Vrt leptira Dot Hutchison jedan je od onih trilera koji odskaču
od drugih, i načinom na koji je pisan i po tome što je zbilja jeziv.
Jedan od najviše uznemirujućih trilera koje sam pročitala. Očekivala sam
da će i nastavak biti takav, ali on je ipak nekoliko nijansi (koliko
god to čudno zvučalo za roman koji se bavi serijskim ubojstvima) blaži.
Samom Vrtu
nastavak možda nije niti bio potreban, ali troje agenata FBi-a koje smo
upoznali u prvom romanu dosta su karizmatični i lijepo ih je ponovno
vidjeti, a nit priče koju prošli roman nije uspio do kraja slijediti
zaslužila je doći do kraja.
Neposredno nakon događaja u Vrtu,
djevojke oslobođene iz Vrta pokušavaju se naviknuti na život na slobodi,
dok Vrtlar i njegov sin čekaju suđenje. Suđenje jedva čekaju i agenti
Hanoverian, Eddison te agentica Ramirez, iako uz nešto strepnje, jer,
čak i sa svim mogućim dokazima, ishod suđenja nikada nije moguće
pogoditi. No, dok bi pravda ovdje na koji god način trebala biti
zadovoljena, Priya Sravasti za slučaj svoje ubijene sestre Chavi ne može
se nadati ni tome, budući da je čovjek koji je ubio Chavi i još 16
drugih djevojaka još na slobodi, i još nepoznat. Uz to, stiže proljeće,
vrijeme u kojem obično nestane još jedna djevojka, a ovoga puta čini se
da je na meti ubojice upravo Priya.
Dot Hutchison odlučila je slijediti nit priče koja je u Vrtu leptira
bila tek naznaka, a njeni vjerni agenti ovoga su puta i osobno upleteni
u istragu, budući da se svo troje zbližilo s Priyom i njenom majkom,
tretirajući ih poput obitelji.
Kao ni Vrt leptira, ni
ovaj roman nije klasično praćenje slučaja serijskih ubojstava, već se
više fokusira na preživjele, žrtve i njihove obitelji, pa i same agente
koje je slučaj itekako obilježio, te načine na koje svi oni pokušavaju
nastaviti sa životom. Za Priyu, to je nemoguće, jer joj je očajnički
potreban svršetak - ali kakav bi svršetak bio zadovoljavajući? To je
pitanje kojim se ovaj roman najviše bavi.
Pravda je spora i
pitanje je kakva bi kazna bila dovoljna za monstruozna djela koja terete
počinitelje. Doživotni zatvor? Smrt? A čak i da se uspije dobiti
željeno, to ne bi vratilo one koji su izgubljeni. Rupa koja je za njima
ostala zauvijek će biti tu, i kako onda uopće nastaviti dalje? Ovaj
roman puno se bavi ovim, inače dosta slabo istraženim, kutem gledanja,
što mi se svidjelo.
U usporedbi s Vrtom, ovaj roman nije
ni jeziv ni uznemirujuć u onoj mjeri u kojoj je to bio Vrt, a u nekim je
dijelovima čak i predvidiv. No, Dot Hutchison ima taj stil pisanja
koji te uvuče u priču i poveže s likovima, zbog kojeg se roman čita brzo
i zbog kojeg je zanimljiv. A žene koje predvode likove u ovom romanu,
na čelu s majkom i kćeri Sravasti, genijalne su. I na genijalan način
daju glas žrtvama, poručujući da te preživjeti horor ne čini vječnom
žrtvom, već borbenom ženom koja svoj život drži u vlastitim rukama - i
ne da nikome da joj ga oduzme.
___________________________________
Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/svibanjske-ruze-proizvod-29480/
