DVOR TRNJA I RUŽA, Sarah J. Maas

Fokus, 2024.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. A Court of Thorns and Roses] 

Prijevod: Maks Bruno Hercigonja  

Kao i velikom broju knjigoljupki, Ljepotica i Zvijer i meni je jedan od najdražih Disneyevih crtića. Moguće da je stvar u onoj divnoj biblioteci. Ili je stvar, ako je suditi prema popularnosti romantasya slične tematike, u Zvijeri. :) Budimo iskrene, skoro svaka žena sanja o vlastitoj Zvijeri (ne doslovno, naravno, znate na što mislim) koju samo ona može ukrotiti. I could be wrong, but... here we are.

SJM odlučila je uroniti u ovu a tale as old as time i ispričati je na svoj način.

Ljepotica u ovoj priči je Feyre, koja se na početku priče više nalazi u ulozi Pepeljuge, brinući o svom ocu i dvjema sestrama, od kojih su sve troje posve beskorisni. Nekoć bogata, Feyrina obitelj izgubila je svo bogatstvo, a nedugo potom Feyre je majci na samrtnoj postelji obećala da će se brinuti za oca i sestre. I dok ostatak njene obitelji doslovno sjedi u trošnoj kolibi i ne radi ništa, Feyre svakoga dana odlazi u šumu u lov, ne bi li ih prehranila i sačuvala od smrti, a svaki novčić koji uspije zaraditi prodajom viška od onoga što ulovi također odlazi na njih. A onda jednoga dana Feyre u šumi ubije ogromnog vuka i sve se promijeni.

Zvijer u ovoj priči je Tamlin, Visoki vilenjak, čiji je narod, i on sam, zarobljen pod tajanstvenom kletvom. Nakon što Feyre ubije onog vuka, koji je zapravo bio pripadnik vilinskog naroda, Tamlin dolazi po odštetu. No, umjesto da u zamjenu uzme njen život, on joj ponudi da ostatak života provede na njegovom dvoru, bez mogućnosti povratka. Nemajući druge mogućnosti, osim smrti, Feyre pristane, ne znajući ni sama što ju čeka u tajanstvenim zemljama vilenjaka, o kojima je čitav život slušala strašne priče.

Re-telling Ljepotice i Zvijeri poslužio je ovdje kao zanimljiv uvod u svijet vilenjaka, kojim haraju opasne kletve, vladari gladni moći, opaka stvorenja i, iznad svega - moćna magija. SJM nas dosta brzo uvodi u priču i oslikava njene obrise, ali dosta toga uporno drži zamagljenim. Kao i Feyre, imala sam milijun pitanja o tome kako funkcioniraju vilenjački dvorovi, kakva je to tajanstvena bolest koja napada magiju, odakle dolaze opasna stvorenja koja napadaju Tamlinov dvor i zašto to rade, ali pitanja su se samo množila, a odgovori ostajali oskudni. Postoji logičan razlog zašto je tome tako, ali na njega ćete naletjeti tek malo kasnije u knjizi. Do tada se treba malo strpjeti i žrtvovati pokoji živac. :)

Iako su posve različiti, upoznajući jedno drugo Feyre i Tamlin shvatit će da su sličniji no što su to mislili, oboje s teretom odgovornosti za druge koju nisu tražili, i osjećajem samoće dok taj teret nose. Jasno je odmah da je ovdje na pomolu ljubavna priča, ali ima u njoj još pokoji twist & turn da ne bude dosadno. Malo jest dosadan bio srednji dio romana, moram priznati, sve one šetnje po livadama i divljenja svakoj travki, bez kojih sam mogla preživjeti, ali slavna ljubavna izjava "Volim te. Trnje i sve." (awwww) popravila je ukupan dojam.

Feyre, kao heroina ovog serijala, nije baš ono što biste od te heroine očekivali. Umjesto da djeluje, Feyre se više prepušta događajima da ju nose, ljuteći se na Tamlina i ostale vilenjake što ju smatraju krhkim ljudskim bićem, ali ponašajući se upravo kao krhko (i nesmotreno!) ljudsko biće. Ne može se reći da joj nedostaje snalažljivosti, pa čak ni hrabrosti, ali fali joj neke... akcije. Dobar dio romana Feyre je pasivna, što nije baš vrhunska odlika glavnog protagonista priče, koji još tu priču iznosi u prvom licu. No, kao i kod već spomenutih odgovora na tajne vilenjaka, i Feyre je trebalo samo malo pričekati da procvjeta.

Zadnja trećina romana jako ubrzava tempo i priča postaje sve zanimljivija. Otkrivaju se tajne, ali i opasnosti koje s njima idu, a Feyre konačno pokazuje zube i preuzima inicijativu. Upoznajemo mnoštvo novih i opakih likova, od kojih je jedan jaaako zanimljiv - Rhys - i ovdje je da ostane još duuugo. :D Priča se iz nježne vilinske romanse odjednom pretvara u pravo krvoproliće, ishod kojeg je i neizvjestan i smrtonosan, ne samo za Feyre, već i čitav vilenjački svijet.

Zaključak? I liked it.

Kad sam počela čitati Throne of glass, iako sam se zaljubila u priču i bila mi je dobra, mučila me prva knjiga. Ali ona je bila tek uvod u sve ono što slijedi, što je ispalo jedan od najdražih mi serijala ikad. Mislim da će tako biti i ovdje. SJM definitivno nije samo one series wonder. Jedva čekam vidjeti što me - i ovdje, i u svakom idućem serijalu koji napiše - dalje čeka. 

____________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/dvor-trnja-i-ruza/ 

SVITANJE NAD ŽETVOM, Suzanne Collins

Profil, 2025.

Prequel i 5. knjiga serijala Igre gladi 

Prijevod: Paula Jurišić

 

 

"Rebellions are built on hope" slavna je krilatica Star Wars serijala, koju je posebno obilježio SW film Rogue One i, možda i najbolji od svih SW televizijskih uradaka, serija Andor. Priča o Cassianu Andoru nije donijela ništa novo i nepoznato iz Star Wars svemira, unaprijed je bilo poznato i to kako završava, ali unatoč svemu tome već poznatom, ova priča bila je točno onaj komadić koji je nedostajao da bi svi ostali komadići priče sjeli na svoje mjesto. Drugim riječima, plamen pobune koja plamti kroz čitav SW serijal, zapaljen je upravo ovdje.

Isto to dogodilo se i s jednim drugim plamenom i drugom pobunom - u Svitanju nad žetvom serijala Igre gladi.

Priča je svima već dobro poznata, kao i njen kraj, pa i sudbine onih koji su u toj priči sudjelovali. Pomislili biste da vas onda, kad već gotovo sve znate, i kad očekujete da se to što znate dogodi, ništa ne može iznenaditi, niti pogoditi. Oh, kako biste bili u krivu!

Jubilarne 50. Igre gladi su na pomolu, i od svih Okruga traži se dvostruka žrtva - dvostruki broj posvećenika koji će sudjelovati - i umirati - na Igrama. Haymitch Abernathy gotovo je stigao do dobi u kojoj više neće morati sudjelovati u žetvi, a jedino čemu se nada je da će i ovu žetvu uspješno prebroditi, baš kao i njegova djevojka, Lenore Dove. Nažalost, sreća ne da mu se nije osmijehnula, nego ga je nokautirala, srušila na pod, i još ga šutnula za kraj.

Haymitcheve Igre najbrutalnije su Igre do sada, ne samo u smislu užasa koji posvećenike dočekaju u areni, već općenito odnosa Kapitola prema njima i namjere Kapitola da skrši svaki oblik otpora koji bi itko od posvećenika, ma kako taj otpor bio malen, iskazao. Kapitol je uvijek tu da podsjeti kako, koliko god altruističke bile nečije namjere na početku Igara, djeca dovedena na Igre ovdje su samo kako bi jedna druge poubijala - i time zabavila Kapitoljane.

"Prije samo nekoliko sati imali smo jasno zacrtan smjer, ali Snowov nas je poklon podsjetio na to koliko smo krhki i koliko je uzaludno opirati se."

Haymitch mi je, inače, jedan od najdražih likova samog serijala - kako onog knjiškog, tako i filmskog - a njegova je priča doista tragična. Upravo je Haymitcha, više od svih drugih likova, Kapitol uzeo na zub, i odlučio iskoristiti kao ogledni primjer posljedica buntovnog ponašanja. I koliko god su mi tragedije kroz koje je Haymitch prošao već bile nagoviještene i u manjem ili većem obujmu poznate preko čitanja ostalih knjiga, vidjeti ih kako mi se odigravaju pred očima, kako svaki komadić nade koji Haymitch osjeti Kapitol brutalno pokopa, nešto je posve drugo.

"Nada je opasna stvar, mogla bi me zaslijepiti. Sjetim se bakinih riječi: Gdje ima života, ima i nade. Ali nada je ovdje poput bijele žestice. Načas na sve zaboraviš, ali onda dvostruko platiš."

Same Igre tek su dijelić Haymitcheve priče, a koliko god bile surove i opake, ono što nastupi poslije njih još je gore. Niti u jednom nastavku prije ovoga nije ovako dobro bilo prikazano s čime se točno nose pobjednici Igara i kako im život izgleda nakon te pobjede.

"Nakon Igara nastupaju posljedice Igara. Šire se poput valova u jezercu kad na površinu baciš kamen. U koncentričnim krugovima zapljuskuju obitelji mrtvih posvećenika, kao i njihove prijatelje, susjede, šire se čitavim okrugom. Najbliži su uvijek najteže pogođeni. Bijela žestica i depresija, slomljene obitelji, nasilje, samoubojstvo. Zapravo se nikad ne oporavimo, samo guramo dalje najbolje što možemo."

Iako je Haymitcheva priča surova i doista tragična, moram priznati da mi je bilo jako lijepo bolje ga upoznati, još jednom ga sresti, baš kao i nekolicinu drugih likova s kojima sam se već susrela kroz ostale romane serijala, poput Mags, Beeteeja, Effie, pa čak i Plutarcha. Ovaj potonji u ovoj je knjizi dosta enigmatičan lik, čiju bi kompletnu priču definitivno bilo zanimljivo doznati.

