EVVIE DRAKE POČINJE IZNOVA, Linda Holmes

Znanje, 2020.

[eng. Evvie Drake starts over] 

Prijevod: Mirjana Valent  

Kad se pojavila serija 'Nobody wants this', bilo je za očekivati da će gledanost biti dobra, jer rom-comovi općenito dobro prolaze po tom pitanju, ali nisam sigurna je li itko očekivao da će popularnost ove serije baš toliko narasti i da će je publika baš toliko zavoljeti. U smislu rom-coma, nema tu ništa sad ne znam kako posebno, ali ljude je, myself included, ova serija očarala prikazom zdrave veze u kojoj ljudi komuniciraju i trude se, što dovoljno govori o tome koliko su niska ljubavna očekivanja u današnje vrijeme i koliko su malo zdrave veze zastupljene u serijama, filmovima, knjigama, itd.

Ovaj me se roman dojmio iz istog tog razloga.

Evvie Drake je udovica čiji je suprug Tim poginuo u prometnoj nesreći na isti dan kada ga je ona odlučila napustiti. Kako je bio svima poznat i svima omiljen, čini se da za Timom baš svi tuguju i svima nedostaje...svima osim Evvie. Naime, ono što nitko ne zna je da je Tim kao suprug bio jedna užasna osoba, čije je emocionalne ucjene i zlostavljanja Evvie dugo trpjela. Ipak, Evvie se, umjesto da osjeti olakšanje što je slobodna, osjeća kao čudovište. Jer, trebala bi tugovati, baš kao i svi, ali kako da tuguje za nekim tko je zapravo bio baš pravi gad?

Zabrinut za Evvieno izoliranje iz društva i to što izgleda kao da ne može krenuti dalje ni nakon godine dana od Timove smrti, Evvien prijatelj Andy predloži joj da uzme podstanara, ne bi li se malo socijalizirala, a i nešto zaradila. Spomenuti podstanar Andyev je stari prijatelj Dean, ujedno i velika baseballska zvijezda, ali kojeg sada svi pamte po tome što više ne igra dobro. I sam do grla u problemima sa samim sobom, Dean će se pokazati kao upravo onaj prijatelj kakvog je Evvie trebala - i obrnuto. A, s vremenom, možda i nešto više...

Unatoč tome što je jedan od likova profesionalni igrač baseballa, za kojeg ne mogu reći da je baš svakodnevna vrsta podstanara, ova je priča baš nekako realistična i uvjerljiva. Dvoje ljudi upoznaju jedno drugo, svatko sa svojom vrećom emocionalnog tereta, sprijatelje se i pomažu jedno drugom prebroditi za svakoga od njih jedan prilično težak period u životu. Naravno, razvije se romansa, ali ta je romansa tako...normalna. Uvjerljiva. Stvarna. A i zabavna, puna dobrih dijaloga i baš nekako - topla. Cozy.

Ono što mi se jako svidjelo je što nema srljanja. Evvie je svjesna da nije spremna za ikakvu vezu dok sama sa sobom ne riješi stvari koje je muče, a Dean, i sam suočen sa vlastitim stvarima koje ga muče, ništa ne forsira, već joj daje i vremena i prostora koji joj je potreban, svejedno ostajući uz nju i dajući joj podršku. A i Evvie to čini zauzvrat. Sviđa mi se i to što se Evvien i Deanov odnos krene razvijati u prijateljstvo, pa tek onda u nešto više, a cijeli taj proces traje - i to poprilično. S tim da ova slow burn romansa nije nestrpljiva, već baš ide korak po korak, i dok čitate, nekako znate da koračate baš u pravom smjeru.

S Evvie se jako lako povezati i shvatiti je - njene nesigurnosti i način razmišljanja nešto su što je većini nas blisko i poznato. A ono što je baš savršeno opisala je onaj osjećaj kada zapneš, jer neprestano misliš da se nešto u tvom životu treba dogoditi nekad poslije, pa nema smisla krenuti ikamo prije nego što se to dogodi.

"Mislim da se u svakom mojem planu sve trebalo dogoditi nekad poslije. Imaš dvadeset dvije godine, dvadeset tri, i vrijeme je beskonačno. Kao da si u bazenu i ne možeš dotaknuti dno. Znala sam da postoji i nešto drugo, ali to je uvijek bilo poslije. Poslije, poslije. Kao da sam čekala da nešto započne, a zapravo sam sve vrijeme bila usred toga."

Čak i ovaj, naizgled savršen spoj dvoje ljudi, ima svojih problema i posrtanja, što je još nešto što je svima nam poznato i blisko. A kao i u seriji s početka ovog teksta, Evvie i Dean odabiru riješiti svoje probleme i nesuglasice i raditi na tome da ostanu zajedno, umjesto da puste da ih okolnosti, nedostatak komunikacije i vlastiti ego međusobno udalje.

Ne znam, ali nekako mi je drago gledati ovakve priče i čitati o njima. Imaš osjećaj kao da ljubav ipak još postoji, kao i trud i razumijevanje, i da zdravi romantični odnosi nisu izbrisani s lica Zemlje. *fingers crossed*

__________________________________

Kako do knjige: https://www.new.zuzi.hr/kategorija-proizvoda/beletristika/ljubici/linda-holmes-evvie-drake-pocinje-iznova 

DOBRI DETEKTIV, John McMahon

Znanje, 2022. 

1. knjiga serijala o detektivu P.T. Marshu

[eng. The good detective] 

Prijevod: Drago Štajduhar 

 

"Ja sam detektiv. (...) Svijet je prepun murjaka. Dobrih momaka. Koji imaju dobre namjere. Pametnih. (...) Ali veoma je malo dobrih detektiva."

Ime naslovnog dobrog detektiva je P.T. Marsh. P.T. je doista dobar detektiv, vrlo perspektivan, samo što ima i jednu - ne baš profesionalnu, ali onakvu kakva utječe na profesionalnost - manu: sklonost alkoholu. Alkoholu se odao nakon gubitka žene i sina, zbog čega sada zna imati rupe u sjećanju i ostale pogodnosti koje prekomjerno uživanje u piću sa sobom nosi.

Kada ga jedna striptizeta zamoli da malo zastraši njenog dečka zlostavljača, P.T. to dobrodušno napravi, međutim, jutro nakon njegova posjeta, spomenutog dečka nađu mrtvog, a P.T. se ne sjeća što se točno dogodilo. Da stvar bude gora, isti tip ispadne upleten u ružno ubojstvo jednog crnog dječaka. Situacija se komplicira, nemiri oko pitanja rasizma u gradu rastu, a dodatna otegotna okolnost u svemu je to što je razlog smrti glavnog osumnjičenika možda upravo detektiv koji tu smrt istražuje.

P.T. Marsh nije loš lik, iako mi je djelovao 'već viđeno'. Dobar istražitelj kojega muče vlastiti demoni povezani s osobnim gubitkom - P.T. jako, jako, nalikuje nekakvom miksu Nesboovog Harrya Holea i Engerovog Henninga Juula. Best of both worlds?

Slučaj koji P.T. istražuje već je u samom startu jedna golema zbrka, iako na prvi pogled izgleda kao da su krivci i motiv očiti. Međutim, kopanjem ispod površine otkriva se puno više od blata rasizma, a motivi sežu do daleko u prošlost, i vuku i u nadrealne sfere.

Sam slučaj je zanimljiv i dobro postavljen, smješten u južnjačko okružje čija atmosfera baš nekako vlada čitavim romanom. Vječni problemi rasizma i bogatih privilegiranih obitelji koje misle da im je sve dopušteno ovdje su uklopljeni u malo drugačiju priču no što biste na prvu očekivali, koja je nekako i jeziva i fascinantna. Obrate sam uspjela predvidjeti, čak su me i oni podsjetili na nešto već viđeno, ali odgovarali su priči.

Sve u svemu - dobar detektiv - solidan roman.

_________________________________

Kako do knjige: https://www.zuzi.hr/kategorija-proizvoda/beletristika/krimici/john-mcmahon-dobri-detektiv  

KNJIGA JEGULJA, Patrik Svensson

Stilus, 2020.

[šved. Alevangeliet] 

Prijevod: Luka Miličević  

Fun fact about me: bojim se riba. Ne volim ih susretati u svojoj neposrednoj blizini, što nekad bude zbilja zabavno na moru. Mogu si samo zamisliti kako bi izgledao moj susret s jeguljom uživo. And yet...moj susret s jeguljom na papiru bio je zbilja fascinantno iskustvo.

Kako joj i sam naslov govori, ovo je knjiga - o jeguljama. Pomalo neobičan spoj memoara i znanstvene knjige, u kojem autor kroz opise povijesnih istraživanja, djelovanja znamenitih filozofa i znanstvenika te vlastita iskustva s jeguljama iznosi sve ono što znamo i ne znamo o tim tajanstvenim ribama, za koje se dugo nije uopće znalo spadaju li pod ribe ili su nekakva mitološka bića nastala iz blata i mulja.

Krstareći vlastitim sjećanjima na tradicionalan lov na jegulje koji ga je oduvijek povezivao s ocem, autor nas odvodi na plovidbu rijekama, jezerima i morima, u potrazi za odgovorima na fascinantno 'jeguljino pitanje'. Naime, jegulje su sve do današnjeg dana svojevrsna misterija znanstvenicima širom svijeta, budući da je njihov jedinstveni ciklus razvoja i razmnožavanja predmet istraživanja već stotinama godina, a iako smo dobili neka saznanja o tome na koji se način odvija, velik se dio ovog procesa još uvijek bazira samo na teoriji.

Od Aristotela, preko Sigmunda Freuda (za kojeg vjerojatno ne biste pretpostavili da je imao značajnu ulogu u istraživanju jegulja), do modernih biologa i zoologa, ljudsko shvaćanje jegulje i onoga što ona doista jest mijenjalo se gotovo kao i sama jegulja. Knjiga se fokusira na europsku jegulju, iako tu i tamo dotiče i ostale vrste, koje su, po pitanju tajanstvenosti njihovog razvoja i razmnožavanja, sve jednako nedokučive.

Jegulja je doista fascinantno biće. Razmnožava se samo na jednom mjestu na cijelom svijetu, do kojega će putovati koliko god dugo trebalo, iako nitko ne zna točno kako ga zna pronaći i kako zna da je vrijeme da krene na put. Također, različite vrste jegulja nikad se ne miješaju, iako sve dolaze na to isto mjesto, i s njega odlaze, a nijedna nikad ne završi među krivom vrstom. Razvojni stadiji jegulje toliko su različiti, a svaki se ponaša na posve drugačiji način, kao i sama odrasla jegulja, koja kao da je posve drugačije biće prije i nakon potrebe za razmnožavanjem. Neke jegulje poživjele su nevjerojatno dugo, nevjerojatno ih je teško uzgojiti u zatočeništvu, ne zna se točno ni zašto jegulja zadnjih desetljeća kao da izumire...gotovo sve u vezi ove ribe je nevjerojatno - kao što je i nevjerojatno teško dobiti konkretan odgovor zašto je tome tako.

