subota, 16. siječnja 2016.

LUMINARI, Eleanor Catton

Izdavač: Oceanmore, 2015.
[eng. The Luminaries]


Druga je polovica 19. stoljeća, vrijeme zlatne groznice na Novom Zelandu. U sumrak jedne večeri, dvanaestorica muškaraca okupila se u hotelu Crown, kako bi raspravili o čudnovatoj povezanosti nekolicine nedavnih događaja, koji su, na neki način, svakoga od njih u određenoj mjeri dotakli. Njihovom druženju priključit će se i nezvani gost, koji će ostati saslušati njihovu priču, s kojom je i sam povezan, iako za to još ne zna. Događaji koji spajaju ovu trinaestoricu ljudi tiču se jednog izgubljenog sanduka, jednog mrtvog čovjeka, jednog pokušaja samoubojstva i velike količine nestalog (ali i pronađenog) zlata.

'Luminari' su roman koji od čitatelja zahtijeva početnu strpljivost: na samom početku odmah nailazimo na mnogo likova i mnogo zagonetnih događaja, čije obrise vidimo tek u naznakama, tako da je potrebno malo vremena da se pohvataju svi početni konci ove priče. U trenutku kad konačno shvatite tko je tko i što treba istražiti, već ćete biti potpuno uvučeni u priču, bez da ste to uopće primijetili.

Način na koji je ova knjiga pisana - elokventno, maštovito, izlažući svu puninu spisateljskog dara autorice - jedan je od onih koji vas mame na čitanje baš zbog tog načina pisanja, tjera vas da iznova i iznova uranjate u ljepotu i vještinu napisanih riječi, čak i na onim dijelovima knjige koji su možda malo spori, mrvicu razvučeni ili trunčicu nezanimljivi.

Knjiga je prožeta aluzijama na astrologiju i povezanost priče sa zvijezdama, a dok ju čitate, to se na neki neobjašnjiv način može i osjetiti. Način na koji su neki od likova povezani jedan s drugim ili s određenim događajima, kao i način na koji se nešto dogodi ili ne dogodi baš u nekom određenom trenutku, natjerat će vas da se zapitate o tzv. povezanosti svemira, onoj tvrdnji da se sve, baš sve, događa s razlogom. U nekim trenucima počet ćete i razmišljati što bi bilo da se neki dio radnje odvio samo mrvicu drugačije: da je neki lik stigao samo trenutak ranije ili samo trenutak kasnije, da neka pogreška nije bila načinjena baš u tom trenu u kojem jest, ili da su se baš u tom trenutku, baš te večeri, zvijezde posložile samo malo drugačije.

Možda je neobično to što se radnja ove knjige, unatoč njenoj opširnosti, odvija u tek nekoliko mjeseci, a većim dijelom knjige u tek nekoliko dana ili tjedana - očekivali biste da 778 stranica knjige pričaju o širokom vremenskom periodu. Iako ima digresiranja u prošlost, kako bismo shvatili kako je došlo do nekih događaja u knjizi, glavni fokus radnje je na vrlo uskom vremenskom periodu od tek par tjedana. Možda baš zato što vremenski period nije baš širok, imamo prilike, čitajući, uživati u maestralno opisanim detaljima, koji bi se u nekom drugom slučaju možda utopili u ostatku radnje i ostali neprimjećeni. A upravo su ti detalji i bit priče i njene povezanosti sa položajem planeta i zvijezda u svemiru: filigranski izvezeni, oni potvrđuju onu teoriju da i najmanji događaj negdje na svijetu može uzrokovati događaj širokih razmjera negdje drugdje.

