Izdavač: Profil, 2018.
[eng. The woman in the window]
Jeste li gledali 'Prozor u dvorište'?
U jednom od možda i najboljih Hitchcockovih filmova (a po nekima i jednim od najboljih filmova svih vremena, s čim se slažem!), Jimmy Stewart glumi profesionalnog fotografa koji u automobilskoj nesreći završi sa slomljenom nogom. Privremeno osuđen na boravak u svom stanu bez izlaska van, Stewart vrijeme krati gledajući van kroz prozor i promatrajući svoje susjede u stanovima preko puta. Jedne noći čuje ženski vrisak, a sljedećeg dana primijeti da je žena jednog od susjeda nestala, što ga nagna da započne svojevrsnu istragu i sazna što se dogodilo.
Roman 'Žena na prozoru' hommage je ovom Hitchcockovom filmu. I to sjajan.
Zaplet je sličan: Anna Fox psihologinja je koju je težak oblik agorafobije i PTSP-a zarobio unutar zidova vlastite kuće. Nedostatak društva Anna nadomješta povremenim online partijama šaha, gledanjem crno-bijelih filmova i špijuniranjem susjeda kroz objektiv svog fotoaparata. Jedne večeri, Anna također začuje ženski vrisak, a nedugo potom svjedoči jednom događaju nakon kojeg će se upetljati u zavrzlamu zbog koje će početi sumnjati u sve i svakoga, te se čak početi pitati što je od onog što se događa pred njenim očima stvarno, a što samo plod njenog rastrojenog uma.
Ovaj sjajan hommage Hitchcocku i sam je neodoljivo 'hitchcockovski': napet, zanimljiv, nepredvidiv. Baš kao i gomile filmova koje Anna neprestano gleda, i njena bi vlastita priča mogla biti jedan od tih filmova: dok čitate, atmosfera, zvukovi i scene koje se odigravaju u romanu pred vašim očima postaju napeti filmski trileri iz 1950-ih ili 60-ih. A ako ste ljubitelj filmskih ostvarenja iz tog razdoblja, kao ja i Anna Fox, ovaj će vam se roman tim više svidjeti.
Anna je primjer nepouzdanog pripovjedača kakve smo već mogli upoznati u 'Djevojci u vlaku' Paule Hawkins, 'Nestaloj' Gillian Flynn ili 'Prije nego što zaspim' S. J. Watsona. Annina agorafobija i povremeni napadi paranoje, popraćeni njenim problemom s alkoholom, sve ono što kaže i čemu svjedoči čine upitnim. Dodajmo povrh toga i Annine vlastite tajne, mrvice kojih nam tek tu i tamo otkrije, i dobit ćemo priču u kojoj ćemo se čitavo vrijeme pitati što je stvarno, a što nije? Možemo li vjerovati Anni, kada niti ona sama nije sigurna može li vjerovati sama sebi? Te vječne nedoumice ono su što romanu daje dodatnu napetost i čini ga još uzbudljivijim za čitanje.
Ovaj roman pomalo je i klaustrofobičan. Autor sjajno opisuje kako je to kad postaneš zarobljenik vlastitih strahova, zatvorenik unutar vlastitog doma. Anna je, kao i svi, ponekad osamljena, ali, za razliku od većine ljudi, ona ne može jednostavno izaći u društvo i tu osamljenost umanjiti. Zato Anna svoje vrijeme provodi družeći se sa susjedima u vlastitom umu, sudjelujući u njihovim životima kroz objektiv svog fotoaparata, bez da oni uopće znaju da je ona tamo. Teško je sam sebi biti i jedini prijatelj i najveći neprijatelj, istovremeno.
Gradnji napetosti ovog romana doprinosi i sam način na koji je pisan: kratkim poglavljima, koja često završe cliffhangerom, povremenim flashbackovima u prošlost, u kojima vrludamo Anninim nepouzdanim sjećanjima i neprestano se pitamo je li ono čemu smo upravo svjedočili bilo stvarno ili samo halucinacija. Teško je prestati čitati, uglavnom stoga što je teško odabrati mjesto na kojem bismo mogli zastati. Nekako idete logikom aha, još jedno poglavlje, pa još jedno, pa još jedno, i već ste blizu kraja i jednostavno ne možete prestati čitati, ne sad! Pogotovo kada se ono što je istinito u ovoj priči vječito mijenja i u sve sumnjate.
Gillian Flynn nazvala je ovaj roman impresivnim i uzbudljivim štivom. A Stephen King ga je, pak, proglasio jednim od rijetkih koje se ne ispušta iz ruku. Kada ovakve dojmove čujete od kraljice psiholoških trilera i kralja i trilera i horora, onda znate da se radi o knjizi koja je doista izvanredna.