Jegulja je obilježila mnoge živote, a kroz ovu knjigu autor nam otkriva i koliko je obilježila njegov. Prisjećajući se oca i svih avantura koje je s njim dijelio, a koje su uvijek, baš uvijek, uključivale jegulje, autor ovoj, pretežno znanstvenoj knjizi, dodaje osobnu, sentimentalnu notu, koja samo pojačava fascinaciju i želju za znanjem više toga o ovoj misterioznoj životinjici.

Za postojanje jeguljinog pitanja do prije ove knjige nisam ni znala, a Patrik Svensson uspio me u tolikoj mjeri za njega zainteresirati da sada i mene zanima hoćemo li na njega ikada dobiti jednoznačan odgovor. I sve to unatoč tome što nisam ni najmanje ljubitelj riba - što dovoljno govori o tome koliko mi je ova knjiga bila fascinantna. Preporučam. 

_______________________________

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/knjiga-jegulja-proizvod-29139/ 

KAKO ZAGRLITI DIKOBRAZA, Debbie Joffe Ellis

Stilus, 2025.

[eng. How to Hug a Porcupine: Easy Ways to Love the Difficult People in Your Life] 

Prijevod: Julijana Jurković   

Self-help literatura nije nešto što ću često odabrati za čitanje, no ponekad mi neka od ovih samopomoćnica zna privući pozornost. Nekad zbog teme, nekad zbog naslovnice, nekad jer me asocira na nešto iz vlastitog života s čim bi mi doista dobro došla pomoć ili bar samo malo više informacija.

Ova mi je knjiga na prvi pogled bila nekako slatka - i kratka, ali najviše me privukao ovaj naslovni dikobraz. Jednom su me nazvali dikobrazom, i to baš u smislu zagrljaja - tj. tvrdnje da mi se teško približiti. Iako se pojam dikobraza koji se odnosio na mene baš i ne poklapa s pojmom dikobraza o kakvima se radi u ovoj knjizi, pomislila sam, svejedno, da ne bi škodilo da prelistam ovaj priručnik o dikobrazima i vidim što ima.

Ne znam je li dikobraz baš najprikladnija metafora za ljude o kojima je u ovoj knjizi riječ, jer mene dikobrazi asociraju na nešto slatko i malo povučeno, a ne teško i teško za razumjeti, iako shvaćam zašto je odabir morao pasti na nekog bodljikavca.

Dikobrazi o kakvima je u ovoj knjizi riječ su ono što bi se generalno moglo nazvati 'teškim ljudima' ili ljudima s teškim karakterom, onima koji drugima zadaju glavobolje i čije bodlje je bolje izbjegavati. Ova knjižica ne ulazi duboko u istraživanje karaktera dikobraza, niti se detaljno bavi psihološkim aspektima (su)života s njima, već predstavlja zbirku svojevrsnih smjernica i savjeta kako se u određenim situacijama najbolje ponijeti ukoliko je neka osoba u vašem neposrednom okruženju dikobraz - ili ukoliko iznenadno naletite na jednog od njih.

Ne bih čak rekla da se primjeri boljeg ophođenja s dikobrazima koji su ovdje opisani nužno svode samo na dikobraze, mogu se bez problema primijeniti na bilo koga. U tom je smislu ova knjižica skup savjeta kako se najbolje ponijeti u slučaju sukoba, razmirica, ili bilo kakvih drugih situacija u koje se može upasti tijekom interakcije s drugim ljudima, s ciljem da rezultat te interakcije nema trajnog lošeg utjecaja ni na koga od uključenih.

Iako je knjiga fokusirana na ljude-dikobraze, ima tu par zanimljivosti i o pravim dikobrazima, kao i slatkih ilustracija. Nije ovo neki revolucionarni priručnik za sređivanje svih bodljikavih odnosa na koje ćete ikad naići, već ukratko posložen set ideja kako najbolje reagirati u određenoj situaciji, bez da se pritom ubodete.

Kao netko tko je bio optužen da je dikobraz, reći ću vam i to da mislim da nije stvar u tome da dikobrazi ne dopuštaju da ih zagrlite, već je tu samo stvar u odabiru pravog pristupa za zagrljaj. ;)

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kako-zagrliti-dikobraza/ 

SVE ŠTO NAM JE OSTALO, Kerry Lonsdale

Stilus, 2020.

1. dio trilogije Everything

[eng. Everything we keep] 

Prijevod: Igor Rednić 

 

  

Ovaj sam roman za ljetno čitanje odabrala uglavnom zbog morske naslovnice, iako ne mogu reći da mi je sama naslovnica bila osobito privlačna. Prema opisu na koricama, očekivala sam nekakvu čeznutljivu romantičnu priču, s laganom primjesom trilera. Iznenadilo me ono što sam na kraju dobila - i u smislu priče, i u smislu naslovnice - jer mi je sam roman bio iznenađujuće dobar.

Zvijezda prvijenca Kerry Lonsdale je Aimee, mlada žena čiji je zaručnik James misteriozno nestao tijekom poslovnog puta u Meksiko, a par mjeseci potom, na dan koji je trebao biti dan njihova vjenčanja, Aimee je za Jamesa održala pogreb. Nakon pogreba, Aimee pristupi tajanstvena žena, tvrdeći joj da je James zapravo živ. Aimee, uz podršku prijateljica, odbaci tu tvrdnju kao suludu, iako će ju neodgovorena pitanja oko Jamesove smrti nastaviti kopkati.

Boreći se s tugom i gubitkom, ali se istodobno trudeći ponovno stati na noge, Aimee se koncentrira na ostvarivanje svog poslovnog sna - otvaranja vlastitog kafića. Malo po malo, uz podršku obitelji i prijatelja, Aimee nastavlja sa svojim životom, pa čak i upoznaje zanimljivog fotografa koji joj se zbilja svidi. Ipak, nerazjašnjene okolnosti Jamesove smrti i ono što joj je ona tajanstvena žena rekla na pogrebu i dalje je muče, jer...što ako?

Jedini način da dobije odgovor na to pitanje je da ga sama ode potražiti - i da njena priča s Jamesom dobije svoj kraj, kakav god on bio.

Ono što započne kao priča o gubitku i čežnji za izgubljenim životom, kroz Aimeeinu potragu za odgovorima vrlo brzo preraste u priču o nastavljanju s vlastitim životom, prevladavanju teškoća i pronalasku razloga za ponovnu sreću. Elementi trilera i cijeli taj misterij oko Jamesovog nestanka i smrti tu su da dodaju dozu napetosti, ali Aimee je ovdje bit priče. Tražeći odgovore o Jamesu, Aimee pronalazi odgovore o samoj sebi i svom životu te prvi put gleda na taj život iz drugačije perspektive, shvaćajući što bi sve mogla biti i postići.

Aimee mi se svidjela kao lik. Mislim da izvrsno prikazuje ženu koja se ne samo nosi s gubitkom svega što joj je do tada bilo poznato, nego uspješno sve to prevladava, oslanjajući se na samu sebe. Umjesto da se fokusira na ono što je izgubila, Aimee pronalazi novu sebe, iskušava tko je točno ona bez Jamesa i što je sve još pred njom. Aimee cijelo to vrijeme pati, ali uči kako se s tom boli nositi i kako ju pustiti, pri čemu ne srlja, što je nešto što mi se posebno svidjelo. Naime, upoznavši Iana, koji joj se očito sviđa, Aimee donosi svjesnu odluku da pričeka s ulaženjem u nešto novo, dok ne bude spremna za to, što je nešto što ja prva vjerojatno ne bih bila u stanju napraviti, a trebala bih - trebao bi svatko.

Misterij oko Jamesa na početku je samo tajanstvena nit koja se lagano otpliće, no kako se to klupko krene raspetljavati i kako malo po malo upoznajemo i Jamesovu i Aimeeinu prošlost, sve se to skupa pretvori u pravu televisa presenta sapunicu (hej, ipak je dio radnje smješten u Meksiko :)). Obiteljske tajne dobivaju potpuno novu dimenziju i ima tu svega, od mafijaških kartela do incesta. Hold my popcorn.

Roman me nije oborio s nogu, ali čitanje je bilo iznenađujuće zanimljivo. Bonus u priči je, ako ste ljubitelj kave, kao ja, to što je i kava mali dio priče i Aimeeinog sna o vlastitom kafiću, a kava je i nešto što poveže nju i Iana, što mi je bilo slatko. Općenito mislim da je romansa u ovom romanu (ona između Aimee i Iana) jedna od zdravijih o kojima sam imala prilike čitati, tako da velike pohvale i za to. Cliffhanger u epilogu sam, priznat ću, očekivala, ali jako je dobro izveden i potiče na čitanje nastavka - što mi je i plan. :)

 

_____________________________________

 

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/sve-sto-nam-je-ostalo-proizvod-29140/ 

ITAKA, Claire North

Stilus, 2023.

1. dio trilogije The Songs of Penelope 

[orig. Ithaca] 

Prijevod: Paula Jurišić 

 

  

Ilijada, Odiseja, Eneida...grčka i rimska mitologija prepune su priča o bogovima i junacima, njihovim slavnim junačkim pohodima i opjevanim avanturama. U ovom muškom svijetu, žene obično predstavljaju nagradu koju slavni junak ima osvojiti, prepreku čiji hirovi tom junaku stoje na putu, ili tek statiste, vjerne pratilje koje stoje sa strane i strpljivo čekaju da se njihov junak vrati i podari im malo pažnje.

Ili su nas barem uvjerili da je takva bila ženska uloga.

Jako me veseli činjenica da postoji sve više romana koji propituju mitološke uloge žena i bave se njihovim sudbinama, prikazujući nam ih u posve drugačijem svjetlu. Isto je to u ovom romanu učinila i Claire North s Penelopom.

Penelopa, ideal ženske vjernosti, supruga koja je 20 godina strpljivo čekala da joj se muž vrati, odbijajući povjerovati u to da ju je napustio ili umro, i odbijajući brojne prosce koji su je uporno snubili da se preuda.

Ili je to ipak Penelopa, simbol ženske strpljivosti i snage, koja, oboružana samo vlastitom dovitljivošću i intelektom, štiti i uspijeva održati čitavo jedno kraljevstvo na životu, pazeći pritom da u javnosti ostavlja sasvim drugu sliku i da ne prijeđe nametnute joj ovlasti, jer svi znaju da žene nisu sposobne za vladanje.

Pogađate o kojoj se Penelopi radi, zar ne?

Ispričana od same Here, vrhovne božice, ujedno i boginje braka, kojeg sama Hera toliko prezire, ova je priča pravi dragulj ženskog sarkazma, oda ženama i njihovoj pameti, posveta feminizmu, i to bez dlake na jeziku.