Mnogo je likova, koje je na samom početku teško pratiti, ali to se postupno mijenja kako nam se perspektiva pogleda na čitavu priču pomiče uvis i širi. Osim povezanosti između 12, odnosno 13, nazovimo to tako, glavnih likova, svaki od njih na neki je način povezan i sa svim sporednim likovima, a svaka, baš i najmanja povezanost, imat će nekog utjecaja na tijek odvijanja događaja u ovoj knjizi. Svaki lik je različit, jedinstven, svakog malo po malo upoznajemo do srži i svaki skriva neke svoje tajne. Svaki je od likova također i pun mana, a većinu ih je teško zavoljeti, u smislu da nam se neki od njih baš svidi sam po sebi: tu su (namjerni ili nenamjerni, ili pak tek povremeni) prevaranti, ubojice, lažljivci, ovisnici o drogama, beskrupulozni oportunisti, itd. No, prema temeljnoj odrednici knjige - da je sve povezano i sve se događa s nekim razlogom - svaki od likova na koncu uvijek dobije (u većoj ili manjoj mjeri) ono što ga ide.

Ne mogu reći da ovdje postoji nešto što mi se baš nije svidjelo. Jedina stvar koju bih možda voljela da je autorica 'doradila' je sam kraj, koji mi je u nekim dijelovima ostao pomalo nedorečen (a ovdje ponajprije mislim na sudbinu Francisa Carvera i kako je točno do nje došlo, taj je dio pomalo maglovito ispričan). Gledajući knjigu u cjelini, ona je za mene bila zanimljivo i s osobitom vještinom ispričano djelo, čiju sam svaku od 778 stranica s užitkom pročitala. Ali ona zahtijeva i malo strpljenja, ne brza pri odmatanju događaja i otkrivanju njihovih uzroka i svakim se detaljem bavi s dužnim poštovanjem, što ju možda ne čini pravim izborom za nestrpljive čitatelje. I za samu njenu opširnost trebat će vam vremena, pa vam preporučam da je se pokušate uhvatiti u pravom trenutku, kako biste joj se mogli posvetiti onako kako ona i zaslužuje.

5. VAL, Rick Yancey

Izdavač: Profil, 2015.
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. The fifth wave]


U ovom distopijskom YA SF-u njegov se autor bavi onom, da tako kažem, najpoznatijom od mogućih apokaliptičnih prijetnji našem planetu - onom koja dolazi iz svemira - invazijom izvanzemaljaca.

Zašto 5. val? Jer se spomenuta invazija odvijala u etapama, tj. valovima. U prvom valu nakon dolaska, izvanzemaljski 'posjetitelji' isključili su svu električnu energiju (scenarij koji pomalo podsjeća na TV seriju 'Revolucija', ako ste gledali). U 2. valu izazvali su tsunami golemih razmjera koji je potopio sva obalna područja, a i šire. U 3. valu izazvali su epidemiju nezaustavljivog i brzoširećeg virusa koji je pobio većinu preživjelih nakon prva 2 vala. U 4. valu otkrili su da su se već ranije infiltrirali u ljudsku populaciju, kako bi ulovili i ubili preostale preživjele, jednog po jednog. A sada je na pomolu i 5. val, i svi se pitaju što će on zapravo biti.

Priča prati nekolicinu likova: Cassie, djevojku kojoj su odveli mlađeg brata i ubili ostatak obitelji, i koja je odlučila izvršiti dano obećanje bratu da će se vratiti po njega; zatim Bena, koji je također izgubio svu svoju obitelj, te se pridružio regrutima jedine preostale vojne baze, u kojoj ga obučavaju za jednog od vojnika koji bi trebali pružiti posljednji pokret otpora izvanzemaljcima. Tu su još i Evan, mladić koji pomogne Cassie kad se nađe u neprilici, te Cassien mlađi brat Sam, koji je tek dijete od 5 godina ubačeno u nemilosrdni svijet u kojem se jedva snalazi. 

Niti jedan od spomenutih likova nije nekakav fantastični heroj, niti ekstremno hrabra osoba u misiji spašavanja svijeta - oni su tek pojedinci koji pokušavaju preživjeti snalazeći se kako znaju i umiju. To je ujedno i jedna od stvari koja mi se posebno svidjela u ovom romanu: to što ovdje nema nikakvog 'čuda od djeteta' koje je predodređeno povesti revoluciju i spasiti svijet, već se radi o običnim ljudima koji se pokušavaju snaći u nečemu što im je nametnuto, i koji samo žele preživjeti, makar još jedan dan.

