Izdavač: Egmont, 2020.
7. knjiga Sage o Vješcu
[polj. Pani jeziora]
Prijevod: Mladen Martić
"'Nešto je završilo', rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."
Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!
Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!
Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.
Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!
Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.
Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.
Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.
Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!
"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."
Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!
Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!
Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.
Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!
Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.
Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.
Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.
Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!
"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."
________________________________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2J4G93f
