CRNO SUNCE, Rebecca Roanhorse

Znanje, 2023.

1. knjiga trilogije Between Earth and Sky 

[eng. Black Sun] 

Prijevod: Ana Katana  

Navikli smo na fantasy svjetove koji se naslanjaju na nasljeđe i mitologiju starih europskih kultura, od antike i Rima do nordijske i slavenske mitologije, pa dalje preko mističnih istočnjačkih legendi do, odnedavno sve rasprostranjenije, fantasy književnosti kulturološki i mitološki bogatog i raznolikog afričkog kontinenta. Rebecca Roanhorse vodi nas u nešto u fantasyu do sad dosta slabo zastupljeno - svijet izgrađen na temeljima drevnih američkih civilizacija.

Ideja, izvedba i sve ostalo u ovom romanu, prvom iz trilogije, je - wow. Fantastičan svijet, zanimljivi likovi, originalna priča - pustolovna, intrigantna, brutalna, magična. Wow.

Smještena u svijet klanova, svakog vjernom nekom svome božanstvu, ova priča nam predstavlja društvo podijeljeno u dvije glavne kategorije - obične ljude i Od Nebesa Stvorene. Ovi potonji bivaju izabrani za svećenike koji stoluju u tornju u svetom gradu Tovi, kojim vladaju i čiji poredak čuvaju, dok različiti klanovi nastanjuju različite četvrti ovog grada, kao i udaljenije predjele, različito gledajući na moć Čuvara tornja i samih svećenika, predvođenih Sunčevim svećenikom.

Odbrojavajući dane do konvergencije - značajnog nebeskog događaja koji se na poseban način obilježava, priča prati nekolicinu likova, u Tovi i na putu do nje, koji će odigrati bitne uloge u nadolazećoj konvergenciji. Serapio, mladić iznimnih sposobnosti kojega smatraju utjelovljenim bogom Vranom, čiji ponovni dolazak njegovi sljedbenici nestrpljivo iščekuju, na putu je do Tove - putu koji ovisi o kapetanici Xiali i njenim iznimnim sposobnostima, koje proizlaze iz njene pripadnosti narodu Teek, čijim se moćima ljudi dive, ali kojih se i plaše. U Tovi, pak, na pomolu je unutarnja borba za vlast, u kojoj se svećenici, potpomognuti klanovima, okreću jedni protiv drugih ne bi li s vlasti svrgnuli trenutnog Sunčevog svećenika - Naranpu, svjesni proročanstva o povratku boga Vrane, ali ne i njegove stvarne opasnosti.

Konvergencija je sve bliže, pitanje koje se postavlja je hoće li Serapio stići na vrijeme, kakva ga sudbina čeka kada se to desi, i hoće li unutarnji nemiri eskalirati prije ili poslije tog događaja, a napetost i neizvjesnost prate nas na svakom koraku.

Već me prvo poglavlje ovog romana brutalno šokiralo, izbilo iz cipela i prikovalo me za njegove stranice (iako je neke scene, baš na tom početku, bilo teško čitati koliko su - iako i jako dobro! - živopisno groteskno opisane. Brr).

Likovi su genijalni. Tajanstveni, zanimljivi, raznoliki, magični. I baš svaki je na neki način misfit. Serapio, Xiala, Naranpa, svatko je od njih u biti izbjeglica iz vlastite sredine, u koju se nikada nije uklopio, možda upravo zbog sudbine koja je svakoga od njih čekala, a za koju nismo još posve sigurni kakva je točno. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da je pravi užitak pratiti svakog od ovih likova i vidjeti kamo nas to njegova odnosno njezina priča vodi.

Pretkolumbovska Amerika (a posebno drevne civilizacije Južne Amerike) udahnula je život svijetu koji je ovdje opisan, i to se divno vidi na primjeru opisanih gradova i građevina, funkcioniranja društva, priča o proročanstvima i samim nazivima mjesta i likova. Svijet ovdje opisan bogat je, šaren, duhovan, ispunjen magijom, čudesnim bićima (poput predivnih divovskih vrana ili pak čudnovatih vodenih kukaca koji vuku brodove), opasnim bogovima i začuđujućim sposobnostima. Utopila sam se u ovom svijetu, i nije me bilo briga kako ću isplivati van.

Fantasy mi je jedan od najdražih žanrova, i baš se razveselim kad naletim na neki novi serijal, koji me uspije ovako oduševiti, kao što je to napravio ovaj. Pročitala sam tek prvu knjigu, istina, ali, kako je krenulo, ne vjerujem da će uslijediti išta manje dobro.

Sakrijte se od onog ljetnog sunca negdje u hlad i upijte zrake ovog crnog - ostavit će vam samo one dobre čitalačke opekline. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/crno-sunce/425023 

SESTRE BLUE, Coco Mellors

Stilus, 2025.

[eng. Blue sisters] 

Prijevod: Andrea Marić  

Ako bi neku knjigu trebalo prozvati knjigom ljeta 2025., onda bi to definitivno bila ova. Možda je do naslova, koji podsjeća na boju mora, obojanih rubova stranica koji vrište za plažom, ili pak jednostavne činjenice da - kud god da ovo ljeto pogledaš - ovu knjigu baš svi čitaju. Obilježila je cijelo ljeto, iako joj priča nije baš nimalo 'ljetna'.

Priča o gubitku, boli, pokušajima nošenja s tim gubitkom i razdorom koji je taj gubitak prouzročio, sve je samo ne bezbrižna i lagana, onakva kakve obično smatramo knjigama za plažu.

Priča prati naslovne sestre Blue - pouzdanu i trezvenu Avery, čvrstu i smirenu Bonnie, i nepredvidivu i lakomislenu Lucky - koje od boli nakon smrti četvrte sestre, Nicky, bježe svaka u svoju ovisnost. Nickyna smrt nije ih samo pogodila, na neki ih je način i razdvojila, jer niti jedna od njih ne zna što da radi sa praznom stranicom četverokuta kojeg su njih četiri uvijek činile, a koji se sada sveo samo na trokut.

"Ovisnost je kroz sve njih strujala poput elektriciteta kroz strujni krug."

Doznavši da im roditelji planiraju prodati stan u kojem su odrasle, sestre Blue pomalo će se neplanirano naći u zajedničkoj misiji - za Avery ta je misija sačuvati stan od prodaje, za Bonnie pregledati i odlučiti što s Nickynim stvarima koje su još u stanu, netaknute, a za Lucky pokušati se suočiti s vlastitim životom i shvatiti što s njim. Također, ovaj će događaj potaknuti sestre da ponovno pronađu put jedna do druge.

Kroz borbu s raznim ovisnostima i pokušajima umrtvljivanja osjetila - što je nešto što svaka sestra Blue radi na svoj način, iako Lucky ovdje debelo prednjači pred svima - ova priča oslikava svu ljepotu i grozotu sestrinskih odnosa, kao i svu bol uslijed pucanja tih odnosa. Možeš pokušati ispuniti život različitim stvarima, romantičnim odnosima i prijateljstvima, ali sestrinska povezanost nešto je posebno, što ni s kim drugim ne možeš osjetiti.

"Mi smo ti sestre. Što god napraviš, mi smo uvijek na tvojoj strani. Možeš ubiti nekoga i ja bih ti pomogla da odvučemo tijelo k nama i napunila bih kadu solnom kiselinom da ga se diskretno riješimo. (...) Ne bi mi se to svidjelo, a ni ovo sad mi se ne sviđa. Ali ja bih to napravila."

Gubitak bliske osobe uvijek je težak. Nickyna smrt bila je detonacija koja je cijelu obitelj Blue razorila do temelja, raštrkavši ih poput razbijenih krhotina na sve strane i naoštrivši im rubove toliko da je ponovno se približiti jedni drugima bilo gotovo nepodnošljivo. Umjesto da budu tu jedni za druge, sestre Blue i njihovi roditelji zatvorili su se svatko u svoju čahuru tuge, pokušavajući ispuniti prazninu koja je ostala iza Nicky potpuno pogrešnim stvarima.

"Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje. I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak - ali ovaj neće i neće. Jednostavno nema kraja tom nedostajanju. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. I tako bih voljela da bar imam Boga. Voljela bih da mogu vjerovati u zagrobni život ili što god. Ali kad pokušam razgovarati s njom u glavi, nema odgovora. Ne mogu je čuti. Ne mogu je osjetiti. Sve što imam samo je to nedostajanje."

Ovaj roman iskreno progovara o ponoru nakon gubitka voljene osobe i još većem ponoru ovisnosti u kojeg upadneš pokušavajući se iskopati iz ovog prvog ponora. Ništa ne uljepšava, i ništa ne skriva. Svaka pogrešna odluka, svaka emocija i svi oblici boli i samouništenja jasno su prikazani, koliko god ružno izgledali.

Roman je emotivan, iako je ponekad teško suosjećati s Avery, Bonnie i Lucky (pogotovo Lucky!), kad se suočite s njihovim destruktivnim ponašanjem i posljedicama koje to ponašanje ima na ljude oko njih. No, nekako je brutalno iskren, i baca vas u kovitlac emocija s kojima se njegovi likovi bore. Nije ga teško čitati, riječi se lako i brzo upijaju.

Iskreno, mislila sam da, onako kako je krenuo, ovaj roman ne može završiti nikako drugačije no tragično. Ali tu me iznenadio. Nije, dakako, čitav roman u potpunosti sumoran i crn, ima svojih silver lining trenutaka, ali taj zadnji silver lining bio je doista neočekivan i još uvijek nisam sigurna što o njemu mislim. Bi li bilo bolje da je drugačije završilo? Ne znam. Bio bi to svakako drugačiji roman, možda u nekoj drugoj nijansi plave. Bilo kako bilo, boja ovog ljeta definitivno je - plava. 

_________________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/sestre-blue/ 

PLAVI SAT, Paula Hawkins

Profil, 2024.

[eng. The blue hour] 

Prijevod: Saša Stančin  

Nakon što mi je nekolicina ljudi čiji čitalački ukus cijenim rekla kako ih je ovaj roman Paule Hawkins razočarao, nekako sam i ja očekivala to razočaranje. Ono je, međutim, kod mene izostalo. Možda je zapravo dobra stvar kad nemaš visoka očekivanja pa te knjiga iznenadi kad ih nadvisi. A možda su samo mnogi očekivali nešto jako nalik Djevojci u vlaku, što ovaj roman nije. Žanrovski jest, iako tu ovisi što točno smatrate žanrovskim trilerom, jer i Sebastian Fitzek i Patricia Highsmith spadaju pod žanrovske pisce psiholoških trilera, a njihovi se trileri baš jako, jako razlikuju.

Kad smo već kod Patricie Highsmith, pisac John Boyne za ovaj je roman komentirao kako Paula Hawkins s Patriciom Highsmith ne dijeli tek inicijale. I to je u potpunosti točno. Sličnog stila i tona, razrade likova i njihove motivacije, pa čak i one neodređeno zloslutne atmosfere koja u romanu prevladava, Paula Hawkins u ovom romanu neodoljivo nalikuje nečemu što bi napisala Patricia.

Priča nas vodi na otok Eris, samotno mjesto poznato po tome što je ondje živjela poznata umjetnica Vanessa Chapman. Vanessa, čijom umjetnošću su svi bili zadivljeni, a čiju su osobnost svi doživljavali teškom, nakon svoje je smrti neočekivano sva svoja djela ostavila na brigu zakladi bivšeg kustosa, s kojim nije bila u dobrim odnosima, umjesto prijateljici koja je bila uz Vanessu do samog kraja, Grace.