Hera je fantastična pripovjedačica, oporog stila pripovijedanja, u kojem se nimalo ne suzdržava kritike, što muškaraca, što drugih bogova, što vlastitog muža. Drska je, energična i žestoka i baš je gušt bio čitati kako priča o svima nam poznatim događajima, ali s naglaskom na ono što se stvarno dogodilo, pogledom u pozadinu i zakulisne igre, i uz sarkastični komentar i osudu (često zlostavljačkog) tiranskog ponašanja (većinom prilično narcisoidnih) muškaraca. Herin stil pripovijedanja je brutalan - i brutalno dobar.

Dajući ženama prostor koji im je u pričama u kojima su sudjelovale uskraćen, Hera slavi žene i njihovu snalažljivost, obožavajući one koje su se usudile pobuniti protiv svojih očeva, supruga, sinova, i ostalih zlostavljača, bilo otvoreno, bilo fino smišljenim podvalama. I sama nezadovoljna onime na što ju je sveo Zeus, i to samo iz ljubomore i posesivnosti, Hera se trudi pružiti ruku svim ženama koje se osjećaju isto kao i ona sama, zbog čega ovaj roman nije samo priča o Penelopi, već o ženskim savezima i sestrinstvu općenito, i baš je moćan u tom smislu.

"Nekoć sam bila kraljica žena, prije nego što me muž okovao lancima i pretvorio u kraljicu supruga."

Penelopa je centralni lik priče, koja se odvija na Itaci, ali Hera je ta koja priču drži živom, i koja je, po mom mišljenju, ovdje prava heroina. Iako, sve su žene ovdje, kakvi god im bili postupci, također genijalni likovi. Snažne, pametne, snalažljive, borbene - ne trebaju im oružja i avanture da bi dokazale svoje junaštvo, već ga imaju napretek.

Možda bih ovu knjigu mogla nazvati feminističkom Odisejom, pričom o tome kako jedna žena štiti i održava kraljevstvo dok joj se muž okolo provodi - što je nešto što mnogo žena svakodnevno radi i u čemu će se sigurno prepoznati. Odiseja su pjesnici opjevali i zbog njega je možda Itaka mjesto koje je svima poznato, ali Penelopa je ta zbog koje je Itaka preživjela i opstala. No, pjesme se ne pišu o održavanju kućanstva i pametnoj trgovini, lukavoj obrani i zaradi na izvozu. Nije li vrijeme da počnu? 

 

__________________________________________

 

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/itaka/ 

NEZABORAVNO LJETO MARY JANE, Jessica Anya Blau

Znanje, 2022.

[orig. Mary Jane] 

Prijevod: Marija Perica 

Mary Jane ima 14 godina i živi savršeno urednim životom, u urednoj kući, sa urednim roditeljima, urednim odlascima nedjeljom u crkvu i na zbor. Vrijeme provodi u urednim druženjima, urednim razgovorima, urednim obiteljskim odnosima.

Kada nakon telefonskog razgovora dobije posao čuvanja jedne djevojčice - Izzy Cone - preko ljeta, Mary Jane prvi puta upoznaje Coneove i susreće se s tipom života koji, iz njene perspektive, izgleda kao totalni nered. Osim Coneovih, u njihovoj kući preko ljeta obitavaju i jedna rock zvijezda i njegova supruga, budući da spomenutu rock zvijezdu doktor Cone liječi od ovisnosti, za što je potrebna stanovita anonimnost.

Susrevši se s obitelji čiji život, navike i međusobno ophođenje je najbolje opisati rječju kaos, Mary Jane se pruža posve nov pogled na svijet i ljude oko sebe - svijet potpune otvorenosti, prihvaćanja svih mogućih osjećaja i - slobode koju to sa sobom nosi. Neobična obitelj Cone uvući će ju u svoju neobičnost i prihvatiti ju kao člana obitelji, a Mary Jane će to promijeniti na sve moguće načine i obilježiti joj to ljeto kao ljeto koje nikada neće zaboraviti.

Pomalo 'Daisy Jones & The Six', pomalo 'Lude 70-e', ovaj je roman putovanje u šaroliko razdoblje 1970-ih, popraćeno glazbom toga vremena - što stvarnom, što fikcionalnom. Ovo je svojevrsni roman o sazrijevanju jedne mlade djevojke, koja je tek na početku svojih tinejdžerskih godina, a koja po prvi put upoznaje život neopterećen pravilima i tuđim mišljenjima o onome što je prikladno i pravilno. Mary Jane, koja je sve do sada bila uvjerena kako živi u tipičnoj sretnoj obitelji, otkriva koliko se zapravo zarobljenom i ograničenom u toj obitelji osjećala i, na neočekivanom mjestu i među neočekivanim ljudima, pronalazi svoju sreću, osjećaj pripadnosti, a - i svoj glas.

"U mojoj je kući svaki dan bio savršena mala nakupina sati u kojima se nikad nije razgovaralo ni o čemu neobičnom ili uznemirujućem. Kod obitelji Cone nije bilo takvog suzdržavanja. Ponekad su znali jedni pred drugima izbacivati osjećaje intenzitetom vatrogasnog šmrka. Bojala sam se toga što bih večeras mogla vidjeti ili čuti. Ali zajedno s tim strahom, moja ljubav prema Coneima samo je rasla. Osjećajući nešto, bilo što, napokon sam se osjećala živom. I polako sam se počela zaljubljivati u taj osjećaj života u sebi."

Mary Janeina naivnost i iskrenost jako su slatke osobine, koje ju čine simpatičnom osobom i nekim s kime se lako povezati. Njena naivnost je ponekad tolika da stvara i vrlo zabavne situacije, posebno kad samu sebe uvjeri kako je seksualna ovisnica. Na ovo sam se znala baš nasmijati. Svi likovi koji obitavaju u kući Coneovih, uključujući obitelj Cone, šaroliki su, razuzdani i posebni svatko na svoj način, a Izzy mi je od svih njih, baš kao i Mary Jane, prirasla srcu.

Atmosferski, ovaj je roman pravi doživljaj 70-ih - sex, drugs & rock'n'roll i sve što uz to ide, ali ne baš onako kako si to možda zamišljate, što je ujedno i najbolja stvar kod ovog romana, to kako isporučuje nešto što baš i ne očekujete uzimajući u obzir ovaj moto. Ne postoji ovdje neka posebna radnja, temelj romana leži u odnosima između likova i Mary Janeinom otkrivanju same sebe, no roman nije zbog toga dosadan ni naporan. Ono što mi jest bilo naporno je ponašanje likova u određenim situacijama, pogotovo rock zvijezde i njegove supruge, a ima i puuuuuno previše pjevanja za moj ukus, zbog čega sam imala osjećaj kao da sam upala u jedan od mjuzikala koje Mary Jane toliko voli.

Svidjelo mi se kod Mary Jane to što je prošla preobrazbu iz plahe i poslušne djevojke u djevojku koja zna reći ono što joj leži na srcu i izboriti se za sebe i ono što voli, a da pritom ostane posve vjerna sebi. Ono što mi se također svidjelo je i način na koji roman ne prikazuje samo to koliko su Coneovi i njihovi gosti utjecali na njen život i promijenili ga, već i to koliko je i ona promijenila sve njihove živote zauzvrat. Kraj romana je u tom smislu baš fora, a i objašnjava poveznicu s originalnim naslovom romana, iako neću reći ništa više da ne spojlam. :)

Ima u ovom romanu smijeha, suza, novih iskustava, pogrešnih odluka, produbljenih odnosa, i puno previše raspjevanih trenutaka - svega onog što neko ljeto čini nezaboravnim. Mary Janeina priča baš paše za ljetno štivo, a hoće li ostati nezaboravna, provjerite sami.

"Plakala sam više ovo ljeto nego svih godina zajedno otkad sam bila Izzyne dobi. I nikad nisam bila sretnija."

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/nezaboravno-ljeto-mary-jane/301608 

CRNO SUNCE, Rebecca Roanhorse

Znanje, 2023.

1. knjiga trilogije Between Earth and Sky 

[eng. Black Sun] 

Prijevod: Ana Katana  

Navikli smo na fantasy svjetove koji se naslanjaju na nasljeđe i mitologiju starih europskih kultura, od antike i Rima do nordijske i slavenske mitologije, pa dalje preko mističnih istočnjačkih legendi do, odnedavno sve rasprostranjenije, fantasy književnosti kulturološki i mitološki bogatog i raznolikog afričkog kontinenta. Rebecca Roanhorse vodi nas u nešto u fantasyu do sad dosta slabo zastupljeno - svijet izgrađen na temeljima drevnih američkih civilizacija.

Ideja, izvedba i sve ostalo u ovom romanu, prvom iz trilogije, je - wow. Fantastičan svijet, zanimljivi likovi, originalna priča - pustolovna, intrigantna, brutalna, magična. Wow.

Smještena u svijet klanova, svakog vjernom nekom svome božanstvu, ova priča nam predstavlja društvo podijeljeno u dvije glavne kategorije - obične ljude i Od Nebesa Stvorene. Ovi potonji bivaju izabrani za svećenike koji stoluju u tornju u svetom gradu Tovi, kojim vladaju i čiji poredak čuvaju, dok različiti klanovi nastanjuju različite četvrti ovog grada, kao i udaljenije predjele, različito gledajući na moć Čuvara tornja i samih svećenika, predvođenih Sunčevim svećenikom.

Odbrojavajući dane do konvergencije - značajnog nebeskog događaja koji se na poseban način obilježava, priča prati nekolicinu likova, u Tovi i na putu do nje, koji će odigrati bitne uloge u nadolazećoj konvergenciji. Serapio, mladić iznimnih sposobnosti kojega smatraju utjelovljenim bogom Vranom, čiji ponovni dolazak njegovi sljedbenici nestrpljivo iščekuju, na putu je do Tove - putu koji ovisi o kapetanici Xiali i njenim iznimnim sposobnostima, koje proizlaze iz njene pripadnosti narodu Teek, čijim se moćima ljudi dive, ali kojih se i plaše. U Tovi, pak, na pomolu je unutarnja borba za vlast, u kojoj se svećenici, potpomognuti klanovima, okreću jedni protiv drugih ne bi li s vlasti svrgnuli trenutnog Sunčevog svećenika - Naranpu, svjesni proročanstva o povratku boga Vrane, ali ne i njegove stvarne opasnosti.

Konvergencija je sve bliže, pitanje koje se postavlja je hoće li Serapio stići na vrijeme, kakva ga sudbina čeka kada se to desi, i hoće li unutarnji nemiri eskalirati prije ili poslije tog događaja, a napetost i neizvjesnost prate nas na svakom koraku.

Već me prvo poglavlje ovog romana brutalno šokiralo, izbilo iz cipela i prikovalo me za njegove stranice (iako je neke scene, baš na tom početku, bilo teško čitati koliko su - iako i jako dobro! - živopisno groteskno opisane. Brr).

