koje bismo mogli shvatiti njegove osjećaje, a koja nije samo 'sirota mala bogatašica koju muž zanemaruje, moram je utješiti'.
Kad sam već spomenula 'sirote male bogatašice', ovaj mi je dio najneuvjerljiviji i kod Mie. Mia je tipična crna ovca bogate obitelji, koja ne dijeli očev san da postane pravnica. Ali nisam ju doživjela kao buntovnicu kakvom se želi prikazati, već više kao razmaženu klinku koja je nesretna jer je tata ne voli, pa bi to trebalo biti opravdanje za sve njene postupke. Nije me uspjela uvjeriti, pogotovo nakon kraja knjige, nakon čega mi se sve ono što je do tada činila učinilo kao čisto glumatanje.
Ono što mi se svidjelo je način na koji je ova priča ispričana: kao priča kojoj odmah na početku znamo i početak i kraj, odnosno poznati su nam i misterij i njegovo rješenje (barem djelomično), i zločin i počinitelj, a ono što nedostaje je poveznica koja sve to spaja, detalji koji zaokružuju cijelu priču, a koje želimo otkriti. U početku izgleda da će nas otkrivanje tih detalja dovesti do nečeg genijalnog, nekog nevjerojatnog rješenja čitave drame koje će nas potpuno izbezumiti i oduševiti u isti mah, ali, nažalost, kako se ispostavi, to baš i ne ispadne tako. Kraj je pomalo predvidiv i mlak i baca novo svjetlo neuvjerljivosti na čitavu priču do tada. Šteta.
Ovo je mogla biti zaista dobra priča, zaista uzbudljiv i zanimljiv triler, ali likovi su preplošni i priča prepuna rupa i nedovoljno razrađena da bi to doista i mogao biti, barem za mene. Hoće li vama, pak, ova djevojka biti dobra, loša, odlična ili nešto treće, provjerite nakon čitanja sami. ;)
