[eng. Simon vs. The Homo Sapiens Agenda]
Može li zabavan teen
rom-com ispuniti sva očekivanja (a i više od toga) vezana uz to da je
zabavan teen rom-com, a istovremeno biti i must read knjiga o
toleranciji i prihvaćanju drugačijeg za apsolutno sve uzraste? Može!
Upoznajte Simona: Simon je sasvim običan tinejdžer, koji vrijeme krati odlascima u školu i druženjem sa svojim prijateljima Nickom, Leah i, odnedavna, Abby. Simon je, također, zaljubljen. Već neko vrijeme dopisuje se jednim dečkom i misli da su stvarno kliknuli. A evo u čemu je kvaka: taj dečko zove se Blue i ide u istu školu kao i Simon, ali... pa, stvar je u tome da ga Simon zapravo nikada nije upoznao (osim preko poruka koje izmjenjuju putem weba) i ne zna tko je on točno. Što se Simona tiče, Blue bi mogao biti bilo tko od vršnjaka koje svakodnevno susreće u školi, mogao bi čak biti netko koga poznaje u stvarnom životu. No, dok sanjari o tome tko bi Blue mogao biti, Simon se previše ne zamara tim pitanjem - barem ne sve dok mu jedan kolega iz škole, koji je slučajno vidio Simonove mailove Blueu, zaprijeti da će otkriti Simonovu vezu ako mu Simon ne pomogne da se približi Simonovoj prijateljici Abby.
Možda vam ovo sad zavuči kao tipična teen zavrzlama tko-se-kome-sviđa, uz uobičajene teen spletke koje uz to idu, ali ovaj je zaplet tek početak radnje ovog romana, koji unutar svojih korica skriva puuuuno više od onog što vam zaplet daje naslutiti.
Prisiljen izaći iz svoje comfort zone puno prije no što je to planirao, Simon će se morati suočiti s promjenama na koje nije spreman i kojima je, ako ćemo iskreno, izrazito nesklon. Tu je također i problemčić oko toga da Simon zapravo još nikome nije priznao da je gej, a sada će to možda morati napraviti puno prije no što je planirao. Da ne spominjemo da je u sve upleten i drugi dečko, koji također još nije izašao iz ormara. Kako s čitavom situacijom izaći na kraj na najbolji mogući način? Simon nije siguran, ali nešto će već morati smisliti - & hope for the best.
Ova preslatka ljubavna priča natjerat će vas da se zaljubite u njene likove mnogo prije no što oni sami shvate da su zaljubljeni jedan u drugog. Iskrena, zabavna i moderna, ova priča naprosto pršti svim duginim bojama i stvara u vama neponovljiv, ugodno pozitivan osjećaj, koji će uz vas ostati i dugo nakon što ju pročitate.
Likovi su ovdje - svi do jednog - vrlo realistični i lako se s njima povezati. Sva ona zbunjenost i nesigurnost koja prati odrastanje i sazrijevanje sadržana je u ovim likovima i njihovim međusobnim odnosima i utkana je u njihove korake koji vode prema neponovljivim prvim ljubavima i prvim hrabrim istupanjima iz zona udobnosti.
A ispod sve te zabave i romantike, tu je i važna priča o pronalaženju svojeg mjesta u svijetu i određivanja samog sebe i svog identiteta, kao i prihvaćanja istog. Jako mi se svidjelo to što Simon propitkuje ono što smo si mi sami, kao društvo, nametnuli kao nekakvu normu, pri čemu svakog tko se u tu normu ne uklapa automatski gledamo kao nekakvog čudaka. I onda tom 'čudaku' još namećemo obavezu da nam svoje 'čudaštvo' mora najaviti.
"Usput, što misliš, zar se ne bi svi morali autati? Zašto je strejt norma? Svatko bi se trebao opredijeliti za ovo ili za ono i svima bi trebalo postaviti to veliko, neugodno pitanje jesi li strejt, gej, bi ili što već. Samo kažem."
Doista, koja je svrha autanja? Zašto bi ljudi čija je seksualna orijentacija drugačija od heteroseksualne morali to svima objavljivati? Samim tim činom, odnosno zahtijevanjem istog, govorimo im da nisu normalni, da su drugačiji i da to što su drugačiji moraju obavezno pred svima proklamirati. Ako si bijeli heteroseksualac, okej si, ali ako nisi, obavezno izrecitiraj tko si, što si i s kim bi htio spavati. Glupo, nije li?
"Svakako je iritantno što je strejt norma (i bijela boja kože, kad smo već kod toga) i što samo ljudi koji ne pristaju u taj kalup moraju razmišljati o svojem identitetu."