Ovim preporukama skromno pridružujem i svoju. Pročitajte! Svakako pročitajte!
U jednom od možda i najboljih Hitchcockovih filmova (a po nekima i jednim od najboljih filmova svih vremena, s čim se slažem!), Jimmy Stewart glumi profesionalnog fotografa koji u automobilskoj nesreći završi sa slomljenom nogom. Privremeno osuđen na boravak u svom stanu bez izlaska van, Stewart vrijeme krati gledajući van kroz prozor i promatrajući svoje susjede u stanovima preko puta. Jedne noći čuje ženski vrisak, a sljedećeg dana primijeti da je žena jednog od susjeda nestala, što ga nagna da započne svojevrsnu istragu i sazna što se dogodilo.
Roman 'Žena na prozoru' hommage je ovom Hitchcockovom filmu. I to sjajan.
Zaplet je sličan: Anna Fox psihologinja je koju je težak oblik agorafobije i PTSP-a zarobio unutar zidova vlastite kuće. Nedostatak društva Anna nadomješta povremenim online partijama šaha, gledanjem crno-bijelih filmova i špijuniranjem susjeda kroz objektiv svog fotoaparata. Jedne večeri, Anna također začuje ženski vrisak, a nedugo potom svjedoči jednom događaju nakon kojeg će se upetljati u zavrzlamu zbog koje će početi sumnjati u sve i svakoga, te se čak početi pitati što je od onog što se događa pred njenim očima stvarno, a što samo plod njenog rastrojenog uma.
Ovaj sjajan hommage Hitchcocku i sam je neodoljivo 'hitchcockovski': napet, zanimljiv, nepredvidiv. Baš kao i gomile filmova koje Anna neprestano gleda, i njena bi vlastita priča mogla biti jedan od tih filmova: dok čitate, atmosfera, zvukovi i scene koje se odigravaju u romanu pred vašim očima postaju napeti filmski trileri iz 1950-ih ili 60-ih. A ako ste ljubitelj filmskih ostvarenja iz tog razdoblja, kao ja i Anna Fox, ovaj će vam se roman tim više svidjeti.
Anna je primjer nepouzdanog pripovjedača kakve smo već mogli upoznati u 'Djevojci u vlaku' Paule Hawkins, 'Nestaloj' Gillian Flynn ili 'Prije nego što zaspim' S. J. Watsona. Annina agorafobija i povremeni napadi paranoje, popraćeni njenim problemom s alkoholom, sve ono što kaže i čemu svjedoči čine upitnim. Dodajmo povrh toga i Annine vlastite tajne, mrvice kojih nam tek tu i tamo otkrije, i dobit ćemo priču u kojoj ćemo se čitavo vrijeme pitati što je stvarno, a što nije? Možemo li vjerovati Anni, kada niti ona sama nije sigurna može li vjerovati sama sebi? Te vječne nedoumice ono su što romanu daje dodatnu napetost i čini ga još uzbudljivijim za čitanje.
Ovaj roman pomalo je i klaustrofobičan. Autor sjajno opisuje kako je to kad postaneš zarobljenik vlastitih strahova, zatvorenik unutar vlastitog doma. Anna je, kao i svi, ponekad osamljena, ali, za razliku od većine ljudi, ona ne može jednostavno izaći u društvo i tu osamljenost umanjiti. Zato Anna svoje vrijeme provodi družeći se sa susjedima u vlastitom umu, sudjelujući u njihovim životima kroz objektiv svog fotoaparata, bez da oni uopće znaju da je ona tamo. Teško je sam sebi biti i jedini prijatelj i najveći neprijatelj, istovremeno.
Gradnji napetosti ovog romana doprinosi i sam način na koji je pisan: kratkim poglavljima, koja često završe cliffhangerom, povremenim flashbackovima u prošlost, u kojima vrludamo Anninim nepouzdanim sjećanjima i neprestano se pitamo je li ono čemu smo upravo svjedočili bilo stvarno ili samo halucinacija. Teško je prestati čitati, uglavnom stoga što je teško odabrati mjesto na kojem bismo mogli zastati. Nekako idete logikom aha, još jedno poglavlje, pa još jedno, pa još jedno, i već ste blizu kraja i jednostavno ne možete prestati čitati, ne sad! Pogotovo kada se ono što je istinito u ovoj priči vječito mijenja i u sve sumnjate.
Gillian Flynn nazvala je ovaj roman impresivnim i uzbudljivim štivom. A Stephen King ga je, pak, proglasio jednim od rijetkih koje se ne ispušta iz ruku. Kada ovakve dojmove čujete od kraljice psiholoških trilera i kralja i trilera i horora, onda znate da se radi o knjizi koja je doista izvanredna.
Ovim preporukama skromno pridružujem i svoju. Pročitajte! Svakako pročitajte!
