Izdavač: Lumen, 2017.
[eng. The chemist]
Stephenie Meyer jedna je od najpopularnijih (i najprodavanijih)
spisateljica današnjice, žena koja se svojedobno našla i na Timesovoj i
na Forbesovoj listi 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Paradoksalno,
Meyer je i jedna od spisateljica koje ljudi najviše vole - mrziti.
(Pogađate, zahvaljujući 'Sumrak sagi'.)
Imala sam tu sreću pročitati 'Sumrak sagu' prije nego što su knjige koje ju čine ekranizirane i prije nego što su filmovi postali toliko popularni i mislim da je to glavni razlog što me javno mišljenje, koje se, nakon loših filmova, počelo i prema knjigama postavljati kao da su jednako loše, nije uopće dotaklo. Pogledala sam sve filmove i teško mi je zapravo izdvojiti nešto što me u tim filmovima NIJE razočaralo. Predugački su, prerazvučeni, s previše praznog hoda i usmjereni su isključivo na publiku tinejdžerica kojima su glumci u filmu zgodni. Serijal knjiga je toliko puno više od onoga što je prikazano u filmovima, ali zbog loših filmova, javno mišljenje o knjigama se srozalo, pa sada odjednom posvuda vlada uvriježeno mišljenje kako je Meyer loša spisateljica i kako joj knjige nemaju nikakvu vrijednost. Osobno, volim 'Sumrak sagu'. Mislim da je sjajno napisana, da je originalna i maštovita i da je sjajan dodatak fantastičnom žanru iz kojeg je pronikla.
Kod svih pisaca koje obilježi jedan serijal, kod čitatelja uvijek postoji nestrpljenje u iščekivanju što će iduće taj pisac napisati. Stephenie Meyer za svoj je idući projekt odabrala znanstvenu fantastiku s primjesom romanse, žanr koji nije toliko daleko od onog prijašnjeg, i ponovno je uspjela napisati sjajnu priču. Rezultat je bio roman 'U sebi', čija je ekranizacija ponovno bila tek blijedi odsjaj samog romana. No, tim romanom, Meyer se već zacementirala na poziciji pisaca čije ću knjige uvijek rado čitati i za koje vjerujem da me neće prestati oduševljavati.
Njen najnoviji roman - 'Kemičarka' - Meyeričin je hommage romanima Roberta Ludluma i Erica van Lustbadera o Jasonu Bourneu, i njen izlet u potpuno novi žanr špijunskog trilera.
'Kemičarka' govori o Alex, ženi koja se nekada zvala dr. Juliana Fortis, ali to ime više ne koristi otkako je u bijegu pred organizacijom svojih bivših poslodavaca, koja ju svim silama pokušava ubiti. Nekoć cijenjena stručnjakinja za ispitivanja potencijalnih sumnjivaca i stručnjakinja za otrove, Alex sada preživljava isključivo na instinktima i svojim sposobnostima i znanju o smrtonosnim otrovima i kemijskim spojevima, koji su joj u nemalom broju prilika spasili život.
Sve dok jednog dana ne dobije priliku u koju nije sto posto uvjerena da nije ujedno i zamka, ali priliku koja se ne propušta. Zbog te prilike putevi joj se ukrste s Danielom, čovjekom koji će nehotice promijeniti njen način na koji funkcionira i način na koji gleda svijet. A jednom kad Alex shvati što se točno promijenilo - promijenit će se sve: ulozi će odjednom postati puno, puno viši, meta na njezinom čelu puno, puno veća, ali pojavit će se i neočekivana prilika da svoju situaciju riješi - jednom zauvijek - i možda, samo možda, ponovno bude slobodna?
I sama ljubiteljica špijunskih trilera o Jasonu Bourneu, Stephenie Meyer ovim mu je romanom pokušala odati počast, kao i uspješno zaploviti vodama novog žanra. No, čak i u novom žanru, ostala je vjerna onome što joj najbolje ide, a to je dodavanje romantičnih nota u samu priču. A upravo je to, po meni, ono što kod ovog romana nikako ne funkcionira.
Ovaj bi roman, sam po sebi, bio jedan sasvim solidan špijunski triler da nema dvije stvari: 1. otprilike 200 stranica previše i 2. posve besmislenu i bespotrebnu romansu koja se na tim stranicama proteže.