"Bijela rasa ne bi smjela biti norma, baš kao što ni strejt ne bi smjelo biti norma. Norma ne bi uopće smjela postojati."
Izlazak iz nametnutih društvenih kalupa i normi ono je što ovaj roman promiče i ono je o čemu mislim da je važno da današnji klinci i tinejdžeri što više čitaju: kako bi, možda, jednog dana stvorili društvo u kojem neće biti važno koje si boje kože i voliš li više dečke ili cure. Što više pišemo i čitamo i slušamo o prihvaćanju drugačijeg, toleranciji i ljubaznosti, veće su nam šanse da kao društvo takvi i postanemo.
Ono što mi se također jako svidjelo je to što Simon otvoreno priča o promjenama i problemu prihvaćanja tih promjena od strane drugih. Ljudi imaju tu tendenciju da te prihvate kao određenu osobu i svaku promjenu koju na tebi vide gledaju s čuđenjem, kao da je zabranjeno (ili nečuveno!) mijenjati se.
"E, eto baš to. Svaki vražji put to radi. Oboje to rade. Strpaju me u kutiju i kad god gurnem poklopac da je otvorim, oni ga opet zalupe. Kao da se ništa u vezi sa mnom ne smije promijeniti."
Morali bismo naučiti prihvaćati činjenicu da se ljudi mijenjaju i da imaju na to pravo. Simon nam može pokazati kako, a nadam se da ćemo moći čitati o sve više i više likova poput njega. Jer, u promjenama je ljepota, baš kao i u prihvaćanju tih promjena. Teen godine su one godine u kojima se najviše mijenjamo, najviše učimo sami o sebi i pokušavamo pronaći naš vlastiti identitet. Ovakvi romani pokazuju nam ne samo da je to normalno i okej, nego nas uče i kako da budemo tolerantniji i obazriviji prema promjenama i razlikama koje vidimo kod drugih.
"...ljudi su zaista nalik kućama s prostranim sobama i malim prozorčićima. I možda je to zapravo dobro, kako nikad ne prestaju iznenađivati jedni druge."
Simon je predivan lik, a njegova je priča predivna priča. Zabavit ćete se kao nikad do sad, zaboljet će vas zubi od slatkoće, uživat ćete u sjajnom društvu i osjećat ćete se pozitivno čitavo vrijeme dok čitate. Ova knjiga će vas učiniti sretnima. Ozbiljno. Morate ju pročitati - jednostavno MORATE.
Upoznajte Simona: Simon je sasvim običan tinejdžer, koji vrijeme krati odlascima u školu i druženjem sa svojim prijateljima Nickom, Leah i, odnedavna, Abby. Simon je, također, zaljubljen. Već neko vrijeme dopisuje se jednim dečkom i misli da su stvarno kliknuli. A evo u čemu je kvaka: taj dečko zove se Blue i ide u istu školu kao i Simon, ali... pa, stvar je u tome da ga Simon zapravo nikada nije upoznao (osim preko poruka koje izmjenjuju putem weba) i ne zna tko je on točno. Što se Simona tiče, Blue bi mogao biti bilo tko od vršnjaka koje svakodnevno susreće u školi, mogao bi čak biti netko koga poznaje u stvarnom životu. No, dok sanjari o tome tko bi Blue mogao biti, Simon se previše ne zamara tim pitanjem - barem ne sve dok mu jedan kolega iz škole, koji je slučajno vidio Simonove mailove Blueu, zaprijeti da će otkriti Simonovu vezu ako mu Simon ne pomogne da se približi Simonovoj prijateljici Abby.
Možda vam ovo sad zavuči kao tipična teen zavrzlama tko-se-kome-sviđa, uz uobičajene teen spletke koje uz to idu, ali ovaj je zaplet tek početak radnje ovog romana, koji unutar svojih korica skriva puuuuno više od onog što vam zaplet daje naslutiti.
Prisiljen izaći iz svoje comfort zone puno prije no što je to planirao, Simon će se morati suočiti s promjenama na koje nije spreman i kojima je, ako ćemo iskreno, izrazito nesklon. Tu je također i problemčić oko toga da Simon zapravo još nikome nije priznao da je gej, a sada će to možda morati napraviti puno prije no što je planirao. Da ne spominjemo da je u sve upleten i drugi dečko, koji također još nije izašao iz ormara. Kako s čitavom situacijom izaći na kraj na najbolji mogući način? Simon nije siguran, ali nešto će već morati smisliti - & hope for the best.
