Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. Turtles all the way down]
Pet je godina prošlo od 'Greške u našim zvijezdama',
meni apsolutno najboljeg romana Johna Greena (a i jednog od najdražih
mi uopće). Nakon pet godina stanke, Green se vratio s novim romanom, za
koji kažu kako je najbolji nakon 'Greške', ili čak da je najbolji - i točka. A također je i roman u koji je Green unio najviše sebe.
Roman prati priču o Azi Holmes, 16-godišnjakinji iz Indianapolisa, čija je naoko sasvim obična priča o odrastanju na američkom Zapadu isprepletena s misterijom nestanka lokalnog milijardera Russella Picketta za čiji je pronalazak, ili informacije o istome, raspisana nagrada od stotinu tisuća dolara. Iako nakon očeve smrti živi samo s majkom učiteljicom i novac bi im objema dobro došao, Azu nagrada ne zanima. Zato je ona za oko zapela njezinoj najboljoj prijateljici Daisy, strastvenoj obožavateljici Ratova zvijezda i autorici internetske fan-fikcije na tu temu.
Ono što Azu zanima puno više od novca jesu bakterije. Ona, naime, pati od napadaja panike i često se uvlači u spiralu opsesivnih, intruzivnih misli koje ju neumoljivom brzinom vuku prema dnu. Za Azu, svaki je dan borba, a njena joj je bolest ponekad i prevelik teret, no da bi uopće imala ikakvu šansu za iole normalan život, Aza će morati pokušati nadvladati svoju anksioznost i naučiti živjeti s njom - svaki dan pomalo.
Kad sam na početku rekla kako je ovo roman u koji je John Green unio najviše sebe, mislila sam na to da je od svih njegovih romana ovaj najviše autobiografski. Naime, i sam Green muči se sa sličnim problemima koje muče njegovu junakinju Azu, zbog čega u ovom romanu dobivamo veoma jasan i veoma realističan uvid u to kako je živjeti s neprestanim osjećajem anksioznosti, popraćenim nasumičnim tutnjanjem opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se ni uz najbolje napore ne želi smiriti. Ljudi te možda vide kao normalnu osobu, ali ti se, ni uz najbolju volju, ne osjećaš normalno. Ni blizu.
"Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš."
Radnja romana okvirno prati priču o misterioznom nestanku milijardera Picketta, čiji je sin nekoć bio Azin dobar prijatelj. Kažem okvirno, jer sama priča ovdje nije toliko bitna. Ona je samo pozadina stvarne priče o Azi i njenoj bolesti i svakodnevnoj borbi da tu bolest, bar malo, potisne. Azina priča vodi nas na putovanje kroz njenu psihu, na kojem dobijamo mogućnost upoznati njene demone i razumjeti način na koji napadi tih demona funkcioniraju i kako se i zašto tako teško od njih obraniti.
"Imam te neke misli koje doktorica Karen Singh naziva 'intruzivnim'. (...) Navodno ih svi imaju - pogledaš s mosta ili nečega takvog, i odjednom ti iz vedra neba padne na pamet da bi mogao jednostavno skočiti. A onda, ako si nalik na većinu ljudi, pomisliš, To je zbilja čudna misao, i nastaviš sa životom. No kod nekih ljudi ta invazivna vrsta preuzme kontrolu i istisne sve druge misli, sve dok ne ostane jedna jedina koju neprekidno vrtiš, razmišljaš o njoj, ili pokušavaš ne misliti."
Aza je u biti rob svojim intruzivnim mislima, zarobljenica vlastitog uma koji je tjera da ponavlja opsesivne i potencijalno opasne radnje, a da bi zadovoljila neki imaginarni cilj, odnosno izbjegla neku imaginarnu opasnost. Imaginarnu nama, ali ne i Azi. Za nju je ta opasnost stvarna i ne da joj mira sve dok ne učini baš svaki pokret koji joj njene kompulzivne misli nametnu. A kada žuđeni mir dođe, ne traje dugo. Jer intruzivne misli cijelo vrijeme vrebaju i tako im je malo potrebno da se ponovno uključe.
"I tako se spirala misli kreće, bez kraja i konca."