Trenutni kustos, James Becker, pripremajući prvu Vanessinu posmrtnu izložbu, dobije šokantnu vijest iz londonske galerije, u kojoj je na posudbi jedno od Vanessinih djela, zbog koje je primoran kontaktirati Grace, ne bi li od nje saznao više o Vamessi i njenom životu te tako otklonio, ili barem donekle rasvijetlio, onaj šokantni dio iz vijesti koju je primio (rekla bih vam o čem se radi, but where's the fun in that?).

Iako Grace nije baš voljna surađivati, ona i James ipak će, oboje fascinirani Vanessom, nekako pronaći zajednički jezik, a time i zagrebati površinu ispod koje leže mnoge, prilično uznemirujuće, tajne, među kojima je i ona o tajanstvenom nestanku Vanessinog supruga Juliana.

Ovo je vrlo atmosferičan triler, ćudljiv i nepredvidiv poput plime koja otok Eris iznenada odsječe od svakog kontakta s kopnom. Likovi su poput mora koje okružuje otok, magloviti i puni tajni koje skrivaju u mračnim dubinama. Nitko nije posve onakav kakvim se čini: požrtvovna prijateljica, ohola umjetnica, nevjerni plejboj. (Dobro, ovaj zadnji možda ipak jest. :))

Ono što ova priča istražuje su dubine veza između ljudi, značaj tih veza i sve ono što su ljudi njima povezani spremni učiniti ne samo jedno za drugo, već i za to da osiguraju pažnju - i ljubav - tog drugog. Poseban naglasak priča stavlja na prijateljstvo, onu posebnu vezu koju stvoriš s nekim s kim se uspiješ posve povezati, kao i izazovima koje ta veza sa sobom nosi te pitanjem međuodnosa potrebe za drugom osobom i uzvraćanja te potrebe, koje često nisu jednakog intenziteta.

"A što je i mogla reći da ju je tko upitao? Kako bi mogla objasniti kad se sve druge ljubavi drži manje vrijednima od romantične? Ono što su ona i Vanessa dijelile nije bilo romantično, ali nije bilo ni manje vrijedno od toga. Samo prijateljica, tako su ljudi govorili. O, ona je samo prijateljica. Kao da je biti prijatelj nešto obično, kao da ti prijateljica ne može značiti sve na svijetu."

Naslovni plavi sat odnosi se na period vremena netom nakon sumraka, odnosno netom prije svitanja, u kojem svjetlost poprimi karakterističnu plavu notu. To je ujedno i sat u kojem se odvije značajan događaj u ovom romanu, onaj koji iscrta putanju za sve događaje nakon njega. Baš kao i plima, more i sve vezano uz posebnost otoka Eris, ovo karakteristično vrijeme također je jedan od elemenata koji upotpunjuje atmosferu ovog romana.

"U tom plavom satu u kojem je sa svih strana polako prodirala noć, nebo se počelo polako puniti zvijezdama, a Grace je nakratko zaplakala, preplašena onim što je učinila i što još mora učiniti."

Po pitanju ozračja, ovaj me roman podsjetio na Esešku zmiju Sarah Perry. Ima to nešto sumorno, ne baš posve mračno, ali opet nekako zlokobno i tajnovito, što ga čini baš takvim kakav jest. Također, odvija se sporo, tajne se jako polako otkrivaju, a društvo likova koji roman nastavaju često nije najugodnije. Mene je zaintrigirao, uvukao me u tu svoju atmosferu i podsjetio na Patriciu Highsmith. Možda nisu posve kao gospodin Ripley, ali pojedini likovi ovdje itekako imaju svojih talenata. A ima ih definitivno i Paula Hawkins. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/plavi-sat/ 

ŠPIJUNSKA OBALA, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2025.

1. knjiga u serijalu Klub Martini

[eng. The Spy Coast] 

Prijevod: Mladen Jurčić  

Krimići i trileri su žanr koji je uvijek popularan, a u svijetu krimića i trilera (i onih knjiških i onih televizijskih) u zadnje vrijeme sve popularniji postaju oni s protagonistima treće životne dobi. Okej, nije da ih nije bilo i prije, sjetimo se samo gospođice Marple ili pak oca Browna, ali i relativno nedavni serijal romana (uskoro ekraniziranog!) 'Kluba istražitelja ubojstava četvrtkom' ili pak serija 'Only murders in the building' rado su čitani i gledani.

Tess Gerritsen ubacila se u ovaj penzionerski svijet trilera, da ga tako nazovem, predstavivši nam novi set umirovljenika u akciji, samo što njeni umirovljenici nisu samo obični amaterski detektivi ili true crime entuzijasti, već umirovljeni bivši špijuni.

Ideja za roman nastala je prema stvarnoj zanimljivosti - naime, u gradiću u kojem i sama živi, Tess je naišla na zanimljivi podatak kako ondje živi popriličan broj umirovljenih bivših agenata CIA-e, a tu je zanimljivost prenijela i u fiktivni gradić Purity u svom romanu, poigravši se razlozima zbog kojih se umirovljeni agenti okupljaju na istom mjestu kako bi uživali u zasluženoj mirovini.

Glavna junakinja ovog romana, Maggie, umirovljena je špijunka koja je svoje špijunske dane zamijenila za miran život uzgajivačice pilića. Nekolicina njenih bivših kolega također živi u istom gradu i svatko od njih u mirovini uživa na vlastiti način, običnim, povučenim životom. Sve dok jednog dana na Maggienom pragu ne osvane truplo, koje za sobom povuče razna pitanja o tome tko ga je ostavio i s kojom porukom, a uskoro postane jasno kako bi i Maggie i njenim kolegama brižno izgrađen identitet običnih umirovljenika i uživanje u zasluženoj mirovini - a nekima i život - mogli biti ozbiljno ugroženi.

Iako je ispunjen i akcijom i ubojstvima i ostalim strašnim stvarima koje prate trilere, ovaj mi je špijunski triler zapravo bio jako zabavan i nekako puno 'lakši', da to tako kažem, od uobičajenih Tessinih romana. Možda je do toga što su umirovljeni špijuni o kojima se ovdje radi naprosto jako karizmatični i nekako simpatični (posebno bračni par Slocum). Možda je i do toga što, iz nekog razloga, Tess gotovo svako poglavlje završi usklikom (ponekad prilično duhovitim). Što god bilo, mene je baš zabavilo, i uživala sam čitajući.

Špijunski dio trilera prilično je zapetljan, ima tu i Rusa, i podmetnutih ubojstava, i krtica u najvišim slojevima vlade, i izdaja i još puno toga čega se ne bi posramio ni slavni agent 007. Ali zapravo je zanimljivo bilo vidjeti kako Maggie pokušava izbalansirati svoj poslovni i privatni život, stavljajući dužnost uvijek na prvo mjesto, te vidjeti i kako joj je pošlo za rukom nastaviti živjeti nakon svega toga, u penziji, sa svim žaljenjima i odlukama koje je donijela, a koje su je dovele tu gdje je sada.

Iako umirovljeni, ima u ovim špijunima penzionerima još elana i vještina koje nikako nisu za baciti. Zato hrabro preuzimaju stvari u svoje ruke (nervirajući time šeficu lokalne policije i nazivajući se klubom amaterskih detektiva Martini) i još jednom rješavaju nastali problem, čuvajući leđa jedni drugima i pazeći da svi skupa ostanu na životu.

I inače jako volim Tess i sve što napiše, a ovaj njen iskorak u špijunske trilere također se pokazao vrlo uspješnim. Svakako ću nastaviti čitati o ekipi špijuna u penziji, mislim da će imati još štošta za pokazati. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/spijunska-obala/ 

SRETNO MJESTO, Emily Henry

Egmont, 2023.

[eng. Happy place] 

Prijevod: Tanja Jelinić  

Nakon 'Ti i ja na odmoru', 'Sretno mjesto' druga je knjiga Emily Henry koju sam ponijela da mi pravi društvo na ljetovanju, i još jednom se to pokazalo kao izvrstan odabir. Mogla bi mi to ubuduće biti tradicija. :)

Naslovno sretno mjesto odnosi se na jednu vikendicu u Knott's Harboru, Maine, u kojoj u početku troje, a kasnije šestero prijatelja (zapravo tri para) dolazi provesti odmor i biti zajedno. To je uvijek bilo mjesto opuštanja, zabave i druženja s onima koje najviše voliš, samo što bi se ovoga puta to moglo promijeniti.

Naime, Harriet i Wyn, jedan od spomenuta tri para, prije nekog su vremena prekinuli, ali nisu to još rekli svojim prijateljima. Njihovu namjeru da im ovom prilikom kažu omest će činjenica da će ovaj put ujedno biti i posljednji put da se svi zajedno nalaze na svom sretnom mjestu, budući da vikendica ide na prodaju. Odlučivši pričekati s vijestima za koje misle da bi mogle raskoliti čitavu njihovu grupu, Harriet i Wyn pokušat će do kraja odmora glumiti kako se ništa nije promijenilo, trudeći se sakriti istinu - i od svojih prijatelja i od sebe samih - samo što ni sami nisu sigurni što točno ta istina jest.

Urnebesno zabavan, ovaj roman nije samo romantična priča, već i priča o prijateljstvu i svemu onome što zapravo neko mjesto čini sretnim. Igrom slučaja, čitala sam ju upravo na svom vlastitom sretnom mjestu, pa mi se bilo lako povezati s time koliko sretno mjesto iz knjige svim likovima u toj knjizi znači.

Roman je prepun duhovitih dijaloga i šašavih situacija, svega onoga na što sam kod Emily Henry već navikla i što njene romane čini neizmjerno zabavnima. No, ispod sve te zabave, ovaj roman priča o tome kako sreću nikada nećeš pronaći u drugoj osobi, ako ju nisi najprije pronašla sama u sebi, što se u odnosu Harriet i Wyna baš sjajno vidi.

U početku prijatelji, Wyn i Harriet primjer su one veze kakvoj svi težimo - pronalaska osobe s kojom se osjećaš sigurno i opušteno, koju poznaješ skoro bolje nego sebe samu, i s kojom se fantastično razumiješ. Nekoga tko ti je i najbolji prijatelj i ljubav tvog života, sve u jednom.

"Postao mi je najbolji prijatelj onako kako su mi to postali i ostali: malo-pomalo, kao pijesak koji tako polako curi u pješčanom satu da je nemoguće točno odrediti trenutak kad se to dogodilo."

Sva tri para u ovoj knjizi zapravo su takva, ljudi koji se međusobno baš savršeno poklapaju, a svi skupa divno nadopunjuju čitavu tu prijateljsku šestorku. Bilo se baš lijepo sa svima njima družiti, čak i u trenucima u kojima sam pojedinu osobu poželjela ošamariti zbog neke naočigled glupe odluke koju je naumila donijeti. Nema sretnog kraja bez bar malo drame, a Emily uvijek zna kako taj sretan kraj na najbolji mogući način ostvariti.