Likovi su genijalni. Tajanstveni, zanimljivi, raznoliki, magični. I baš svaki je na neki način misfit. Serapio, Xiala, Naranpa, svatko je od njih u biti izbjeglica iz vlastite sredine, u koju se nikada nije uklopio, možda upravo zbog sudbine koja je svakoga od njih čekala, a za koju nismo još posve sigurni kakva je točno. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da je pravi užitak pratiti svakog od ovih likova i vidjeti kamo nas to njegova odnosno njezina priča vodi.

Pretkolumbovska Amerika (a posebno drevne civilizacije Južne Amerike) udahnula je život svijetu koji je ovdje opisan, i to se divno vidi na primjeru opisanih gradova i građevina, funkcioniranja društva, priča o proročanstvima i samim nazivima mjesta i likova. Svijet ovdje opisan bogat je, šaren, duhovan, ispunjen magijom, čudesnim bićima (poput predivnih divovskih vrana ili pak čudnovatih vodenih kukaca koji vuku brodove), opasnim bogovima i začuđujućim sposobnostima. Utopila sam se u ovom svijetu, i nije me bilo briga kako ću isplivati van.

Fantasy mi je jedan od najdražih žanrova, i baš se razveselim kad naletim na neki novi serijal, koji me uspije ovako oduševiti, kao što je to napravio ovaj. Pročitala sam tek prvu knjigu, istina, ali, kako je krenulo, ne vjerujem da će uslijediti išta manje dobro.

Sakrijte se od onog ljetnog sunca negdje u hlad i upijte zrake ovog crnog - ostavit će vam samo one dobre čitalačke opekline. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/crno-sunce/425023 

SESTRE BLUE, Coco Mellors

Stilus, 2025.

[eng. Blue sisters] 

Prijevod: Andrea Marić  

Ako bi neku knjigu trebalo prozvati knjigom ljeta 2025., onda bi to definitivno bila ova. Možda je do naslova, koji podsjeća na boju mora, obojanih rubova stranica koji vrište za plažom, ili pak jednostavne činjenice da - kud god da ovo ljeto pogledaš - ovu knjigu baš svi čitaju. Obilježila je cijelo ljeto, iako joj priča nije baš nimalo 'ljetna'.

Priča o gubitku, boli, pokušajima nošenja s tim gubitkom i razdorom koji je taj gubitak prouzročio, sve je samo ne bezbrižna i lagana, onakva kakve obično smatramo knjigama za plažu.

Priča prati naslovne sestre Blue - pouzdanu i trezvenu Avery, čvrstu i smirenu Bonnie, i nepredvidivu i lakomislenu Lucky - koje od boli nakon smrti četvrte sestre, Nicky, bježe svaka u svoju ovisnost. Nickyna smrt nije ih samo pogodila, na neki ih je način i razdvojila, jer niti jedna od njih ne zna što da radi sa praznom stranicom četverokuta kojeg su njih četiri uvijek činile, a koji se sada sveo samo na trokut.

"Ovisnost je kroz sve njih strujala poput elektriciteta kroz strujni krug."

Doznavši da im roditelji planiraju prodati stan u kojem su odrasle, sestre Blue pomalo će se neplanirano naći u zajedničkoj misiji - za Avery ta je misija sačuvati stan od prodaje, za Bonnie pregledati i odlučiti što s Nickynim stvarima koje su još u stanu, netaknute, a za Lucky pokušati se suočiti s vlastitim životom i shvatiti što s njim. Također, ovaj će događaj potaknuti sestre da ponovno pronađu put jedna do druge.

Kroz borbu s raznim ovisnostima i pokušajima umrtvljivanja osjetila - što je nešto što svaka sestra Blue radi na svoj način, iako Lucky ovdje debelo prednjači pred svima - ova priča oslikava svu ljepotu i grozotu sestrinskih odnosa, kao i svu bol uslijed pucanja tih odnosa. Možeš pokušati ispuniti život različitim stvarima, romantičnim odnosima i prijateljstvima, ali sestrinska povezanost nešto je posebno, što ni s kim drugim ne možeš osjetiti.

"Mi smo ti sestre. Što god napraviš, mi smo uvijek na tvojoj strani. Možeš ubiti nekoga i ja bih ti pomogla da odvučemo tijelo k nama i napunila bih kadu solnom kiselinom da ga se diskretno riješimo. (...) Ne bi mi se to svidjelo, a ni ovo sad mi se ne sviđa. Ali ja bih to napravila."

Gubitak bliske osobe uvijek je težak. Nickyna smrt bila je detonacija koja je cijelu obitelj Blue razorila do temelja, raštrkavši ih poput razbijenih krhotina na sve strane i naoštrivši im rubove toliko da je ponovno se približiti jedni drugima bilo gotovo nepodnošljivo. Umjesto da budu tu jedni za druge, sestre Blue i njihovi roditelji zatvorili su se svatko u svoju čahuru tuge, pokušavajući ispuniti prazninu koja je ostala iza Nicky potpuno pogrešnim stvarima.

"Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje. I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak - ali ovaj neće i neće. Jednostavno nema kraja tom nedostajanju. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. I tako bih voljela da bar imam Boga. Voljela bih da mogu vjerovati u zagrobni život ili što god. Ali kad pokušam razgovarati s njom u glavi, nema odgovora. Ne mogu je čuti. Ne mogu je osjetiti. Sve što imam samo je to nedostajanje."

Ovaj roman iskreno progovara o ponoru nakon gubitka voljene osobe i još većem ponoru ovisnosti u kojeg upadneš pokušavajući se iskopati iz ovog prvog ponora. Ništa ne uljepšava, i ništa ne skriva. Svaka pogrešna odluka, svaka emocija i svi oblici boli i samouništenja jasno su prikazani, koliko god ružno izgledali.

Roman je emotivan, iako je ponekad teško suosjećati s Avery, Bonnie i Lucky (pogotovo Lucky!), kad se suočite s njihovim destruktivnim ponašanjem i posljedicama koje to ponašanje ima na ljude oko njih. No, nekako je brutalno iskren, i baca vas u kovitlac emocija s kojima se njegovi likovi bore. Nije ga teško čitati, riječi se lako i brzo upijaju.

Iskreno, mislila sam da, onako kako je krenuo, ovaj roman ne može završiti nikako drugačije no tragično. Ali tu me iznenadio. Nije, dakako, čitav roman u potpunosti sumoran i crn, ima svojih silver lining trenutaka, ali taj zadnji silver lining bio je doista neočekivan i još uvijek nisam sigurna što o njemu mislim. Bi li bilo bolje da je drugačije završilo? Ne znam. Bio bi to svakako drugačiji roman, možda u nekoj drugoj nijansi plave. Bilo kako bilo, boja ovog ljeta definitivno je - plava. 

_________________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/sestre-blue/ 

PLAVI SAT, Paula Hawkins

Profil, 2024.

[eng. The blue hour] 

Prijevod: Saša Stančin  

Nakon što mi je nekolicina ljudi čiji čitalački ukus cijenim rekla kako ih je ovaj roman Paule Hawkins razočarao, nekako sam i ja očekivala to razočaranje. Ono je, međutim, kod mene izostalo. Možda je zapravo dobra stvar kad nemaš visoka očekivanja pa te knjiga iznenadi kad ih nadvisi. A možda su samo mnogi očekivali nešto jako nalik Djevojci u vlaku, što ovaj roman nije. Žanrovski jest, iako tu ovisi što točno smatrate žanrovskim trilerom, jer i Sebastian Fitzek i Patricia Highsmith spadaju pod žanrovske pisce psiholoških trilera, a njihovi se trileri baš jako, jako razlikuju.

Kad smo već kod Patricie Highsmith, pisac John Boyne za ovaj je roman komentirao kako Paula Hawkins s Patriciom Highsmith ne dijeli tek inicijale. I to je u potpunosti točno. Sličnog stila i tona, razrade likova i njihove motivacije, pa čak i one neodređeno zloslutne atmosfere koja u romanu prevladava, Paula Hawkins u ovom romanu neodoljivo nalikuje nečemu što bi napisala Patricia.

Priča nas vodi na otok Eris, samotno mjesto poznato po tome što je ondje živjela poznata umjetnica Vanessa Chapman. Vanessa, čijom umjetnošću su svi bili zadivljeni, a čiju su osobnost svi doživljavali teškom, nakon svoje je smrti neočekivano sva svoja djela ostavila na brigu zakladi bivšeg kustosa, s kojim nije bila u dobrim odnosima, umjesto prijateljici koja je bila uz Vanessu do samog kraja, Grace.

Trenutni kustos, James Becker, pripremajući prvu Vanessinu posmrtnu izložbu, dobije šokantnu vijest iz londonske galerije, u kojoj je na posudbi jedno od Vanessinih djela, zbog koje je primoran kontaktirati Grace, ne bi li od nje saznao više o Vamessi i njenom životu te tako otklonio, ili barem donekle rasvijetlio, onaj šokantni dio iz vijesti koju je primio (rekla bih vam o čem se radi, but where's the fun in that?).

Iako Grace nije baš voljna surađivati, ona i James ipak će, oboje fascinirani Vanessom, nekako pronaći zajednički jezik, a time i zagrebati površinu ispod koje leže mnoge, prilično uznemirujuće, tajne, među kojima je i ona o tajanstvenom nestanku Vanessinog supruga Juliana.

Ovo je vrlo atmosferičan triler, ćudljiv i nepredvidiv poput plime koja otok Eris iznenada odsječe od svakog kontakta s kopnom. Likovi su poput mora koje okružuje otok, magloviti i puni tajni koje skrivaju u mračnim dubinama. Nitko nije posve onakav kakvim se čini: požrtvovna prijateljica, ohola umjetnica, nevjerni plejboj. (Dobro, ovaj zadnji možda ipak jest. :))

Ono što ova priča istražuje su dubine veza između ljudi, značaj tih veza i sve ono što su ljudi njima povezani spremni učiniti ne samo jedno za drugo, već i za to da osiguraju pažnju - i ljubav - tog drugog. Poseban naglasak priča stavlja na prijateljstvo, onu posebnu vezu koju stvoriš s nekim s kim se uspiješ posve povezati, kao i izazovima koje ta veza sa sobom nosi te pitanjem međuodnosa potrebe za drugom osobom i uzvraćanja te potrebe, koje često nisu jednakog intenziteta.

"A što je i mogla reći da ju je tko upitao? Kako bi mogla objasniti kad se sve druge ljubavi drži manje vrijednima od romantične? Ono što su ona i Vanessa dijelile nije bilo romantično, ali nije bilo ni manje vrijedno od toga. Samo prijateljica, tako su ljudi govorili. O, ona je samo prijateljica. Kao da je biti prijatelj nešto obično, kao da ti prijateljica ne može značiti sve na svijetu."