Da se vratim na plamen pobune, čija se iskra upravo ovdje pojavi: nada iz koje će ta iskra poniknuti već je prisutna, skriva se u brojnim zakucima, i u Okruzima i u samom Kapitolu, ali onaj koji će tu iskru užgati upravo je Haymitch. Bit će potrebno, doduše, neko vrijeme kako bi se iskra razgorila u plamen, koji će nastaviti tiho tinjati sve do trenutka u kojem Haymitch pronađe ono što je potrebno da plamen postane prava buktinja - u obliku Katniss Everdeen. <3

Pobune se grade na nadi, a nadu treba prenositi iz bitke u bitku, strpljivo čekajući onaj konačni okršaj. Mnoga svitanja nad žetvom treba izdržati, da bi se došlo do onog u kojem više nema žetve. To je ujedno i poruka ove priče, kojom Collins zaključuje zahvale na kraju knjige:

"Snijeg možda sve prekriva, ali Sunce uvijek izađe."

_______________________________________________

 

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/igre-gladi-svitanje-nad-zetvom/ 

PRVI DAN PROLJEĆA, Nancy Tucker

Znanje, 2022.

[eng. The first day of spring] 

Prijevod: Maja Opačić  

Već prva rečenica ovog romana, izgovorena od strane jedne osmogodišnjakinje, izaziva popriličan osjećaj uznemirenosti.

"Danas sam ubila dječačića."

Chrissie, spomenuta osmogodišnjakinja, nastavlja izlagati svoju priču i svoje, njoj posve smislene postupke, a što dublje ulazite u njen život, ispunjen zanemarivanjem, odbacivanjem i posvemašnjim nedostatkom ljubavi, to spomenuti osjećaj uznemirenosti - ali i novoisplivali osjećaj suosjećanja i tuge - sve više raste.

Naime, Chrissie odrasta u obitelji koja se jedva može tom rječju nazvati, uz majku koja ju - onda kada je se ne pokušava na sve moguće načine riješiti - uglavnom ignorira, i oca kojega gotovo nikada nema. Vršnjaci ju smatraju opasnom i divljom, a ništa bolje ne prolazi niti kod odraslih, koji ju ili kore ili otvoreno preziru, nazivajući je trulom jabukom. I sama je Chrissie svjesna svoje naprasne prirode i namjerno zločestih postupaka, ali, prisiljena odrastati u ovakvoj okolini, ova djevojčica koristi sve što može kako bi na sebe privukla ikakav komadić pažnje.

Zadavivši dječačića s početka priče, Chrissie spoznaje neki poseban treperavi osjećaj, koji joj daje osjećaj važnosti, nešto zbog čega se osjeća kao da je bitna i kao da nad nečime ima kontrolu.

"Trebalo je tako malo da se osjećam kao najmoćnije stvorenje na svijetu. Jedno jutro, jedan trenutak, jedan dječačić žute kose. Ipak nije teško kao što sam mislila. (...) Moram vratiti taj osjećaj. Moram to ponovno učiniti."

Usporedo s vremenskom linijom osmogodišnje Chrissie, priča prati i odraslu Chrissie - sada Juliu - koja je odslužila svoju kaznu za ubojstvo i sada i sama ima kćer. No, ono što je učinila kao djevojčica vječno ju prati, ne samo kao teret krivnje koji neprestano osjeća, već i kao teret stigme ubojice djece, zbog čega je bila prisiljena nekoliko puta mijenjati i ime i adresu, kako bi ona i kći dobile priliku za normalan (i anoniman) život.

"...biti na slobodi i osjećati se slobodno nisu sinonimi."

Obje Chrissie na početku su vrlo uznemirujuće, čak odbojne. No, kako sve više i više upoznajete okolnosti u kojima živi i odrasta mlađa Chrissie, kao i krivnju i potragu za iskupljenjem koju traži starija Chrissie, to za njih obje počnete osjećati sažaljenje, pa čak i razumijevanje. Sve što je Chrissie ikada htjela je osjetiti majčinu ljubav, koju joj majka nikada nije bila sposobna dati, a sve što Julia još uvijek želi je shvatiti zašto je tome bilo tako.

"Prije no što sam postala ubojica, ja sam bila dobra, a ona [mama] zla, jer sam bila njezino dijete i trebala me voljeti, no nije me voljela. Kad sam ubila, ravnoteža se promijenila. Ja sam bila dijete koje nitko ne bi trebao voljeti, a ona osoba koja je to oduvijek znala."

Odnos Chrissiene majke prema Chrissie nije samo grozan, on je duboko uznemirujuć. Vječno prljava, gladna i prepuštena sebi, Chrissie sa svojih osam godina jedva preživljava, snalazeći se kako god zna i s boli se boreći delinkventskim ponašanjem. Nekad i danima bez hrane, Chrissie spava žvačući prljavu plahtu, ne bi li umirila bol u trbuhu, koju neprestano osjeća.

"Nisam znala kako sročiti da hrana više nije samo hrana kad je nemaš, da raste i buja dok se ti sušiš. Po njoj brojiš sate i minute, razlikuješ dobar dan od lošega, spremaš zalihe kad je imaš i tuguješ kad je nemaš. Nisam znala kako mami objasniti tu glad, a mislim da zapravo nije imalo smisla ni pokušavati. Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta."

Chrissiena priča nije samo tragična, uznemirujuća i tužna, ona je baš baš strašna. Ova knjiga žanrovski definitivno nije horor, ali ono što je ova djevojčica morala pretrpjeti odrastajući to definitivno jest. Neki su dijelovi romana baš jako teški za čitati, a čak i unatoč tome što je sama Chrissie odbojan lik, i što je ono što je učinila neopisivo zlo, srce vam se slama čitajući o svemu tome što je dovelo do toga da Chrissie postane 'trula jabuka'.

Težak roman, koji nije za svačiji želudac, pogotovo ako ste i sami roditelj. Ali mislim da teške romane ponajviše treba čitati. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/prvi-dan-proljeca/432771 

ZATVORENIK, Sebastian Fitzek

Mozaik knjiga, 2024.

[njem. Der Insasse]

Prijevod: Alica Bjeli 

Sebastian Fitzek posebno je ime u svijetu trilera. Iako mi je ovo tek četvrti njegov roman, znala sam da mogu očekivati nešto posve... ludo. Creepy, napeto, neočekivano. Izvan svih granica, u trilerskom smislu.

Naslovni zatvorenik otac je dječaka Maxa, kojeg je oteo serijski ubojica, koji je u međuvremenu uhvaćen i smješten na zatvoreni dio psihijatrijske bolnice. Iako je ubojica priznao dio svojih zlodjela, nikada nije priznao i Maxovo ubojstvo, niti otkrio kamo je sakrio njegovo tijelo. Želeći saznati gdje mu je sin i što mu se dogodilo, Maxov otac - Till - odlučuje se na potez očajnika: preuzeti identitet psihijatrijskog pacijenta i pod tom se krinkom zatvoriti u prihijatrijsku bolnicu, ne bi li se približio ubojici svoga sina i doznao istinu.

Premisa ovog zapleta već je dovoljno suluda, uzimajući u obzir sve što bi potencijalno moglo poći po zlu, ali, kada zagrebete površinu ove priče, dočekat će vas toliko toga neočekivanog, izvrnutog i još luđeg nego što ste mogli i zamisliti. Jer, sa Sebastianom Fitzekom, ništa nikada nije onako kako se čini.

Fitzek je pravi majstor psiholoških trilera, a to je i ovdje još jednom dokazao. Način na koji vas uvuče u priču, izloži opasnostima, suoči s nevjerojatnim (a, opet, jednom kada ih predstavi, tako očitim!) činjenicama i iznenadi s posve neočekivanim obratima teško je opisati ikako drugačije osim 'fitzekovski'. Pri tome, on zna biti brutalan, pogotovo pri opisima nasilja i krstarenjima poremećenim umovima psihopata, koji su uvijek vrlo, vrlo perfidni, natprosječno inteligentni i jezivo zli.

Fitzekovi romani znaju na neki način biti nalik serijalu filmova Mission: Impossible, u smislu da sadrže gomilu nevjerojatnih i suludih poteza likova, koji se često iz bezizlaznih situacija izvuku na ludo sretne načine. Ovaj je roman prepun takvih situacija, što ga čini pomalo neuvjerljivim, ali kao i u M:I, uvjerljivost nije ono zbog čega ste tu. Till cijelo vrijeme kao da hoda po žici, koja se neprestano trese, puca i gori mu pod nogama, ali on i dalje gura naprijed, bez obzira na sve. Bilo mi je jasno da na kraju te žice čeka neki veliki obrat, i premda sam ga očekivala i donekle naslutila, nisam pogodila da će biti baš tako...obrnut. :)

Žanrovski gledano, Fitzekovi trileri klasa su za sebe. Ne znam odakle vuče inspiraciju i kako mu mašta radi (ne znam ni želim li to znati, haha), ali ono što uspije staviti na papir doista zna biti zadivljujuće jezivo i zapetljano. Usudite li se zatvoriti u ovu knjigu, znate što možete očekivati. Upozorit ću vas samo da su neki opisi nasilja prilično naturalistički, onakvi kakvih se ni Zola ne bi posramio. A ni Quentin Tarantino, možda. :D 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/zatvorenik/

SVIBANJSKE RUŽE, Dot Hutchison

Stilus, 2020.

2. knjiga The Collector serijala

[eng. The roses of May]

Prijevod: Ira Martinović

Vrt leptira Dot Hutchison jedan je od onih trilera koji odskaču od drugih, i načinom na koji je pisan i po tome što je zbilja jeziv. Jedan od najviše uznemirujućih trilera koje sam pročitala. Očekivala sam da će i nastavak biti takav, ali on je ipak nekoliko nijansi (koliko god to čudno zvučalo za roman koji se bavi serijskim ubojstvima) blaži.

Samom Vrtu nastavak možda nije niti bio potreban, ali troje agenata FBi-a koje smo upoznali u prvom romanu dosta su karizmatični i lijepo ih je ponovno vidjeti, a nit priče koju prošli roman nije uspio do kraja slijediti zaslužila je doći do kraja.

Neposredno nakon događaja u Vrtu, djevojke oslobođene iz Vrta pokušavaju se naviknuti na život na slobodi, dok Vrtlar i njegov sin čekaju suđenje. Suđenje jedva čekaju i agenti Hanoverian, Eddison te agentica Ramirez, iako uz nešto strepnje, jer, čak i sa svim mogućim dokazima, ishod suđenja nikada nije moguće pogoditi. No, dok bi pravda ovdje na koji god način trebala biti zadovoljena, Priya Sravasti za slučaj svoje ubijene sestre Chavi ne može se nadati ni tome, budući da je čovjek koji je ubio Chavi i još 16 drugih djevojaka još na slobodi, i još nepoznat. Uz to, stiže proljeće, vrijeme u kojem obično nestane još jedna djevojka, a ovoga puta čini se da je na meti ubojice upravo Priya.