Ono zbog čega se također bilo lako pronaći u ovoj priči su teme životnih promjena i rasta, koji ponekad prijatelje odvode u različitim smjerovima, te problem kako održati prijateljstvo tim promjenama unatoč. Osim toga, ova priča govori i o pronalasku samog sebe i vlastite sreće unutar nekog odnosa, ali na način da ne ovisiš isključivo o tom odnosu, te problemu kada usred vječnog udovoljavanja drugima i njihovim očekivanjima izgubiš iz vida vlastitu sreću i ono što je tebi bitno.

Nasmijao me ovaj roman, još kako, ali me uspio čak i rasplakati. Možda jer sam ga čitala u posebno emotivnom stanju, možda zbog sretnog mjesta, možda jer sam se s određenim likovima baš povezala i u njima pronašla, možda jer sam i sama suočena s promjenama kroz koje likovi ovdje prolaze, nisam sigurna koji je točno razlog. Ali svidio mi se, u to jesam sigurna, kao i poruka koju šalje:

"Sve se mijenja. Mora se mijenjati. Ne možeš zaustaviti vrijeme. Možeš samo krenuti u jednom smjeru i nadati se da će te vjetar pustiti da tamo i doploviš."

Sretno mjesto s početka i kraja romana možda neće biti isto, ali ono što ga je činilo sretnim i dalje je tu. Samo je možda svaki put malo drugačije.

__________________________________________________ 

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/sretno-mjesto/476742 

ZMIJA I NOĆNA KRILA, Carissa Broadbent

Egmont, 2024. 

1. knjiga duologije Noćorodi i serijala Krune Nyaxije 

[eng. The Serpent and the Wings of Night] 

Prijevod: Jelena Pataki Šumiga 

 

Ne znam jeste li i vi to primijetili, ali meni se sve više čini kako prema žanru romantasya u zadnje vrijeme vlada neki snobovski snishodljivi stav. Općenito me živcira i to generaliziranje prema kojem je svaki fantasy roman (i to uvijek samo ženskih autorica) u kojem postoji neki par automatski romantasy, iako romansa uopće nije u centru priče. Po toj bismo logici onda apsolutno SVE mogli nazvati romantasyem. No, svejedno bio to romantasy ili ne, ako je priča dobra, ako su likovi zanimljivi, ako je svijet originalan i maštovit, i, najbitnije, ako je gušt o svemu tome čitati... well, haters gonna hate, but we'll read it off. :)

Zmija i Noćna Krila mračni je fantastični roman o preživljavanju u nemilosrdnom vampirskom svijetu. Heroina ovog romana, Oraya, mlada je žena koju je još kao djevojčicu pod svoje okrilje uzeo kralj vampira iz klana Noćoroda, Vincent, i odgojio ju kao svoju kćer. Nakon što je čitav život provela učeći kako da očvrsne i preživi u okrutnom vampirskom svijetu, Oraya se prijavljuje na Kejari, smrtonosni turnir u kojem pobjednik, ako preživi i ubije sve druge natjecatelje, kao nagradu dobiva poseban dar Nyaxije, vampirske božice, u čiju se čast turnir održava.

Iako se od njih na koncu očekuje da jedni druge poubijaju, za vrijeme Kejarija potrebno je proći kroz nekoliko faza, u kojima je korisno stvoriti privremena savezništva. Oraya se tako poveže s Raihnom, vampirom iz klana Rishana, istog onog klana koji iz dna duše mrzi njenog oca i najveća mu je želja svrgnuti ga s prijestolja, i Raihnovom neobičnom prijateljicom Mische. Koliko god se trudila držati na distanci, veza koju Oraya stvori s Raihnom i Mische, oboma jednako neuklopljenima u vampirski svijet i njegova očekivanja kao što je to i sama Oraya, postat će njezina najveća snaga, ali i propast - kada dođe vrijeme da se okrene protiv njih i preživi Kejari.

Vampirski svijet predstavljen u ovoj knjizi brutalan je, mračan i krvoločan. To je svijet prepun nemilosrdnih vampira gladnih moći, vampira koji na ljude gledaju kao na stoku, surov svijet u kojem ljudi imaju vrlo male šanse za preživljavanje. Upravo u takvom svijetu, jedinom kojeg je ikada upoznala, Oraya uporno ne samo da preživljava, već se bori, uzvraća udarce i postaje i sama sve moćnijom, unatoč i usprkos tome što joj sama činjenica da je čovjek predstavlja hendikep.

Oraya je fascinantan lik, sjajna heroina, utjelovljenje badass žene, koja je sposobna sve svoje slabosti pretvoriti u ono što ju zapravo jača, i koja svoje suosjećanje, i to što je čovjek, brusi u oštricu kojom želi probosti svijet i promijeniti ga na bolje. Jako mi se svidjela kao lik, mislim da me već dugo jedna heroina nije u toj mjeri iznenadila kao ovdje Oraya, u potpuno pozitivnom smislu. Čak i u romantičnom dijelu priče, Oraya čuva hladnu glavu i bira svoje bitke, uči na pogreškama i odmah razmišlja o tome kako da uzvrati udarac, što mi se jako svidjelo pri samom kraju romana.

Usput, Raihn i Mische jednako su fascinantni likovi, a posebno mi se sviđa način na koji njih oboje, baš kao i Oraya, predstavljaju misfitse u društvu u kojem žive. Raihn na pomalo predvidiv - mračan i tajnovit, a Mische na posve neobičan način - kada bi se nekoga moglo opisati kao sunshine u svijetu vampira, što je nekakav oksimoron sam po sebi, to bi bila Mische. Genijalna je.

Romantični dio priče, kojeg čine Oraya i Raihn, ne čini okosnicu radnje, ali se u nju dobro uklapa. Također, do tog romantičnog dijela doći će tek kad radnja već dosta poodmakne, tako da sve skupa ima smisla i slaže se s pričom. Nije mi, doduše, jasno, kako ti romantični dijelovi u ovakvim romanima uvijek, baš uvijek, rezultiraju bar jednom smiješno lošom scenom seksa. Možeš izmaštati cijeli jedan fantastični svijet vampira i njihove bespoštedne borbe za preživljavanjem prikazati do u najsitniji detalj, ali ovo smatraš seksi, Carissa? Uzbudljivim!? Jao... Ne. Ipak, osim seksa, Oraya i Raihn zapravo se savršeno poklapaju, baš zbog toga što se ni jedno ni drugo ne uklapaju u svijet u kojem žive, samo na različite načine.

"Imala sam ljudsku krv i vampirsko srce. On je imao ljudsko srce i vampirsku krv. Na svijetu nije bilo mjesta ni za jedno ni za drugo."

Roman je uzbudljiv, napet i prepun akcije. Brutalne borbe i teški i opasni izazovi izmjenjuju se s tek pokojim trenutkom za predah, a priča je ispresijecana i izletima u prošlost, u kojima doznajemo više o Orayi i njenom odrastanju u ulozi ljudskog djeteta vampirskog kralja. Mitologija i priče o božanstvima i samoj Nyaxiji, koje su nadahnule i sam Kejari, bile su mi izvor dodatne zanimljivosti, a zbilja mi se svidjelo i na koji je način sama Nyaxija na kraju utkana u priču. Kad smo već kod kraja, jesam očekivala nekakav obrat događaja, ali nisam očekivala onakav! Iznenadio me smjer u kojem je Carissa Broadbent odlučila krenuti i baš me jako zanima kako će se radnja dalje odvijati.

Već dugo nisam naišla na ovako dobar vampirski serijal, s ovako dobrom glavnom junakinjom. Jako mi se svidio i jedva čekam nastavak! 

__________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/zmija-i-nocna-krila/ 

DVOR TRNJA I RUŽA, Sarah J. Maas

Fokus, 2024.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. A Court of Thorns and Roses] 

Prijevod: Maks Bruno Hercigonja  

Kao i velikom broju knjigoljupki, Ljepotica i Zvijer i meni je jedan od najdražih Disneyevih crtića. Moguće da je stvar u onoj divnoj biblioteci. Ili je stvar, ako je suditi prema popularnosti romantasya slične tematike, u Zvijeri. :) Budimo iskrene, skoro svaka žena sanja o vlastitoj Zvijeri (ne doslovno, naravno, znate na što mislim) koju samo ona može ukrotiti. I could be wrong, but... here we are.

SJM odlučila je uroniti u ovu a tale as old as time i ispričati je na svoj način.

Ljepotica u ovoj priči je Feyre, koja se na početku priče više nalazi u ulozi Pepeljuge, brinući o svom ocu i dvjema sestrama, od kojih su sve troje posve beskorisni. Nekoć bogata, Feyrina obitelj izgubila je svo bogatstvo, a nedugo potom Feyre je majci na samrtnoj postelji obećala da će se brinuti za oca i sestre. I dok ostatak njene obitelji doslovno sjedi u trošnoj kolibi i ne radi ništa, Feyre svakoga dana odlazi u šumu u lov, ne bi li ih prehranila i sačuvala od smrti, a svaki novčić koji uspije zaraditi prodajom viška od onoga što ulovi također odlazi na njih. A onda jednoga dana Feyre u šumi ubije ogromnog vuka i sve se promijeni.

Zvijer u ovoj priči je Tamlin, Visoki vilenjak, čiji je narod, i on sam, zarobljen pod tajanstvenom kletvom. Nakon što Feyre ubije onog vuka, koji je zapravo bio pripadnik vilinskog naroda, Tamlin dolazi po odštetu. No, umjesto da u zamjenu uzme njen život, on joj ponudi da ostatak života provede na njegovom dvoru, bez mogućnosti povratka. Nemajući druge mogućnosti, osim smrti, Feyre pristane, ne znajući ni sama što ju čeka u tajanstvenim zemljama vilenjaka, o kojima je čitav život slušala strašne priče.

Re-telling Ljepotice i Zvijeri poslužio je ovdje kao zanimljiv uvod u svijet vilenjaka, kojim haraju opasne kletve, vladari gladni moći, opaka stvorenja i, iznad svega - moćna magija. SJM nas dosta brzo uvodi u priču i oslikava njene obrise, ali dosta toga uporno drži zamagljenim. Kao i Feyre, imala sam milijun pitanja o tome kako funkcioniraju vilenjački dvorovi, kakva je to tajanstvena bolest koja napada magiju, odakle dolaze opasna stvorenja koja napadaju Tamlinov dvor i zašto to rade, ali pitanja su se samo množila, a odgovori ostajali oskudni. Postoji logičan razlog zašto je tome tako, ali na njega ćete naletjeti tek malo kasnije u knjizi. Do tada se treba malo strpjeti i žrtvovati pokoji živac. :)

Iako su posve različiti, upoznajući jedno drugo Feyre i Tamlin shvatit će da su sličniji no što su to mislili, oboje s teretom odgovornosti za druge koju nisu tražili, i osjećajem samoće dok taj teret nose. Jasno je odmah da je ovdje na pomolu ljubavna priča, ali ima u njoj još pokoji twist & turn da ne bude dosadno. Malo jest dosadan bio srednji dio romana, moram priznati, sve one šetnje po livadama i divljenja svakoj travki, bez kojih sam mogla preživjeti, ali slavna ljubavna izjava "Volim te. Trnje i sve." (awwww) popravila je ukupan dojam.

