[eng. The Leftovers]
Zamislite da 2% svjetskog stanovništva odjednom netragom nestane. Samo tako, iznenada. U jednom trenutku sjedite s vašom obitelji za večerom, a već u sljedećem potpuno ste sami za stolom, okruženi samo praznim stolcima. Samo tako - puf! - i svi su nestali. 2% vam se možda ne čini kao neki značajan postotak, ali ako uzmemo u obzir da je trenutna populacija našeg planeta negdje blizu 7 i pol milijardi, 2% od toga iznosi čak 150 milijuna ljudi - što je praktički cjelokupno stanovništvo Rusije.
Ovom idejom iznenadnog nestanka (ili, kako ga on naziva - Iznenadni odlazak ili Uzeće) bavi se Perrotta u ovom romanu. Ali on ne istražuje, kako biste možda na prvu pomislili, kamo su svi ti ljudi otišli i što im se zapravo dogodilo, već se bavi onima - kao što nam i sam naslov govori - preostalima.
Priča prati stanovnike grada Mapletona, a u centru zbivanja nalaze se članovi obitelji Garvey: Kevin, Laurie, Tom i Jill. Kevin, gradonačelnik, pokušava nastaviti sa koliko-toliko normalnim životom, unatoč tome što ga je njegova žena, Laurie, napustila kako bi se pridružila sekti koja sebe naziva Ostavljeni krivci i što je njegov sin, Tom, odustao od faksa kako bi se pridružio vjerskim fanaticima, sljedbenicima samoimenovanog novog proroka Svetog Waynea. Jedina koja je još ostala uz Kevina je njegova kći Jill, iako se i ona iz odlikašice promijenila u buntovnu partijanericu. Kako su u nemogućnosti da učine nešto po pitanju Iznenadnog odlaska, ili da ga nekako barem shvate i objasne, svatko se s tim događajem pokušava nositi kako zna i umije.
Sam Iznenadni odlazak ljudi koji su preostali su shvatili kao nešto apokaliptično, nekakav početak kraja svijeta - iz kojeg su oni bili izostavljeni. Događaj je, naravno, odmah dobio i vjerske konotacije, shvaćen kao nekakav konačni odabir Stvoritelja tj. božanstva svake religije da k sebi pozove samo one odabrane, a ostale izostavi. Pri tome, stvar koja je najviše naljutila one koji su preostali je bila ta što se oni koji su odabrani u biti nimalo ne razlikuju od svih njih koji nisu - nisu odabrani samo savršeni, beskrajno dobri i bezgrešni, već ljudi koji su jednako puni mana i jednako grešni kao i bilo tko tko nije odabran. Ta je činjenica potakla bijes među ljudima - kod nekih više, kod nekih manje - zbog kojeg su postali ogorčeni i zbog kojeg su neki - poput Matta Jamisona - odlučili život posvetiti otkrivanju prljavih detalja iz života ljudi koji su Otišli, ne bi li ih time prikazao kao nedostojne samog odabira, kao ljude koji su, valjda, greškom bili odabrani i koji to ne zaslužuju.
U početku sam očekivala da će mi ovaj roman dati bar neku naznaku o tome što se dogodilo s ljudima koji su nestali, ali ovaj roman nije o tome - i upravo je u tome njegova čar. Perrotta se ne bavi nestalima, niti čak nagađa o mogućem scenariju koji ih je zadesio - to ostavlja čitatelju i njegovoj mašti. Ono čime se Perrotta bavi su ljudi koji su preostali, njihovo ogorčenje i bijes na činjenicu da su preostali, njihove pokušaje da nastave dalje sa svojim životima i da se nauče nositi s gubitkom voljenih, koje ne samo da nikada više neće vidjeti, već nikada neće ni saznati što im se dogodilo niti kamo su otišli. Nije li to i najgora vrsta gubitka - ona u kojoj nikada ne dobijete razrješenje, vaša zajednička priča nikada ne dobije svoj kraj?
Zanimljivo je bilo pratiti načine na koji se različiti ljudi nose s gubitkom partnera, susjeda, prijatelja. Također, mislim da je to Tom Perrotta prikazao vrlo realno: dio ljudi pokušat će nastaviti sa svojim životima najnormalnije što mogu, a dio (i uglavnom se tu radi o većem dijelu) ljudi će ogresti u raznorazne krajnosti, od pridruživanja suludim skupinama do ispoljavanja raznih oblika fanatizma, a sve kako bi ponovno uspjeli osjetiti osjećaj pripadnosti i bar nekakve normalnosti.
Ovaj roman nema neki određen početak i kraj, meni je on djelovao poput kamere koja je namještena da snima cijeli svijet, a koja u nekom trenutku zumira određeni dio tog svijeta i u određenom odsječku vremena prati taj dio svijeta i ljude u njemu. Snimka koja pritom nastane u biti predstavlja ovaj roman: uvid u djelić života ljudi jednog gradića, koji počne teći nakon što se dogodio jedan značajan događaj i nastavlja se do određenog trenutka u kojem se istroši baterija. U svakom slučaju, koncept romana je iznimno zanimljiv, pomalo neuobičajen i vrlo, vrlo dobar.
Ovaj roman ne nagađa i ne zaključuje, on puno toga ostavlja čitatelju da sam iskonstruira i predoči onako kako si je zamislio. I to funkcionira: čitatelj je ovdje pomalo i sam poput Promatrača, svjedoči svim malim ljudskim dramama, formiranju i odbacivanju odluka, iskušavanju promjena. Ovaj roman je i napet i duhovit upravo tada kada treba to biti, i sve je vrijeme strašno zanimljiv. Bavi se gubitkom i odnosom ljudi prema tom gubitku, ali nije sumoran, već je pisan u prilično vedrom tonu (ili sam ga barem ja tako doživjela). On intrigira, zabavlja i zainteresira vas za ono što ima reći. Ne dopustite mu da preostane među knjigama koje niste odabrali za čitanje. ;)
