Izdavač: Naklada Ljevak, 2017.
[njem. Baba Dunjas letzte Liebe]
Nakon Stogodišnjaka Jonasa Jonassona, Ovea Fredricka Backmana i One
Vitkus Monice Wood, o kojoj sam nedavno imala prilike čitati, među ovu
novu generaciju genijalnih, snažnih likova poodmakle životne dobi
smjestila se i baba Dunja.
Baba Dunja živopisna je starica, sitna i okrugla, ali snažnog karaktera. Bivša pomoćna medicinska sestra, udovica i majka dvoje djece, svoju je starost odlučila provesti u selu u kojem je odrasla - Černovu - i stvoriti si u njemu svoj vlastiti mali raj, ne obazirući se na činjenicu da je Černovo smješteno vrlo blizu Černobila i kao takvo još uvijek okuženo radijacijom. Kako i sama baba Dunja kaže: u Černovo dolaze samo mrtvi i oni koji se spremaju umrijeti. Ipak, i na takvom je mjestu nakon povratka babe Dunje niknula mala zajednica ljudi, koji žele svoje stare dane proživjeti u miru i zajedništvu, baš kao što to čine ljudi bilo gdje drugdje.
Stanovnici Černova, na čelu s babom Dunjom, koju ostali gledaju kao na vođu njihove skupine i uvijek se njoj obraćaju u slučaju pojave bilo kakvog problema, mirno provode svoje dane sve dok se u selu ne pojavi netko tko tamo ne bi trebao biti. Nije stvar u tome da Černovljani ne prihvaćaju strance, već je problem to što neki stranci jednostavno onamo ne pripadaju. Kako bi sredili situaciju dok još nije prekasno, mala će skupina stanovnika Černova morati uzeti stvari u svoje ruke - i time doživjeti jednu neplaniranu (nazovimo to tako) mini avanturu, s, naravno, babom Dunjom na čelu.
Priča babe Dunje vrlo je kratka, ali i vrlo jezgrovita i snažna. Ona nam priča o upornosti, zajedništvu i svakodnevnim tegobama jedne male zajednice ljudi koji su odlučili svoje živote proživjeti onako kako njima odgovara, bez obzira na bilo što što netko drugi ima za reći o tome. Ona nam također govori i o tome da neko mjesto za nekoga može biti mrtva pustopoljina, a za nekoga drugog voljeni dom koji vrvi životom. Razliku čine ljudi koji u njemu žive.
Baba Dunja i ostali koji su se vratili nakon nje Černovo su ponovno učinili svojim toplim domom, izazvavši time čuđenje ljudi diljem svijeta. Sretni u svom malom vakuumu, stanovnici Černova potpuno su nesvjesni medijske pozornosti koja je na njih usmjerena - a čak i da za nju znaju, ne bi ih bilo briga. Ostatku svijeta oni su možda čudaci, potpuni luđaci, ali jedni drugima oni su samo susjedi, prijatelji, ljudi koji vole svoj dom i ne žele ga ni pod koju cijenu napustiti. U vrijeme kada se svuda oko nas sela prazne i ostaju napuštena, opustošena drugačijom vrstom radijacije - korupcijom i nemarom, lijepo je čitati o ljubavi koju ljudi gaje za ta ista sela, svoje rodne krajeve, a koja ih tjera da u njima ostanu ili im se barem jednog dana vrate. Ako je to moguće u slučaju Černova, možda je moguće i drugdje.
Likove na kakve sam naišla u knjigama Aline Bronsky (prvo u 'Najljućim jelima tatarske kuhinje', a sada i ovdje) ne možete pronaći ni u jednoj drugoj knjizi. Bronskyni likovi su nešto posebno: snažne žene, pomalo svojeglave, pomalo zanovijetala, hrabre žene koje život nije mazio i koje su iz svojih osobnih tragedija izašle jače no ikad i ostale uvijek spremne na borbu sa svime što im stane na put. One su sjajne žene, i sjajno je o njima čitati.
Često preporučam drugima da pročitaju knjige Aline Bronsky, na što me uvijek pitaju kojeg su žanra. Teško mi je odgovoriti na takvo pitanje jer je knjige Aline Bronsky teško žanrovski odrediti. One su satirične, pomalo tragikomične i prožete crnim humorom, ali su i toliko puno drugih stvari. Jednostavno ih morate pročitati da biste u potpunosti pojmili što sve sadrže, u koliko različitih nijansi se presijavaju. Ako ste čitali, znate o čemu govorim.
Nekakvo je uobičajeno mišljenje da se na godišnji odmor nose neke lake, nezahtjevne knjige, nešto s čim možemo 'pustiti mozak na pašu'. Ako biste ove godine ipak bili voljni probati nešto drugačije - preporučam da sa sobom ponesete upravo ovu knjigu. Kratka je i malog formata, stane u svaku torbu, lagana je za držanje u ruci. Ali ono što nosi unutar svojih korica veće je no što možete i zamisliti. Ako i nakon nekog vremena zaboravite kakav vam je bio odmor, ovu knjigu nećete zaboraviti. Garantiram.