Dot Hutchison odlučila je slijediti nit priče koja je u Vrtu leptira bila tek naznaka, a njeni vjerni agenti ovoga su puta i osobno upleteni u istragu, budući da se svo troje zbližilo s Priyom i njenom majkom, tretirajući ih poput obitelji.

Kao ni Vrt leptira, ni ovaj roman nije klasično praćenje slučaja serijskih ubojstava, već se više fokusira na preživjele, žrtve i njihove obitelji, pa i same agente koje je slučaj itekako obilježio, te načine na koje svi oni pokušavaju nastaviti sa životom. Za Priyu, to je nemoguće, jer joj je očajnički potreban svršetak - ali kakav bi svršetak bio zadovoljavajući? To je pitanje kojim se ovaj roman najviše bavi.

Pravda je spora i pitanje je kakva bi kazna bila dovoljna za monstruozna djela koja terete počinitelje. Doživotni zatvor? Smrt? A čak i da se uspije dobiti željeno, to ne bi vratilo one koji su izgubljeni. Rupa koja je za njima ostala zauvijek će biti tu, i kako onda uopće nastaviti dalje? Ovaj roman puno se bavi ovim, inače dosta slabo istraženim, kutem gledanja, što mi se svidjelo.

U usporedbi s Vrtom, ovaj roman nije ni jeziv ni uznemirujuć u onoj mjeri u kojoj je to bio Vrt, a u nekim je dijelovima čak i predvidiv. No, Dot Hutchison ima taj stil pisanja koji te uvuče u priču i poveže s likovima, zbog kojeg se roman čita brzo i zbog kojeg je zanimljiv. A žene koje predvode likove u ovom romanu, na čelu s majkom i kćeri Sravasti, genijalne su. I na genijalan način daju glas žrtvama, poručujući da te preživjeti horor ne čini vječnom žrtvom, već borbenom ženom koja svoj život drži u vlastitim rukama - i ne da nikome da joj ga oduzme. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/svibanjske-ruze-proizvod-29480/

ILLEGAL, Eoin Colfer & Andrew Donkin

Hodder Children's Books, 2017.

 

Riječ migrant u posljednje je (i to jako dugo) vrijeme riječ koja izaziva neugodu, zaziranje, pa čak i neskriveno neprijateljstvo kod onoga tko ju izgovara. Na migrante se gleda kao na neku vrstu nepogode, neželjenog problema, bolesti koje se treba što prije riješiti. 'Zašto dolaze' i 'nek se vrate otkuda su došli' samo su neki od zlobnih i pogrdnih komentara koji se migrantima svakodnevno upućuju, a odgovor na pitanje s početka ove rečenice svi misle da znaju, ali zapravo malo tko doista zna, i doista razumije.

Možda im ovaj strip u tome pomogne.

Illegal prati put jednog dječaka, Eba, odnosno njegov pokušaj da iz Afrike stigne u Europu, u potrazi za boljim životom i sestrom koja je istim putem ranije pokušala proći, i sama u potrazi za boljim životom. S tim da je za Eba jedini način za ovaj put onaj ilegalni, krijumčarski.

Zašto jednostavno nije legalno pokušao doći u Europu? Zato jer nemaju svi sredstava da bi si to mogli omogućiti, zato jer te u nekom trenutku netko prevari, ucijeni, i otme ti dokumente, zato jer nikoga nije briga odakle dolaziš i zašto, kao što nikoga nije briga za to što će ti se dogoditi ako te vrate na početnu točku i hoćeš li zbog toga možda i umrijeti. Nitko svojevoljno ne bira opasniji i smrtonosniji put, ako postoji alternativa. Ali kad alternative nema?

Ovaj strip prikazuje svu surovost i brutalnost s kojom se migranti svakodnevno susreću, pokušavajući pronaći svoj komadić mjesta na svijetu, pokušavajući pobjeći od rata, nasilja, neimaštva, ili pokušavajući jednostavno preživjeti. Od lanaca krijumčara ljudima, koji mare samo za novac, preko doslovno neljudskih uvjeta samog putovanja, preživljavanje kojeg je također avantura sama po sebi, do izuzetno negostoljubivog stanovništva u zemljama u kojima ovi ljudi samo pokušavaju pronaći utočište. Ne znam što je strašnije, prilike iz kojih se pokušava pobjeći, tijek tog bijega, ili onaj trenutak kad si na korak do toga da uspiješ sve to preživjeti samo da bi se suočio s mogućnosti da je sve bilo uzalud i da će te vratiti natrag odakle si jedva izvukao živu glavu.

Nazovite me radikalnom, ali mislim da bi ljudima trebalo dopustiti da putuju i žive gdje god žele. Da ljudima koji bježe iz ratom pogođenih područja, ili iz bilo kakvih nevolja, treba pružiti ruku i ponuditi im utočište. Jasno, postoje opasnosti koje treba uzeti u obzir, postoje ljudi s lošim namjerama, ali većina migranata samo su izbjeglice, nesretni ljudi u potrazi za boljim životom negdje drugdje.

Potresna priča ispričana u sličicama ovog stripa pokušava poslati upravo takvu poruku. Da migranti nisu nešto od čega se treba obraniti, već ljudi kojima je potrebna pomoć i koji su prošli kroz brojne užase samo da bi stigli onamo kamo su krenuli. A mnogi od njih nikada niti ne uspiju stići.

Divan strip, ispričan onako kako to samo Eoin Colfer zna ispričati. Namijenjen je mlađoj publici, pa brutalnost koja je dio njegove priče nije prikazana unutar samih sličica stripa, već se na nju asocira i referira nekako izvan, ali dovoljno jasno da doista shvatite sve užase s kojima se likovi susreću i svu opasnost koja im prijeti. Priča je emotivna, dirljiva, tragična, ali i puna nade. Nade da će s Ebom na kraju biti sve okej, ali i nade da će sama priča prenijeti svoju poruku i približiti patnje migranata ljudima koji od njih zaziru, pa da taj neopravdani animozitet konačno nestane.

________________________________

Kako do knjige: https://www.amazon.de/-/en/gp/product/1444931687?ie=UTF8&psc=1

ISPOVIJEST, Jessie Burton

Izdavač: Profil, 2019.

[eng. The Confession]

Prijevod: Davorka Herceg-Lockhart 

Žene o kojima piše Jessie Burton, kao i način na koji o njima piše, svaki me put zaintrigiraju, pa čak i zadive. Dogodilo se to s Minijaturisticom i Muzom, a sada i sa sa ženama u ovoj priči, ponajviše Rose.

Rose Simmons u srednjim je tridesetima i čitav se život pitala što se dogodilo s njenom majkom, Elise, koja je netragom nestala nedugo nakon Roseinog rođenja. Nakon što joj otac otkrije kako je vjerojatno posljednja osoba koja je vidjela njenu majku bila Constance Holden, ekscentrična spisateljica, koja je s Elise jedno vrijeme bila u ljubavnoj vezi, ali koja se zadnjih trideset godina povukla od svijeta i teško je do nje doći, Rose dobije ideju da se nekako približi Constance ne bi li doznala više o majci i onome što se dogodilo.

Usporedo s Roseinom pričom, radnja prati i Elise, trideset godina ranije, otkrivajući nam malo po malo kako je Elise upoznala Constance i kako se razvijao i produbljivao njihov odnos. Kroz ovu vezu, Jessie Burton sjajno oslikava kako je to kada upoznaš nekoga tko te privuče poput Sunca, a ti ostaneš gravitirati u sjeni te osobe, okrećući se oko nje poput satelita bez vlastite orbite.

"Usprkos pogledima, Elise se i dalje osjećala nevidljivom, sve dok jednoga dana na Hampstead Heathu pokraj cimetnih stabala nije ugledala Constance Holden."

Za razliku od Elise, koju je privukla snažna ličnost u obliku Constance, i koja se uz nju osjećala sjajnijom i važnijom, Rose je sigurno učahurena u vezu s Joeom, kojeg voli, ali s kojim joj ni veza niti život nisu ni osobito uzbudljivi ni osobito neuzbudljivi. Ono što je zapravo zajedničko i Elise i Rose je to da obje u određenom trenutku shvate kako su zapele u životu koji zapravo ne žele, odnosno životu u kojem se ne osjećaju slobodnima da budu ono što žele, što god to bilo.

Poduzeti taj prvi korak da izađeš iz ovakvog života, i promijeniš nešto, zahtijeva ogromnu hrabrost. Neuzbudljiva, ali poznata rutina uvijek se čini ugodnijom od uzbudljive, ali nepoznate promjene, i svih mogućnosti koje vrebaju - i dobrih i loših. Burton sjajno opisuje trenutke spoznaje želje za promjenom, trenutke prihvaćanja ustajalosti nekog odnosa i razmišljanja o posljedicama napuštanja tog stausa quo, a u tim previranjima mi se s njenim likovima najlakše bilo povezati i u njima pronaći i komadiće sebe.

"U prošlosti mi se događalo da su me prestali voljeti kada to nisam htjela. Bilo je okrutno. Mislila sam da ću poludjeti. Ali ovo još nikada nisam doživjela. Kada ljubav koju si imao za nekoga... nestane iz tebe. Kao da je ishlapjela, i ne možeš reći je li to dobro ili loše, je li to nešto što želiš ili ne želiš. Želiš li doista prekinuti ugovor, i priznati da to što imaš nije dovoljno."

Tri žene oko kojih se vrti radnja ovog romana međusobno su jako različite - i karakterno, i po godinama. Elise je mlada, nestalna, s potrebom za nečim da ju usidri i da joj bude svrha. Constance joj u tom smislu čini savršenu protutežu, sa svojim snažnim karakterom, jasnoćom onoga što želi i ne želi i pomalo arogantnim ponašanjem, kojim uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Rose je najnesigurnija, ali i najodlučnija u tome da pronađe samu sebe, nakon godina pristajanja na manje i ugađanja drugima.

Roseina potraga za odgovorima, potraga za majkom, zapravo se u konačnici pretvori u potragu za samom sobom i ženom kakva je oduvijek željela biti, ali se nikada nije usudila. Ispovijest jedne žene o sudbini druge u ovom romanu odvest će treću ženu onamo kamo želi otići, bez da je taj put isprva uopće planirala. Burton je ove tri žene i njihove sudbine sjajno ispreplela, stapajući njihove priče u jednu - još jednu majstorski ispričanu.