Naslovni plavi sat odnosi se na period vremena netom nakon sumraka, odnosno netom prije svitanja, u kojem svjetlost poprimi karakterističnu plavu notu. To je ujedno i sat u kojem se odvije značajan događaj u ovom romanu, onaj koji iscrta putanju za sve događaje nakon njega. Baš kao i plima, more i sve vezano uz posebnost otoka Eris, ovo karakteristično vrijeme također je jedan od elemenata koji upotpunjuje atmosferu ovog romana.

"U tom plavom satu u kojem je sa svih strana polako prodirala noć, nebo se počelo polako puniti zvijezdama, a Grace je nakratko zaplakala, preplašena onim što je učinila i što još mora učiniti."

Po pitanju ozračja, ovaj me roman podsjetio na Esešku zmiju Sarah Perry. Ima to nešto sumorno, ne baš posve mračno, ali opet nekako zlokobno i tajnovito, što ga čini baš takvim kakav jest. Također, odvija se sporo, tajne se jako polako otkrivaju, a društvo likova koji roman nastavaju često nije najugodnije. Mene je zaintrigirao, uvukao me u tu svoju atmosferu i podsjetio na Patriciu Highsmith. Možda nisu posve kao gospodin Ripley, ali pojedini likovi ovdje itekako imaju svojih talenata. A ima ih definitivno i Paula Hawkins. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/plavi-sat/ 

ŠPIJUNSKA OBALA, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2025.

1. knjiga u serijalu Klub Martini

[eng. The Spy Coast] 

Prijevod: Mladen Jurčić  

Krimići i trileri su žanr koji je uvijek popularan, a u svijetu krimića i trilera (i onih knjiških i onih televizijskih) u zadnje vrijeme sve popularniji postaju oni s protagonistima treće životne dobi. Okej, nije da ih nije bilo i prije, sjetimo se samo gospođice Marple ili pak oca Browna, ali i relativno nedavni serijal romana (uskoro ekraniziranog!) 'Kluba istražitelja ubojstava četvrtkom' ili pak serija 'Only murders in the building' rado su čitani i gledani.

Tess Gerritsen ubacila se u ovaj penzionerski svijet trilera, da ga tako nazovem, predstavivši nam novi set umirovljenika u akciji, samo što njeni umirovljenici nisu samo obični amaterski detektivi ili true crime entuzijasti, već umirovljeni bivši špijuni.

Ideja za roman nastala je prema stvarnoj zanimljivosti - naime, u gradiću u kojem i sama živi, Tess je naišla na zanimljivi podatak kako ondje živi popriličan broj umirovljenih bivših agenata CIA-e, a tu je zanimljivost prenijela i u fiktivni gradić Purity u svom romanu, poigravši se razlozima zbog kojih se umirovljeni agenti okupljaju na istom mjestu kako bi uživali u zasluženoj mirovini.

Glavna junakinja ovog romana, Maggie, umirovljena je špijunka koja je svoje špijunske dane zamijenila za miran život uzgajivačice pilića. Nekolicina njenih bivših kolega također živi u istom gradu i svatko od njih u mirovini uživa na vlastiti način, običnim, povučenim životom. Sve dok jednog dana na Maggienom pragu ne osvane truplo, koje za sobom povuče razna pitanja o tome tko ga je ostavio i s kojom porukom, a uskoro postane jasno kako bi i Maggie i njenim kolegama brižno izgrađen identitet običnih umirovljenika i uživanje u zasluženoj mirovini - a nekima i život - mogli biti ozbiljno ugroženi.

Iako je ispunjen i akcijom i ubojstvima i ostalim strašnim stvarima koje prate trilere, ovaj mi je špijunski triler zapravo bio jako zabavan i nekako puno 'lakši', da to tako kažem, od uobičajenih Tessinih romana. Možda je do toga što su umirovljeni špijuni o kojima se ovdje radi naprosto jako karizmatični i nekako simpatični (posebno bračni par Slocum). Možda je i do toga što, iz nekog razloga, Tess gotovo svako poglavlje završi usklikom (ponekad prilično duhovitim). Što god bilo, mene je baš zabavilo, i uživala sam čitajući.

Špijunski dio trilera prilično je zapetljan, ima tu i Rusa, i podmetnutih ubojstava, i krtica u najvišim slojevima vlade, i izdaja i još puno toga čega se ne bi posramio ni slavni agent 007. Ali zapravo je zanimljivo bilo vidjeti kako Maggie pokušava izbalansirati svoj poslovni i privatni život, stavljajući dužnost uvijek na prvo mjesto, te vidjeti i kako joj je pošlo za rukom nastaviti živjeti nakon svega toga, u penziji, sa svim žaljenjima i odlukama koje je donijela, a koje su je dovele tu gdje je sada.

Iako umirovljeni, ima u ovim špijunima penzionerima još elana i vještina koje nikako nisu za baciti. Zato hrabro preuzimaju stvari u svoje ruke (nervirajući time šeficu lokalne policije i nazivajući se klubom amaterskih detektiva Martini) i još jednom rješavaju nastali problem, čuvajući leđa jedni drugima i pazeći da svi skupa ostanu na životu.

I inače jako volim Tess i sve što napiše, a ovaj njen iskorak u špijunske trilere također se pokazao vrlo uspješnim. Svakako ću nastaviti čitati o ekipi špijuna u penziji, mislim da će imati još štošta za pokazati. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/spijunska-obala/ 

SRETNO MJESTO, Emily Henry

Egmont, 2023.

[eng. Happy place] 

Prijevod: Tanja Jelinić  

Nakon 'Ti i ja na odmoru', 'Sretno mjesto' druga je knjiga Emily Henry koju sam ponijela da mi pravi društvo na ljetovanju, i još jednom se to pokazalo kao izvrstan odabir. Mogla bi mi to ubuduće biti tradicija. :)

Naslovno sretno mjesto odnosi se na jednu vikendicu u Knott's Harboru, Maine, u kojoj u početku troje, a kasnije šestero prijatelja (zapravo tri para) dolazi provesti odmor i biti zajedno. To je uvijek bilo mjesto opuštanja, zabave i druženja s onima koje najviše voliš, samo što bi se ovoga puta to moglo promijeniti.

Naime, Harriet i Wyn, jedan od spomenuta tri para, prije nekog su vremena prekinuli, ali nisu to još rekli svojim prijateljima. Njihovu namjeru da im ovom prilikom kažu omest će činjenica da će ovaj put ujedno biti i posljednji put da se svi zajedno nalaze na svom sretnom mjestu, budući da vikendica ide na prodaju. Odlučivši pričekati s vijestima za koje misle da bi mogle raskoliti čitavu njihovu grupu, Harriet i Wyn pokušat će do kraja odmora glumiti kako se ništa nije promijenilo, trudeći se sakriti istinu - i od svojih prijatelja i od sebe samih - samo što ni sami nisu sigurni što točno ta istina jest.

Urnebesno zabavan, ovaj roman nije samo romantična priča, već i priča o prijateljstvu i svemu onome što zapravo neko mjesto čini sretnim. Igrom slučaja, čitala sam ju upravo na svom vlastitom sretnom mjestu, pa mi se bilo lako povezati s time koliko sretno mjesto iz knjige svim likovima u toj knjizi znači.

Roman je prepun duhovitih dijaloga i šašavih situacija, svega onoga na što sam kod Emily Henry već navikla i što njene romane čini neizmjerno zabavnima. No, ispod sve te zabave, ovaj roman priča o tome kako sreću nikada nećeš pronaći u drugoj osobi, ako ju nisi najprije pronašla sama u sebi, što se u odnosu Harriet i Wyna baš sjajno vidi.

U početku prijatelji, Wyn i Harriet primjer su one veze kakvoj svi težimo - pronalaska osobe s kojom se osjećaš sigurno i opušteno, koju poznaješ skoro bolje nego sebe samu, i s kojom se fantastično razumiješ. Nekoga tko ti je i najbolji prijatelj i ljubav tvog života, sve u jednom.

"Postao mi je najbolji prijatelj onako kako su mi to postali i ostali: malo-pomalo, kao pijesak koji tako polako curi u pješčanom satu da je nemoguće točno odrediti trenutak kad se to dogodilo."

Sva tri para u ovoj knjizi zapravo su takva, ljudi koji se međusobno baš savršeno poklapaju, a svi skupa divno nadopunjuju čitavu tu prijateljsku šestorku. Bilo se baš lijepo sa svima njima družiti, čak i u trenucima u kojima sam pojedinu osobu poželjela ošamariti zbog neke naočigled glupe odluke koju je naumila donijeti. Nema sretnog kraja bez bar malo drame, a Emily uvijek zna kako taj sretan kraj na najbolji mogući način ostvariti.

Ono zbog čega se također bilo lako pronaći u ovoj priči su teme životnih promjena i rasta, koji ponekad prijatelje odvode u različitim smjerovima, te problem kako održati prijateljstvo tim promjenama unatoč. Osim toga, ova priča govori i o pronalasku samog sebe i vlastite sreće unutar nekog odnosa, ali na način da ne ovisiš isključivo o tom odnosu, te problemu kada usred vječnog udovoljavanja drugima i njihovim očekivanjima izgubiš iz vida vlastitu sreću i ono što je tebi bitno.

Nasmijao me ovaj roman, još kako, ali me uspio čak i rasplakati. Možda jer sam ga čitala u posebno emotivnom stanju, možda zbog sretnog mjesta, možda jer sam se s određenim likovima baš povezala i u njima pronašla, možda jer sam i sama suočena s promjenama kroz koje likovi ovdje prolaze, nisam sigurna koji je točno razlog. Ali svidio mi se, u to jesam sigurna, kao i poruka koju šalje:

"Sve se mijenja. Mora se mijenjati. Ne možeš zaustaviti vrijeme. Možeš samo krenuti u jednom smjeru i nadati se da će te vjetar pustiti da tamo i doploviš."

Sretno mjesto s početka i kraja romana možda neće biti isto, ali ono što ga je činilo sretnim i dalje je tu. Samo je možda svaki put malo drugačije.

__________________________________________________ 

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/sretno-mjesto/476742 

ZMIJA I NOĆNA KRILA, Carissa Broadbent

Egmont, 2024. 