Mislim da je ono najrealističnije i najbolje kod Azine priče to kako Green do u detalje opisuje i oslikava nam proces koji nastaje u njenom umu jednom kad se javi neka intruzivna misao. Gotovo je bolno o tome čitati, kako je Aza nemoćna spram svojih misli koje je neprestano vuku prema ludilu. Najgore je od svega, pri tome, što je Aza itekako svjesna da je ono što čini ludo, i potencijalno opasno za nju, ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.
"Čudno je znati da si lud i ne moći si pomoći. Nije da vjeruješ da si normalan. Svjestan si da postoji problem, ali ne možeš dokučiti kako ga riješiti. Jer ne možeš biti siguran, znaš?"
Jesi li ti svoja bolest? Ponekad, da. No to nije ujedno i sve što te određuje. Grozno je znati da ne postoji magičan lijek koji će te konačno osloboditi iz zatvora koji ti je tvoja bolest nametnula, ali poanta je u tome da ne smiješ odustati. Svaki je dan borba, u kojoj ćeš ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti. Ali, kako god bilo, ne smiješ se prestati boriti.
"Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani. (...) Zato ideš dalje, i onda kad struja ide u tvom smjeru i onda kad ne ide."
Je li ovaj roman uistinu najbolji Greenov roman do sad? Pa, meni nije uspio skinuti 'Grešku' s prvog mjesta. Ali mislim da je, od svih njegovih romana, ovaj možda najbitniji. Jer se bavi temom koja je teška, i temom o kojoj današnje društvo baš i ne voli pričati. A trebali bi, jer bismo tako možda svi mogli malo bolje razumjeti kroz što prolaze i kako se osjećaju osobe koje pate od mentalnih oboljenja i psihičkih poremećaja, i možda bismo im mogli pomoći, saslušati ih, biti tu kad im je to potrebno.
Ova knjiga nema happy end, u smislu da Aza uspije prevladati svoju anksioznost i riješiti je se. U Greenovim romanima nikad nema takvih krajeva, naprosto zato jer ni sam život tako ne funkcionira. Ali to ne znači da Azina priča završava tužno. Azina priča naprosto ne završava - ona samo staje, s mogućnošću da dalje krene u bilo kojem smjeru, ovisno o danu - neki će biti loši, neki dobri. Ali će se nastaviti. Jednu po jednu kornjaču, i tako do (bes)kraja.
Roman prati priču o Azi Holmes, 16-godišnjakinji iz Indianapolisa, čija je naoko sasvim obična priča o odrastanju na američkom Zapadu isprepletena s misterijom nestanka lokalnog milijardera Russella Picketta za čiji je pronalazak, ili informacije o istome, raspisana nagrada od stotinu tisuća dolara. Iako nakon očeve smrti živi samo s majkom učiteljicom i novac bi im objema dobro došao, Azu nagrada ne zanima. Zato je ona za oko zapela njezinoj najboljoj prijateljici Daisy, strastvenoj obožavateljici Ratova zvijezda i autorici internetske fan-fikcije na tu temu.
Ono što Azu zanima puno više od novca jesu bakterije. Ona, naime, pati od napadaja panike i često se uvlači u spiralu opsesivnih, intruzivnih misli koje ju neumoljivom brzinom vuku prema dnu. Za Azu, svaki je dan borba, a njena joj je bolest ponekad i prevelik teret, no da bi uopće imala ikakvu šansu za iole normalan život, Aza će morati pokušati nadvladati svoju anksioznost i naučiti živjeti s njom - svaki dan pomalo.
Kad sam na početku rekla kako je ovo roman u koji je John Green unio najviše sebe, mislila sam na to da je od svih njegovih romana ovaj najviše autobiografski. Naime, i sam Green muči se sa sličnim problemima koje muče njegovu junakinju Azu, zbog čega u ovom romanu dobivamo veoma jasan i veoma realističan uvid u to kako je živjeti s neprestanim osjećajem anksioznosti, popraćenim nasumičnim tutnjanjem opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se ni uz najbolje napore ne želi smiriti. Ljudi te možda vide kao normalnu osobu, ali ti se, ni uz najbolju volju, ne osjećaš normalno. Ni blizu.
"Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš."