Feyre, kao heroina ovog serijala, nije baš ono što biste od te heroine očekivali. Umjesto da djeluje, Feyre se više prepušta događajima da ju nose, ljuteći se na Tamlina i ostale vilenjake što ju smatraju krhkim ljudskim bićem, ali ponašajući se upravo kao krhko (i nesmotreno!) ljudsko biće. Ne može se reći da joj nedostaje snalažljivosti, pa čak ni hrabrosti, ali fali joj neke... akcije. Dobar dio romana Feyre je pasivna, što nije baš vrhunska odlika glavnog protagonista priče, koji još tu priču iznosi u prvom licu. No, kao i kod već spomenutih odgovora na tajne vilenjaka, i Feyre je trebalo samo malo pričekati da procvjeta.

Zadnja trećina romana jako ubrzava tempo i priča postaje sve zanimljivija. Otkrivaju se tajne, ali i opasnosti koje s njima idu, a Feyre konačno pokazuje zube i preuzima inicijativu. Upoznajemo mnoštvo novih i opakih likova, od kojih je jedan jaaako zanimljiv - Rhys - i ovdje je da ostane još duuugo. :D Priča se iz nježne vilinske romanse odjednom pretvara u pravo krvoproliće, ishod kojeg je i neizvjestan i smrtonosan, ne samo za Feyre, već i čitav vilenjački svijet.

Zaključak? I liked it.

Kad sam počela čitati Throne of glass, iako sam se zaljubila u priču i bila mi je dobra, mučila me prva knjiga. Ali ona je bila tek uvod u sve ono što slijedi, što je ispalo jedan od najdražih mi serijala ikad. Mislim da će tako biti i ovdje. SJM definitivno nije samo one series wonder. Jedva čekam vidjeti što me - i ovdje, i u svakom idućem serijalu koji napiše - dalje čeka. 

____________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/dvor-trnja-i-ruza/ 

SVITANJE NAD ŽETVOM, Suzanne Collins

Profil, 2025.

Prequel i 5. knjiga serijala Igre gladi 

Prijevod: Paula Jurišić

 

 

"Rebellions are built on hope" slavna je krilatica Star Wars serijala, koju je posebno obilježio SW film Rogue One i, možda i najbolji od svih SW televizijskih uradaka, serija Andor. Priča o Cassianu Andoru nije donijela ništa novo i nepoznato iz Star Wars svemira, unaprijed je bilo poznato i to kako završava, ali unatoč svemu tome već poznatom, ova priča bila je točno onaj komadić koji je nedostajao da bi svi ostali komadići priče sjeli na svoje mjesto. Drugim riječima, plamen pobune koja plamti kroz čitav SW serijal, zapaljen je upravo ovdje.

Isto to dogodilo se i s jednim drugim plamenom i drugom pobunom - u Svitanju nad žetvom serijala Igre gladi.

Priča je svima već dobro poznata, kao i njen kraj, pa i sudbine onih koji su u toj priči sudjelovali. Pomislili biste da vas onda, kad već gotovo sve znate, i kad očekujete da se to što znate dogodi, ništa ne može iznenaditi, niti pogoditi. Oh, kako biste bili u krivu!

Jubilarne 50. Igre gladi su na pomolu, i od svih Okruga traži se dvostruka žrtva - dvostruki broj posvećenika koji će sudjelovati - i umirati - na Igrama. Haymitch Abernathy gotovo je stigao do dobi u kojoj više neće morati sudjelovati u žetvi, a jedino čemu se nada je da će i ovu žetvu uspješno prebroditi, baš kao i njegova djevojka, Lenore Dove. Nažalost, sreća ne da mu se nije osmijehnula, nego ga je nokautirala, srušila na pod, i još ga šutnula za kraj.

Haymitcheve Igre najbrutalnije su Igre do sada, ne samo u smislu užasa koji posvećenike dočekaju u areni, već općenito odnosa Kapitola prema njima i namjere Kapitola da skrši svaki oblik otpora koji bi itko od posvećenika, ma kako taj otpor bio malen, iskazao. Kapitol je uvijek tu da podsjeti kako, koliko god altruističke bile nečije namjere na početku Igara, djeca dovedena na Igre ovdje su samo kako bi jedna druge poubijala - i time zabavila Kapitoljane.

"Prije samo nekoliko sati imali smo jasno zacrtan smjer, ali Snowov nas je poklon podsjetio na to koliko smo krhki i koliko je uzaludno opirati se."

Haymitch mi je, inače, jedan od najdražih likova samog serijala - kako onog knjiškog, tako i filmskog - a njegova je priča doista tragična. Upravo je Haymitcha, više od svih drugih likova, Kapitol uzeo na zub, i odlučio iskoristiti kao ogledni primjer posljedica buntovnog ponašanja. I koliko god su mi tragedije kroz koje je Haymitch prošao već bile nagoviještene i u manjem ili većem obujmu poznate preko čitanja ostalih knjiga, vidjeti ih kako mi se odigravaju pred očima, kako svaki komadić nade koji Haymitch osjeti Kapitol brutalno pokopa, nešto je posve drugo.

"Nada je opasna stvar, mogla bi me zaslijepiti. Sjetim se bakinih riječi: Gdje ima života, ima i nade. Ali nada je ovdje poput bijele žestice. Načas na sve zaboraviš, ali onda dvostruko platiš."

Same Igre tek su dijelić Haymitcheve priče, a koliko god bile surove i opake, ono što nastupi poslije njih još je gore. Niti u jednom nastavku prije ovoga nije ovako dobro bilo prikazano s čime se točno nose pobjednici Igara i kako im život izgleda nakon te pobjede.

"Nakon Igara nastupaju posljedice Igara. Šire se poput valova u jezercu kad na površinu baciš kamen. U koncentričnim krugovima zapljuskuju obitelji mrtvih posvećenika, kao i njihove prijatelje, susjede, šire se čitavim okrugom. Najbliži su uvijek najteže pogođeni. Bijela žestica i depresija, slomljene obitelji, nasilje, samoubojstvo. Zapravo se nikad ne oporavimo, samo guramo dalje najbolje što možemo."

Iako je Haymitcheva priča surova i doista tragična, moram priznati da mi je bilo jako lijepo bolje ga upoznati, još jednom ga sresti, baš kao i nekolicinu drugih likova s kojima sam se već susrela kroz ostale romane serijala, poput Mags, Beeteeja, Effie, pa čak i Plutarcha. Ovaj potonji u ovoj je knjizi dosta enigmatičan lik, čiju bi kompletnu priču definitivno bilo zanimljivo doznati.

Da se vratim na plamen pobune, čija se iskra upravo ovdje pojavi: nada iz koje će ta iskra poniknuti već je prisutna, skriva se u brojnim zakucima, i u Okruzima i u samom Kapitolu, ali onaj koji će tu iskru užgati upravo je Haymitch. Bit će potrebno, doduše, neko vrijeme kako bi se iskra razgorila u plamen, koji će nastaviti tiho tinjati sve do trenutka u kojem Haymitch pronađe ono što je potrebno da plamen postane prava buktinja - u obliku Katniss Everdeen. <3

Pobune se grade na nadi, a nadu treba prenositi iz bitke u bitku, strpljivo čekajući onaj konačni okršaj. Mnoga svitanja nad žetvom treba izdržati, da bi se došlo do onog u kojem više nema žetve. To je ujedno i poruka ove priče, kojom Collins zaključuje zahvale na kraju knjige:

"Snijeg možda sve prekriva, ali Sunce uvijek izađe."

_______________________________________________

 

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/igre-gladi-svitanje-nad-zetvom/ 

PRVI DAN PROLJEĆA, Nancy Tucker

Znanje, 2022.

[eng. The first day of spring] 

Prijevod: Maja Opačić  

Već prva rečenica ovog romana, izgovorena od strane jedne osmogodišnjakinje, izaziva popriličan osjećaj uznemirenosti.

"Danas sam ubila dječačića."

Chrissie, spomenuta osmogodišnjakinja, nastavlja izlagati svoju priču i svoje, njoj posve smislene postupke, a što dublje ulazite u njen život, ispunjen zanemarivanjem, odbacivanjem i posvemašnjim nedostatkom ljubavi, to spomenuti osjećaj uznemirenosti - ali i novoisplivali osjećaj suosjećanja i tuge - sve više raste.

Naime, Chrissie odrasta u obitelji koja se jedva može tom rječju nazvati, uz majku koja ju - onda kada je se ne pokušava na sve moguće načine riješiti - uglavnom ignorira, i oca kojega gotovo nikada nema. Vršnjaci ju smatraju opasnom i divljom, a ništa bolje ne prolazi niti kod odraslih, koji ju ili kore ili otvoreno preziru, nazivajući je trulom jabukom. I sama je Chrissie svjesna svoje naprasne prirode i namjerno zločestih postupaka, ali, prisiljena odrastati u ovakvoj okolini, ova djevojčica koristi sve što može kako bi na sebe privukla ikakav komadić pažnje.

Zadavivši dječačića s početka priče, Chrissie spoznaje neki poseban treperavi osjećaj, koji joj daje osjećaj važnosti, nešto zbog čega se osjeća kao da je bitna i kao da nad nečime ima kontrolu.

"Trebalo je tako malo da se osjećam kao najmoćnije stvorenje na svijetu. Jedno jutro, jedan trenutak, jedan dječačić žute kose. Ipak nije teško kao što sam mislila. (...) Moram vratiti taj osjećaj. Moram to ponovno učiniti."

Usporedo s vremenskom linijom osmogodišnje Chrissie, priča prati i odraslu Chrissie - sada Juliu - koja je odslužila svoju kaznu za ubojstvo i sada i sama ima kćer. No, ono što je učinila kao djevojčica vječno ju prati, ne samo kao teret krivnje koji neprestano osjeća, već i kao teret stigme ubojice djece, zbog čega je bila prisiljena nekoliko puta mijenjati i ime i adresu, kako bi ona i kći dobile priliku za normalan (i anoniman) život.

"...biti na slobodi i osjećati se slobodno nisu sinonimi."

Obje Chrissie na početku su vrlo uznemirujuće, čak odbojne. No, kako sve više i više upoznajete okolnosti u kojima živi i odrasta mlađa Chrissie, kao i krivnju i potragu za iskupljenjem koju traži starija Chrissie, to za njih obje počnete osjećati sažaljenje, pa čak i razumijevanje. Sve što je Chrissie ikada htjela je osjetiti majčinu ljubav, koju joj majka nikada nije bila sposobna dati, a sve što Julia još uvijek želi je shvatiti zašto je tome bilo tako.

"Prije no što sam postala ubojica, ja sam bila dobra, a ona [mama] zla, jer sam bila njezino dijete i trebala me voljeti, no nije me voljela. Kad sam ubila, ravnoteža se promijenila. Ja sam bila dijete koje nitko ne bi trebao voljeti, a ona osoba koja je to oduvijek znala."

Odnos Chrissiene majke prema Chrissie nije samo grozan, on je duboko uznemirujuć. Vječno prljava, gladna i prepuštena sebi, Chrissie sa svojih osam godina jedva preživljava, snalazeći se kako god zna i s boli se boreći delinkventskim ponašanjem. Nekad i danima bez hrane, Chrissie spava žvačući prljavu plahtu, ne bi li umirila bol u trbuhu, koju neprestano osjeća.

"Nisam znala kako sročiti da hrana više nije samo hrana kad je nemaš, da raste i buja dok se ti sušiš. Po njoj brojiš sate i minute, razlikuješ dobar dan od lošega, spremaš zalihe kad je imaš i tuguješ kad je nemaš. Nisam znala kako mami objasniti tu glad, a mislim da zapravo nije imalo smisla ni pokušavati. Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta."