"Ušla si i izašla iz mnogih kuća. Stvorila si dom negdje drugdje, a zatim shvatila da su ti prodali priču. A nešto nikada nije bilo sasvim kako treba - ni tada, ni tamo, ni s njim, ni s njom - to nikada nije bila savim tvoja priča. (...) Ali ti želiš krenuti dalje jer ovo je tvoja priča koju tek stvaraš. Tako nesavršena, katkad tako kriva i nesretna. Ali kada se konačno pojave biseri svjetla (...) - ti shvatiš. Kako si dugo stajala u mraku za taj trenutak svjetlosti."

________________________________________

Kako do knjige: https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/knjizevnost/drama/ispovijest

MILIJUNAŠ S ULICE, Vikas Swarup

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Q and A] 

Prijevod: Vladimir Cvetković Sever

Najdosadnija stvar kod televizijskih kvizova, po mom mišljenju, je upoznavanje natjecatelja. Svi oni razgovori i ćaskanja između kviz pitanja, koji me ni najmanje ne zanimaju, baš kao što me ne zanimaju niti sami natjecatelji. Ili možda samo ni u jednom kvizu nisam naišla ni na koga zanimljivog ili dovoljno karizmatičnog, kao što je to Ram Mohammad Thomas, pobjednik popularnog indijskog kviza u ovoj knjizi.

Neočekivani 'milijunaš' Ram, inače neobrazovani konobar, sa svih 12 točnih odgovora, nakon sudjelovanja u najpopularnijem indijskom televizijskom kvizu umjesto na slavlju završi na ispitivanju, osumnjičen za varanje. Ondje Ram pokuša objasniti kako je nevjerojatnim spletom okolnosti znao odgovore na baš svako pitanje, a Ramova priča vodi nas u uzbudljivu avanturu kroz sve boje i slojeve indijskog društva.

Debitantski roman Vikasa Swarupa maštovit je i originalan, satiričan prikaz indijskog društva, odrastanja u siromaštvu i životnog probijanja kroz sve društvene slojeve i raspone - od bijede slamova do sjaja Bollywooda - na posve nevjerojatne i ponekad posve sulude načine.

Ramov život živopisna je zbirka nevjerojatnih priča, sretnih slučajnosti i tragičnih događaja, istovremeno i topla i okrutna, u koju je utkano toliko toga ružnog, od ubojstava do izrabljivanja djece, a opet i toliko toga lijepog, u obliku ljubavi i prijateljstava koje Ram putem pronalazi.

Duhovit, satiričan, negdje i tragikomičan, ovaj je roman tako šarolik i zabavan, ispunjen jednako šarolikim likovima i situacijama, koje idu od nevjerojatnih i neobičnih do posve ludih i nezamislivih. Pri tome, događaji u Ramovom životu češće padaju no što se uspinju, češće su crni no šareni, no čitavo vrijeme ozračje je nekako optimistično, unatoč - ili možda baš usprkos - svemu.

Poput modernog Dickensa, Vikas Swarup oslikava svijet pun bijede i nesreće, ali i likova koje odmah zavolite. Održavajući nadu u pozitivan ishod događaja, čitat ćete i smijati se, i šokirati, i biti zgroženi i iznenađeni svako malo. Ovaj je roman poput lude vožnje na vrtuljku za koji ne znate točno kamo ide i što vas na toj vožnji čeka, koliko uspona i padova, koliko iznenadnih skretanja i vrtoglavice.

Meni je bio wow. Zabavan, i dirljiv, i neobičan. Prvi kviz u kojem sam doista poželjela nešto doznati o natjecatelju, i u kojem mi je bilo jako stalo da on doista pobijedi.

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/milijunas-s-ulice/472070

SVE ŠTO SAM HTJELA REĆI MAJCI, Susan Patterson i Susan DiLallo, s Jamesom Pattersonom

Izdavač: Egmont, 2024.

[eng. Things I wish I told my mother]

Prijevod: Valentina Markasović 

Knjiga koju sam započela čitati na Majčin dan, datum koji u mojoj obitelji inače nikada nismo posebno obilježavali, privukla me svojim naslovom i nagovještajem onoga što bi se u njoj moglo nalaziti. Očekivala sam srcedrapateljno štivo, nešto dramatično, ozbiljno i - pa - tužno, ali avantura na koju me ova knjiga otisnula bila je potpuno drukčija - zabavna i živopisna.

Umjesto tragične drame dobila sam nešto što je jako nalik na sezonu serije Emily in Paris, skup putopisno živopisnih razglednica s jednog putovanja majke i kćeri, ispunjenih predivnim mjestima, razgledavanjima arhitekture i umjetnosti, obiljem dobre hrane i - u nešto manjoj mjeri nego što bi to bilo kod Emily - romantičnih susreta. A tu je i Pariz, dakako.

Majka i kći o kojima je riječ su Liz i Laurie, jedna svjetski poznata liječnica, druga reklamna agentica, jedna otmjena i uvijek savršeno uređena, druga do smrti vjerna svojoj prastaroj platnenoj torbi. Liz i Laurie ne mogu se više razlikovati jedna od druge, gotovo kao da je krv jedino što ih povezuje. Na zajedničko putovanje odluče se nakon što Liz pretrpi srčani udar, ne bi li se na putovanju malo zbližile, opustile i naučile nositi se jedna s drugom onako kako to čitav život nisu uspjele.

Duhovitost romana proizlazi upravo iz tih razlika Liz i Laurie, na koje jedna prema drugoj prvo okreću očima, a poslije se sve više razumiju i prihvaćaju. Svaka majka i kći imaju svoje nesuglasice i stvari oko kojih se nikako ne mogu složiti, a odnos majke i kćeri u tom je smislu ovdje jako dobro prikazan. Dok istražuju mjesta u koja su doputovale, Liz i Laurie pomalo istražuju i jedna drugu, na neki se način upoznaju i pokušavaju onu drugu bolje shvatiti, što im nekada uspije, nekada ne. Baš kao i u stvarnom životu.

Ovaj roman bavi se ozbiljnim temama odnosa majke i kćeri, utjecaja bolesti na nečiji život, obiteljskim i emotivnom odnosima i istraživanjem obiteljske prošlosti, ali to ne čini na težak i sumoran način, zbog čega ga je lako čitati. A unatoč tome što je zabavan, sposoban vas je i potresti i natjerati vas da razmislite o vlastitim odnosima, ne samo s majkom, već i ostatkom obitelji.

Inspiraciju za ovaj roman autorice su našle u vlastitim majkama, koristeći priliku da im kažu sve ono što su možda htjele, a nikada nisu stigle reći. U tom je smislu ovaj roman određena posveta svim majkama, ili možda majkama i kćerima, i njihovim međusobnim odnosima.

Kraj romana me iznenadio, donio je obrat koji nisam očekivala, s porukom koja sažima u mnogočemu komplicirani odnos majke i kćeri, a koju definitivno vrijedi zapamtiti.

"Draga majko: ima toliko toga što ti nikada nisam stigla ispričati, podijeliti s tobom, reći ti. (...) Tek sada, godinama kasnije, počela sam shvaćati što si me sve naučila i kakav si bila uzor. Možda najvažnije što sam naučila od tebe: ljudi ti ne pruže uvijek ono što želiš. Pruže ti ono što imaju za dati. No ako zastaneš i razmisliš, to može biti dovoljno."

______________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/sve-sto-sam-htjela-reci-majci/

HAWTHORNEOVO NASLJEĐE, Jennifer Lynn Barnes

Izdavač: Egmont, 2024.

2. knjiga u serijalu Igre nasljedstva

[eng. The Hawthorne legacy]

Prijevod: Tanja Jelinić

Igre nasljedstva započete u prvoj knjizi ovog serijala nastavljaju se, otkrivajući zamršene odnose članova obitelji Hawthorne i njihove davno zakopane tajne.

Dok Avery Grambs, neočekivana nasljednica multimilijardera Tobiasa Hawthornea, pokušava otkriti što je to zbog čega je Tobias baš nju odabrao, Tobiasovi unuci udružuju se s njom probijajući se kroz šumu zagonetki, ne bi li saznali što im je to djed ostavio u nasljeđe da otkriju i što im je time htio poručiti. Naravno, nisu svi članovi obitelji Hawthorne zadovoljni time što je svo bogatsvo prešlo na Avery, pa ne prežu ni od čega kako bi ju izbacili iz igre.

Dok smo u prvoj knjizi dobili tek nagovještaj kostura zakopanih u ormarima širom Kuće Hawthorne, ovdje vidimo da je broj tih kostura znatno veći no što smo možda mislili. Otkriva se i sve više o mogućoj povezanosti Avery i Tobiasa, a nit koju smo s tim u vezi počeli slijediti još u prošloj knjizi počinje se petljati na sve moguće načine. Taman kad pomisliš da je rješenje zagonetke na pomolu, sve se preokrene i ono ispadne još jedna, posve nova zagonetka.

Krugovi potrage za odgovorima Avery i braće Hawthorne sve se više šire, i vode ih sve dalje od same Kuće Hawthorne, na sve strane svijeta. Naravno, put do tih odgovora puno je lakši kada su ti na raspolaganju privatni zrakoplovi, automobili, imanja na kojima se može odsjesti i whatnot, pa se sve uvijek dosta lako i brzo riješi. To je nekako i minus i plus ovog serijala, jer, s jedne strane, povećava dinamičnost i brzinu čitanja, dok, s druge strane, pomalo trivijalizira cijelu igru zagonetki, koja je ipak okosnica čitave radnje.

U ovoj se knjizi otkriva puno toga o prošlosti članova obitelji Hawthorne, njihovih međusobnih odnosa, pomno skrivanih tajni i pogreški koje ih čitav život prate. Zagledajući sve dublje u tu prošlost, Avery će, usput, puno naučiti i o svojoj vlastitoj, u čemu joj slijedi i jedan neočekivani obrat (da ne spojlam).

Burni životi bogataša i njihovo skandalozno ponašanje nešto je što se u ovakvoj priči može i očekivati, a opet je JLB to nekako uspjela servirati na način koji baš i ne očekuješ. Da, ovaj serijal zna poprimiti obrise onih najboljih sapunica, u kojima obiteljske veze nastaju i nestaju u beskrajnim obratima, ali je istovremeno i zabavan i pun zagonetki (doslovno :)) zbog kojih ga se brzo čita i zbog kojih želiš saznati što će se iduće dogoditi, koja nova vrata će rješenje iduće zagonetke otvoriti.

