Romani Jennifer Niven nešto su posebno. Tko je čitao, zna o čemu
govorim. Njezini likovi, njihove priče i način na koji su ispričane u
stanju su rastaviti vas na komade i onda vas ponovno sastaviti - ne
nužno u posve isti oblik kakav ste imali prije čitanja.
Takav je slučaj i s Claudine i njenom pričom.
Zadnje
je ljeto prije faksa i Claudine ima brojne planove, a ostatak života
joj se smiješi čekajući je da u njega zakorači. A onda joj se, samo
tako, obitelj raspadne. Umjesto putovanja s najboljom prijateljicom,
Claudine će ljeto provesti s majkom, na udaljenom otoku prepunom
obiteljske prošlosti, koji je toliko zabačen da niti wi-fi signal do
njega ne dopire. Sve što je znala i planirala raspada joj se pred očima i
Claudine se osjeća kao da joj je netko izmaknuo tlo pod nogama.
"Kako
je lako proživjeti cijeli dan, svaki dan, ne misleći o podu ili tlu
zato što pretpostavljaš da će uvijek biti tu. A onda odjednom više
nije."
Da bi stvar bila gora, roditelji ju zamole da o tome
što se dogodilo nikome ne govori. A ta prisilna šutnja nekako je gora od
svega.
"Događa se to kad vam oduzmu glas. Nemoj reći ni
riječi. Ne govori o tome. Ne pokazuj osjećaje. Budi mirna. Zadrži sve u
sebi. Tišina. Samo se smiješiš i smiješiš dok ti se ne osuše usta."
Zarobljena
na otoku, s osjećajem kao da više nikamo ne pripada, udaljena od svega
što joj je poznato i svih do kojih joj je stalo, Claudine očajnički
pokušava pronaći neki smisao i nešto za što bi se držala u kaosu u koji
joj se pretvorio život. Uz to, ima osjećaj kao da je cijeli svijet samo
nastavio dalje, zabavljajući se i isključujući ju, kao da nikome nikada
nije ni bila bitna.
"Nije li zabavno to kako ne vide da sam se srušila mrtva prije tjedan dana?"
No,
čak i na udaljenom otoku, Claudine će pronaći ono što traži, iako to
nije ono što je zamišljala niti se odvije onako kako je to zamišljala,
niti je bila svjesna da je uopće u potrazi. Kada se konačno prepusti i
dopusti sama sebi ponovno disati i sagledati situaciju kao da nije baš
posve crna, Claudine će vidjeti da joj je mrski otok u stanju pružiti i
mnoge dobre stvari - prilike za novi početak, nova prijateljstva, pa i
mogućnost da se zaljubi. I još toliko toga.
"I znam da je ovo
dio odrastanja. Dio o kojem vam ne govore. U kojem se možete iznenada
zateći u nekoj drugoj sobi koja nije nimalo nalik na onu na koju ste
navikli, a povratka nema - ma koliko ga željeli - jer od sada nadalje
postoji samo ovo, i sve što se može jest snaći se i pokušati naći neki
smisao i uvjeriti sebe da ti je ovo sada život."
Ovaj je
roman još jedna prekrasna priča o ljubavi, prijateljstvu i odrastanju,
kakve Jennifer Niven neprestano piše i s kakvima nam svima slama srca, a
onda ih ponovno popravlja. Dirljiva, bolno realistična, ovo je priča s
kojom se tako lako povezati, bilo da je osoba koja ju čita u istim
godinama i sličnim problemima kao Claudine, bilo da ih je već sve prošla
i sada se sve to nalazi tek u sjećanju.
Prve ljubavi, prva
slomljena srca, uzbudljiva ljeta, prijatelji za cijeli život,
povezivanje s obitelji, problematična ponašanja, tinejdžerske
nesmotrenosti i one uspomene koje traju zauvijek, čak i kad sve ostale
izblijede. To je to o čemu se radi u ovom romanu. To, i još toliko toga.
Uživala
sam u čitanju ove knjige baš do posljednjeg daha, čak i kada me
Claudine živcirala do točke pucanja. Sve osjećaje s kojima se Claudine
bori (bar) jednom sam i sama osjetila, zbog čega se bilo lako
poistovjetiti s njom čak i kada je bila posve nemoguća. A nemoguće je i
ne utopiti se u ovoj priči i ne pustiti ju da vas posve prekrije.
Može
li Jennifer Niven napisati nešto što te ne pogodi i ostavi bez teksta, u
onom najboljem mogućem smislu? Nadam se da ne. I nadam se da će biti
još puno ovakvih romana.
______________________________________
Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/do-posljednjeg-daha/