Radnja romana okvirno prati priču o misterioznom nestanku milijardera Picketta, čiji je sin nekoć bio Azin dobar prijatelj. Kažem okvirno, jer sama priča ovdje nije toliko bitna. Ona je samo pozadina stvarne priče o Azi i njenoj bolesti i svakodnevnoj borbi da tu bolest, bar malo, potisne. Azina priča vodi nas na putovanje kroz njenu psihu, na kojem dobijamo mogućnost upoznati njene demone i razumjeti način na koji napadi tih demona funkcioniraju i kako se i zašto tako teško od njih obraniti.
"Imam te neke misli koje doktorica Karen Singh naziva 'intruzivnim'. (...) Navodno ih svi imaju - pogledaš s mosta ili nečega takvog, i odjednom ti iz vedra neba padne na pamet da bi mogao jednostavno skočiti. A onda, ako si nalik na većinu ljudi, pomisliš, To je zbilja čudna misao, i nastaviš sa životom. No kod nekih ljudi ta invazivna vrsta preuzme kontrolu i istisne sve druge misli, sve dok ne ostane jedna jedina koju neprekidno vrtiš, razmišljaš o njoj, ili pokušavaš ne misliti."
Aza je u biti rob svojim intruzivnim mislima, zarobljenica vlastitog uma koji je tjera da ponavlja opsesivne i potencijalno opasne radnje, a da bi zadovoljila neki imaginarni cilj, odnosno izbjegla neku imaginarnu opasnost. Imaginarnu nama, ali ne i Azi. Za nju je ta opasnost stvarna i ne da joj mira sve dok ne učini baš svaki pokret koji joj njene kompulzivne misli nametnu. A kada žuđeni mir dođe, ne traje dugo. Jer intruzivne misli cijelo vrijeme vrebaju i tako im je malo potrebno da se ponovno uključe.
"I tako se spirala misli kreće, bez kraja i konca."
Mislim da je ono najrealističnije i najbolje kod Azine priče to kako Green do u detalje opisuje i oslikava nam proces koji nastaje u njenom umu jednom kad se javi neka intruzivna misao. Gotovo je bolno o tome čitati, kako je Aza nemoćna spram svojih misli koje je neprestano vuku prema ludilu. Najgore je od svega, pri tome, što je Aza itekako svjesna da je ono što čini ludo, i potencijalno opasno za nju, ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.
"Čudno je znati da si lud i ne moći si pomoći. Nije da vjeruješ da si normalan. Svjestan si da postoji problem, ali ne možeš dokučiti kako ga riješiti. Jer ne možeš biti siguran, znaš?"
Jesi li ti svoja bolest? Ponekad, da. No to nije ujedno i sve što te određuje. Grozno je znati da ne postoji magičan lijek koji će te konačno osloboditi iz zatvora koji ti je tvoja bolest nametnula, ali poanta je u tome da ne smiješ odustati. Svaki je dan borba, u kojoj ćeš ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti. Ali, kako god bilo, ne smiješ se prestati boriti.
"Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani. (...) Zato ideš dalje, i onda kad struja ide u tvom smjeru i onda kad ne ide."
Je li ovaj roman uistinu najbolji Greenov roman do sad? Pa, meni nije uspio skinuti 'Grešku' s prvog mjesta. Ali mislim da je, od svih njegovih romana, ovaj možda najbitniji. Jer se bavi temom koja je teška, i temom o kojoj današnje društvo baš i ne voli pričati. A trebali bi, jer bismo tako možda svi mogli malo bolje razumjeti kroz što prolaze i kako se osjećaju osobe koje pate od mentalnih oboljenja i psihičkih poremećaja, i možda bismo im mogli pomoći, saslušati ih, biti tu kad im je to potrebno.
Ova knjiga nema happy end, u smislu da Aza uspije prevladati svoju anksioznost i riješiti je se. U Greenovim romanima nikad nema takvih krajeva, naprosto zato jer ni sam život tako ne funkcionira. Ali to ne znači da Azina priča završava tužno. Azina priča naprosto ne završava - ona samo staje, s mogućnošću da dalje krene u bilo kojem smjeru, ovisno o danu - neki će biti loši, neki dobri. Ali će se nastaviti. Jednu po jednu kornjaču, i tako do (bes)kraja.
___________________________
Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2UcnbZi