Libby i Nash i dalje su mi najdraži likovi, Avery, Jameson i Grayson u bespotrebnom su ljubavnom trokutu (#teamGrayson!!!), neki likovi (Mellie, tebe gledam) i niti priče su mi suvišni, a neki su, pak, vrlo simpatični i zabavni. Ima tu i wow momenata, i bezglave jurnjave, i dirljivih trenutaka, i tinejdžerske drame, i bliskih susreta sa smrću, pa čak i malo dobre stare otmice. A u centru svega toga, stari Hawthorne, njegove zagonetke i bogato nasljeđe.

Hawthorneovo nasljeđe širok je pojam. Koliko širok i što sve podrazumijeva, još treba otkriti - u idućem nastavku. :) 

_____________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/hawthorneova-nasljede/

ZVIJERI IZ ČEMERNE ŠUME, Kieran Larwood

Izdavač: Znanje, 2024.

3. knjiga u serijalu Pet kraljevstava

[eng. The beasts of Grimheart]

Prijevod: Mate Maras 

 

"'Neke se priče kazuju zbog zabave', kaže bard. 'Neke se priče kazuju da bi se prenijele pouke. Neke se priče kazuju da pomognu ljudima razmišljati, a neke... neke se kazuju da ljudima pokažu istinu. Ne voli svatko da mu se kaže istina.'"

Legendarnog Podkina Jednouhog u trećem dijelu sage o Pet kraljevstava čeka puno toga. Pustolovine, otkrića, drevne obiteljske razmirice i, na kraju svega toga, jedna epska bitka.

Duboko u Čemernoj šumi, siguran u zečinjaku Mračna rupa, u kojem je, zajedno sa suborcima, obitelji i prijateljima našao utočište, Podkin se priprema za neizbježan sukob s opakim Gvozdenima. Zečinjak Mračna rupa u međuvremenu je, stalnim priljevom drugih zečeva u bijegu pred Gvozdenima prerastao u pravi zečinjak, zbog čega iznenadna vijest da Gvozdeni svojim golemim strojevima velikom brzinom uništavaju šumu i sve su im bliže, u svima izazove nalet straha i suočavanje s činjenicom da će se, kako stvari stoje, s Gvozdenima sukobiti puno prije no što su to mislili (i puno prije no što su se za to uspjeli pripremiti).

Suočeni s neizbježnim, zečevi iz Mračne rupe pomoć odluče potražiti u zečinjaku Podkinovog ujaka, što neće biti lak zadatak budući da Podkinova majka i njegov ujak za sobom još vuku davno posijano sjeme razmirice, ljutnje i zamjeranja, koje će biti jako teško spriječiti da proklija. No, put onamo odvest će ih u dubine Čemerne šume u koje još nikad nisu zašli, a u kojima navodno obitava tajanstvena Zvijer Čemerne šume. Istina, mit, neprijatelj ili saveznik? Još jedna zagonetka za Podkina za riješiti...

Pustolovna priča o hrabrim zečevima i opakim Gvozdenima u ovom romanu dolazi do kulminacije, i to takve kakvu sam nekako očekivala malo dalje u priči. U tom me smislu baš iznenadio smjer u kojem je saga krenula, ali nicely done. Očekuj neočekivano. :)

Vjeran sebi, Podkin je i dalje tek zečić koji neprestano raste i sazrijeva, a ono najbolje u njemu uvijek izleti van baš u onom trenutku u kojem je potrebno. Podkinova hrabrost i snalažljivost još su ga jednom doveli do neočekivanog Dara, otkrivajući nam pri tome još malo o mitologiji i povijesti samih Pet kraljevstava, te uvodeći nas još malo dublje u njihovu magiju. Priča o Darovima, Božicama, Čuvarima, Gormaleku i nastanku Gvozdenih maštovita je i čarobna, ujedno i jako zanimljiva. A sve to zajedno upleteno u priču o jednom hrabrom malom zecu i njegovim prijateljima - pomalo neuobičajenom izboru za junake - fantastično osmišljeno.

Jedino što me malo omelo u čitanju, da to tako kažem, je odabir pravopisa i mali kaos koji nastane nakon 160 i neke stranice, kada se imena likova i predmeta počnu brkati (doslovno sve u jednom trenu postane Dušomor), neke riječi ostanu neprevedene, neke malo na engleskom, malo na hrvatskom, i tak. No nije mi ova zbrka pokvarila priču, da ne mislite. Podkinove avanture su sve nadoknadile.

Da ne znam da postoje nastavci, imala bih dojam da se radi o trilogiji, i to trilogiji s epskim završetkom. Naravno, ostavljeno je dovoljno prostora i nedovršenih niti koje još treba utkati u ovu sagu, bez brige. O Podkinu se ima još štošta za reći.

 

________________________________________

 

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/zvijeri-iz-cemerne-sume/451035

ČUDO, Victoria Mas

Izdavač: Znanje, 2024.

[franc. Un miracle]

Prijevod: Mateja Kiseljak 

Nisam sigurna što sam točno očekivala od ovog romana, a kako sam krenula čitati, ništa sigurnija nisam bila ni u to u kojem smjeru ide. Jedino u što sam bila sigurna je da me tijekom čitavog vremena čitanja prati taj neki osjećaj da će se dogoditi nešto... veliko. Značajno. Čudesno, da, ali ne u smislu u kojem bi se to očekivalo. Tragično. I, bome, Mas je isporučila čudesnu kulminaciju priče, na jedan od onih načina koji te potresu do temelja.

Inspirirana stvarnom pričom o sestri Catherine Labouré i njenim vizijama Bogorodice, ova je knjiga lirski napisano djelo povijesne fikcije, nadograđeno mističnim, dramskim i duhovnim elementima.

Priča prati nekolicinu stanovnika (te jednu pridošlicu - sestru Anne) malog otočnog naselja u Bretanji, u kojem se proširi vijest o ukazanju Blažene Djevice, vijest za koju je sestra Anne saznala u proročanskom snu, i zbog koje je i otputovala onamo. Ova vijest potpuno izbezumi stanovnike čitavog otoka, od kojih jedni uporno odbijaju u nju vjerovati, dok drugi ushićeno čekaju poruke i čuda koja će im Djevica sigurno donijeti.

"Bila je to borba bez pobjednika između dvaju nepomirljivih pojmova, vjere i odbijanja, poleta prema nevidljivom i sidrišta stvarnosti."

Okružje ovih događanja nekako je klaustrofobično, a ozračje napeto i sumorno, onako kao pred oluju. Čitavo vrijeme čitanja imala sam osjećaj kao da promatram lonac u kojem voda polagano vrije, mirno, ali uporno ključajući do točke u kojoj će se iz tog lonca preliti. Naslovno čudo u ovom romanu iščekuju baš svi, čak i oni koji u njega ne vjeruju, a vi se, kao čitatelj, i sami u sve to - htjeli, ne htjeli - upletete.

Osobno nisam vjernik, pa me čitav taj vjerski zanos posve zaobišao, ali on ovdje nije niti bitan. Iako mu je tema religijska i duhovna, ovaj roman ne bavi se pitanjem vjere, već ljudskim odnosima i srazom suprotnosti onog duhovnog i onog znanstvenog, dobrote i zla koje se u ljudima nalazi. To se izvrsno ogleda u početnom ushićenju gotovo svih stanovnika, masovnoj euforiji oko iščekivanja milosti za koju vjeruju (čak i oni koji nisu istinski vjernici, poneseni čistom snagom gomile) da će im biti podarena; osjećajima koji se vrlo brzo promijene u ljutnju, bijes, pa čak i čistu zlobu, u trenutku u kojem svi ti ljudi shvate da možda ipak nisu tako posebni kao što su mislili da jesu.

"Milost traje jedino dok je poželjna."

U početku spor, čitavo vrijeme sumoran, melankoličan, pa čak i pomalo mračan, ovaj je roman predivno pisan, te ga je unatoč svoj toj turobnoj atmosferi koju isijava zaista lijepo čitati. U jednom sam trenutku čak pomislila kako slijedi neka prekretnica i kako možda griješim u neprestanom očekivanju nečeg tragičnog, nekog preokreta koji će romanu dati posve novi smisao, ali roman kulminira u točno onom tonu u kojem vas cijelo vrijeme vodi. Ipak, postoji u njemu i taj silver lining, samo ne onaj koji biste možda očekivali.

Moram spomenuti i da vam Mas, dok čitate, maestralno ostavlja suptilne znakove onoga što se ima dogoditi, koje ćete uočiti u tragovima, ali povezati tek na kraju kada vidite kako se i u što sve rasplelo. U tom je smislu ovaj roman pomalo nalik nekom doista napetom trileru, pogotovo što se više približavate njegovom kraju.

A kraj... Kraj me posve izbacio iz ravnoteže. Na isti način kao što je to svojedobno učinio i roman Adama Silvere Obojica umiru na kraju. Iako se ova dva romana uvelike razlikuju, ostave te s istim osjećajem zapanjenosti, nemira, i određene tuge nakon čitanja. 

_____________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/cudo/437634

UBOJITA ZABAVA, Holly Jackson

Izdavač: Egmont, 2025.

Novela iz serijala Savršeno ubojstvo: Dnevnik dobre cure

[eng. Kill joy]

Prijevod: Romana Čačija 

Fun fact about me: volim društvene igre, bilo one u kutiji ili one bez, posebno escape room avanture i rješavanje misterija. Budući da sam odigrala gotovo sve escape room igre koje postoje u Zagrebu, a i popriličan broj njih u drugim gradovima, rekla bih da se smatram iskusnom escaperoomericom, a ono što svaka sjajna escape room igra mora imati je dobra priča, zanimljive i izazovne zagonetke, poneki twist i dašak originalnosti. Zašto sve ovo govorim? Jer ova knjiga sadrži upravo sve navedeno!

Ubojito zabavna, ova je knjiga kombinacija escape room avanture, RPG-a i dobrog starog board gamea. Praktički društvena igra u obliku novele. :) Da mi je netko rekao da je moguće napisati dobru priču opisujući grupicu ljudi kako igraju neku igru, bila bih pomalo skeptična, ali temeljem pročitanog, ne samo da je moguće, već je rezultat i jako, jako zabavan.

Glavna junakinja, Pip, pravi je primjer naslovne dobre cure serijala, štreberica koja bi radije odradila školski projekt nego otišla na večernji izlazak s društvom, ali pozivu na misterioznu igru uloga u organizaciji svog prijatelja Connora, ne može se ne odazvati. Šestero prijatelja preuzme uloge igrača u misteriju ubojstva fiktivnog lika Reginalda Remya, koje se odigrava u šarmantnim 1920-ima. No, slijedeći tragove i rješavajući ovaj misterij, ova će se šestorka nerijetko prisjetiti i stvarnog ubojstva koje se dogodilo u njihovom gradu, što će u igru unijeti i poneke trnce straha...