Zamislite, npr., Jasona Bournea, u vječitom bijegu, kako koristi sve svoje sposobnosti ne bi li umaknuo svojim progoniteljima i pritom ostao živ, a onda svako malo odbaci sav oprez na stranu i zastane da bi se ljubakao. Ili zamislite, npr., Ethana Hunta, u luđačkoj jurnjavi preko polovice zemlje, kako pokušava odmaknuti ubojicama koji su mu svake sekunde sve bliže, i to samo s jednom rukom na volanu, jer s drugom mora držati za ruku neku ženu koju je upoznao prije pet minuta, a u koju se luđački zatreskao? Ne drži baš vodu, ha? Ali Alex i Daniel u ovom romanu upravo to rade.
Kad smo već kod Daniela, mislim da ne postoji blesaviji i glupaviji lik od njega, zbog čega mi je bilo izuzetno teško povjerovati u romansu između njega i Alex. Alex je žena koja je konstantno na oprezu, koja ništa ne prepušta slučaju. Nesmiljena je, pametna i spremna je učiniti sve da preživi. I onda prvom prilikom padne na tipa koji je njena sušta suprotnost (i koji očito ima nekakav oblik Stockholmskog sindroma) i to na način da u sekundi samo odbaci svu logiku i sav oprez samo da bi mu se smješkala i držala ga za ruku?! Newsflash: u strahu smo za vlastiti život, nemamo vremena za igranje zaljubljenih tinejdžera, pjevanje karaoka i kuhanje romantičnih večerica. Pravo je čudo kako su ovo dvoje uspjeli preživjeti.
Kada bismo odbacili ovu potpuno besmislenu romansu na stranu, ono što bi ostalo bio bi doista dobar i akcijom nabijen triler, u kojem se političke igre moći i unajmljeni plaćenici vladinih agencija nadvladavaju s iskonskim tehnikama preživljavanja dvoje iskusnih bivših operativaca, odmetnutih od upravo tih agencija. Napetosti, prevrata i iznenađenja u tom dijelu priče nimalo ne manjka, kao ni scena ludih jurnjava, borbi, spašavanja života, niti okrutnih ispitivanja.
'Kemičarka' je dobro zamišljen i jednako dobro koncipiran triler, kojem je jedina slaba točka ta potreba za ubacivanjem romantike u inače sjajnu špijunsko-akcijsku priču.
Fantastiku i znanstvenu fantastiku Stephenie Meyer s lakoćom je pokorila, s ovim joj žanrom to ipak nije baš uspjelo. Close, but not heart.
Imala sam tu sreću pročitati 'Sumrak sagu' prije nego što su knjige koje ju čine ekranizirane i prije nego što su filmovi postali toliko popularni i mislim da je to glavni razlog što me javno mišljenje, koje se, nakon loših filmova, počelo i prema knjigama postavljati kao da su jednako loše, nije uopće dotaklo. Pogledala sam sve filmove i teško mi je zapravo izdvojiti nešto što me u tim filmovima NIJE razočaralo. Predugački su, prerazvučeni, s previše praznog hoda i usmjereni su isključivo na publiku tinejdžerica kojima su glumci u filmu zgodni. Serijal knjiga je toliko puno više od onoga što je prikazano u filmovima, ali zbog loših filmova, javno mišljenje o knjigama se srozalo, pa sada odjednom posvuda vlada uvriježeno mišljenje kako je Meyer loša spisateljica i kako joj knjige nemaju nikakvu vrijednost. Osobno, volim 'Sumrak sagu'. Mislim da je sjajno napisana, da je originalna i maštovita i da je sjajan dodatak fantastičnom žanru iz kojeg je pronikla.
Kod svih pisaca koje obilježi jedan serijal, kod čitatelja uvijek postoji nestrpljenje u iščekivanju što će iduće taj pisac napisati. Stephenie Meyer za svoj je idući projekt odabrala znanstvenu fantastiku s primjesom romanse, žanr koji nije toliko daleko od onog prijašnjeg, i ponovno je uspjela napisati sjajnu priču. Rezultat je bio roman 'U sebi', čija je ekranizacija ponovno bila tek blijedi odsjaj samog romana. No, tim romanom, Meyer se već zacementirala na poziciji pisaca čije ću knjige uvijek rado čitati i za koje vjerujem da me neće prestati oduševljavati.
Njen najnoviji roman - 'Kemičarka' - Meyeričin je hommage romanima Roberta Ludluma i Erica van Lustbadera o Jasonu Bourneu, i njen izlet u potpuno novi žanr špijunskog trilera.
