Izdavač: Egmont, 2018.
[franc. Ta deuxième vie commence quand tu comprends que tu n'en as qu'une]
"Fikcija je najbolji oblik self-help literature.", rekla je američka spisateljica Quinn Barrett. Doista, svaka nas knjiga može nečemu podučiti, bez obzira na to radi li se baš o self-helpu ili pak dobroj staroj fikciji.
Roman pred vama predstavlja svojevrsni 'best of both worlds': spoj je fiktivnog romana i self-help priručnika.
Glavni lik ovog romana je Camille, žena u srednjim godinama, kojoj u životu ide baš onako kako bi trebalo: ima dobar posao, udana je za muškarca kojeg voli i majka je desetogodišnjeg dječaka. Ipak, Camille se ne osjeća sretnom i zadovoljnom, iako se konstantno pokušava uvjeriti da jest.
Kad joj jednog kišnog jutra baš sve pođe po zlu, igrom slučaja Camille upozna Claudea, koji joj ponudi pomoć u nevolji i predstavi se kao rutinolog. Čekajući da spomenuta pomoć stigne, Camille i Claude udube se u razgovor i ona mu prizna kako se već dulje vrijeme ne osjeća dobro u svojoj koži, u svom životu. Claude joj na to odgovori kako je sretna okolnost da je naišla baš na njega, jer mu se čini da pati od nečega što on naziva kroničnim rutinitisom, te ako želi, on će ju rado naučiti tehnici koja će joj pomoći da promijeni neke stvari u svom životu i postane sretna.
Camille se nećka, ali naposlijetku odluči da nema što izgubiti i odluči iskušati Claudeovu metodu. Isprva skeptična, uskoro počinje uviđati da su promjene koje su joj se do tada činile nemogućima za napraviti, zapravo itekako moguće, te da je ne samo moguće, već i izvjesno da bi iz cijele ove priče mogla izaći kao nova, sretnija i zadovoljnija osoba.
Self-help literatura nije oblik literature za kojom često posežem (ako i ikad), stoga sam se pomalo skeptično (baš poput Camille) upustila u ovu avanturu. Začudilo me koliko je zapravo ovaj roman, unatoč tome što se u biti radi o self-helpu pisanom u obliku romana, pitak, zabavan i jednostavan za čitanje.
Camille je lik s kojim će se mnogi poistovjetiti, a njena će priča mnogima biti itekako poznata. Koliko nas se samo u nekom trenutku u našim životima našlo u situaciji u kojoj se našla Camille - u vrtlogu rutine i zasićenosti vlastitim životom, koji nemamo snage prekinuti, što iz straha, što iz pukog neznanja što bismo uopće započeli sami sa sobom jednom kad bi nam to uspjelo.
Svidjelo mi se što odgovor na pitanje kako da izađemo iz te sumorne rutine u koju smo upali nije neki mumbo-jumbo niti neka suluda alternativna propaganda na kakve se i prečesto može nabasati kada smo u potrazi za promjenama koje žarko želimo. Odgovor je ovdje vrlo jednostavan i predstavljen je u obliku plana od nekoliko koraka koji su vrlo dobro objašnjeni i vrlo ih je lako slijediti. Za korjenitu promjenu vlastitog života nije zapravo potrebno mnogo: tek niz određenih malih promjena, sitnih koraka koji će nas jednostavno vratiti na pravi put, onaj kojim ćemo sa zadovoljstvom nastaviti kročiti.
Camille nam je taj svoj put ovdje predstavila i pozvala nas da zajedno s njom njime pođemo. Bilo se lako družiti s Camille, ona je vrlo simpatičan lik, a posebno mi se svidjelo kako je - baš kao i većina nas - na svakom koraku prvo skeptična i sklona gunđanju, prije no što joj stvari pođu za rukom. Jako mi se svidio i kraj romana, baš je poseban i ugodno me iznenadio. Neću vam ga otkriti, ali ću vam reći da ima tu neku pozitivnu vibru, koja nas zaziva da ju širimo.
Previše ljudi prečesto svoje živote provodi u nezadovoljstvu samo zato što se boje izaći iz sigurnosti sebi nametnutog im životnog mjehurića u koji su se zatvorili. Ponekad, ipak, taj mjehurić treba jednostavno probušiti - i pustiti neke nove stvari, ljude, osjećaje i iskustva unutra. Za promjenu je potrebno malo - ali i za to malo je potrebno odlučnosti i odvažnosti da to konačno napravimo. Camille je uspjela. A ako se osjećate poput Camille, zašto ne biste i vi pokušali?