Iako ju je Holly Jackson objavila tek nakon druge knjige A good girl's guide to murder serijala, ova je novela kronološki zapravo prequel svega. Ako ste već upoznali Pip, ovo će vam biti još jedna zabavna epizoda s njom u glavnoj ulozi i povratak u prošlost, a ako vam je, kao meni, ovo tek prvi susret s Pip, iz mog iskustva rekla bih da je bila jako dobra odluka baš ovdje započeti. Sama mi se Pip, baš kao i opisana igra i sve ostalo u ovoj noveli baš svidjelo, rekla bih čak da mi je sjelo baš kao neki zabavan game night, kakve znam organizirati sa svojim prijateljima.

Zabavno, živahno i skroz fora - nemam što više dodati. Slobodno 'zaigrajte' i - have fun! 

_________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/ubojita-zabava/

BAL LUĐAKINJA, Victoria Mas

Izdavač: Znanje, 2021.

[franc. Le Bal des folles]

Prijevod: Mate Maras

"One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji."

Prvijenac francuske spisateljice Victorie Mas roman je povijesne fikcije koji se bavi položajem žena u pariškom društvu krajem 19. stoljeća. Konkretno, žena koje su na bilo koji način smatrane neprilagođenima: bilo zbog bolesti, bilo zbog ponašanja, bilo zbog odvažnosti da iskoče iz društveno ustaljenog kalupa i naprave ili kažu nešto što društvu nije po volji. Takve su žene kratkim postupkom bile uklanjane iz društva i smještane "na sigurno", često ravno iz ruku očeva, muževa ili braće - u umobolnicu Salpetriere, koja za grad Pariz, kroz godine i desetljeća, predstavlja mnogo više od samo bolnice.

"Odlagalište za sve one koje nanose štetu javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima. Zatvor za one koje su krive što imaju svoje mišljenje. (...) Nijedna žena nikada nije potpuno sigurna da je njezine riječi, njezina individualnost, njezine težnje neće dovesti među te strašne zidove trinaestog okruga."

Dva su centralna lika ovog romana: Genevieve, nadstojnica bolnice Salpetriere, i Eugenie, mlada djevojka koja ondje završi zbog svoje sposobnosti da vidi (i čuje) duhove pokojnika. Dvije su žene čista suprotnost jedna drugoj: Genevieve čvrsto vjeruje isključivo u znanost i odana je doktoru Charcotu, čije metode liječenja hipnozom izazivaju velik interes i javnosti i struke. Eugenie, pak, oduvijek vjeruje kako je drugačija i kako nikamo ne pripada, sve dok ne dođe do zabranjene spiritističke knjige i kruga ljudi koji ono što ona vidi mogu savršeno logično objasniti, iako se njihov rad smatra skandaloznim. Doznavši za njenu sposobnost, otac Eugenie smjesti u Salpetriere, s namjerom da nikada odande ne izađe, ali Eugenie, odlučna u tome da pobjegne s tog strašnog mjesta, daje sve od sebe da Genevieve dokaže kako ne pripada među bolesnice, ne bi li joj Genevieve pomogla pobjeći.

Vodeći nas prostorima bolnice Salpetriere, Mas nas upoznaje s njenom poviješću i namjenom, promjenama koje je doživjela i sama bolnica i žene koje su onamo smještali. Od prostitutki i sitnih kriminalki, preko prevarenih i odbačenih, do stvarnih duševnih bolesnica, u ovoj se bolnici miješaju sve moguće vrste žena, sve one koje na bilo koji način odskaču od onoga što se smatra ženstvenim i normalnim. A paradoksalno, sama bolnica za žene u njoj smještene tek za neke od njih predstavlja bolnicu - mnogima je zatvor, ali mnogima i utočište.

"Između prihvatilišta i zatvora, u Salpetriere su stavljali ono čime Pariz nije znao upravljati: bolesne i žene."

Drugi je paradoks, savršeno ocrtan u ovom romanu, onaj koji leži u odnosu ljudi prema ženama smještenima u Salpetriere - luđakinjama, kako ih i Mas kroz roman često naziva, no ne u pogrdnom smislu. Iako smještane onamo da ih se skloni od pogleda, ove luđakinje ljudima su istodobno i odbojne i fascinantne. Poput rijetkih životinja u zoološkim vrtovima ili ljudi čudnovatih osobina u cirkusima, luđakinje Parižanima (posebno pariškoj buržoaziji) predstavljaju nešto egzotično i privlačno, nešto s čime se ne bi svakodnevno ophodili, ali čemu s vremena na vrijeme ne mogu odoljeti. Upravo je iz tog razloga ples, održavan jednom godišnje u vrijeme korizme - tzv. Bal luđakinja - praktički postao događaj godine, nešto što se u Parizu s nestrpljenjem očekuje, a s jednakim ga žarom očekuju i buržuji i bolesnice.

"Ti buržuji, očarani bolesnicama koje, jednom godišnje, imaju priliku vidjeti izbliza, više cijene to nego sve kazališne komade, sve mondene večeri kojima obično prisustvuju. Na jednu večer Salpetriere omogućuje spajanje dvaju svjetova, dvaju staleža koji, ni pod kojom izlikom, nikada ne bi imali razloga ni želje da se jedan drugome približe."

Stotine kostimiranih bolesnica (iako neke od ovih žena nisu bolesne, daleko od toga) na jednu se večer pomiješa s kremom pariškog društva. Ovaj ples društvenih miljenika i onih iz istog tog društva okrutno odbačenih istodobno je opojan i opasan, jednima je to prilika susresti se oči u oči s ekvivalentom divlje životinje, dok je drugima to prilika na jednu večer biti ono što u stvarnom životu nikada neće biti: dio društva. Luđakinje iz Salpetriere svejedno su luđakinje, svejedno ih se sustavno uklanja iz domova i sa ulica, ali umjesto da ostanu zauvijek sakrivene i zaboravljene, imaju tu jednu večer da postanu zabava onima koji su ih se prvenstveno i odrekli.

"Žene iz Salpetriere nisu više bile okužene, nije se više pokušavalo prikriti njihovo postojanje, nego su postale predmetom zabave koja se izlagala na otvoreno i bez grižnje savjesti."

Nadnaravni element predstavljen kroz Eugenie još je jedna protuteža - duhovno i onostrano nasuprot znanstvenom i provjerljivom. Ove dvije krajnosti najveću borbu vode unutar Genevieve, koja se koleba između onoga što je cijeli život vjerovala i onoga što joj je pred očima, a jednako je smisleno kao i sve iza čega je do sada čvrsto stajala. I Genevieve i Eugenie kroz ovaj roman prođu kroz potpunu promjenu - u suprotnim smjerovima, ali svaka na kraju pronalazeći svoj vlastiti mir.

Kratak, ali jezgrovit, ovaj roman slikovito opisuje težinu, ali i apsurdnost položaja žena koje društvo smatra nepovoljnima. Mas piše na način koji više nalikuje iznošenju činjenica nego ikakvih emocija, a opet uspije u čitatelju pobuditi raznolike osjećaje, iako na mahove zna biti i dosta suhoparan. Žene koje upoznajemo u romanu, ne samo Genevieve i Eugenie, već i ostale 'luđakinje', primjer su žena koje iz posve različitih razloga završe na tom mjestu, različito se sa svojom situacijom nose, različite im se stvari događaju - kod nekih i dosta strahotne - ali sve one čine jedan zanimljiv kolektiv, gotovo skup prijateljica, dajući si podršku na različite načine. Nekako je utješno, onkraj svih nemilosti i nepravdi koje su ovim ženama učinjene, i to najčešće od strane ljudi koji bi im trebali biti najbliži, vidjeti da postoji nešto dobro, čak i na sumornom mjestu poput umobolnice.

______________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/bal-ludjakinja/409307

IGRE NASLJEDSTVA, Jennifer Lynn Barnes

Izdavač: Egmont, 2023.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. The inheritance games]

Prijevod: Tanja Jelinić

 

 

Sasvim običan školski dan u životu Avery Grambs prekine vijest da je Tobias Hawthorne, ekscentrični multimilijarder i filantrop, iznenada preminuo i upravo njoj ostavio čitavo svoje bogatstvo. Avery samog Tobiasa nikada nije upoznala i pojma nema zašto je taj čovjek baš nju odabrao kao nasljednicu, razbaštinivši, pritom, čitavu svoju obitelj. No, postoji, dakako, i kvaka.

Kako bi potvrdila svoje nasljedstvo, Avery mora provesti godinu dana živeći u Kući Hawthorne - velebnom imanju za koje ni oni koji ondje stanuju ne znaju sa sigurnošću reći koliko je stvarno veliko, budući da ga je Tobias volio neprestano nadograđivati, a gajio je i veliku ljubav prema svim vrstama zagonetaka, tako da je samo imanje prepuno tajnih prolaza, prostorija, skrivenih simbola i tko zna čega sve još. Uz to, Tobias je oporučno Avery i svakome od svojih četvoro unuka ostavio i neki određeni trag - ali što bi taj trag trebao otkriti i treba li ga uopće slijediti je misterij sam za sebe. Avery će, svejedno, pokušati, a četvorica braće Hawthorne naći će joj se na putu - kao saveznici ili neprijatelji, još je jedan misterij kojega tek treba razriješiti.

Isprva vrlo zanimljiv i neobičan, ovaj me roman vrlo brzo podsjetio na Izbor Kiere Cass i serijal o Royalima Erin Watt - najviše zbog premise u kojoj jedna sasvim obična djevojka biva uvučena u glamurozni svijet bogataša, o kojem je do sada mogla samo sanjati, a u tom je svijetu čekaju i zgodni, ali opasni, romantični interesi. Sounds good? ;)

Sam roman djeluje kao neka neobična escape room igra, u kojoj su zagonetke skrivene posvuda, a osim otkrivanja što se iza tih zagonetki krije, potrebno je otkriti i koje su motivacije samih igrača - i na što su sve spremi kako bi u ovoj igri pobijedili.

(Kad smo već kod zagonetaka, i toga što sam usporedila ovaj roman sa escape roomom, meni su, kao iskusnoj escape roomerici, same zagonetke bile dosta jednostavne, neke čak i bezvezne, a i likovi su ih svaki put uspjeli prilično lako i brzo otkriti. To ipak ne umanjuje zabavu čitanja o njima, dapače.)

