%20(1)%20(1).jpg)
Veliki sam zaljubljenik u svemir i sve što je s njim povezano. Bilo da se radi o publicistici ili fikciji, popularnoj znanosti ili onoj fiktivnoj, sa zadovoljstvom ću progutati sve knjige na tu temu. Chris Hadfield me naprosto oduševio svojim Astronautovim vodičem za život na Zemlji, u kojem je detaljno opisao život na međunarodnoj svemirskoj postaji, učinivši ga fascinantnim, uzbudljivim i posebnim iskustvom, zbog kojeg je vjerojatno svatko tko je ikada kao mali htio postati astronaut to nakon čitanja poželio još više.
Samantha Harvey učinila je posve suprotno.
Njen roman, koji se također bavi životom na međunarodnoj svemirskoj postaji, nije samo smrtno dosadan (preko toga bih još nekako mogla prijeći), nego je tako stravično bezidejan i bezličan, da bi svatko tko je ikada htio kao mali postati astronaut od toga nakon čitanja vrlo brzo odustao, jer je Samantha posao astronauta opisala kao sumoran repetitivni posao tijekom kojeg brojiš sekunde do kraja radnog vremena i jedva čekaš odlazak kući.
Iako relativno kratak, roman je naporno čitati jer se sastoji od tek nekolicine dijaloga i životnih priča likova, popraćenih neprekidnom strujom beskrajnih i besmislenih nabrajanja. Devedeset posto ovog romana Samantha samo nabraja stvari, od kontinenata, rijeka, zemalja, gradova, do pjesama, boja, ovoga i onoga (i, dakako, orbita), bez kraja i konca i bez ikakvog smisla. Da, lirično je. Ali to je sve što jest.
Najbolje bih vam mogla ovaj roman opisati ovako: zamislite da stojite na međunarodnoj svemirskoj postaji, gledate van prema Zemlji, i jednostavno naglas nabrajate sve što vidite i što vam padne na pamet. Tako izgleda ovaj roman. Beskrajna imena zemljopisnih lokacija, popraćenih opsežnom količinom epiteta i usporedbi, prilikom kojih Samantha obožava spominjati sve moguće boje i teksture. Je li ideja za roman nastala tako što je držala globus u ruci i okretala ga oko svoje osi i nabrajala sve što joj je prošlo pred očima? Je li gledala slike Zemlje sa službene NASA-ine stranice i nabrajala sve boje koje na njima vidi? Ne znam, ali jedno je sigurno - Samantha jako voli nabrajati.
A to ovaj roman čini jednom jako dugačkom i jako dosadnom listom.
Ne znam koji su točno kriteriji za dodjelu Bookera, ali ako je broj upotrijebljenih stilskih figura jedan od njih, ovaj je definitivno zaslužen. Samantha briljira u korištenju usporedbi, personifikacija, polifonija, metafora i ostalih stilskih figura, ali sve je to skupa samo lijepa forma, bez sadržaja. Nasumične misli astronauta, praćene nabrajanjem svega što se vidi kroz prozor, tu i tamo par razmijenjenih rečenica, pa opet beskrajni opisi... Samanthini astronauti vrte se i vrte i čine se tako.. jadnima dok to čine, besciljnima i utučenima, da ih samo poželiš strpati u Sojuz i poslati kući.
Kako sam spomenula na početku, veliki sam zaljubljenik u svemir i jako će mi se teško neka knjiga te tematike uspjeti NE svidjeti, ali ova je to u takvoj mjeri nadmašila da ne znam što bih rekla, osim: bravo, Samantha! Nitko još do sada nije uspio život u svemiru prikazati kafkijanskim.
Lijepa naslovnica, lijepe metafore, a od svemira - tu je samo vakuum. Ponekad u tirkiznoj, ponekad u koraljnoj, ponekad u smeđoj koja postaje boja breskve koja postaje boja šljive...i tako unedogled.
______________________________________
Gdje kupiti: https://shop.skolskaknjiga.hr/orbita/