Chrissiena priča nije samo tragična, uznemirujuća i tužna, ona je baš baš strašna. Ova knjiga žanrovski definitivno nije horor, ali ono što je ova djevojčica morala pretrpjeti odrastajući to definitivno jest. Neki su dijelovi romana baš jako teški za čitati, a čak i unatoč tome što je sama Chrissie odbojan lik, i što je ono što je učinila neopisivo zlo, srce vam se slama čitajući o svemu tome što je dovelo do toga da Chrissie postane 'trula jabuka'.

Težak roman, koji nije za svačiji želudac, pogotovo ako ste i sami roditelj. Ali mislim da teške romane ponajviše treba čitati. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/prvi-dan-proljeca/432771 

ZATVORENIK, Sebastian Fitzek

Mozaik knjiga, 2024.

[njem. Der Insasse]

Prijevod: Alica Bjeli 

Sebastian Fitzek posebno je ime u svijetu trilera. Iako mi je ovo tek četvrti njegov roman, znala sam da mogu očekivati nešto posve... ludo. Creepy, napeto, neočekivano. Izvan svih granica, u trilerskom smislu.

Naslovni zatvorenik otac je dječaka Maxa, kojeg je oteo serijski ubojica, koji je u međuvremenu uhvaćen i smješten na zatvoreni dio psihijatrijske bolnice. Iako je ubojica priznao dio svojih zlodjela, nikada nije priznao i Maxovo ubojstvo, niti otkrio kamo je sakrio njegovo tijelo. Želeći saznati gdje mu je sin i što mu se dogodilo, Maxov otac - Till - odlučuje se na potez očajnika: preuzeti identitet psihijatrijskog pacijenta i pod tom se krinkom zatvoriti u prihijatrijsku bolnicu, ne bi li se približio ubojici svoga sina i doznao istinu.

Premisa ovog zapleta već je dovoljno suluda, uzimajući u obzir sve što bi potencijalno moglo poći po zlu, ali, kada zagrebete površinu ove priče, dočekat će vas toliko toga neočekivanog, izvrnutog i još luđeg nego što ste mogli i zamisliti. Jer, sa Sebastianom Fitzekom, ništa nikada nije onako kako se čini.

Fitzek je pravi majstor psiholoških trilera, a to je i ovdje još jednom dokazao. Način na koji vas uvuče u priču, izloži opasnostima, suoči s nevjerojatnim (a, opet, jednom kada ih predstavi, tako očitim!) činjenicama i iznenadi s posve neočekivanim obratima teško je opisati ikako drugačije osim 'fitzekovski'. Pri tome, on zna biti brutalan, pogotovo pri opisima nasilja i krstarenjima poremećenim umovima psihopata, koji su uvijek vrlo, vrlo perfidni, natprosječno inteligentni i jezivo zli.

Fitzekovi romani znaju na neki način biti nalik serijalu filmova Mission: Impossible, u smislu da sadrže gomilu nevjerojatnih i suludih poteza likova, koji se često iz bezizlaznih situacija izvuku na ludo sretne načine. Ovaj je roman prepun takvih situacija, što ga čini pomalo neuvjerljivim, ali kao i u M:I, uvjerljivost nije ono zbog čega ste tu. Till cijelo vrijeme kao da hoda po žici, koja se neprestano trese, puca i gori mu pod nogama, ali on i dalje gura naprijed, bez obzira na sve. Bilo mi je jasno da na kraju te žice čeka neki veliki obrat, i premda sam ga očekivala i donekle naslutila, nisam pogodila da će biti baš tako...obrnut. :)

Žanrovski gledano, Fitzekovi trileri klasa su za sebe. Ne znam odakle vuče inspiraciju i kako mu mašta radi (ne znam ni želim li to znati, haha), ali ono što uspije staviti na papir doista zna biti zadivljujuće jezivo i zapetljano. Usudite li se zatvoriti u ovu knjigu, znate što možete očekivati. Upozorit ću vas samo da su neki opisi nasilja prilično naturalistički, onakvi kakvih se ni Zola ne bi posramio. A ni Quentin Tarantino, možda. :D 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/zatvorenik/

SVIBANJSKE RUŽE, Dot Hutchison

Stilus, 2020.

2. knjiga The Collector serijala

[eng. The roses of May]

Prijevod: Ira Martinović

Vrt leptira Dot Hutchison jedan je od onih trilera koji odskaču od drugih, i načinom na koji je pisan i po tome što je zbilja jeziv. Jedan od najviše uznemirujućih trilera koje sam pročitala. Očekivala sam da će i nastavak biti takav, ali on je ipak nekoliko nijansi (koliko god to čudno zvučalo za roman koji se bavi serijskim ubojstvima) blaži.

Samom Vrtu nastavak možda nije niti bio potreban, ali troje agenata FBi-a koje smo upoznali u prvom romanu dosta su karizmatični i lijepo ih je ponovno vidjeti, a nit priče koju prošli roman nije uspio do kraja slijediti zaslužila je doći do kraja.

Neposredno nakon događaja u Vrtu, djevojke oslobođene iz Vrta pokušavaju se naviknuti na život na slobodi, dok Vrtlar i njegov sin čekaju suđenje. Suđenje jedva čekaju i agenti Hanoverian, Eddison te agentica Ramirez, iako uz nešto strepnje, jer, čak i sa svim mogućim dokazima, ishod suđenja nikada nije moguće pogoditi. No, dok bi pravda ovdje na koji god način trebala biti zadovoljena, Priya Sravasti za slučaj svoje ubijene sestre Chavi ne može se nadati ni tome, budući da je čovjek koji je ubio Chavi i još 16 drugih djevojaka još na slobodi, i još nepoznat. Uz to, stiže proljeće, vrijeme u kojem obično nestane još jedna djevojka, a ovoga puta čini se da je na meti ubojice upravo Priya.

Dot Hutchison odlučila je slijediti nit priče koja je u Vrtu leptira bila tek naznaka, a njeni vjerni agenti ovoga su puta i osobno upleteni u istragu, budući da se svo troje zbližilo s Priyom i njenom majkom, tretirajući ih poput obitelji.

Kao ni Vrt leptira, ni ovaj roman nije klasično praćenje slučaja serijskih ubojstava, već se više fokusira na preživjele, žrtve i njihove obitelji, pa i same agente koje je slučaj itekako obilježio, te načine na koje svi oni pokušavaju nastaviti sa životom. Za Priyu, to je nemoguće, jer joj je očajnički potreban svršetak - ali kakav bi svršetak bio zadovoljavajući? To je pitanje kojim se ovaj roman najviše bavi.

Pravda je spora i pitanje je kakva bi kazna bila dovoljna za monstruozna djela koja terete počinitelje. Doživotni zatvor? Smrt? A čak i da se uspije dobiti željeno, to ne bi vratilo one koji su izgubljeni. Rupa koja je za njima ostala zauvijek će biti tu, i kako onda uopće nastaviti dalje? Ovaj roman puno se bavi ovim, inače dosta slabo istraženim, kutem gledanja, što mi se svidjelo.

U usporedbi s Vrtom, ovaj roman nije ni jeziv ni uznemirujuć u onoj mjeri u kojoj je to bio Vrt, a u nekim je dijelovima čak i predvidiv. No, Dot Hutchison ima taj stil pisanja koji te uvuče u priču i poveže s likovima, zbog kojeg se roman čita brzo i zbog kojeg je zanimljiv. A žene koje predvode likove u ovom romanu, na čelu s majkom i kćeri Sravasti, genijalne su. I na genijalan način daju glas žrtvama, poručujući da te preživjeti horor ne čini vječnom žrtvom, već borbenom ženom koja svoj život drži u vlastitim rukama - i ne da nikome da joj ga oduzme. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/svibanjske-ruze-proizvod-29480/

ILLEGAL, Eoin Colfer & Andrew Donkin

Hodder Children's Books, 2017.

 

Riječ migrant u posljednje je (i to jako dugo) vrijeme riječ koja izaziva neugodu, zaziranje, pa čak i neskriveno neprijateljstvo kod onoga tko ju izgovara. Na migrante se gleda kao na neku vrstu nepogode, neželjenog problema, bolesti koje se treba što prije riješiti. 'Zašto dolaze' i 'nek se vrate otkuda su došli' samo su neki od zlobnih i pogrdnih komentara koji se migrantima svakodnevno upućuju, a odgovor na pitanje s početka ove rečenice svi misle da znaju, ali zapravo malo tko doista zna, i doista razumije.

Možda im ovaj strip u tome pomogne.

Illegal prati put jednog dječaka, Eba, odnosno njegov pokušaj da iz Afrike stigne u Europu, u potrazi za boljim životom i sestrom koja je istim putem ranije pokušala proći, i sama u potrazi za boljim životom. S tim da je za Eba jedini način za ovaj put onaj ilegalni, krijumčarski.

Zašto jednostavno nije legalno pokušao doći u Europu? Zato jer nemaju svi sredstava da bi si to mogli omogućiti, zato jer te u nekom trenutku netko prevari, ucijeni, i otme ti dokumente, zato jer nikoga nije briga odakle dolaziš i zašto, kao što nikoga nije briga za to što će ti se dogoditi ako te vrate na početnu točku i hoćeš li zbog toga možda i umrijeti. Nitko svojevoljno ne bira opasniji i smrtonosniji put, ako postoji alternativa. Ali kad alternative nema?

Ovaj strip prikazuje svu surovost i brutalnost s kojom se migranti svakodnevno susreću, pokušavajući pronaći svoj komadić mjesta na svijetu, pokušavajući pobjeći od rata, nasilja, neimaštva, ili pokušavajući jednostavno preživjeti. Od lanaca krijumčara ljudima, koji mare samo za novac, preko doslovno neljudskih uvjeta samog putovanja, preživljavanje kojeg je također avantura sama po sebi, do izuzetno negostoljubivog stanovništva u zemljama u kojima ovi ljudi samo pokušavaju pronaći utočište. Ne znam što je strašnije, prilike iz kojih se pokušava pobjeći, tijek tog bijega, ili onaj trenutak kad si na korak do toga da uspiješ sve to preživjeti samo da bi se suočio s mogućnosti da je sve bilo uzalud i da će te vratiti natrag odakle si jedva izvukao živu glavu.

Nazovite me radikalnom, ali mislim da bi ljudima trebalo dopustiti da putuju i žive gdje god žele. Da ljudima koji bježe iz ratom pogođenih područja, ili iz bilo kakvih nevolja, treba pružiti ruku i ponuditi im utočište. Jasno, postoje opasnosti koje treba uzeti u obzir, postoje ljudi s lošim namjerama, ali većina migranata samo su izbjeglice, nesretni ljudi u potrazi za boljim životom negdje drugdje.

Potresna priča ispričana u sličicama ovog stripa pokušava poslati upravo takvu poruku. Da migranti nisu nešto od čega se treba obraniti, već ljudi kojima je potrebna pomoć i koji su prošli kroz brojne užase samo da bi stigli onamo kamo su krenuli. A mnogi od njih nikada niti ne uspiju stići.

