Izdavač: Egmont, 2019.
4. dio Sage o Vješcu
[polj. Czas pogardy]
Prijevod: Mladen Martić
Rat je stigao.
Vode koje je Nilfgaard uzburkao još u prošlom romanu, u ovom su se pretvorile u divlju bujicu. A u središtu te bujice, naravno, nalaze se Geralt i Ciri.
Ne počne to odmah, ne. Na početku imamo malo spletkarenja.
"Dolazi vrijeme prezira, kolego vješče, vrijeme velikog, neizmjernog prezira. Moraš se prilagoditi. To što ti predlažem je jednostavna alternativa. Netko će umrijeti da bi netko mogao poživjeti."
Hoće li doći do rata i kada bi se to moglo dogoditi tema je baš svakog razgovora, vodio se on među ljudima, vilenjacima ili čarobnjacima. A svaka od zainteresiranih strana naumila je pridobiti Vješca na svoju. Čine to prijedlozima, obećanjima, prijetnjama i nasiljem. No, Geralt svakome odgovara isto: on ne zauzima strane. No, koliko će dugo moći tako govoriti i ostati neutralan? Pogotovo kada je ono što svi žele, još više od vješčeve potpore, njegova štićenica Ciri.
Čarobnjaci, čarobnice i izaslanici raznih kraljeva planiraju se sastati kako bi vijećali o tome što im je činiti u vremenima u kojima je izgledno da je rat sve neizbježniji. Geralt, nevoljko pristavši prisustvovati svečanosti uoči Vijeća, i to Yennefer za ljubav, uskoro se nađe u kaosu izazvanom istovremenim izdajama i pobunama koje doslovno pršte sa svih strana. I samo tako, svijet je u ratu.
"'Rat.', rekao je napokon pjesnik. 'Rat, mržnja i prezir. Posvuda. U svim srcima.'"
Naslovni prezir u ovom je romanu gotovo kao neki dodatni lik, i to još lik u nekoj od glavnih uloga. Svatko svakoga promatra s prezirom, prezir je čimbenik koji pokreće svaku akciju, akter svakog događanja. Prezreni preziru one koji su ih prezreli, a ovi potonji preziru sve oko sebe. Doista, naslovna vremena u kojima se odvija radnja ovog romana nikako se drugačije niti ne bi mogla nazvati.
Iako vrvi akcijom i prepun je scena borbi, u kojima Geralt briljira, ovaj put suočen s ljudima, a ne čudovištima, rat kojeg baš svi spominju uvijek ostaje negdje na marginama. Ratom zahvaćene prostore vidimo tek nakon što su bitke u njima minule, ili su iste, pak, vješto izbjegnute prikladnim dogovorima između zaraćenih strana. S tim da su ti dogovori uvijek prikladniji za cara Emhyra, nego za kraljeve s kojima ih sklapa.
A dok Geralt vodi bitku za bitkom i liječi rane tim bitkama izazvane, Ciri je primorana voditi neke svoje bitke, u kojima pomoć može očekivati jedino od sebe same. I u prijašnjim je knjigama Ciri sa svakom napredovala i gradila svoj lik, no u ovoj je to možda najviše izraženo. U ovoj tek knjizi vidimo naznake moći koju Ciri skriva u sebi i svega što bi tek mogla postati.
Ovaj je roman pisan na način da većinu vremena imamo svojevrsnog naratora koji nas vraća u prethodna zbivanja, pričajući nam o njima dio po dio. Tako, primjerice, pratimo razgovor Geralta i Maslačka u sadašnjosti, slušajući ih kako jedan drugome pričaju o zbivanjima koja su se dogodila danima, ili tjednima, ili mjesecima prije. Zanimljiv oblik pripovijedanja, moram reći, iako se ponekad u tim zbivanjima lako i pogubiti.
Ponekad, naime, zbivanja o kojima je riječ uključuju zapanjujuću količinu likova, od kojih su tek neki bitni za njen tijek, ali su ipak svi ti likovi u nekom trenutku spomenuti. Od nabrajanja svih tih kneževa, kraljeva, izaslanika, i svih njihovih međusobnih veza znalo mi se zavrtjeti u glavi, tako da sam par puta morala zastati i zapitati se: "Čekaj, tko?" Ipak, ove su zbrke s likovima kratkotrajne i ne utječu na samu priču, tako da mi nisu previše smetale. Ili jednostavno volim ovaj serijal toliko da ću mu uvijek progledati kroz prste. :)
Puno se toga izdogađa u ovom romanu, akcija, izdaje, prevrati, pokušaji ubojstva, zasjede, noževi u leđa, sve se to reda velikom brzinom. Geralta i Ciri ovdje vidimo i u nekom novom svjetlu, njega kao ranjivog, nju kao opasnu. Radnja se sve više zahuktava, pitam se, što je sljedeće? Ne znam, ali 5. nastavak je već tu. Idem otkriti.