Baba Dunja živopisna je starica, sitna i okrugla, ali snažnog karaktera. Bivša pomoćna medicinska sestra, udovica i majka dvoje djece, svoju je starost odlučila provesti u selu u kojem je odrasla - Černovu - i stvoriti si u njemu svoj vlastiti mali raj, ne obazirući se na činjenicu da je Černovo smješteno vrlo blizu Černobila i kao takvo još uvijek okuženo radijacijom. Kako i sama baba Dunja kaže: u Černovo dolaze samo mrtvi i oni koji se spremaju umrijeti. Ipak, i na takvom je mjestu nakon povratka babe Dunje niknula mala zajednica ljudi, koji žele svoje stare dane proživjeti u miru i zajedništvu, baš kao što to čine ljudi bilo gdje drugdje.
Stanovnici Černova, na čelu s babom Dunjom, koju ostali gledaju kao na vođu njihove skupine i uvijek se njoj obraćaju u slučaju pojave bilo kakvog problema, mirno provode svoje dane sve dok se u selu ne pojavi netko tko tamo ne bi trebao biti. Nije stvar u tome da Černovljani ne prihvaćaju strance, već je problem to što neki stranci jednostavno onamo ne pripadaju. Kako bi sredili situaciju dok još nije prekasno, mala će skupina stanovnika Černova morati uzeti stvari u svoje ruke - i time doživjeti jednu neplaniranu (nazovimo to tako) mini avanturu, s, naravno, babom Dunjom na čelu.
Priča babe Dunje vrlo je kratka, ali i vrlo jezgrovita i snažna. Ona nam priča o upornosti, zajedništvu i svakodnevnim tegobama jedne male zajednice ljudi koji su odlučili svoje živote proživjeti onako kako njima odgovara, bez obzira na bilo što što netko drugi ima za reći o tome. Ona nam također govori i o tome da neko mjesto za nekoga može biti mrtva pustopoljina, a za nekoga drugog voljeni dom koji vrvi životom. Razliku čine ljudi koji u njemu žive.
Baba Dunja i ostali koji su se vratili nakon nje Černovo su ponovno učinili svojim toplim domom, izazvavši time čuđenje ljudi diljem svijeta. Sretni u svom malom vakuumu, stanovnici Černova potpuno su nesvjesni medijske pozornosti koja je na njih usmjerena - a čak i da za nju znaju, ne bi ih bilo briga. Ostatku svijeta oni su možda čudaci, potpuni luđaci, ali jedni drugima oni su samo susjedi, prijatelji, ljudi koji vole svoj dom i ne žele ga ni pod koju cijenu napustiti. U vrijeme kada se svuda oko nas sela prazne i ostaju napuštena, opustošena drugačijom vrstom radijacije - korupcijom i nemarom, lijepo je čitati o ljubavi koju ljudi gaje za ta ista sela, svoje rodne krajeve, a koja ih tjera da u njima ostanu ili im se barem jednog dana vrate. Ako je to moguće u slučaju Černova, možda je moguće i drugdje.
Likove na kakve sam naišla u knjigama Aline Bronsky (prvo u 'Najljućim jelima tatarske kuhinje', a sada i ovdje) ne možete pronaći ni u jednoj drugoj knjizi. Bronskyni likovi su nešto posebno: snažne žene, pomalo svojeglave, pomalo zanovijetala, hrabre žene koje život nije mazio i koje su iz svojih osobnih tragedija izašle jače no ikad i ostale uvijek spremne na borbu sa svime što im stane na put. One su sjajne žene, i sjajno je o njima čitati.
Često preporučam drugima da pročitaju knjige Aline Bronsky, na što me uvijek pitaju kojeg su žanra. Teško mi je odgovoriti na takvo pitanje jer je knjige Aline Bronsky teško žanrovski odrediti. One su satirične, pomalo tragikomične i prožete crnim humorom, ali su i toliko puno drugih stvari. Jednostavno ih morate pročitati da biste u potpunosti pojmili što sve sadrže, u koliko različitih nijansi se presijavaju. Ako ste čitali, znate o čemu govorim.
Nekakvo je uobičajeno mišljenje da se na godišnji odmor nose neke lake, nezahtjevne knjige, nešto s čim možemo 'pustiti mozak na pašu'. Ako biste ove godine ipak bili voljni probati nešto drugačije - preporučam da sa sobom ponesete upravo ovu knjigu. Kratka je i malog formata, stane u svaku torbu, lagana je za držanje u ruci. Ali ono što nosi unutar svojih korica veće je no što možete i zamisliti. Ako i nakon nekog vremena zaboravite kakav vam je bio odmor, ovu knjigu nećete zaboraviti. Garantiram.
