Izdavač: Profil, 2017.
2. knjiga trilogije Baztán
[španj. Legado en los huesos]
2. knjiga trilogije Baztán
[španj. Legado en los huesos]
Drugi
dio trilogije Dolores Redondo vraća nas u španjolsku regiju Baztán.
Ponovno se družimo s višom inspektoricom Amaiom Salazar i s njom
nastavljamo istraživati zločine obavijene mistikom i narodnim legendama.
U početku imamo 3 već procesuirana zločina i trojicu za njih osuđenih ubojica. Jedan po jedan, umjesto da obiteljima žrtava donesu razrješenje i bar nekakvo zadovoljenje pravde, ovi si ubojice oduzimaju vlastite živote, za sobom ostavljajući samo jednu poruku - jednu riječ: Tarttalo. Posljednji od ovih osuđenih zločinaca svoju je poruku namijenio upravo Amaii, a na njoj je sada da otkrije što je njome htio reći i kako je sve to skupa povezano sa slučajem pronađenih dječjih kostiju i oskvrnjenjem crkve kojim se trenutno bavi.
Amaia se, uz posao, ponovno bori i s duhovima vlastite prošlosti, a odnedavno i s izazovima novopečene majke. Dijete koje su ona i njen suprug, James, toliko priželjkivali, konačno je tu i, na Amaino iznenađenje, ono ju povezuje s rodnim krajem (iz kojeg je čitav život bježala) snažnije no što je mislila da je to moguće - i to na pozitivan, za nju dosad neuobičajen, način.
Zanimljiv novi slučaj više inspektorice Amaie Salazar dijelom vuče korijene iz prethodnog, o kojem smo mogli čitati u 'Nevidljivom čuvaru', a dijelom zalazi na još neistražene staze. Može li se ova knjiga čitati zasebno u odnosu na trilogiju? Može, ali ipak bih vam preporučila, pogotovo ako više volite konzistenciju i postojani redoslijed radnje, da prvo pročitate prvu knjigu.
U odnosu na prvu knjigu, u ovoj vidimo neke promjene, pogotovo glede same Amaie. Amaia je snažnija, odlučnija, manje uplašena glede sjećanja na svoje djetinjstvo, manje zatvorena prema svome rodnom kraju. Također je i otvorenija prema mistici tog kraja, narodnim vjerovanjima i legendama, a s vremena na vrijeme, sa sjetom se sjeća i svog susreta s basajaunom, kojeg bi ranije bila odbacila kao kakvu halucinaciju ili nešto slično. Amaia se ovdje susreće s još neistraženim područjem majčinstva, u kojem osjeća, velikim dijelom zbog vlastitog djetinjstva i uloge njene majke u njemu, kako mora dati baš sve od sebe da usreći svog sina - jer je sve manje od toga čini lošom majkom. Ipak, breme koje nosi na svojim ramenima, a koje je onamo stavila njena prošlost, polako se, ako ne baš topi, onda barem postaje lakše za ponijeti.
Mistika i magijski realizam kojim ova knjiga odiše čine ovu priču zanimljivijom i intrigantnijom, pretvarajući je iz kriminalističke priče i psihološkog trilera u nešto sasvim posebno. Dodatna posebnost koju ova priča ima je njeno mjesto radnje, koje je i samo po sebi nekako magično i nadahnuto nekim posebnim ozračjem. A ono što vas tjera da se osjećate kao da ste i sami baš tamo su vjerni opisi te regije i vremenskih prilika u njoj: neprestana kiša koja kao da čitavo vrijeme, ako već ne pada, onda nekako 'visi u zraku', dajući svakoj sceni neki poseban dojam. Čitajući, tu beskrajnu kišu gotovo možete osjetiti na vlastitoj koži, gotovo možete udisati taj vječno vlažni zrak prepun mirisa s rijeke i iz obližnje šume... zaista poseban osjećaj, i ne nužno sumoran.
Način na koji se mitologija i narodne legende ovdje isprepliću s životima likova je neponovljiv - bez obzira na prirodu zločina i činjenicu da se radi o kriminalističkoj priči, ima u njoj nešto magično i očaravajuće. Stil kojim je pisana samo tome još dodatno pridonosi - lijepo ga je čitati, baš pravi užitak.
Ova knjiga nije nabijena niti akcijom niti adrenalinom, ali je svejedno vrlo napeta. Radnja se odvija odmjerenom brzinom, nema suludih jurnjava, a ubojice su vješto prikriveni i strpljivo vrebaju iz prikrajka, obavijeni tišinom šume i žuborenjem rijeke. Puno je toga u ovoj priči skriveno i otkriva se malo po malo, odmjerenim tempom.