Vode koje je Nilfgaard uzburkao još u prošlom romanu, u ovom su se pretvorile u divlju bujicu. A u središtu te bujice, naravno, nalaze se Geralt i Ciri.
Ne počne to odmah, ne. Na početku imamo malo spletkarenja.
"Dolazi vrijeme prezira, kolego vješče, vrijeme velikog, neizmjernog prezira. Moraš se prilagoditi. To što ti predlažem je jednostavna alternativa. Netko će umrijeti da bi netko mogao poživjeti."
Hoće li doći do rata i kada bi se to moglo dogoditi tema je baš svakog razgovora, vodio se on među ljudima, vilenjacima ili čarobnjacima. A svaka od zainteresiranih strana naumila je pridobiti Vješca na svoju. Čine to prijedlozima, obećanjima, prijetnjama i nasiljem. No, Geralt svakome odgovara isto: on ne zauzima strane. No, koliko će dugo moći tako govoriti i ostati neutralan? Pogotovo kada je ono što svi žele, još više od vješčeve potpore, njegova štićenica Ciri.
Čarobnjaci, čarobnice i izaslanici raznih kraljeva planiraju se sastati kako bi vijećali o tome što im je činiti u vremenima u kojima je izgledno da je rat sve neizbježniji. Geralt, nevoljko pristavši prisustvovati svečanosti uoči Vijeća, i to Yennefer za ljubav, uskoro se nađe u kaosu izazvanom istovremenim izdajama i pobunama koje doslovno pršte sa svih strana. I samo tako, svijet je u ratu.
"'Rat.', rekao je napokon pjesnik. 'Rat, mržnja i prezir. Posvuda. U svim srcima.'"
Naslovni prezir u ovom je romanu gotovo kao neki dodatni lik, i to još lik u nekoj od glavnih uloga. Svatko svakoga promatra s prezirom, prezir je čimbenik koji pokreće svaku akciju, akter svakog događanja. Prezreni preziru one koji su ih prezreli, a ovi potonji preziru sve oko sebe. Doista, naslovna vremena u kojima se odvija radnja ovog romana nikako se drugačije niti ne bi mogla nazvati.
Iako vrvi akcijom i prepun je scena borbi, u kojima Geralt briljira, ovaj put suočen s ljudima, a ne čudovištima, rat kojeg baš svi spominju uvijek ostaje negdje na marginama. Ratom zahvaćene prostore vidimo tek nakon što su bitke u njima minule, ili su iste, pak, vješto izbjegnute prikladnim dogovorima između zaraćenih strana. S tim da su ti dogovori uvijek prikladniji za cara Emhyra, nego za kraljeve s kojima ih sklapa.
A dok Geralt vodi bitku za bitkom i liječi rane tim bitkama izazvane, Ciri je primorana voditi neke svoje bitke, u kojima pomoć može očekivati jedino od sebe same. I u prijašnjim je knjigama Ciri sa svakom napredovala i gradila svoj lik, no u ovoj je to možda najviše izraženo. U ovoj tek knjizi vidimo naznake moći koju Ciri skriva u sebi i svega što bi tek mogla postati.
Ovaj je roman pisan na način da većinu vremena imamo svojevrsnog naratora koji nas vraća u prethodna zbivanja, pričajući nam o njima dio po dio. Tako, primjerice, pratimo razgovor Geralta i Maslačka u sadašnjosti, slušajući ih kako jedan drugome pričaju o zbivanjima koja su se dogodila danima, ili tjednima, ili mjesecima prije. Zanimljiv oblik pripovijedanja, moram reći, iako se ponekad u tim zbivanjima lako i pogubiti.
Ponekad, naime, zbivanja o kojima je riječ uključuju zapanjujuću količinu likova, od kojih su tek neki bitni za njen tijek, ali su ipak svi ti likovi u nekom trenutku spomenuti. Od nabrajanja svih tih kneževa, kraljeva, izaslanika, i svih njihovih međusobnih veza znalo mi se zavrtjeti u glavi, tako da sam par puta morala zastati i zapitati se: "Čekaj, tko?" Ipak, ove su zbrke s likovima kratkotrajne i ne utječu na samu priču, tako da mi nisu previše smetale. Ili jednostavno volim ovaj serijal toliko da ću mu uvijek progledati kroz prste. :)
Puno se toga izdogađa u ovom romanu, akcija, izdaje, prevrati, pokušaji ubojstva, zasjede, noževi u leđa, sve se to reda velikom brzinom. Geralta i Ciri ovdje vidimo i u nekom novom svjetlu, njega kao ranjivog, nju kao opasnu. Radnja se sve više zahuktava, pitam se, što je sljedeće? Ne znam, ali 5. nastavak je već tu. Idem otkriti.
__________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/2ygiQO6