Divan strip, ispričan onako kako to samo Eoin Colfer zna ispričati. Namijenjen je mlađoj publici, pa brutalnost koja je dio njegove priče nije prikazana unutar samih sličica stripa, već se na nju asocira i referira nekako izvan, ali dovoljno jasno da doista shvatite sve užase s kojima se likovi susreću i svu opasnost koja im prijeti. Priča je emotivna, dirljiva, tragična, ali i puna nade. Nade da će s Ebom na kraju biti sve okej, ali i nade da će sama priča prenijeti svoju poruku i približiti patnje migranata ljudima koji od njih zaziru, pa da taj neopravdani animozitet konačno nestane.

________________________________

Kako do knjige: https://www.amazon.de/-/en/gp/product/1444931687?ie=UTF8&psc=1

ISPOVIJEST, Jessie Burton

Izdavač: Profil, 2019.

[eng. The Confession]

Prijevod: Davorka Herceg-Lockhart 

Žene o kojima piše Jessie Burton, kao i način na koji o njima piše, svaki me put zaintrigiraju, pa čak i zadive. Dogodilo se to s Minijaturisticom i Muzom, a sada i sa sa ženama u ovoj priči, ponajviše Rose.

Rose Simmons u srednjim je tridesetima i čitav se život pitala što se dogodilo s njenom majkom, Elise, koja je netragom nestala nedugo nakon Roseinog rođenja. Nakon što joj otac otkrije kako je vjerojatno posljednja osoba koja je vidjela njenu majku bila Constance Holden, ekscentrična spisateljica, koja je s Elise jedno vrijeme bila u ljubavnoj vezi, ali koja se zadnjih trideset godina povukla od svijeta i teško je do nje doći, Rose dobije ideju da se nekako približi Constance ne bi li doznala više o majci i onome što se dogodilo.

Usporedo s Roseinom pričom, radnja prati i Elise, trideset godina ranije, otkrivajući nam malo po malo kako je Elise upoznala Constance i kako se razvijao i produbljivao njihov odnos. Kroz ovu vezu, Jessie Burton sjajno oslikava kako je to kada upoznaš nekoga tko te privuče poput Sunca, a ti ostaneš gravitirati u sjeni te osobe, okrećući se oko nje poput satelita bez vlastite orbite.

"Usprkos pogledima, Elise se i dalje osjećala nevidljivom, sve dok jednoga dana na Hampstead Heathu pokraj cimetnih stabala nije ugledala Constance Holden."

Za razliku od Elise, koju je privukla snažna ličnost u obliku Constance, i koja se uz nju osjećala sjajnijom i važnijom, Rose je sigurno učahurena u vezu s Joeom, kojeg voli, ali s kojim joj ni veza niti život nisu ni osobito uzbudljivi ni osobito neuzbudljivi. Ono što je zapravo zajedničko i Elise i Rose je to da obje u određenom trenutku shvate kako su zapele u životu koji zapravo ne žele, odnosno životu u kojem se ne osjećaju slobodnima da budu ono što žele, što god to bilo.

Poduzeti taj prvi korak da izađeš iz ovakvog života, i promijeniš nešto, zahtijeva ogromnu hrabrost. Neuzbudljiva, ali poznata rutina uvijek se čini ugodnijom od uzbudljive, ali nepoznate promjene, i svih mogućnosti koje vrebaju - i dobrih i loših. Burton sjajno opisuje trenutke spoznaje želje za promjenom, trenutke prihvaćanja ustajalosti nekog odnosa i razmišljanja o posljedicama napuštanja tog stausa quo, a u tim previranjima mi se s njenim likovima najlakše bilo povezati i u njima pronaći i komadiće sebe.

"U prošlosti mi se događalo da su me prestali voljeti kada to nisam htjela. Bilo je okrutno. Mislila sam da ću poludjeti. Ali ovo još nikada nisam doživjela. Kada ljubav koju si imao za nekoga... nestane iz tebe. Kao da je ishlapjela, i ne možeš reći je li to dobro ili loše, je li to nešto što želiš ili ne želiš. Želiš li doista prekinuti ugovor, i priznati da to što imaš nije dovoljno."

Tri žene oko kojih se vrti radnja ovog romana međusobno su jako različite - i karakterno, i po godinama. Elise je mlada, nestalna, s potrebom za nečim da ju usidri i da joj bude svrha. Constance joj u tom smislu čini savršenu protutežu, sa svojim snažnim karakterom, jasnoćom onoga što želi i ne želi i pomalo arogantnim ponašanjem, kojim uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Rose je najnesigurnija, ali i najodlučnija u tome da pronađe samu sebe, nakon godina pristajanja na manje i ugađanja drugima.

Roseina potraga za odgovorima, potraga za majkom, zapravo se u konačnici pretvori u potragu za samom sobom i ženom kakva je oduvijek željela biti, ali se nikada nije usudila. Ispovijest jedne žene o sudbini druge u ovom romanu odvest će treću ženu onamo kamo želi otići, bez da je taj put isprva uopće planirala. Burton je ove tri žene i njihove sudbine sjajno ispreplela, stapajući njihove priče u jednu - još jednu majstorski ispričanu.

"Ušla si i izašla iz mnogih kuća. Stvorila si dom negdje drugdje, a zatim shvatila da su ti prodali priču. A nešto nikada nije bilo sasvim kako treba - ni tada, ni tamo, ni s njim, ni s njom - to nikada nije bila savim tvoja priča. (...) Ali ti želiš krenuti dalje jer ovo je tvoja priča koju tek stvaraš. Tako nesavršena, katkad tako kriva i nesretna. Ali kada se konačno pojave biseri svjetla (...) - ti shvatiš. Kako si dugo stajala u mraku za taj trenutak svjetlosti."

________________________________________

Kako do knjige: https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/knjizevnost/drama/ispovijest

MILIJUNAŠ S ULICE, Vikas Swarup

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Q and A] 

Prijevod: Vladimir Cvetković Sever

Najdosadnija stvar kod televizijskih kvizova, po mom mišljenju, je upoznavanje natjecatelja. Svi oni razgovori i ćaskanja između kviz pitanja, koji me ni najmanje ne zanimaju, baš kao što me ne zanimaju niti sami natjecatelji. Ili možda samo ni u jednom kvizu nisam naišla ni na koga zanimljivog ili dovoljno karizmatičnog, kao što je to Ram Mohammad Thomas, pobjednik popularnog indijskog kviza u ovoj knjizi.

Neočekivani 'milijunaš' Ram, inače neobrazovani konobar, sa svih 12 točnih odgovora, nakon sudjelovanja u najpopularnijem indijskom televizijskom kvizu umjesto na slavlju završi na ispitivanju, osumnjičen za varanje. Ondje Ram pokuša objasniti kako je nevjerojatnim spletom okolnosti znao odgovore na baš svako pitanje, a Ramova priča vodi nas u uzbudljivu avanturu kroz sve boje i slojeve indijskog društva.

Debitantski roman Vikasa Swarupa maštovit je i originalan, satiričan prikaz indijskog društva, odrastanja u siromaštvu i životnog probijanja kroz sve društvene slojeve i raspone - od bijede slamova do sjaja Bollywooda - na posve nevjerojatne i ponekad posve sulude načine.

Ramov život živopisna je zbirka nevjerojatnih priča, sretnih slučajnosti i tragičnih događaja, istovremeno i topla i okrutna, u koju je utkano toliko toga ružnog, od ubojstava do izrabljivanja djece, a opet i toliko toga lijepog, u obliku ljubavi i prijateljstava koje Ram putem pronalazi.

Duhovit, satiričan, negdje i tragikomičan, ovaj je roman tako šarolik i zabavan, ispunjen jednako šarolikim likovima i situacijama, koje idu od nevjerojatnih i neobičnih do posve ludih i nezamislivih. Pri tome, događaji u Ramovom životu češće padaju no što se uspinju, češće su crni no šareni, no čitavo vrijeme ozračje je nekako optimistično, unatoč - ili možda baš usprkos - svemu.

Poput modernog Dickensa, Vikas Swarup oslikava svijet pun bijede i nesreće, ali i likova koje odmah zavolite. Održavajući nadu u pozitivan ishod događaja, čitat ćete i smijati se, i šokirati, i biti zgroženi i iznenađeni svako malo. Ovaj je roman poput lude vožnje na vrtuljku za koji ne znate točno kamo ide i što vas na toj vožnji čeka, koliko uspona i padova, koliko iznenadnih skretanja i vrtoglavice.

Meni je bio wow. Zabavan, i dirljiv, i neobičan. Prvi kviz u kojem sam doista poželjela nešto doznati o natjecatelju, i u kojem mi je bilo jako stalo da on doista pobijedi.

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/milijunas-s-ulice/472070

SVE ŠTO SAM HTJELA REĆI MAJCI, Susan Patterson i Susan DiLallo, s Jamesom Pattersonom

Izdavač: Egmont, 2024.

[eng. Things I wish I told my mother]

Prijevod: Valentina Markasović 

Knjiga koju sam započela čitati na Majčin dan, datum koji u mojoj obitelji inače nikada nismo posebno obilježavali, privukla me svojim naslovom i nagovještajem onoga što bi se u njoj moglo nalaziti. Očekivala sam srcedrapateljno štivo, nešto dramatično, ozbiljno i - pa - tužno, ali avantura na koju me ova knjiga otisnula bila je potpuno drukčija - zabavna i živopisna.

Umjesto tragične drame dobila sam nešto što je jako nalik na sezonu serije Emily in Paris, skup putopisno živopisnih razglednica s jednog putovanja majke i kćeri, ispunjenih predivnim mjestima, razgledavanjima arhitekture i umjetnosti, obiljem dobre hrane i - u nešto manjoj mjeri nego što bi to bilo kod Emily - romantičnih susreta. A tu je i Pariz, dakako.

Majka i kći o kojima je riječ su Liz i Laurie, jedna svjetski poznata liječnica, druga reklamna agentica, jedna otmjena i uvijek savršeno uređena, druga do smrti vjerna svojoj prastaroj platnenoj torbi. Liz i Laurie ne mogu se više razlikovati jedna od druge, gotovo kao da je krv jedino što ih povezuje. Na zajedničko putovanje odluče se nakon što Liz pretrpi srčani udar, ne bi li se na putovanju malo zbližile, opustile i naučile nositi se jedna s drugom onako kako to čitav život nisu uspjele.

Duhovitost romana proizlazi upravo iz tih razlika Liz i Laurie, na koje jedna prema drugoj prvo okreću očima, a poslije se sve više razumiju i prihvaćaju. Svaka majka i kći imaju svoje nesuglasice i stvari oko kojih se nikako ne mogu složiti, a odnos majke i kćeri u tom je smislu ovdje jako dobro prikazan. Dok istražuju mjesta u koja su doputovale, Liz i Laurie pomalo istražuju i jedna drugu, na neki se način upoznaju i pokušavaju onu drugu bolje shvatiti, što im nekada uspije, nekada ne. Baš kao i u stvarnom životu.

Ovaj roman bavi se ozbiljnim temama odnosa majke i kćeri, utjecaja bolesti na nečiji život, obiteljskim i emotivnom odnosima i istraživanjem obiteljske prošlosti, ali to ne čini na težak i sumoran način, zbog čega ga je lako čitati. A unatoč tome što je zabavan, sposoban vas je i potresti i natjerati vas da razmislite o vlastitim odnosima, ne samo s majkom, već i ostatkom obitelji.