1. knjiga duologije Noćorodi i serijala Krune Nyaxije 

[eng. The Serpent and the Wings of Night] 

Prijevod: Jelena Pataki Šumiga 

 

Ne znam jeste li i vi to primijetili, ali meni se sve više čini kako prema žanru romantasya u zadnje vrijeme vlada neki snobovski snishodljivi stav. Općenito me živcira i to generaliziranje prema kojem je svaki fantasy roman (i to uvijek samo ženskih autorica) u kojem postoji neki par automatski romantasy, iako romansa uopće nije u centru priče. Po toj bismo logici onda apsolutno SVE mogli nazvati romantasyem. No, svejedno bio to romantasy ili ne, ako je priča dobra, ako su likovi zanimljivi, ako je svijet originalan i maštovit, i, najbitnije, ako je gušt o svemu tome čitati... well, haters gonna hate, but we'll read it off. :)

Zmija i Noćna Krila mračni je fantastični roman o preživljavanju u nemilosrdnom vampirskom svijetu. Heroina ovog romana, Oraya, mlada je žena koju je još kao djevojčicu pod svoje okrilje uzeo kralj vampira iz klana Noćoroda, Vincent, i odgojio ju kao svoju kćer. Nakon što je čitav život provela učeći kako da očvrsne i preživi u okrutnom vampirskom svijetu, Oraya se prijavljuje na Kejari, smrtonosni turnir u kojem pobjednik, ako preživi i ubije sve druge natjecatelje, kao nagradu dobiva poseban dar Nyaxije, vampirske božice, u čiju se čast turnir održava.

Iako se od njih na koncu očekuje da jedni druge poubijaju, za vrijeme Kejarija potrebno je proći kroz nekoliko faza, u kojima je korisno stvoriti privremena savezništva. Oraya se tako poveže s Raihnom, vampirom iz klana Rishana, istog onog klana koji iz dna duše mrzi njenog oca i najveća mu je želja svrgnuti ga s prijestolja, i Raihnovom neobičnom prijateljicom Mische. Koliko god se trudila držati na distanci, veza koju Oraya stvori s Raihnom i Mische, oboma jednako neuklopljenima u vampirski svijet i njegova očekivanja kao što je to i sama Oraya, postat će njezina najveća snaga, ali i propast - kada dođe vrijeme da se okrene protiv njih i preživi Kejari.

Vampirski svijet predstavljen u ovoj knjizi brutalan je, mračan i krvoločan. To je svijet prepun nemilosrdnih vampira gladnih moći, vampira koji na ljude gledaju kao na stoku, surov svijet u kojem ljudi imaju vrlo male šanse za preživljavanje. Upravo u takvom svijetu, jedinom kojeg je ikada upoznala, Oraya uporno ne samo da preživljava, već se bori, uzvraća udarce i postaje i sama sve moćnijom, unatoč i usprkos tome što joj sama činjenica da je čovjek predstavlja hendikep.

Oraya je fascinantan lik, sjajna heroina, utjelovljenje badass žene, koja je sposobna sve svoje slabosti pretvoriti u ono što ju zapravo jača, i koja svoje suosjećanje, i to što je čovjek, brusi u oštricu kojom želi probosti svijet i promijeniti ga na bolje. Jako mi se svidjela kao lik, mislim da me već dugo jedna heroina nije u toj mjeri iznenadila kao ovdje Oraya, u potpuno pozitivnom smislu. Čak i u romantičnom dijelu priče, Oraya čuva hladnu glavu i bira svoje bitke, uči na pogreškama i odmah razmišlja o tome kako da uzvrati udarac, što mi se jako svidjelo pri samom kraju romana.

Usput, Raihn i Mische jednako su fascinantni likovi, a posebno mi se sviđa način na koji njih oboje, baš kao i Oraya, predstavljaju misfitse u društvu u kojem žive. Raihn na pomalo predvidiv - mračan i tajnovit, a Mische na posve neobičan način - kada bi se nekoga moglo opisati kao sunshine u svijetu vampira, što je nekakav oksimoron sam po sebi, to bi bila Mische. Genijalna je.

Romantični dio priče, kojeg čine Oraya i Raihn, ne čini okosnicu radnje, ali se u nju dobro uklapa. Također, do tog romantičnog dijela doći će tek kad radnja već dosta poodmakne, tako da sve skupa ima smisla i slaže se s pričom. Nije mi, doduše, jasno, kako ti romantični dijelovi u ovakvim romanima uvijek, baš uvijek, rezultiraju bar jednom smiješno lošom scenom seksa. Možeš izmaštati cijeli jedan fantastični svijet vampira i njihove bespoštedne borbe za preživljavanjem prikazati do u najsitniji detalj, ali ovo smatraš seksi, Carissa? Uzbudljivim!? Jao... Ne. Ipak, osim seksa, Oraya i Raihn zapravo se savršeno poklapaju, baš zbog toga što se ni jedno ni drugo ne uklapaju u svijet u kojem žive, samo na različite načine.

"Imala sam ljudsku krv i vampirsko srce. On je imao ljudsko srce i vampirsku krv. Na svijetu nije bilo mjesta ni za jedno ni za drugo."

Roman je uzbudljiv, napet i prepun akcije. Brutalne borbe i teški i opasni izazovi izmjenjuju se s tek pokojim trenutkom za predah, a priča je ispresijecana i izletima u prošlost, u kojima doznajemo više o Orayi i njenom odrastanju u ulozi ljudskog djeteta vampirskog kralja. Mitologija i priče o božanstvima i samoj Nyaxiji, koje su nadahnule i sam Kejari, bile su mi izvor dodatne zanimljivosti, a zbilja mi se svidjelo i na koji je način sama Nyaxija na kraju utkana u priču. Kad smo već kod kraja, jesam očekivala nekakav obrat događaja, ali nisam očekivala onakav! Iznenadio me smjer u kojem je Carissa Broadbent odlučila krenuti i baš me jako zanima kako će se radnja dalje odvijati.

Već dugo nisam naišla na ovako dobar vampirski serijal, s ovako dobrom glavnom junakinjom. Jako mi se svidio i jedva čekam nastavak! 

__________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/zmija-i-nocna-krila/ 

DVOR TRNJA I RUŽA, Sarah J. Maas

Fokus, 2024.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. A Court of Thorns and Roses] 

Prijevod: Maks Bruno Hercigonja  

Kao i velikom broju knjigoljupki, Ljepotica i Zvijer i meni je jedan od najdražih Disneyevih crtića. Moguće da je stvar u onoj divnoj biblioteci. Ili je stvar, ako je suditi prema popularnosti romantasya slične tematike, u Zvijeri. :) Budimo iskrene, skoro svaka žena sanja o vlastitoj Zvijeri (ne doslovno, naravno, znate na što mislim) koju samo ona može ukrotiti. I could be wrong, but... here we are.

SJM odlučila je uroniti u ovu a tale as old as time i ispričati je na svoj način.

Ljepotica u ovoj priči je Feyre, koja se na početku priče više nalazi u ulozi Pepeljuge, brinući o svom ocu i dvjema sestrama, od kojih su sve troje posve beskorisni. Nekoć bogata, Feyrina obitelj izgubila je svo bogatstvo, a nedugo potom Feyre je majci na samrtnoj postelji obećala da će se brinuti za oca i sestre. I dok ostatak njene obitelji doslovno sjedi u trošnoj kolibi i ne radi ništa, Feyre svakoga dana odlazi u šumu u lov, ne bi li ih prehranila i sačuvala od smrti, a svaki novčić koji uspije zaraditi prodajom viška od onoga što ulovi također odlazi na njih. A onda jednoga dana Feyre u šumi ubije ogromnog vuka i sve se promijeni.

Zvijer u ovoj priči je Tamlin, Visoki vilenjak, čiji je narod, i on sam, zarobljen pod tajanstvenom kletvom. Nakon što Feyre ubije onog vuka, koji je zapravo bio pripadnik vilinskog naroda, Tamlin dolazi po odštetu. No, umjesto da u zamjenu uzme njen život, on joj ponudi da ostatak života provede na njegovom dvoru, bez mogućnosti povratka. Nemajući druge mogućnosti, osim smrti, Feyre pristane, ne znajući ni sama što ju čeka u tajanstvenim zemljama vilenjaka, o kojima je čitav život slušala strašne priče.

Re-telling Ljepotice i Zvijeri poslužio je ovdje kao zanimljiv uvod u svijet vilenjaka, kojim haraju opasne kletve, vladari gladni moći, opaka stvorenja i, iznad svega - moćna magija. SJM nas dosta brzo uvodi u priču i oslikava njene obrise, ali dosta toga uporno drži zamagljenim. Kao i Feyre, imala sam milijun pitanja o tome kako funkcioniraju vilenjački dvorovi, kakva je to tajanstvena bolest koja napada magiju, odakle dolaze opasna stvorenja koja napadaju Tamlinov dvor i zašto to rade, ali pitanja su se samo množila, a odgovori ostajali oskudni. Postoji logičan razlog zašto je tome tako, ali na njega ćete naletjeti tek malo kasnije u knjizi. Do tada se treba malo strpjeti i žrtvovati pokoji živac. :)

Iako su posve različiti, upoznajući jedno drugo Feyre i Tamlin shvatit će da su sličniji no što su to mislili, oboje s teretom odgovornosti za druge koju nisu tražili, i osjećajem samoće dok taj teret nose. Jasno je odmah da je ovdje na pomolu ljubavna priča, ali ima u njoj još pokoji twist & turn da ne bude dosadno. Malo jest dosadan bio srednji dio romana, moram priznati, sve one šetnje po livadama i divljenja svakoj travki, bez kojih sam mogla preživjeti, ali slavna ljubavna izjava "Volim te. Trnje i sve." (awwww) popravila je ukupan dojam.

Feyre, kao heroina ovog serijala, nije baš ono što biste od te heroine očekivali. Umjesto da djeluje, Feyre se više prepušta događajima da ju nose, ljuteći se na Tamlina i ostale vilenjake što ju smatraju krhkim ljudskim bićem, ali ponašajući se upravo kao krhko (i nesmotreno!) ljudsko biće. Ne može se reći da joj nedostaje snalažljivosti, pa čak ni hrabrosti, ali fali joj neke... akcije. Dobar dio romana Feyre je pasivna, što nije baš vrhunska odlika glavnog protagonista priče, koji još tu priču iznosi u prvom licu. No, kao i kod već spomenutih odgovora na tajne vilenjaka, i Feyre je trebalo samo malo pričekati da procvjeta.

Zadnja trećina romana jako ubrzava tempo i priča postaje sve zanimljivija. Otkrivaju se tajne, ali i opasnosti koje s njima idu, a Feyre konačno pokazuje zube i preuzima inicijativu. Upoznajemo mnoštvo novih i opakih likova, od kojih je jedan jaaako zanimljiv - Rhys - i ovdje je da ostane još duuugo. :D Priča se iz nježne vilinske romanse odjednom pretvara u pravo krvoproliće, ishod kojeg je i neizvjestan i smrtonosan, ne samo za Feyre, već i čitav vilenjački svijet.

Zaključak? I liked it.

Kad sam počela čitati Throne of glass, iako sam se zaljubila u priču i bila mi je dobra, mučila me prva knjiga. Ali ona je bila tek uvod u sve ono što slijedi, što je ispalo jedan od najdražih mi serijala ikad. Mislim da će tako biti i ovdje. SJM definitivno nije samo one series wonder. Jedva čekam vidjeti što me - i ovdje, i u svakom idućem serijalu koji napiše - dalje čeka. 

