1. knjiga istoimenog serijala
[eng. Flawed]
Neki se pisci, inače posvećeni samo određenom tipu romana ili određenom
žanru, teško odluče na pokušaj plivanja u nekom drugom žanrovskom moru, a
još teže u tome i uspiju. No ne i Cecelia. Ona se u novoodabranom, za
nju još neistraženom, žanru distopija odlično snašla. Čak i više no
odlično!
Distopijski svijet koji je zamislila ne razlikuje se baš od našeg uobičajenog svijeta, osim u jednoj bitnoj karakteristici. Naime, u njenom distopijskom svijetu vlada ideal savršenstva među ljudima, pri čemu ne mislim na to da ljudi teže biti fizički savršeni, već moralno. Zapravo teže biti nepogrešivi i to iz jednostavnog razloga što - pogreške nisu dozvoljene. Svatko tko napravi bilo kakvu pogrešku, koliko god malu ili veliku, kažnjava se žigosanjem užarenim željezom, biljegom koji ga zauvijek obilježava kao 'nesavršenog', a kao takav, on od tog trenutka mora živjeti po posebnim pravilima i poštovati rigorozne zabrane.
'Nesavršeni' su u biti izopćenici iz društva, segregirani od ostatka stanovništva posebnom bojom odjeće, posebnim mjestima za sjedenje u javnom prijevozu, različitim zabranama i granicama. Ostali ljudi ih ili ne primjećuju, ili namjerno okreću glave od njih, pokazujući im time da 'nesavršeni' nisu vrijedni njihove pažnje, da nisu u istoj mjeri ljudi kao svi ostali. Situacija podsjeća na ne tako davno nestalu rasnu segregaciju, kao i druge oblike segregacije stanovništva koji u nekim zemljama i dan danas postoje, i jednako je grozna.
Lik kojeg u ovoj priči pratimo je Celestine, sedamnaestogodišnja djevojka koja vjeruje u ovakav sustav i koja ga poštuje. Celestine je u vezi sa sinom suca koji presuđuje u slučajevima optuženih za nesavršenstvo, a te su presude rijetko oslobađajuće. Celestine se trudi biti savršena u svemu i smatra da bi se svatko trebao tako ponašati, da bi svatko trebao imati povjerenja u sustav. Ona nikada ne propituje vrijednosti na kojima se temelji društvo niti se buni protiv njega. Sve do jednog dana u autobusu na putu prema školi, kada svjedoči očitoj nepravdi i potpunom ignoriranju te nepravde od strane svih ostalih ljudi tamo prisutnih. U tom trenutku Celestine napravi svoju prvu pogrešku.
Od tog trenutka, Celestine se ne može više pretvarati da ne vidi neke stvari i da ju neke stvari ne smetaju. Društvo nije toliko savršeno koliko ga je ona smatrala takvim, ali čak i unatoč tome, Celestine teško odustaje od svojih uvjerenja. Suočena s posljedicama svoje pogreške, Celestine će morati odlučiti želi li radije ostati savršena i riskirati da ju zbog toga osude kao nesavršenu ili izreći malu laž, kojom bi na trenutak postala nesavršena, kako bi osigurala da ostane dugoročno savršena. Pri tome, njen izbor nije samo njezin, jer društvo je na prekretnici, a Celestine je savršen izbor za primjer drugima, koji bi mogao pogurnuti čitavo društvo - samo, pitanje je u kojem smjeru...
Cecelia Ahern stvorila je napetu i originalnu priču u zanimljivom distopijskom svijetu. Taj svijet, naizgled savršen, kao i obično ispod površine skriva svoje nesavršenosti, a oni koji bi trebali biti stupovi tog svijeta i njegovog društva, često su zapravo već ogrezli u korupciju ili bar štite vlastite interese bez obzira na sve.
Ono što je novost u ovom žanru, odnosno nešto novo s čim sam se susrela u ovom konkretnom distopijskom romanu, je to što ovdje prvi put imamo glavnog lika koji nije u svom začetku buntovnik protiv sustava, nego taj sustav zdušno podupire i s njim se slaže. Samim time, usporedno s previranjima u društvu, pratimo i osobna previranja u samom liku i promjene njegovih, tj. njezinih, načina gledanja na svijet oko sebe.
Čitajući ovaj roman i prateći Celestineinu promjenu mišljenja, prisjetila sam se one poznate izjave koja se pripisuje Martinu Niemölleru: "Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. (...) Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni." Celestine se nalazi u sličnoj situaciji: vjeruje u sustav dok se sve loše što se događa u sustavu događa daleko od njenog kućnog praga. Ali u trenutku u kojem se nešto dogodi praktički njoj ispred nosa, tada shvaća da nije sve tako crno-bijelo niti jednostavno, kako si je do tada zamišljala.