Inspiraciju za ovaj roman autorice su našle u vlastitim majkama, koristeći priliku da im kažu sve ono što su možda htjele, a nikada nisu stigle reći. U tom je smislu ovaj roman određena posveta svim majkama, ili možda majkama i kćerima, i njihovim međusobnim odnosima.

Kraj romana me iznenadio, donio je obrat koji nisam očekivala, s porukom koja sažima u mnogočemu komplicirani odnos majke i kćeri, a koju definitivno vrijedi zapamtiti.

"Draga majko: ima toliko toga što ti nikada nisam stigla ispričati, podijeliti s tobom, reći ti. (...) Tek sada, godinama kasnije, počela sam shvaćati što si me sve naučila i kakav si bila uzor. Možda najvažnije što sam naučila od tebe: ljudi ti ne pruže uvijek ono što želiš. Pruže ti ono što imaju za dati. No ako zastaneš i razmisliš, to može biti dovoljno."

______________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/sve-sto-sam-htjela-reci-majci/

HAWTHORNEOVO NASLJEĐE, Jennifer Lynn Barnes

Izdavač: Egmont, 2024.

2. knjiga u serijalu Igre nasljedstva

[eng. The Hawthorne legacy]

Prijevod: Tanja Jelinić

Igre nasljedstva započete u prvoj knjizi ovog serijala nastavljaju se, otkrivajući zamršene odnose članova obitelji Hawthorne i njihove davno zakopane tajne.

Dok Avery Grambs, neočekivana nasljednica multimilijardera Tobiasa Hawthornea, pokušava otkriti što je to zbog čega je Tobias baš nju odabrao, Tobiasovi unuci udružuju se s njom probijajući se kroz šumu zagonetki, ne bi li saznali što im je to djed ostavio u nasljeđe da otkriju i što im je time htio poručiti. Naravno, nisu svi članovi obitelji Hawthorne zadovoljni time što je svo bogatsvo prešlo na Avery, pa ne prežu ni od čega kako bi ju izbacili iz igre.

Dok smo u prvoj knjizi dobili tek nagovještaj kostura zakopanih u ormarima širom Kuće Hawthorne, ovdje vidimo da je broj tih kostura znatno veći no što smo možda mislili. Otkriva se i sve više o mogućoj povezanosti Avery i Tobiasa, a nit koju smo s tim u vezi počeli slijediti još u prošloj knjizi počinje se petljati na sve moguće načine. Taman kad pomisliš da je rješenje zagonetke na pomolu, sve se preokrene i ono ispadne još jedna, posve nova zagonetka.

Krugovi potrage za odgovorima Avery i braće Hawthorne sve se više šire, i vode ih sve dalje od same Kuće Hawthorne, na sve strane svijeta. Naravno, put do tih odgovora puno je lakši kada su ti na raspolaganju privatni zrakoplovi, automobili, imanja na kojima se može odsjesti i whatnot, pa se sve uvijek dosta lako i brzo riješi. To je nekako i minus i plus ovog serijala, jer, s jedne strane, povećava dinamičnost i brzinu čitanja, dok, s druge strane, pomalo trivijalizira cijelu igru zagonetki, koja je ipak okosnica čitave radnje.

U ovoj se knjizi otkriva puno toga o prošlosti članova obitelji Hawthorne, njihovih međusobnih odnosa, pomno skrivanih tajni i pogreški koje ih čitav život prate. Zagledajući sve dublje u tu prošlost, Avery će, usput, puno naučiti i o svojoj vlastitoj, u čemu joj slijedi i jedan neočekivani obrat (da ne spojlam).

Burni životi bogataša i njihovo skandalozno ponašanje nešto je što se u ovakvoj priči može i očekivati, a opet je JLB to nekako uspjela servirati na način koji baš i ne očekuješ. Da, ovaj serijal zna poprimiti obrise onih najboljih sapunica, u kojima obiteljske veze nastaju i nestaju u beskrajnim obratima, ali je istovremeno i zabavan i pun zagonetki (doslovno :)) zbog kojih ga se brzo čita i zbog kojih želiš saznati što će se iduće dogoditi, koja nova vrata će rješenje iduće zagonetke otvoriti.

Libby i Nash i dalje su mi najdraži likovi, Avery, Jameson i Grayson u bespotrebnom su ljubavnom trokutu (#teamGrayson!!!), neki likovi (Mellie, tebe gledam) i niti priče su mi suvišni, a neki su, pak, vrlo simpatični i zabavni. Ima tu i wow momenata, i bezglave jurnjave, i dirljivih trenutaka, i tinejdžerske drame, i bliskih susreta sa smrću, pa čak i malo dobre stare otmice. A u centru svega toga, stari Hawthorne, njegove zagonetke i bogato nasljeđe.

Hawthorneovo nasljeđe širok je pojam. Koliko širok i što sve podrazumijeva, još treba otkriti - u idućem nastavku. :) 

_____________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/hawthorneova-nasljede/

ZVIJERI IZ ČEMERNE ŠUME, Kieran Larwood

Izdavač: Znanje, 2024.

3. knjiga u serijalu Pet kraljevstava

[eng. The beasts of Grimheart]

Prijevod: Mate Maras 

 

"'Neke se priče kazuju zbog zabave', kaže bard. 'Neke se priče kazuju da bi se prenijele pouke. Neke se priče kazuju da pomognu ljudima razmišljati, a neke... neke se kazuju da ljudima pokažu istinu. Ne voli svatko da mu se kaže istina.'"

Legendarnog Podkina Jednouhog u trećem dijelu sage o Pet kraljevstava čeka puno toga. Pustolovine, otkrića, drevne obiteljske razmirice i, na kraju svega toga, jedna epska bitka.

Duboko u Čemernoj šumi, siguran u zečinjaku Mračna rupa, u kojem je, zajedno sa suborcima, obitelji i prijateljima našao utočište, Podkin se priprema za neizbježan sukob s opakim Gvozdenima. Zečinjak Mračna rupa u međuvremenu je, stalnim priljevom drugih zečeva u bijegu pred Gvozdenima prerastao u pravi zečinjak, zbog čega iznenadna vijest da Gvozdeni svojim golemim strojevima velikom brzinom uništavaju šumu i sve su im bliže, u svima izazove nalet straha i suočavanje s činjenicom da će se, kako stvari stoje, s Gvozdenima sukobiti puno prije no što su to mislili (i puno prije no što su se za to uspjeli pripremiti).

Suočeni s neizbježnim, zečevi iz Mračne rupe pomoć odluče potražiti u zečinjaku Podkinovog ujaka, što neće biti lak zadatak budući da Podkinova majka i njegov ujak za sobom još vuku davno posijano sjeme razmirice, ljutnje i zamjeranja, koje će biti jako teško spriječiti da proklija. No, put onamo odvest će ih u dubine Čemerne šume u koje još nikad nisu zašli, a u kojima navodno obitava tajanstvena Zvijer Čemerne šume. Istina, mit, neprijatelj ili saveznik? Još jedna zagonetka za Podkina za riješiti...

Pustolovna priča o hrabrim zečevima i opakim Gvozdenima u ovom romanu dolazi do kulminacije, i to takve kakvu sam nekako očekivala malo dalje u priči. U tom me smislu baš iznenadio smjer u kojem je saga krenula, ali nicely done. Očekuj neočekivano. :)

Vjeran sebi, Podkin je i dalje tek zečić koji neprestano raste i sazrijeva, a ono najbolje u njemu uvijek izleti van baš u onom trenutku u kojem je potrebno. Podkinova hrabrost i snalažljivost još su ga jednom doveli do neočekivanog Dara, otkrivajući nam pri tome još malo o mitologiji i povijesti samih Pet kraljevstava, te uvodeći nas još malo dublje u njihovu magiju. Priča o Darovima, Božicama, Čuvarima, Gormaleku i nastanku Gvozdenih maštovita je i čarobna, ujedno i jako zanimljiva. A sve to zajedno upleteno u priču o jednom hrabrom malom zecu i njegovim prijateljima - pomalo neuobičajenom izboru za junake - fantastično osmišljeno.

Jedino što me malo omelo u čitanju, da to tako kažem, je odabir pravopisa i mali kaos koji nastane nakon 160 i neke stranice, kada se imena likova i predmeta počnu brkati (doslovno sve u jednom trenu postane Dušomor), neke riječi ostanu neprevedene, neke malo na engleskom, malo na hrvatskom, i tak. No nije mi ova zbrka pokvarila priču, da ne mislite. Podkinove avanture su sve nadoknadile.

Da ne znam da postoje nastavci, imala bih dojam da se radi o trilogiji, i to trilogiji s epskim završetkom. Naravno, ostavljeno je dovoljno prostora i nedovršenih niti koje još treba utkati u ovu sagu, bez brige. O Podkinu se ima još štošta za reći.

 

________________________________________

 

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/zvijeri-iz-cemerne-sume/451035

ČUDO, Victoria Mas

Izdavač: Znanje, 2024.

[franc. Un miracle]

Prijevod: Mateja Kiseljak 

Nisam sigurna što sam točno očekivala od ovog romana, a kako sam krenula čitati, ništa sigurnija nisam bila ni u to u kojem smjeru ide. Jedino u što sam bila sigurna je da me tijekom čitavog vremena čitanja prati taj neki osjećaj da će se dogoditi nešto... veliko. Značajno. Čudesno, da, ali ne u smislu u kojem bi se to očekivalo. Tragično. I, bome, Mas je isporučila čudesnu kulminaciju priče, na jedan od onih načina koji te potresu do temelja.

Inspirirana stvarnom pričom o sestri Catherine Labouré i njenim vizijama Bogorodice, ova je knjiga lirski napisano djelo povijesne fikcije, nadograđeno mističnim, dramskim i duhovnim elementima.

Priča prati nekolicinu stanovnika (te jednu pridošlicu - sestru Anne) malog otočnog naselja u Bretanji, u kojem se proširi vijest o ukazanju Blažene Djevice, vijest za koju je sestra Anne saznala u proročanskom snu, i zbog koje je i otputovala onamo. Ova vijest potpuno izbezumi stanovnike čitavog otoka, od kojih jedni uporno odbijaju u nju vjerovati, dok drugi ushićeno čekaju poruke i čuda koja će im Djevica sigurno donijeti.

"Bila je to borba bez pobjednika između dvaju nepomirljivih pojmova, vjere i odbijanja, poleta prema nevidljivom i sidrišta stvarnosti."

Okružje ovih događanja nekako je klaustrofobično, a ozračje napeto i sumorno, onako kao pred oluju. Čitavo vrijeme čitanja imala sam osjećaj kao da promatram lonac u kojem voda polagano vrije, mirno, ali uporno ključajući do točke u kojoj će se iz tog lonca preliti. Naslovno čudo u ovom romanu iščekuju baš svi, čak i oni koji u njega ne vjeruju, a vi se, kao čitatelj, i sami u sve to - htjeli, ne htjeli - upletete.

Osobno nisam vjernik, pa me čitav taj vjerski zanos posve zaobišao, ali on ovdje nije niti bitan. Iako mu je tema religijska i duhovna, ovaj roman ne bavi se pitanjem vjere, već ljudskim odnosima i srazom suprotnosti onog duhovnog i onog znanstvenog, dobrote i zla koje se u ljudima nalazi. To se izvrsno ogleda u početnom ushićenju gotovo svih stanovnika, masovnoj euforiji oko iščekivanja milosti za koju vjeruju (čak i oni koji nisu istinski vjernici, poneseni čistom snagom gomile) da će im biti podarena; osjećajima koji se vrlo brzo promijene u ljutnju, bijes, pa čak i čistu zlobu, u trenutku u kojem svi ti ljudi shvate da možda ipak nisu tako posebni kao što su mislili da jesu.