____________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/dvor-trnja-i-ruza/ 

SVITANJE NAD ŽETVOM, Suzanne Collins

Profil, 2025.

Prequel i 5. knjiga serijala Igre gladi 

Prijevod: Paula Jurišić

 

 

"Rebellions are built on hope" slavna je krilatica Star Wars serijala, koju je posebno obilježio SW film Rogue One i, možda i najbolji od svih SW televizijskih uradaka, serija Andor. Priča o Cassianu Andoru nije donijela ništa novo i nepoznato iz Star Wars svemira, unaprijed je bilo poznato i to kako završava, ali unatoč svemu tome već poznatom, ova priča bila je točno onaj komadić koji je nedostajao da bi svi ostali komadići priče sjeli na svoje mjesto. Drugim riječima, plamen pobune koja plamti kroz čitav SW serijal, zapaljen je upravo ovdje.

Isto to dogodilo se i s jednim drugim plamenom i drugom pobunom - u Svitanju nad žetvom serijala Igre gladi.

Priča je svima već dobro poznata, kao i njen kraj, pa i sudbine onih koji su u toj priči sudjelovali. Pomislili biste da vas onda, kad već gotovo sve znate, i kad očekujete da se to što znate dogodi, ništa ne može iznenaditi, niti pogoditi. Oh, kako biste bili u krivu!

Jubilarne 50. Igre gladi su na pomolu, i od svih Okruga traži se dvostruka žrtva - dvostruki broj posvećenika koji će sudjelovati - i umirati - na Igrama. Haymitch Abernathy gotovo je stigao do dobi u kojoj više neće morati sudjelovati u žetvi, a jedino čemu se nada je da će i ovu žetvu uspješno prebroditi, baš kao i njegova djevojka, Lenore Dove. Nažalost, sreća ne da mu se nije osmijehnula, nego ga je nokautirala, srušila na pod, i još ga šutnula za kraj.

Haymitcheve Igre najbrutalnije su Igre do sada, ne samo u smislu užasa koji posvećenike dočekaju u areni, već općenito odnosa Kapitola prema njima i namjere Kapitola da skrši svaki oblik otpora koji bi itko od posvećenika, ma kako taj otpor bio malen, iskazao. Kapitol je uvijek tu da podsjeti kako, koliko god altruističke bile nečije namjere na početku Igara, djeca dovedena na Igre ovdje su samo kako bi jedna druge poubijala - i time zabavila Kapitoljane.

"Prije samo nekoliko sati imali smo jasno zacrtan smjer, ali Snowov nas je poklon podsjetio na to koliko smo krhki i koliko je uzaludno opirati se."

Haymitch mi je, inače, jedan od najdražih likova samog serijala - kako onog knjiškog, tako i filmskog - a njegova je priča doista tragična. Upravo je Haymitcha, više od svih drugih likova, Kapitol uzeo na zub, i odlučio iskoristiti kao ogledni primjer posljedica buntovnog ponašanja. I koliko god su mi tragedije kroz koje je Haymitch prošao već bile nagoviještene i u manjem ili većem obujmu poznate preko čitanja ostalih knjiga, vidjeti ih kako mi se odigravaju pred očima, kako svaki komadić nade koji Haymitch osjeti Kapitol brutalno pokopa, nešto je posve drugo.

"Nada je opasna stvar, mogla bi me zaslijepiti. Sjetim se bakinih riječi: Gdje ima života, ima i nade. Ali nada je ovdje poput bijele žestice. Načas na sve zaboraviš, ali onda dvostruko platiš."

Same Igre tek su dijelić Haymitcheve priče, a koliko god bile surove i opake, ono što nastupi poslije njih još je gore. Niti u jednom nastavku prije ovoga nije ovako dobro bilo prikazano s čime se točno nose pobjednici Igara i kako im život izgleda nakon te pobjede.

"Nakon Igara nastupaju posljedice Igara. Šire se poput valova u jezercu kad na površinu baciš kamen. U koncentričnim krugovima zapljuskuju obitelji mrtvih posvećenika, kao i njihove prijatelje, susjede, šire se čitavim okrugom. Najbliži su uvijek najteže pogođeni. Bijela žestica i depresija, slomljene obitelji, nasilje, samoubojstvo. Zapravo se nikad ne oporavimo, samo guramo dalje najbolje što možemo."

Iako je Haymitcheva priča surova i doista tragična, moram priznati da mi je bilo jako lijepo bolje ga upoznati, još jednom ga sresti, baš kao i nekolicinu drugih likova s kojima sam se već susrela kroz ostale romane serijala, poput Mags, Beeteeja, Effie, pa čak i Plutarcha. Ovaj potonji u ovoj je knjizi dosta enigmatičan lik, čiju bi kompletnu priču definitivno bilo zanimljivo doznati.

Da se vratim na plamen pobune, čija se iskra upravo ovdje pojavi: nada iz koje će ta iskra poniknuti već je prisutna, skriva se u brojnim zakucima, i u Okruzima i u samom Kapitolu, ali onaj koji će tu iskru užgati upravo je Haymitch. Bit će potrebno, doduše, neko vrijeme kako bi se iskra razgorila u plamen, koji će nastaviti tiho tinjati sve do trenutka u kojem Haymitch pronađe ono što je potrebno da plamen postane prava buktinja - u obliku Katniss Everdeen. <3

Pobune se grade na nadi, a nadu treba prenositi iz bitke u bitku, strpljivo čekajući onaj konačni okršaj. Mnoga svitanja nad žetvom treba izdržati, da bi se došlo do onog u kojem više nema žetve. To je ujedno i poruka ove priče, kojom Collins zaključuje zahvale na kraju knjige:

"Snijeg možda sve prekriva, ali Sunce uvijek izađe."

_______________________________________________

 

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/igre-gladi-svitanje-nad-zetvom/ 

PRVI DAN PROLJEĆA, Nancy Tucker

Znanje, 2022.

[eng. The first day of spring] 

Prijevod: Maja Opačić  

Već prva rečenica ovog romana, izgovorena od strane jedne osmogodišnjakinje, izaziva popriličan osjećaj uznemirenosti.

"Danas sam ubila dječačića."

Chrissie, spomenuta osmogodišnjakinja, nastavlja izlagati svoju priču i svoje, njoj posve smislene postupke, a što dublje ulazite u njen život, ispunjen zanemarivanjem, odbacivanjem i posvemašnjim nedostatkom ljubavi, to spomenuti osjećaj uznemirenosti - ali i novoisplivali osjećaj suosjećanja i tuge - sve više raste.

Naime, Chrissie odrasta u obitelji koja se jedva može tom rječju nazvati, uz majku koja ju - onda kada je se ne pokušava na sve moguće načine riješiti - uglavnom ignorira, i oca kojega gotovo nikada nema. Vršnjaci ju smatraju opasnom i divljom, a ništa bolje ne prolazi niti kod odraslih, koji ju ili kore ili otvoreno preziru, nazivajući je trulom jabukom. I sama je Chrissie svjesna svoje naprasne prirode i namjerno zločestih postupaka, ali, prisiljena odrastati u ovakvoj okolini, ova djevojčica koristi sve što može kako bi na sebe privukla ikakav komadić pažnje.

Zadavivši dječačića s početka priče, Chrissie spoznaje neki poseban treperavi osjećaj, koji joj daje osjećaj važnosti, nešto zbog čega se osjeća kao da je bitna i kao da nad nečime ima kontrolu.

"Trebalo je tako malo da se osjećam kao najmoćnije stvorenje na svijetu. Jedno jutro, jedan trenutak, jedan dječačić žute kose. Ipak nije teško kao što sam mislila. (...) Moram vratiti taj osjećaj. Moram to ponovno učiniti."

Usporedo s vremenskom linijom osmogodišnje Chrissie, priča prati i odraslu Chrissie - sada Juliu - koja je odslužila svoju kaznu za ubojstvo i sada i sama ima kćer. No, ono što je učinila kao djevojčica vječno ju prati, ne samo kao teret krivnje koji neprestano osjeća, već i kao teret stigme ubojice djece, zbog čega je bila prisiljena nekoliko puta mijenjati i ime i adresu, kako bi ona i kći dobile priliku za normalan (i anoniman) život.

"...biti na slobodi i osjećati se slobodno nisu sinonimi."

Obje Chrissie na početku su vrlo uznemirujuće, čak odbojne. No, kako sve više i više upoznajete okolnosti u kojima živi i odrasta mlađa Chrissie, kao i krivnju i potragu za iskupljenjem koju traži starija Chrissie, to za njih obje počnete osjećati sažaljenje, pa čak i razumijevanje. Sve što je Chrissie ikada htjela je osjetiti majčinu ljubav, koju joj majka nikada nije bila sposobna dati, a sve što Julia još uvijek želi je shvatiti zašto je tome bilo tako.

"Prije no što sam postala ubojica, ja sam bila dobra, a ona [mama] zla, jer sam bila njezino dijete i trebala me voljeti, no nije me voljela. Kad sam ubila, ravnoteža se promijenila. Ja sam bila dijete koje nitko ne bi trebao voljeti, a ona osoba koja je to oduvijek znala."

Odnos Chrissiene majke prema Chrissie nije samo grozan, on je duboko uznemirujuć. Vječno prljava, gladna i prepuštena sebi, Chrissie sa svojih osam godina jedva preživljava, snalazeći se kako god zna i s boli se boreći delinkventskim ponašanjem. Nekad i danima bez hrane, Chrissie spava žvačući prljavu plahtu, ne bi li umirila bol u trbuhu, koju neprestano osjeća.

"Nisam znala kako sročiti da hrana više nije samo hrana kad je nemaš, da raste i buja dok se ti sušiš. Po njoj brojiš sate i minute, razlikuješ dobar dan od lošega, spremaš zalihe kad je imaš i tuguješ kad je nemaš. Nisam znala kako mami objasniti tu glad, a mislim da zapravo nije imalo smisla ni pokušavati. Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta."

Chrissiena priča nije samo tragična, uznemirujuća i tužna, ona je baš baš strašna. Ova knjiga žanrovski definitivno nije horor, ali ono što je ova djevojčica morala pretrpjeti odrastajući to definitivno jest. Neki su dijelovi romana baš jako teški za čitati, a čak i unatoč tome što je sama Chrissie odbojan lik, i što je ono što je učinila neopisivo zlo, srce vam se slama čitajući o svemu tome što je dovelo do toga da Chrissie postane 'trula jabuka'.

Težak roman, koji nije za svačiji želudac, pogotovo ako ste i sami roditelj. Ali mislim da teške romane ponajviše treba čitati. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/prvi-dan-proljeca/432771 

ZATVORENIK, Sebastian Fitzek

Mozaik knjiga, 2024.

[njem. Der Insasse]

Prijevod: Alica Bjeli 

Sebastian Fitzek posebno je ime u svijetu trilera. Iako mi je ovo tek četvrti njegov roman, znala sam da mogu očekivati nešto posve... ludo. Creepy, napeto, neočekivano. Izvan svih granica, u trilerskom smislu.