Ono što mi se svidjelo je odabir Avery za nasljednicu i glavnog lika ovog romana, jer nije baš tipična heroina kakve sam do sada susretala u sličnim serijalima. Avery je prilično cool, iako ima isti minus kao i sve heroine YA serijala - očekivani pad u (posve bespotrebni) ljubavni trokut. Ovaj, ipak, nije toliko naporan kako neki već znaju biti, pa mi nije baš ni smetao. A kada bih morala birati, reći ću vam da sam ja definitvno #teamGrayson :)

Kako radnja odmiče i kako poniremo u dubinu priče, ta se priča počinje komplicirati, a veze između likova i razlozi Averyne upletenosti u Tobiasove planove polako izlaze na vidjelo. Nagađat ćete, ali nikada nećete točno pogoditi što povezuje Avery i Tobiasa. Ova je poveznica, na kraju krajeva, i ono što nas zapravo tek uvodi u ostatak serijala. I prilično je zanimljiva, mogu vam reći.

Način na koji je opisana Kuća Hawthorne bio mi je prenedokučiv da si ju uspijem zamisliti. Kako, zaboga, ljudi koji žive u toj kući ne znaju koliko je velika i od koliko se soba sastoji? Na kolikom je točno onda zemljištu izgrađena i na koliko se to hektara prostire? Posve nepojmljivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će to izgledati u ekranizaciji ovog serijala, o kojoj se sve više govori. Također, ne bih htjela spojlati, ali priča unutar priče, koja uvodi još neke dodatne likove - a tu prvenstveno mislim na Emily, mi nije imala baš smisla i mislim da bi sam roman mogao preživjeti i bez toga. Ali okej, što bi teen fantasy bio bez malo dodatne drame? :)

Iako nemam ništa protiv glavnih likova, a tu prije svega mislim na Jamesona, Avery i Graysona, likovi koji su meni najviše prirasli srcu su Averyna sestra Libby i najstariji brat Hawthorne - Nash. Četvrti Hawthorne - Xander - nekako je samozatajan većinu romana, ali ispostavit će se da je i njegova uloga u cijeloj priči itekako značajna. Dodajmo svemu ovome još nekolicinu pomalo zločestih likova, obilje glamura i nepojmljivog bogatstva, malo uobičajene tinejdžerske drame, nekoliko sukoba i zanimljivih obrata i otkrića, pa čak i par susreta sa smrću, i ono što dobijete kada sve to skupite u cjelinu je zagonetno-zabavan roman, koji se jako brzo pročita. A s obzirom na to kako završi, posegnut ćete odmah i za nastavkom. Ja jesam.

Što je još svojom smrću zakuhao Tobias Hawthorne? Krećem saznati!

__________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/igre-nasljedstva/

WEYWARDICE, Emilia Hart

Izdavač: Stilus, 2024.

[eng. Weyward]

Prijevod: Dražen Čulić

Prvijenac australsko-britanske spisateljice Emilie Hart predivno je napisano djelo povijesne fikcije prožete nadnaravnim elementima, koji ovom romanu dodaju baš savršeno pogođene začine.

Naslov romana inspiraciju vuče iz Macbetha i Shakespearove tri vještice (u originalu zvane Weyward sisters), koje njegov junak susreće na povratku iz bitke, a one mu proriču sudbinu budućeg kralja. Tri 'vještice' u Emilijinom romanu tri su žene iz različitih vremenskih razdoblja, povezane krvnom lozom, a glas svake od njih u ovom se romanu jasno čuje.

U 1619. upoznajemo Althu, djevojku optuženu za vještičarenje, kako čeka ishod suđenja. Tri stotine godina kasnije, 1942., jedna od njenih potomkinja, Violet, bori se sa svojom obitelji kako bi nesmetano uživala u onome što ju najviše privlači - proučavanju prirode i kukaca. 2019., pak, još jedna Weywardica, Kate, bježi od nasilnog supruga u kućicu koju joj je u nasljeđe ostavila tetka koju je jedva poznavala.

Sve ove žene međusobno su povezanije no što misle i no što mi kao čitatelji uopće možemo naslutiti, a ta povezanost, povijest, magija i nevjerojatna ženska snaga koja se kod Weywardica prenosi s generacije na generaciju, otkrivat će nam se postepeno, isprepletena s povijesnim događajima i opasnostima koje su uvijek pratile neovisne i samostalne žene, za koje je riječ vještica i izmišljena kako bi ih se pokorilo, izbrisalo i obuzdalo.

"Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. Mi o sebi nismo nikada mislile kao o vješticama, majka i ja. Jer tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla."

Priče triju fascinantnih žena izmjenjuju se kako se izmjenjuju i poglavlja u knjizi, a sa svakom okrenutom stranicom, samo sam o svakoj od njih željela znati još više. Iako vam je povezanost između Althe, Violet i Kate posve očita, način na koji one jedna do druge dopiru kroz prostor i vrijeme fascinantno su i predivno opisani. Emilia piše na način koji te potpuno uvuče u priču, poveže s likovima i zarobi ti pažnju, a ono zbog čega se s tim nevjerojatnim ženama tako lako povezati je i to što one, iako snažne i neovisne, tek počinju shvaćati tu svoju snagu i neovisnost, boreći se očekivanjima obitelji, društvenim nametanjima, raznoraznim strahovima i vrlo realnim opasnostima, koje ih vrebaju na svakom (pogrešnom) koraku. A malo kome se mogu obratiti i povjeriti, ili zatražiti da im pomogne.

"Zna kako je to, htjeti reći: prestati biti jedini tko zna groznu tajnu, koja kao bolest truje stanice tijela. Htjeti progovoriti, ali uvijek posramljeno šutjeti."

Ovo je nedvojbeno feministički roman, roman o ženskoj snazi i povezanosti, nasljeđu koje se prenosi generacijama s djevojčice na djevojčicu. Ovo je ujedno i roman o ljubavi prema prirodi i snazi koju oni koju tu ljubav prepoznaju iz same te prirode vuku. Ovo je roman o premošćenim bitkama i novim počecima, ustrajanju i njegovanju vlastite posebnosti. Također, ovo je roman i o pokušajima da se žene koje ne zadovoljavaju nametnute im norme uklone, silom izmijene ili nešto još gore, nazivajući ih izmišljenom riječi i optužujući ih za besmislice, iz čistog straha od njihove individualnosti i otpora muškarcima u njihovim životima. Predivno je pisan, toliko da poželite posve se utopiti u njegovim riječima.

Nakon nedavnog gostovanja Emilie Hart u Zagrebu, otkrila sam kako je ova spisateljica jednako divna kao i njene knjige. Mislim da možemo očekivati još puno predivno napisanih, snažnih i rječitih priča, u koje ćemo ponirati i koje ćemo upijati, s onim posebnim osjećajem zadovoljstva. Ja ih, svakako, jedva čekam čitati. 

___________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/weywardice/

KUĆNA POMOĆNICA TE PROMATRA, Freida McFadden

Izdavač: Egmont, 2024.

3. knjiga u serijalu Kućna pomoćnica

[eng. The housemaid is watching]

Prijevod: Dijana Štambak

"Pretpostavljam da baš nitko nikad ne posumnja na kućnu pomoćnicu."

Očekuj neočekivano - to je otprilike premisa svih dosadašnjih romana u serijalu 'Kućne pomoćnice'. I, koliko god očekivala to neočekivano, koliko god bila spremna na njega, i nagađala što bi ono moglo biti, Freida McFadden me tim neočekivanim uvijek uspije iznenaditi.

Svima nam već jako dobro poznata kućna pomoćnica, Millie, u ovom je romanu u svojevrsnoj - recimo to tako - mirovini. Njeni dani spašavanja žena iz ralja zlostavljača, kao i problemi sa zakonom koji je prate iz prošlosti, daleko su iza nje. Jedini Millien problem danas je onaj financijske prirode - kako otplatiti kuću na Long Islandu, koju su si ona i njen suprug Enzo jedva priuštili, kako bi njihova djeca odrastala u relativno mirnoj i sigurnoj sredini.

Prvi dio romana pomalo nalikuje na seriju 'Desperate housewives': život u uređenoj četvrti, ispunjenoj obiteljskim kućama i uređivanim travnjacima, te susjedima koji vole zabadati nos u tuđe poslove. Susjedima poput Milliene susjede Janice, koja okom sokolovim prati sve što se zbiva u ulici (i šire), i o svemu ima (prilično negativno) mišljenje. Ipak, puno iritantnija od Janice Milliena je prva susjeda Suzette, koja je, osim što je sama po sebi iritantna, čini se bacila oko na Millienog supruga Enza.

Enzovi česti posjeti Suzette, kojoj pomaže urediti vrt, Millie strašno idu na živce, a da stvar bude gora, Millie počinje sumnjati i da joj Enzo štošta krije. Stres joj dodatno pojačava i činjenica da se njen sin Nico odnedavno vrlo čudno ponaša. Odlučna u tome da dokuči što se to događa s njenom obitelji, i da ih zaštiti kako god može, Millie će otkriti neke vrlo neugodne tajne susjedstva. Ispod urednih travnjaka i lijepih bijelih ograda leže i razne vrlo ružne stvari...

Treći roman u serijalu 'Kućne pomoćnice' zabavan je, napet i jako se brzo čita - baš kao i oba mu prethodnika. Ponovno su tu likovi koji nasmrt iritiraju, ali i oni koji te zabavljaju, mnoštvo dvosmislenih situacija te neočekivani obrati koji te doslovno uhvate na prepad i priču preokrenu naglavačke.

Uzimajući u obzir prethodno iskustvo s Freidinim romanima, očekivala sam njene specifične obrate i u radnji i u karakterizaciji likova, ali ovoga puta mi se činilo kao da ih jako dugo čekam, počevši se pitati kada će se konačno - i što će se - desiti. Već sam pomalo i pogodila u kojem smjeru je s pričom krenula, ali me obrat - kada se konačno dogodio - opet uspio iznenaditi. Majstorska izvedba, još jednom.

Ako još niste upoznali 'Kućnu pomoćnicu', od mene imate preporuku da joj pružite ruku i obavite to. Moguće da će vas naživcirati, moguće i da isprva nećete kužiti u čem je stvar i zašto ju hvale, ali kad dođete do tih wow momenata i obrata u priči koje Freida McFadden majstorski servira onda kada to najmanje očekujete, sve će vam biti jasno.

___________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/kucna-pomocnica-te-promatra/

VELIKO OTVORENJE, Lauren Forry

Izdavač: Stilus, 2023.

