Ajoj. 💔
Mislim da sam već pri prvom susretu s ovom knjigom
znala da će me rastužiti, na onaj bolan, ali opet topao i utješan način,
na koji to samo knjige znaju. Boova priča mi je odmah prirasla srcu i,
što sam dalje čitala, bila sam sve sigurnija u to kako će završiti, ali
nisam znala koliko ću za to vrijeme zavoljeti Boa. I Sixtena. ❤
Ne
znam je li to zato što su likovi starije životne dobi jednostavno
divni, uvijek malo svojeglavi, na prvu možda teški, ali i jako posebni,
ili zato što su njihove priče toliko životne same po sebi, ali priče u
kojima baš ti likovi vode glavnu riječ, od Backmanovog Ovea do ovog
ovdje Boa, jako mi se sviđaju.
Boova priča pokazuje nam, u svoj
svojoj ljudskosti i realnosti, kako je to biti 89-ogodišnjak kojeg
tijelo više ne sluša, koji je suprugu izgubio ne zato što je umrla, već
mu ju je ukrala demencija, a koji sada živi u strahu da će izgubiti i
voljenog psa, Sixtena, jer mu se sve teže za njega brinuti. Boov sin,
Hans, odlučan je u namjeri da Sixtenu nađe novi dom, ne bi li time
omogućio bolji život psu, ali i svom ocu, za kojega brine da će negdje
pasti i polomiti se izvodeći Sixtena u šetnju, što mu je, uza svu volju i
ljubav, sve teže i napornije činiti.
Ljut na Hansa, i uplašen
zbog Sixtena, Bo se prisjeća svog života, i onih dobrih i onih loših
dana, žali za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima, pita se je
li nalik vlastitome ocu, kojeg se bojao, s nostalgijom žali za
suprugom, od koje je zbog demencije ostao samo oblik, ali ne i ona sama,
svađa se s njegovateljima (uglavnom) oko tuširanja, te sjetno iščekuje
redovite telefonske pozive svog najboljeg prijatelja Turea i svoje unuke
Ellinor.
Ovaj nevjerojatno životan roman priča je o obiteljskim
odnosima, starenju, životu, pa i smrti, a ponajviše možda i o tome što
se još može učiniti da ispraviš sve što želiš ispraviti, kažeš sve što
želiš reći i uvjeriš se da svi koje voliš znaju da su voljeni, prije
nego odeš.
Nije ovo tužna priča, iako zna biti tužnih trenutaka.
Topla je, puna života i svojevrsnog humora, emotivna je i dirljiva,
lako se uvuče pod kožu i ondje ostane. Bez obzira koliko blizu bili
Boovoj dobi i/ili stanju, s ovim tvrdoglavim starcem lako se
poistovjetiti i suosjećati sa svim njegovim boljkama i žaljenjima, kao i
smijati se svim nepodopštinama koje je još u stanju izvesti, pogotovo
kada mu pokušaju oduzeti Sixtena.
Mislim da je ovo knjiga koja
nas podsjeća da ne držimo u sebi stvari koje bismo trebali i htjeli
nekome izreći, prije nego bude prekasno, da gruda žaljenja u grlu nije
vrijedna gutanja, već ju je oslobađajuće ispljunuti i riješiti je se,
baš kao Bo sluzi koja ga često smeta i guši. Mislim i da je poruka
knjige da je bitno da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, na koji god
način, i kada god, to pokazao.
Pročitala sam ju lako, osjećajući
se privrženom njenim likovima, čak i onima koji su mi se činili
zločestima zbog namjera sa Sixtenom. No nitko ovdje nije zločest. Ovdje
je skup ljudi koji brinu jedni za druge, čineći to najbolje što znaju i u
najboljem interesu, čak i kada onaj u čijem interesu to čine to baš i
ne razumije. Jako je lijepa priča, jako osjećajna, i jako ju je teško
zaboraviti. ❤
Svakako pročitajte.
____________________________________
Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/kad-zdralovi-polete-na-jug/