Ova preslatka ljubavna priča natjerat će vas da se zaljubite u njene likove mnogo prije no što oni sami shvate da su zaljubljeni jedan u drugog. Iskrena, zabavna i moderna, ova priča naprosto pršti svim duginim bojama i stvara u vama neponovljiv, ugodno pozitivan osjećaj, koji će uz vas ostati i dugo nakon što ju pročitate.
Likovi su ovdje - svi do jednog - vrlo realistični i lako se s njima povezati. Sva ona zbunjenost i nesigurnost koja prati odrastanje i sazrijevanje sadržana je u ovim likovima i njihovim međusobnim odnosima i utkana je u njihove korake koji vode prema neponovljivim prvim ljubavima i prvim hrabrim istupanjima iz zona udobnosti.
A ispod sve te zabave i romantike, tu je i važna priča o pronalaženju svojeg mjesta u svijetu i određivanja samog sebe i svog identiteta, kao i prihvaćanja istog. Jako mi se svidjelo to što Simon propitkuje ono što smo si mi sami, kao društvo, nametnuli kao nekakvu normu, pri čemu svakog tko se u tu normu ne uklapa automatski gledamo kao nekakvog čudaka. I onda tom 'čudaku' još namećemo obavezu da nam svoje 'čudaštvo' mora najaviti.
"Usput, što misliš, zar se ne bi svi morali autati? Zašto je strejt norma? Svatko bi se trebao opredijeliti za ovo ili za ono i svima bi trebalo postaviti to veliko, neugodno pitanje jesi li strejt, gej, bi ili što već. Samo kažem."
Doista, koja je svrha autanja? Zašto bi ljudi čija je seksualna orijentacija drugačija od heteroseksualne morali to svima objavljivati? Samim tim činom, odnosno zahtijevanjem istog, govorimo im da nisu normalni, da su drugačiji i da to što su drugačiji moraju obavezno pred svima proklamirati. Ako si bijeli heteroseksualac, okej si, ali ako nisi, obavezno izrecitiraj tko si, što si i s kim bi htio spavati. Glupo, nije li?
"Svakako je iritantno što je strejt norma (i bijela boja kože, kad smo već kod toga) i što samo ljudi koji ne pristaju u taj kalup moraju razmišljati o svojem identitetu."
"Bijela rasa ne bi smjela biti norma, baš kao što ni strejt ne bi smjelo biti norma. Norma ne bi uopće smjela postojati."
Izlazak iz nametnutih društvenih kalupa i normi ono je što ovaj roman promiče i ono je o čemu mislim da je važno da današnji klinci i tinejdžeri što više čitaju: kako bi, možda, jednog dana stvorili društvo u kojem neće biti važno koje si boje kože i voliš li više dečke ili cure. Što više pišemo i čitamo i slušamo o prihvaćanju drugačijeg, toleranciji i ljubaznosti, veće su nam šanse da kao društvo takvi i postanemo.
Ono što mi se također jako svidjelo je to što Simon otvoreno priča o promjenama i problemu prihvaćanja tih promjena od strane drugih. Ljudi imaju tu tendenciju da te prihvate kao određenu osobu i svaku promjenu koju na tebi vide gledaju s čuđenjem, kao da je zabranjeno (ili nečuveno!) mijenjati se.
"E, eto baš to. Svaki vražji put to radi. Oboje to rade. Strpaju me u kutiju i kad god gurnem poklopac da je otvorim, oni ga opet zalupe. Kao da se ništa u vezi sa mnom ne smije promijeniti."
Morali bismo naučiti prihvaćati činjenicu da se ljudi mijenjaju i da imaju na to pravo. Simon nam može pokazati kako, a nadam se da ćemo moći čitati o sve više i više likova poput njega. Jer, u promjenama je ljepota, baš kao i u prihvaćanju tih promjena. Teen godine su one godine u kojima se najviše mijenjamo, najviše učimo sami o sebi i pokušavamo pronaći naš vlastiti identitet. Ovakvi romani pokazuju nam ne samo da je to normalno i okej, nego nas uče i kako da budemo tolerantniji i obazriviji prema promjenama i razlikama koje vidimo kod drugih.
"...ljudi su zaista nalik kućama s prostranim sobama i malim prozorčićima. I možda je to zapravo dobro, kako nikad ne prestaju iznenađivati jedni druge."
Simon je predivan lik, a njegova je priča predivna priča. Zabavit ćete se kao nikad do sad, zaboljet će vas zubi od slatkoće, uživat ćete u sjajnom društvu i osjećat ćete se pozitivno čitavo vrijeme dok čitate. Ova knjiga će vas učiniti sretnima. Ozbiljno. Morate ju pročitati - jednostavno MORATE.