'Kemičarka' govori o Alex, ženi koja se nekada zvala dr. Juliana Fortis, ali to ime više ne koristi otkako je u bijegu pred organizacijom svojih bivših poslodavaca, koja ju svim silama pokušava ubiti. Nekoć cijenjena stručnjakinja za ispitivanja potencijalnih sumnjivaca i stručnjakinja za otrove, Alex sada preživljava isključivo na instinktima i svojim sposobnostima i znanju o smrtonosnim otrovima i kemijskim spojevima, koji su joj u nemalom broju prilika spasili život.
Sve dok jednog dana ne dobije priliku u koju nije sto posto uvjerena da nije ujedno i zamka, ali priliku koja se ne propušta. Zbog te prilike putevi joj se ukrste s Danielom, čovjekom koji će nehotice promijeniti njen način na koji funkcionira i način na koji gleda svijet. A jednom kad Alex shvati što se točno promijenilo - promijenit će se sve: ulozi će odjednom postati puno, puno viši, meta na njezinom čelu puno, puno veća, ali pojavit će se i neočekivana prilika da svoju situaciju riješi - jednom zauvijek - i možda, samo možda, ponovno bude slobodna?
I sama ljubiteljica špijunskih trilera o Jasonu Bourneu, Stephenie Meyer ovim mu je romanom pokušala odati počast, kao i uspješno zaploviti vodama novog žanra. No, čak i u novom žanru, ostala je vjerna onome što joj najbolje ide, a to je dodavanje romantičnih nota u samu priču. A upravo je to, po meni, ono što kod ovog romana nikako ne funkcionira.
Ovaj bi roman, sam po sebi, bio jedan sasvim solidan špijunski triler da nema dvije stvari: 1. otprilike 200 stranica previše i 2. posve besmislenu i bespotrebnu romansu koja se na tim stranicama proteže.
Zamislite, npr., Jasona Bournea, u vječitom bijegu, kako koristi sve svoje sposobnosti ne bi li umaknuo svojim progoniteljima i pritom ostao živ, a onda svako malo odbaci sav oprez na stranu i zastane da bi se ljubakao. Ili zamislite, npr., Ethana Hunta, u luđačkoj jurnjavi preko polovice zemlje, kako pokušava odmaknuti ubojicama koji su mu svake sekunde sve bliže, i to samo s jednom rukom na volanu, jer s drugom mora držati za ruku neku ženu koju je upoznao prije pet minuta, a u koju se luđački zatreskao? Ne drži baš vodu, ha? Ali Alex i Daniel u ovom romanu upravo to rade.
Kad smo već kod Daniela, mislim da ne postoji blesaviji i glupaviji lik od njega, zbog čega mi je bilo izuzetno teško povjerovati u romansu između njega i Alex. Alex je žena koja je konstantno na oprezu, koja ništa ne prepušta slučaju. Nesmiljena je, pametna i spremna je učiniti sve da preživi. I onda prvom prilikom padne na tipa koji je njena sušta suprotnost (i koji očito ima nekakav oblik Stockholmskog sindroma) i to na način da u sekundi samo odbaci svu logiku i sav oprez samo da bi mu se smješkala i držala ga za ruku?! Newsflash: u strahu smo za vlastiti život, nemamo vremena za igranje zaljubljenih tinejdžera, pjevanje karaoka i kuhanje romantičnih večerica. Pravo je čudo kako su ovo dvoje uspjeli preživjeti.
Kada bismo odbacili ovu potpuno besmislenu romansu na stranu, ono što bi ostalo bio bi doista dobar i akcijom nabijen triler, u kojem se političke igre moći i unajmljeni plaćenici vladinih agencija nadvladavaju s iskonskim tehnikama preživljavanja dvoje iskusnih bivših operativaca, odmetnutih od upravo tih agencija. Napetosti, prevrata i iznenađenja u tom dijelu priče nimalo ne manjka, kao ni scena ludih jurnjava, borbi, spašavanja života, niti okrutnih ispitivanja.
'Kemičarka' je dobro zamišljen i jednako dobro koncipiran triler, kojem je jedina slaba točka ta potreba za ubacivanjem romantike u inače sjajnu špijunsko-akcijsku priču.
Fantastiku i znanstvenu fantastiku Stephenie Meyer s lakoćom je pokorila, s ovim joj žanrom to ipak nije baš uspjelo. Close, but not heart.