"Milost traje jedino dok je poželjna."

U početku spor, čitavo vrijeme sumoran, melankoličan, pa čak i pomalo mračan, ovaj je roman predivno pisan, te ga je unatoč svoj toj turobnoj atmosferi koju isijava zaista lijepo čitati. U jednom sam trenutku čak pomislila kako slijedi neka prekretnica i kako možda griješim u neprestanom očekivanju nečeg tragičnog, nekog preokreta koji će romanu dati posve novi smisao, ali roman kulminira u točno onom tonu u kojem vas cijelo vrijeme vodi. Ipak, postoji u njemu i taj silver lining, samo ne onaj koji biste možda očekivali.

Moram spomenuti i da vam Mas, dok čitate, maestralno ostavlja suptilne znakove onoga što se ima dogoditi, koje ćete uočiti u tragovima, ali povezati tek na kraju kada vidite kako se i u što sve rasplelo. U tom je smislu ovaj roman pomalo nalik nekom doista napetom trileru, pogotovo što se više približavate njegovom kraju.

A kraj... Kraj me posve izbacio iz ravnoteže. Na isti način kao što je to svojedobno učinio i roman Adama Silvere Obojica umiru na kraju. Iako se ova dva romana uvelike razlikuju, ostave te s istim osjećajem zapanjenosti, nemira, i određene tuge nakon čitanja. 

_____________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/cudo/437634

UBOJITA ZABAVA, Holly Jackson

Izdavač: Egmont, 2025.

Novela iz serijala Savršeno ubojstvo: Dnevnik dobre cure

[eng. Kill joy]

Prijevod: Romana Čačija 

Fun fact about me: volim društvene igre, bilo one u kutiji ili one bez, posebno escape room avanture i rješavanje misterija. Budući da sam odigrala gotovo sve escape room igre koje postoje u Zagrebu, a i popriličan broj njih u drugim gradovima, rekla bih da se smatram iskusnom escaperoomericom, a ono što svaka sjajna escape room igra mora imati je dobra priča, zanimljive i izazovne zagonetke, poneki twist i dašak originalnosti. Zašto sve ovo govorim? Jer ova knjiga sadrži upravo sve navedeno!

Ubojito zabavna, ova je knjiga kombinacija escape room avanture, RPG-a i dobrog starog board gamea. Praktički društvena igra u obliku novele. :) Da mi je netko rekao da je moguće napisati dobru priču opisujući grupicu ljudi kako igraju neku igru, bila bih pomalo skeptična, ali temeljem pročitanog, ne samo da je moguće, već je rezultat i jako, jako zabavan.

Glavna junakinja, Pip, pravi je primjer naslovne dobre cure serijala, štreberica koja bi radije odradila školski projekt nego otišla na večernji izlazak s društvom, ali pozivu na misterioznu igru uloga u organizaciji svog prijatelja Connora, ne može se ne odazvati. Šestero prijatelja preuzme uloge igrača u misteriju ubojstva fiktivnog lika Reginalda Remya, koje se odigrava u šarmantnim 1920-ima. No, slijedeći tragove i rješavajući ovaj misterij, ova će se šestorka nerijetko prisjetiti i stvarnog ubojstva koje se dogodilo u njihovom gradu, što će u igru unijeti i poneke trnce straha...

Iako ju je Holly Jackson objavila tek nakon druge knjige A good girl's guide to murder serijala, ova je novela kronološki zapravo prequel svega. Ako ste već upoznali Pip, ovo će vam biti još jedna zabavna epizoda s njom u glavnoj ulozi i povratak u prošlost, a ako vam je, kao meni, ovo tek prvi susret s Pip, iz mog iskustva rekla bih da je bila jako dobra odluka baš ovdje započeti. Sama mi se Pip, baš kao i opisana igra i sve ostalo u ovoj noveli baš svidjelo, rekla bih čak da mi je sjelo baš kao neki zabavan game night, kakve znam organizirati sa svojim prijateljima.

Zabavno, živahno i skroz fora - nemam što više dodati. Slobodno 'zaigrajte' i - have fun! 

_________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/ubojita-zabava/

BAL LUĐAKINJA, Victoria Mas

Izdavač: Znanje, 2021.

[franc. Le Bal des folles]

Prijevod: Mate Maras

"One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji."

Prvijenac francuske spisateljice Victorie Mas roman je povijesne fikcije koji se bavi položajem žena u pariškom društvu krajem 19. stoljeća. Konkretno, žena koje su na bilo koji način smatrane neprilagođenima: bilo zbog bolesti, bilo zbog ponašanja, bilo zbog odvažnosti da iskoče iz društveno ustaljenog kalupa i naprave ili kažu nešto što društvu nije po volji. Takve su žene kratkim postupkom bile uklanjane iz društva i smještane "na sigurno", često ravno iz ruku očeva, muževa ili braće - u umobolnicu Salpetriere, koja za grad Pariz, kroz godine i desetljeća, predstavlja mnogo više od samo bolnice.

"Odlagalište za sve one koje nanose štetu javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima. Zatvor za one koje su krive što imaju svoje mišljenje. (...) Nijedna žena nikada nije potpuno sigurna da je njezine riječi, njezina individualnost, njezine težnje neće dovesti među te strašne zidove trinaestog okruga."

Dva su centralna lika ovog romana: Genevieve, nadstojnica bolnice Salpetriere, i Eugenie, mlada djevojka koja ondje završi zbog svoje sposobnosti da vidi (i čuje) duhove pokojnika. Dvije su žene čista suprotnost jedna drugoj: Genevieve čvrsto vjeruje isključivo u znanost i odana je doktoru Charcotu, čije metode liječenja hipnozom izazivaju velik interes i javnosti i struke. Eugenie, pak, oduvijek vjeruje kako je drugačija i kako nikamo ne pripada, sve dok ne dođe do zabranjene spiritističke knjige i kruga ljudi koji ono što ona vidi mogu savršeno logično objasniti, iako se njihov rad smatra skandaloznim. Doznavši za njenu sposobnost, otac Eugenie smjesti u Salpetriere, s namjerom da nikada odande ne izađe, ali Eugenie, odlučna u tome da pobjegne s tog strašnog mjesta, daje sve od sebe da Genevieve dokaže kako ne pripada među bolesnice, ne bi li joj Genevieve pomogla pobjeći.

Vodeći nas prostorima bolnice Salpetriere, Mas nas upoznaje s njenom poviješću i namjenom, promjenama koje je doživjela i sama bolnica i žene koje su onamo smještali. Od prostitutki i sitnih kriminalki, preko prevarenih i odbačenih, do stvarnih duševnih bolesnica, u ovoj se bolnici miješaju sve moguće vrste žena, sve one koje na bilo koji način odskaču od onoga što se smatra ženstvenim i normalnim. A paradoksalno, sama bolnica za žene u njoj smještene tek za neke od njih predstavlja bolnicu - mnogima je zatvor, ali mnogima i utočište.

"Između prihvatilišta i zatvora, u Salpetriere su stavljali ono čime Pariz nije znao upravljati: bolesne i žene."

Drugi je paradoks, savršeno ocrtan u ovom romanu, onaj koji leži u odnosu ljudi prema ženama smještenima u Salpetriere - luđakinjama, kako ih i Mas kroz roman često naziva, no ne u pogrdnom smislu. Iako smještane onamo da ih se skloni od pogleda, ove luđakinje ljudima su istodobno i odbojne i fascinantne. Poput rijetkih životinja u zoološkim vrtovima ili ljudi čudnovatih osobina u cirkusima, luđakinje Parižanima (posebno pariškoj buržoaziji) predstavljaju nešto egzotično i privlačno, nešto s čime se ne bi svakodnevno ophodili, ali čemu s vremena na vrijeme ne mogu odoljeti. Upravo je iz tog razloga ples, održavan jednom godišnje u vrijeme korizme - tzv. Bal luđakinja - praktički postao događaj godine, nešto što se u Parizu s nestrpljenjem očekuje, a s jednakim ga žarom očekuju i buržuji i bolesnice.

"Ti buržuji, očarani bolesnicama koje, jednom godišnje, imaju priliku vidjeti izbliza, više cijene to nego sve kazališne komade, sve mondene večeri kojima obično prisustvuju. Na jednu večer Salpetriere omogućuje spajanje dvaju svjetova, dvaju staleža koji, ni pod kojom izlikom, nikada ne bi imali razloga ni želje da se jedan drugome približe."

Stotine kostimiranih bolesnica (iako neke od ovih žena nisu bolesne, daleko od toga) na jednu se večer pomiješa s kremom pariškog društva. Ovaj ples društvenih miljenika i onih iz istog tog društva okrutno odbačenih istodobno je opojan i opasan, jednima je to prilika susresti se oči u oči s ekvivalentom divlje životinje, dok je drugima to prilika na jednu večer biti ono što u stvarnom životu nikada neće biti: dio društva. Luđakinje iz Salpetriere svejedno su luđakinje, svejedno ih se sustavno uklanja iz domova i sa ulica, ali umjesto da ostanu zauvijek sakrivene i zaboravljene, imaju tu jednu večer da postanu zabava onima koji su ih se prvenstveno i odrekli.

"Žene iz Salpetriere nisu više bile okužene, nije se više pokušavalo prikriti njihovo postojanje, nego su postale predmetom zabave koja se izlagala na otvoreno i bez grižnje savjesti."

Nadnaravni element predstavljen kroz Eugenie još je jedna protuteža - duhovno i onostrano nasuprot znanstvenom i provjerljivom. Ove dvije krajnosti najveću borbu vode unutar Genevieve, koja se koleba između onoga što je cijeli život vjerovala i onoga što joj je pred očima, a jednako je smisleno kao i sve iza čega je do sada čvrsto stajala. I Genevieve i Eugenie kroz ovaj roman prođu kroz potpunu promjenu - u suprotnim smjerovima, ali svaka na kraju pronalazeći svoj vlastiti mir.

Kratak, ali jezgrovit, ovaj roman slikovito opisuje težinu, ali i apsurdnost položaja žena koje društvo smatra nepovoljnima. Mas piše na način koji više nalikuje iznošenju činjenica nego ikakvih emocija, a opet uspije u čitatelju pobuditi raznolike osjećaje, iako na mahove zna biti i dosta suhoparan. Žene koje upoznajemo u romanu, ne samo Genevieve i Eugenie, već i ostale 'luđakinje', primjer su žena koje iz posve različitih razloga završe na tom mjestu, različito se sa svojom situacijom nose, različite im se stvari događaju - kod nekih i dosta strahotne - ali sve one čine jedan zanimljiv kolektiv, gotovo skup prijateljica, dajući si podršku na različite načine. Nekako je utješno, onkraj svih nemilosti i nepravdi koje su ovim ženama učinjene, i to najčešće od strane ljudi koji bi im trebali biti najbliži, vidjeti da postoji nešto dobro, čak i na sumornom mjestu poput umobolnice.

______________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/bal-ludjakinja/409307