Poglavlja su kratka i napetost buja u svakom od njih, tako da se ovaj roman bez problema jako brzo pročita. 'Nesavršeni' su, barem za mene, savršen distopijski roman, pa, ako volite ovaj žanr, svakako pročitajte. Nastavak se sprema već ove godine, valja nam ga samo (ne)strpljivo dočekati. :)
Distopijski svijet koji je zamislila ne razlikuje se baš od našeg uobičajenog svijeta, osim u jednoj bitnoj karakteristici. Naime, u njenom distopijskom svijetu vlada ideal savršenstva među ljudima, pri čemu ne mislim na to da ljudi teže biti fizički savršeni, već moralno. Zapravo teže biti nepogrešivi i to iz jednostavnog razloga što - pogreške nisu dozvoljene. Svatko tko napravi bilo kakvu pogrešku, koliko god malu ili veliku, kažnjava se žigosanjem užarenim željezom, biljegom koji ga zauvijek obilježava kao 'nesavršenog', a kao takav, on od tog trenutka mora živjeti po posebnim pravilima i poštovati rigorozne zabrane.
'Nesavršeni' su u biti izopćenici iz društva, segregirani od ostatka stanovništva posebnom bojom odjeće, posebnim mjestima za sjedenje u javnom prijevozu, različitim zabranama i granicama. Ostali ljudi ih ili ne primjećuju, ili namjerno okreću glave od njih, pokazujući im time da 'nesavršeni' nisu vrijedni njihove pažnje, da nisu u istoj mjeri ljudi kao svi ostali. Situacija podsjeća na ne tako davno nestalu rasnu segregaciju, kao i druge oblike segregacije stanovništva koji u nekim zemljama i dan danas postoje, i jednako je grozna.
Lik kojeg u ovoj priči pratimo je Celestine, sedamnaestogodišnja djevojka koja vjeruje u ovakav sustav i koja ga poštuje. Celestine je u vezi sa sinom suca koji presuđuje u slučajevima optuženih za nesavršenstvo, a te su presude rijetko oslobađajuće. Celestine se trudi biti savršena u svemu i smatra da bi se svatko trebao tako ponašati, da bi svatko trebao imati povjerenja u sustav. Ona nikada ne propituje vrijednosti na kojima se temelji društvo niti se buni protiv njega. Sve do jednog dana u autobusu na putu prema školi, kada svjedoči očitoj nepravdi i potpunom ignoriranju te nepravde od strane svih ostalih ljudi tamo prisutnih. U tom trenutku Celestine napravi svoju prvu pogrešku.
Od tog trenutka, Celestine se ne može više pretvarati da ne vidi neke stvari i da ju neke stvari ne smetaju. Društvo nije toliko savršeno koliko ga je ona smatrala takvim, ali čak i unatoč tome, Celestine teško odustaje od svojih uvjerenja. Suočena s posljedicama svoje pogreške, Celestine će morati odlučiti želi li radije ostati savršena i riskirati da ju zbog toga osude kao nesavršenu ili izreći malu laž, kojom bi na trenutak postala nesavršena, kako bi osigurala da ostane dugoročno savršena. Pri tome, njen izbor nije samo njezin, jer društvo je na prekretnici, a Celestine je savršen izbor za primjer drugima, koji bi mogao pogurnuti čitavo društvo - samo, pitanje je u kojem smjeru...
Cecelia Ahern stvorila je napetu i originalnu priču u zanimljivom distopijskom svijetu. Taj svijet, naizgled savršen, kao i obično ispod površine skriva svoje nesavršenosti, a oni koji bi trebali biti stupovi tog svijeta i njegovog društva, često su zapravo već ogrezli u korupciju ili bar štite vlastite interese bez obzira na sve.
Ono što je novost u ovom žanru, odnosno nešto novo s čim sam se susrela u ovom konkretnom distopijskom romanu, je to što ovdje prvi put imamo glavnog lika koji nije u svom začetku buntovnik protiv sustava, nego taj sustav zdušno podupire i s njim se slaže. Samim time, usporedno s previranjima u društvu, pratimo i osobna previranja u samom liku i promjene njegovih, tj. njezinih, načina gledanja na svijet oko sebe.
Čitajući ovaj roman i prateći Celestineinu promjenu mišljenja, prisjetila sam se one poznate izjave koja se pripisuje Martinu Niemölleru: "Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. (...) Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni." Celestine se nalazi u sličnoj situaciji: vjeruje u sustav dok se sve loše što se događa u sustavu događa daleko od njenog kućnog praga. Ali u trenutku u kojem se nešto dogodi praktički njoj ispred nosa, tada shvaća da nije sve tako crno-bijelo niti jednostavno, kako si je do tada zamišljala.
Poglavlja su kratka i napetost buja u svakom od njih, tako da se ovaj roman bez problema jako brzo pročita. 'Nesavršeni' su, barem za mene, savršen distopijski roman, pa, ako volite ovaj žanr, svakako pročitajte. Nastavak se sprema već ove godine, valja nam ga samo (ne)strpljivo dočekati. :)