Tko ili što je Tarttalo (riječ koja označava stvorenje slično kiklopu, odnosno njegovu baskijsku inačicu) u ovome romanu? Odgovor se nalazi unutar korica ove knjige, a put do njega popločan je vrlo zanimljivom, i pomalo magičnom pričom. Pročitajte ju, preporučam.
U početku imamo 3 već procesuirana zločina i trojicu za njih osuđenih ubojica. Jedan po jedan, umjesto da obiteljima žrtava donesu razrješenje i bar nekakvo zadovoljenje pravde, ovi si ubojice oduzimaju vlastite živote, za sobom ostavljajući samo jednu poruku - jednu riječ: Tarttalo. Posljednji od ovih osuđenih zločinaca svoju je poruku namijenio upravo Amaii, a na njoj je sada da otkrije što je njome htio reći i kako je sve to skupa povezano sa slučajem pronađenih dječjih kostiju i oskvrnjenjem crkve kojim se trenutno bavi.
Amaia se, uz posao, ponovno bori i s duhovima vlastite prošlosti, a odnedavno i s izazovima novopečene majke. Dijete koje su ona i njen suprug, James, toliko priželjkivali, konačno je tu i, na Amaino iznenađenje, ono ju povezuje s rodnim krajem (iz kojeg je čitav život bježala) snažnije no što je mislila da je to moguće - i to na pozitivan, za nju dosad neuobičajen, način.
Zanimljiv novi slučaj više inspektorice Amaie Salazar dijelom vuče korijene iz prethodnog, o kojem smo mogli čitati u 'Nevidljivom čuvaru', a dijelom zalazi na još neistražene staze. Može li se ova knjiga čitati zasebno u odnosu na trilogiju? Može, ali ipak bih vam preporučila, pogotovo ako više volite konzistenciju i postojani redoslijed radnje, da prvo pročitate prvu knjigu.
U odnosu na prvu knjigu, u ovoj vidimo neke promjene, pogotovo glede same Amaie. Amaia je snažnija, odlučnija, manje uplašena glede sjećanja na svoje djetinjstvo, manje zatvorena prema svome rodnom kraju. Također je i otvorenija prema mistici tog kraja, narodnim vjerovanjima i legendama, a s vremena na vrijeme, sa sjetom se sjeća i svog susreta s basajaunom, kojeg bi ranije bila odbacila kao kakvu halucinaciju ili nešto slično. Amaia se ovdje susreće s još neistraženim područjem majčinstva, u kojem osjeća, velikim dijelom zbog vlastitog djetinjstva i uloge njene majke u njemu, kako mora dati baš sve od sebe da usreći svog sina - jer je sve manje od toga čini lošom majkom. Ipak, breme koje nosi na svojim ramenima, a koje je onamo stavila njena prošlost, polako se, ako ne baš topi, onda barem postaje lakše za ponijeti.
Mistika i magijski realizam kojim ova knjiga odiše čine ovu priču zanimljivijom i intrigantnijom, pretvarajući je iz kriminalističke priče i psihološkog trilera u nešto sasvim posebno. Dodatna posebnost koju ova priča ima je njeno mjesto radnje, koje je i samo po sebi nekako magično i nadahnuto nekim posebnim ozračjem. A ono što vas tjera da se osjećate kao da ste i sami baš tamo su vjerni opisi te regije i vremenskih prilika u njoj: neprestana kiša koja kao da čitavo vrijeme, ako već ne pada, onda nekako 'visi u zraku', dajući svakoj sceni neki poseban dojam. Čitajući, tu beskrajnu kišu gotovo možete osjetiti na vlastitoj koži, gotovo možete udisati taj vječno vlažni zrak prepun mirisa s rijeke i iz obližnje šume... zaista poseban osjećaj, i ne nužno sumoran.
Način na koji se mitologija i narodne legende ovdje isprepliću s životima likova je neponovljiv - bez obzira na prirodu zločina i činjenicu da se radi o kriminalističkoj priči, ima u njoj nešto magično i očaravajuće. Stil kojim je pisana samo tome još dodatno pridonosi - lijepo ga je čitati, baš pravi užitak.
Ova knjiga nije nabijena niti akcijom niti adrenalinom, ali je svejedno vrlo napeta. Radnja se odvija odmjerenom brzinom, nema suludih jurnjava, a ubojice su vješto prikriveni i strpljivo vrebaju iz prikrajka, obavijeni tišinom šume i žuborenjem rijeke. Puno je toga u ovoj priči skriveno i otkriva se malo po malo, odmjerenim tempom.
Tko ili što je Tarttalo (riječ koja označava stvorenje slično kiklopu, odnosno njegovu baskijsku inačicu) u ovome romanu? Odgovor se nalazi unutar korica ove knjige, a put do njega popločan je vrlo zanimljivom, i pomalo magičnom pričom. Pročitajte ju, preporučam.
