"Jesam li ja psihopat?", zapitala se Patricia Highsmith u jednom od svojih dnevničkih zapisa iz 1943. godine. Uslijedio je njen odgovor: "Da, ali zašto ne?"
Koliko je odlika jednog psihopata ova vrhunska autorica doista imala,
ne znam, ali činjenica je da je likove psihopata i sociopata u svojim
romanima opisala vrhunski.
Patricia Highsmith majstorica je u
portretiranju sociopata s ubilačkim sklonostima. Od Charlesa Anthonya
Bruna do Toma Ripleya, likovi njenih romana svi su odreda visoko
inteligentni, spretni i lukavi, upareni s karakterno slabim partnerima,
koji se s njima ni u čemu ne mogu mjeriti. I da, skloni su uspješnom
uklanjanju ljudi koji im stanu na put.
Takav je i glavni lik
ovoga romana, Vic Van Allen. Obrazovam, inteligentan i načitan, te mirne
prirode, Vic je u braku s tvrdoglavom i površnom Melindom, koja živi za
druženja i zabavu. Svoje ljubavne avanture Melinda se više niti ne
trudi sakriti, a Vic je manje-više za njih nezainteresiran - osim kada
Melinda za ljubavnike odabere baš posve mu nesnosne osobe.
Pokušavši
nekako odvratiti Melindin najnoviji odabir od nauma da se s spetlja s
njegovom ženom, Vic u usputnom razgovoru spomene kako je sklon ubiti
čovjeka koji mu se ne sviđa, aludirajući na gospodina koji se bio motao u
njihovom društvu, a koji je nedavno nestao.
"Ali ja ne gubim vrijeme na udaranje ljudi po nosu. Ako nekoga ne podnosim, ja ga ubijem."
Nedugo
potom, Melindin najnoviji udvarač završi mrtav, a ova Vicova šala više
nikome nije smiješna. Uskoro krenu glasine i ogovaranja, a dok svi
pokušavaju shvatiti što je istina, a što puka izmišljotina, čini se da
je Melinda baš naumila okriviti Vica za ovu smrt. I ne misli odustati. A
kada se pojavi novi ljubavnik... Hoće li i taj nestati ili su sve
glasine koje kruže okolo o Vicu ipak samo glasine? Hm...
Kada se
susretneš s likovima Patricie Highsmith, nije ti baš tako lako gledati
stvari kao na crno-bijele. S njenim je likovima gotovo sve siva zona.
Vjerojatno je to tako zbog načina na koji ih autorica portretira i
likova s kojima ih spoji, u ovom slučaju Melinde, koja je apsolutno
nesnosna, baš kao i svi njeni ljubavnici. Teško je tada ne navijati za
očitog psihopata u priči, iako ti je jasno da je njegove postupke
nemoguće opravdati. Koliko god bio u moralno sivom području i koliko god
to što radio bilo loše, i dalje sam u timu Vic.
Vic je, kao
izrazito strpljiva i tolerantna osoba, čak pomalo nesklon postati ono
što će, neizbježno, ipak postati. Highsmith je sjajno opisala sve te
male stvari koje su ga dovele do točke u kojoj više nije mogao izdržati,
zarobljen u masi glupih i dosadnih ljudi koji ga nerviraju i od kojih
bi najradije što dalje pobjegao, uključujući svoju iritantnu suprugu.
S
druge strane, Vic je strastven u svojim hobijima, koji su raznoliki i
oko kojih se doista angažira, bilo da se radi o razmnožavanju puževa,
uzgoju biljaka ili životnom ciklusu stjenica. Također, Vic je vrlo
angažiran i oko njihove kćeri, Trixie, kojoj često pomaže u zadaćama i
koju naprosto obožava. S prijateljima s kojima dijeli interese Vic
obožava razgovarati, a često i pomaže susjedima oko raznovrsnih sitnica.
Nitko ga nikada ne bi ocijenio kao tipa koji bi mogao nekoga
hladnokrvno ubiti.
Vicov psihološki portet detaljno je i sjajno
razrađen, Patricia Highsmith to najbolje radi - daje nam uvid u psihu
genijalnih pojedinaca koji se savršeno uklapaju u društvo, a opet iz
njega toliko iskaču da je nevjerojatno kako to nitko ni najmanje ne
primjećuje (što je, uostalom, i odlika psihopata i sociopata).
Duboka voda
još je jedan sjajan roman jedne izvanredne autorice, s još jednim
pamtljivim likom psihopata, o kakvima smo kod nje navikli čitati. Ako je
Patricia i sama bila u ovom spektru ljudske psihe, pridružit ću se
njenom vlastitom razmišljanju s početka ovog teksta: zašto ne?
_______________________________________
Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/duboka-voda/