Naslovni zatvorenik otac je dječaka Maxa, kojeg je oteo serijski ubojica, koji je u međuvremenu uhvaćen i smješten na zatvoreni dio psihijatrijske bolnice. Iako je ubojica priznao dio svojih zlodjela, nikada nije priznao i Maxovo ubojstvo, niti otkrio kamo je sakrio njegovo tijelo. Želeći saznati gdje mu je sin i što mu se dogodilo, Maxov otac - Till - odlučuje se na potez očajnika: preuzeti identitet psihijatrijskog pacijenta i pod tom se krinkom zatvoriti u prihijatrijsku bolnicu, ne bi li se približio ubojici svoga sina i doznao istinu.

Premisa ovog zapleta već je dovoljno suluda, uzimajući u obzir sve što bi potencijalno moglo poći po zlu, ali, kada zagrebete površinu ove priče, dočekat će vas toliko toga neočekivanog, izvrnutog i još luđeg nego što ste mogli i zamisliti. Jer, sa Sebastianom Fitzekom, ništa nikada nije onako kako se čini.

Fitzek je pravi majstor psiholoških trilera, a to je i ovdje još jednom dokazao. Način na koji vas uvuče u priču, izloži opasnostima, suoči s nevjerojatnim (a, opet, jednom kada ih predstavi, tako očitim!) činjenicama i iznenadi s posve neočekivanim obratima teško je opisati ikako drugačije osim 'fitzekovski'. Pri tome, on zna biti brutalan, pogotovo pri opisima nasilja i krstarenjima poremećenim umovima psihopata, koji su uvijek vrlo, vrlo perfidni, natprosječno inteligentni i jezivo zli.

Fitzekovi romani znaju na neki način biti nalik serijalu filmova Mission: Impossible, u smislu da sadrže gomilu nevjerojatnih i suludih poteza likova, koji se često iz bezizlaznih situacija izvuku na ludo sretne načine. Ovaj je roman prepun takvih situacija, što ga čini pomalo neuvjerljivim, ali kao i u M:I, uvjerljivost nije ono zbog čega ste tu. Till cijelo vrijeme kao da hoda po žici, koja se neprestano trese, puca i gori mu pod nogama, ali on i dalje gura naprijed, bez obzira na sve. Bilo mi je jasno da na kraju te žice čeka neki veliki obrat, i premda sam ga očekivala i donekle naslutila, nisam pogodila da će biti baš tako...obrnut. :)

Žanrovski gledano, Fitzekovi trileri klasa su za sebe. Ne znam odakle vuče inspiraciju i kako mu mašta radi (ne znam ni želim li to znati, haha), ali ono što uspije staviti na papir doista zna biti zadivljujuće jezivo i zapetljano. Usudite li se zatvoriti u ovu knjigu, znate što možete očekivati. Upozorit ću vas samo da su neki opisi nasilja prilično naturalistički, onakvi kakvih se ni Zola ne bi posramio. A ni Quentin Tarantino, možda. :D 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/zatvorenik/

SVIBANJSKE RUŽE, Dot Hutchison

Stilus, 2020.

2. knjiga The Collector serijala

[eng. The roses of May]

Prijevod: Ira Martinović

Vrt leptira Dot Hutchison jedan je od onih trilera koji odskaču od drugih, i načinom na koji je pisan i po tome što je zbilja jeziv. Jedan od najviše uznemirujućih trilera koje sam pročitala. Očekivala sam da će i nastavak biti takav, ali on je ipak nekoliko nijansi (koliko god to čudno zvučalo za roman koji se bavi serijskim ubojstvima) blaži.

Samom Vrtu nastavak možda nije niti bio potreban, ali troje agenata FBi-a koje smo upoznali u prvom romanu dosta su karizmatični i lijepo ih je ponovno vidjeti, a nit priče koju prošli roman nije uspio do kraja slijediti zaslužila je doći do kraja.

Neposredno nakon događaja u Vrtu, djevojke oslobođene iz Vrta pokušavaju se naviknuti na život na slobodi, dok Vrtlar i njegov sin čekaju suđenje. Suđenje jedva čekaju i agenti Hanoverian, Eddison te agentica Ramirez, iako uz nešto strepnje, jer, čak i sa svim mogućim dokazima, ishod suđenja nikada nije moguće pogoditi. No, dok bi pravda ovdje na koji god način trebala biti zadovoljena, Priya Sravasti za slučaj svoje ubijene sestre Chavi ne može se nadati ni tome, budući da je čovjek koji je ubio Chavi i još 16 drugih djevojaka još na slobodi, i još nepoznat. Uz to, stiže proljeće, vrijeme u kojem obično nestane još jedna djevojka, a ovoga puta čini se da je na meti ubojice upravo Priya.

Dot Hutchison odlučila je slijediti nit priče koja je u Vrtu leptira bila tek naznaka, a njeni vjerni agenti ovoga su puta i osobno upleteni u istragu, budući da se svo troje zbližilo s Priyom i njenom majkom, tretirajući ih poput obitelji.

Kao ni Vrt leptira, ni ovaj roman nije klasično praćenje slučaja serijskih ubojstava, već se više fokusira na preživjele, žrtve i njihove obitelji, pa i same agente koje je slučaj itekako obilježio, te načine na koje svi oni pokušavaju nastaviti sa životom. Za Priyu, to je nemoguće, jer joj je očajnički potreban svršetak - ali kakav bi svršetak bio zadovoljavajući? To je pitanje kojim se ovaj roman najviše bavi.

Pravda je spora i pitanje je kakva bi kazna bila dovoljna za monstruozna djela koja terete počinitelje. Doživotni zatvor? Smrt? A čak i da se uspije dobiti željeno, to ne bi vratilo one koji su izgubljeni. Rupa koja je za njima ostala zauvijek će biti tu, i kako onda uopće nastaviti dalje? Ovaj roman puno se bavi ovim, inače dosta slabo istraženim, kutem gledanja, što mi se svidjelo.

U usporedbi s Vrtom, ovaj roman nije ni jeziv ni uznemirujuć u onoj mjeri u kojoj je to bio Vrt, a u nekim je dijelovima čak i predvidiv. No, Dot Hutchison ima taj stil pisanja koji te uvuče u priču i poveže s likovima, zbog kojeg se roman čita brzo i zbog kojeg je zanimljiv. A žene koje predvode likove u ovom romanu, na čelu s majkom i kćeri Sravasti, genijalne su. I na genijalan način daju glas žrtvama, poručujući da te preživjeti horor ne čini vječnom žrtvom, već borbenom ženom koja svoj život drži u vlastitim rukama - i ne da nikome da joj ga oduzme. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/svibanjske-ruze-proizvod-29480/

ILLEGAL, Eoin Colfer & Andrew Donkin

Hodder Children's Books, 2017.

 

Riječ migrant u posljednje je (i to jako dugo) vrijeme riječ koja izaziva neugodu, zaziranje, pa čak i neskriveno neprijateljstvo kod onoga tko ju izgovara. Na migrante se gleda kao na neku vrstu nepogode, neželjenog problema, bolesti koje se treba što prije riješiti. 'Zašto dolaze' i 'nek se vrate otkuda su došli' samo su neki od zlobnih i pogrdnih komentara koji se migrantima svakodnevno upućuju, a odgovor na pitanje s početka ove rečenice svi misle da znaju, ali zapravo malo tko doista zna, i doista razumije.

Možda im ovaj strip u tome pomogne.

Illegal prati put jednog dječaka, Eba, odnosno njegov pokušaj da iz Afrike stigne u Europu, u potrazi za boljim životom i sestrom koja je istim putem ranije pokušala proći, i sama u potrazi za boljim životom. S tim da je za Eba jedini način za ovaj put onaj ilegalni, krijumčarski.

Zašto jednostavno nije legalno pokušao doći u Europu? Zato jer nemaju svi sredstava da bi si to mogli omogućiti, zato jer te u nekom trenutku netko prevari, ucijeni, i otme ti dokumente, zato jer nikoga nije briga odakle dolaziš i zašto, kao što nikoga nije briga za to što će ti se dogoditi ako te vrate na početnu točku i hoćeš li zbog toga možda i umrijeti. Nitko svojevoljno ne bira opasniji i smrtonosniji put, ako postoji alternativa. Ali kad alternative nema?

Ovaj strip prikazuje svu surovost i brutalnost s kojom se migranti svakodnevno susreću, pokušavajući pronaći svoj komadić mjesta na svijetu, pokušavajući pobjeći od rata, nasilja, neimaštva, ili pokušavajući jednostavno preživjeti. Od lanaca krijumčara ljudima, koji mare samo za novac, preko doslovno neljudskih uvjeta samog putovanja, preživljavanje kojeg je također avantura sama po sebi, do izuzetno negostoljubivog stanovništva u zemljama u kojima ovi ljudi samo pokušavaju pronaći utočište. Ne znam što je strašnije, prilike iz kojih se pokušava pobjeći, tijek tog bijega, ili onaj trenutak kad si na korak do toga da uspiješ sve to preživjeti samo da bi se suočio s mogućnosti da je sve bilo uzalud i da će te vratiti natrag odakle si jedva izvukao živu glavu.

Nazovite me radikalnom, ali mislim da bi ljudima trebalo dopustiti da putuju i žive gdje god žele. Da ljudima koji bježe iz ratom pogođenih područja, ili iz bilo kakvih nevolja, treba pružiti ruku i ponuditi im utočište. Jasno, postoje opasnosti koje treba uzeti u obzir, postoje ljudi s lošim namjerama, ali većina migranata samo su izbjeglice, nesretni ljudi u potrazi za boljim životom negdje drugdje.

Potresna priča ispričana u sličicama ovog stripa pokušava poslati upravo takvu poruku. Da migranti nisu nešto od čega se treba obraniti, već ljudi kojima je potrebna pomoć i koji su prošli kroz brojne užase samo da bi stigli onamo kamo su krenuli. A mnogi od njih nikada niti ne uspiju stići.

Divan strip, ispričan onako kako to samo Eoin Colfer zna ispričati. Namijenjen je mlađoj publici, pa brutalnost koja je dio njegove priče nije prikazana unutar samih sličica stripa, već se na nju asocira i referira nekako izvan, ali dovoljno jasno da doista shvatite sve užase s kojima se likovi susreću i svu opasnost koja im prijeti. Priča je emotivna, dirljiva, tragična, ali i puna nade. Nade da će s Ebom na kraju biti sve okej, ali i nade da će sama priča prenijeti svoju poruku i približiti patnje migranata ljudima koji od njih zaziru, pa da taj neopravdani animozitet konačno nestane.

________________________________

Kako do knjige: https://www.amazon.de/-/en/gp/product/1444931687?ie=UTF8&psc=1