[eng. The launch party]

Prijevod: Hana Klak Ustolin 

Radnja u kojoj grupa ljudi bude smještena u izolaciju i u toj se izolaciji suoči s ubojstvom nije neka novost u svijetu krimića, no Lauren Forry u ovom je romanu otišla korak dalje - svoju je grupu likova smjestila na najizoliranije moguće mjesto - Mjesec.

Na žalost moje ljubavi prema SF-u i svemiru općenito, tek vrlo mala količina radnje odvija se izvan konkretnog mjesta na Mjesecu na koje je radnja u biti smještena, a to je luksuzni Hotel Artemis. Iako se spisateljica zbilja potrudila dočarati okružje samog hotela, opisujući ga u detalje, sam je Mjesec ovdje poslužio tek kao jedna vrlo luksuzna kulisa. Ono što ovaj superluksuzni hotel ipak odvaja od njemu sličnih na Zemlji, u koje također teško da će zalutati obični smrtnici, je ta potpuna izoliranost i osjećaj opasnosti koji odvojenost od drugih sa sobom nosi. Koga pozvati u pomoć kad je najbliža pomoć udaljena 380.000 kilometara?

Desetero sretnika slučajno je odabrano putem nagradnog natječaja da budu prvi gosti prvog ikad hotela na Mjesecu. Svi troškovi plaćeni i prilika koja se dobiva jednom u životu (ako i tada), nešto je - naravno! - što se ne propušta. No, vrlo brzo nakon dolaska u sam hotel, ovih će destero ljudi shvatiti da nešto nije u redu. Ipak, neće početi odmah paničariti - panika i strah će se pojaviti tek kad jedan (prvi?) od njih završi mrtav.

Deset odabranih likova u ovom romanu i karakterno su i u odnosu na društveni status i porijeklo posve različiti. Kada se suoče s ubojstvom, a prije toga i drugim bizarnostima njihovog boravka na Mjesecu (koji je trebao biti odmor iz snova, a ne noćnih mora), i vi ćete se, kao čitatelji, početi pitati što je to što ih povezuje i što se ovdje uopće događa.

Zbog opisa radnje i broja likova ovaj su roman odmah dočekale neizbježne usporedbe s Agathom Christie i njezinih Deset malih crnaca, a zbog mjesta radnje i naziva samog hotela i s Andyem Weirom i njegovim romanom Artemis. Ako mene pitate, Forry je puno bliže Weiru nego Agathi, iako sve troje imaju svoje stilove pisanja koje je uopće izlišno uspoređivati. Kažem ovo jer mnogi pročitaju usporedbe i očekuju upravo Agathu Christie, no ne ide to tako.

U početku, dok upoznajete okružje i same likove, te se suočavate s bizarnostima njihovog putovanja, imate dojam kao da se dosta dugo ništa zapravo ne događa. Klupko koje je ovdje zamotano sporo se počinje odmatati, i treba mu neko vrijeme da dobije na brzini, koja ide usporedo s povećanjem količine čudnih događaja oko likova. Naravno da svatko od likova ima i svoje neke tajne, koje nije spreman ni s kim podijeliti, najmanje s hrpom neznanaca, od kojih je netko možda i ubojica. Rasplet se, ipak, dosta brzo odvije, a cijela ta priča oko raspleta još je jedna suluda bizarnost.

Kraj me nije baš oduševio, moguće i zato jer sam ja (ne znam zašto) neke likove doživjela kao puno mlađe ili starije nego što su zapravo bili, pa mi se nisu uklapali u raspletnu priču, koja mi je bila malo too much, pa samim time ne baš uvjerljiva. Iako, teško je suditi o tome koliko daleko su neki spremni ići samo da bi dokazali svoje... nešto.

Iz razloga koje ćete skužiti kada krenete čitati (da ne spojlam :)), ovu bi se priču moglo opisati kao Big Brother (ili neki drugi reality show) na Mjesecu. Top lokacija, predivna scenografija, raznoliki natjecatelji... Samo što iz ovog realitya ne izađu svi - živi. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/veliko-otvorenje/

TAJNA POD IMELOM, Nita Prose

Izdavač: Stilus, 2024.

Serijal Sobarica, 2.5 

[eng. The mistletoe mystery]

Prijevod: Dražen Čulić

Lampice, bor, pokloni, kolači... popis stvari koje vam trebaju za blagdane uvijek je, kladim se, poprilično dug, ali jedna stvar na njemu sigurno izostaje, i to zato što, sigurna sam, niste ni znali da ju trebate: blagdanska cozy misterija.

Upravo to, i to u mini obliku, donosi nam Nita Prose i njena sobarica Molly, koju sam u prethodna dva romana baš zavoljela.

Vrijeme je blagdana u hotelu Regency Grand, gdje Molly radi, a užurbane pripreme za blagdansko slavlje za Molly su gorko-slatkog okusa, jer, iako obožava Božić, Molly blagdani uvijek podsjećaju na baku, koja je nedavno preminula, a hotel sprema i zabavu za zaposlenike, u koju je uključeno tajno darivanje, za koje Molly vežu prijašnja loša sjećanja. Da bi sve bilo još malo stresnije, pobrinuo se Mollyn dečko Juan Manuel, koji se odnedavno počeo pomalo čudno ponašati.

Srećom, Molly je znala uspješno riješiti i puno zagonetnije misterije, tako da teško da će ju ovaj uspjeti iznenaditi. Ili?

Naslovna tajna pod imelom vrlo mi je brzo prestala biti tajna, odmah sam naslutila što se pod njom krije, ali to ne znači da je njeno otkrivanje bilo išta manje zabavno. Ovo je cozy misterija u svom punom smislu, jer ovoga puta ne samo da ne uključuje nikakvo nasilje, već nema ni umorstva. Tajna koja se krije pod imelom zapravo je nešto sasvim drugo, savršeno za blagdansko ozračje i ono što je bit blagdana - zajedništvo, dragi vam ljudi i ljubav prema njima.

I da...trebala sam ju pročitati u blagdansko vrijeme, jer je baš taman, ali nema veze. Ne mora nužno biti Božić da bi se osjetio taj njegov posebni ugođaj, zar ne?

Zabavna, simpatična i neodoljivo božićna, ova kratka knjižica najugodnije je moguće društvo za popiti kavu, ili neki drugi topli napitak. S obzirom na to da je i prilično kratka, možda ju uz tu jednu kavu i dovršite. Cheers!

____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/tajna-pod-imelom/

MJESTO ZVANO WINTER, Patrick Gale

Izdavač: Mozaik knjiga, 2021.

[eng. A place called Winter]

Prijevod: Marin Popović

Mjesto zvano Winter, koje se u knjizi pojavljuje tek na 230. stranici, konačno je odredište (utočište?) Harrya Canea, glavnog junaka ove priče. Povučen i miran pripadnik engleskog višeg staleža, Harry kroz život plovi onim uobičajenim (i jednako mirnim) vodama ispunjenima uživanjem u čitanju, bavljenjem konjima, brigom za brata, ugodnim razgovorima sa suprugom i igrom sa kćerkicom. Harryev život, iako ugodan, posve je neuzbudljiv - sve dok ne upozna osebujnog Browninga, koji na vidjelo istjera pravu Harryevu prirodu i strast, koja će Harrya prisiliti da krene novim, neistraženim putevima, odvodeći ga daleko od Engleske, u nepregledna prostranstva Kanade.

U trenutku u kojem upoznajemo Harrya on je smješten u umobolnici, a okolnosti njegovog smještanja u tu ustanovu nisu nam poznate. Malo po malo, iskušavajući novi tretman liječenja (za koji nismo sigurni od čega bi ga to trebao izliječiti), Harry nas upoznaje s pričom o svom životu i svemu što je ga je dovelo do trenutka - i ustanove - u kojoj se nalazi.

Temeljena na stvarnom životu autorovog pradjeda, ova priča, vremenski smještena na početak 1900-ih, progovara o životu homoseksualaca u razdoblju u kojem ste zbog seksualnog opredjeljenja mogli biti uhićeni i dobiti smrtnu kaznu, a vaša obitelj biti zauvijek obilježena sramotom i izgonom iz društva. Čak i u ovim uvjetima, ljudi nalaze prilike za ljubav i sreću, iako su ta ljubav i sreća uvijek skrivene, u vječnoj opasnosti od zlonamjernih pogleda.

"Kada je nešto oduvijek zabranjeno pa kao takvo primorano rasti u mraku i tišini, teško je znati kako bi izgledalo kada bi se moglo razvijati u slobodi."

Prateći Harrya na njegovom putovanju i rastu od lagodnog života pripadnika engleskog višeg staleža do teškog života iseljenika i poljoprivrednika, koji samo pokušava naći svoje mjesto pod suncem, upoznat ćemo se sa svim opasnostima s kojima su se susretali ne samo homoseksualci i iseljenici, već i autohtono kanadsko stanovništvo, bivajući protjerano sa svoje zemlje radi nasilnog širenja poljoprivrednih zemljišta. U kratkim poglavljima koja se odvijaju tijekom Harryeva liječenja, koja su smještena na pitoreskno imanje Bethel, upoznajemo i u kakvim se sve situacijama nađu ljudi koji su jednostavno drugačiji od drugih, a čije obitelji ne znaju što bi s njima, pa ih odluče sakriti od pogleda i zatvoriti u ustanove koje bi ih trebale 'izliječiti', iako zapravo nemaju od čega.

Harryeva priča bila mi je jako zanimljiva, vrlo je emotivna, na trenutke i jako dirljiva, a završava neuobičajeno dobro, unatoč mom općem dojmu da sigurno ide prema tragičnom svršetku. Jako mi se svidjela ta završna pozitivna nota, pogotovo uzevši u obzir da se radi o istinitoj priči. U ovoj priči nema patetike, iako zna biti tragična i tužna, a jako ju je zabavno čitati, i ne fali joj humora, unatoč tome što sama po sebi nije baš nimalo vesela.

Harry - povučen, miran, ne osobito stamene građe, sklon dokolici i nimalo odvažan po prirodi - kroz ovu će priču narasti u čovjeka koji je sve postigao vlastitim radom, hrabrog čovjeka na kojeg se može osloniti i koji može prijeći svaku prepreku koja mu sleti na put. A ako može Harry, ima nade i za sve poput njega, koliko god se ne osjećali sposobnima za takvo nešto. Mjesto zvano Winter mjesto je u kojem je Harry pronašao osjećaj pripadanja, ono mjesto prema kojem su ga svi njegovi životni putevi vukli. I unatoč nazivu, ispalo je da nije nimalo hladno. :)

________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/mjesto-zvano-winter/