Još jedna stvar koja mi se ovdje posebno svidjela je to što nema dominantne romanse između glavnih likova, onakve kakvu možemo vidjeti u gotovo svim distopijskim serijalima za mlade. Iako ova priča nije u potpunosti lišena romantičnih dodataka, oni su potpuno sporedni, i ne čine glavnu motivaciju likova: Cassie je ovdje jer želi spasiti brata, a Ben prijatelja kojem je dao obećanje.
 
Autor je u ovu svoju verziju izvanzemaljske invazije ugradio mnogo različitih elemenata, koji sami po sebi nisu pretjerano originalni (nestanak struje, epidemija, tsunami, 'otimači tijela' - sve već viđeno), ali ono što jest originalno je način na koji je sve te elemente posložio u svoju priču. Dok čitate, podsjetit ćete se, sasvim sigurno, na druge knjige, filmove i/ili serije o izvanzemaljcima, u kojima ćete prepoznati iste ove elemente koji se nalaze i ovdje, ali to ne znači da vas ova priča neće posve zaokupiti i zarobiti, i da ju nećete smatrati originalnom na svoj način.

Jer priča je napeta i uzbudljiva, neprestano se nešto događa, radnja je puna preokreta (od kojih su neki pomalo predvidivi, ali nisu zbog toga ništa manje zanimljivi), tijek priče se seli iz sadašnjosti u prošlost i skače s lika na lika, čineći priču još dinamičnijom i napetijom.

Na početku knjige, naići ćete na citat Stephena Hawkinga, koji je, takoreći, poslužio kao inspiracija za ovu priču:

"Ako nas ikada posjete izvanzemaljci, ishod bi mogao nalikovati na prvo iskrcavanje Kristofora Kolumba u Americi, koje nije dobro završilo za američke Indijance."

Rick Yancey u ovoj je knjizi odlučio na svoj način prikazati kako bi moglo izgledati ovo zloguko Hawkingovo predviđanje. Nakon čitanja tog njegovog prikaza, ne možete ne pomisliti kako su, naspram Kolumbovog iskrcavanja, u ovom izvanzemaljskom 'iskrcavanju', 'Zemaljski Indijanci' prikazani u ovom romanu neusporedivo gore prošli.

srijeda, 6. siječnja 2016.

ŽELJEZNI ISPIT, Holly Black i Cassandra Clare

Izdavač: Egmont, 2014.
1. knjiga iz serijala Magisterium
[eng. The iron trial]


Jel to Cassie ima novu knjigu? I nije o sjenolovcima?
I ja sam se začudio, Ana, ali glavni lik se zove Call, a njena heroina je Clary. Imena im započinju istim slovom - ne, to ne može biti slučajnost, Call je sigurno sjenolovac.

Ali ipak nije. On je čarobnjak. Odrastao bez majke, sam s ocem koji je mrzio sve u vezi s magijom, pa je Call isto zamrzio magični svijet. I učinit će sve u svojoj moći da ne upadne u Magičnu školu zvanu Magisterium. Ali on ipak upadne. U šoku ste, jelda? Ni ja to nisam očekivao.

U Magisteriumu Call upozna Tamaru i Aarona i njih troje krenu u pustolovinu života, otkrivajući tajne špilja Magisteriuma, kao i tajne o sebi.

Ovo djelo je obilježilo moju 2015.godinu i to je bila zadnja knjiga za moj Goodreads challenge. Ne, ne morate pljeskati, stvarno, možda samo koju minutu, dok ću vam ja mahati kao da sam Kraljica Engleske koja je osvojila Oscar.

Ova knjiga nije razočarala. #thankGod #noregrets

Već dugo nisam čitao knjigu o magiji. Osim naravno Harry Potter serijal.
I ne, Ana, ovo nije Harry Potter, ovo je potpuno drugačija priča o dječaku koji dolazi u svijet magije i cijeli svijet mu se okrene naglavačke. Vidiš, ništa slično.

Ali ovo je ipak i nešto novo. Školovanje traje pet godina i postoji pet razreda (Željezna godina, Bakrena, Brončana, Srebrena i Zlatna), te se u njima uči kako crpiti magiju iz pet elemenata.

Da dobro ste čuli. Pet elemenata, a peti je kaos! S tim da kaos može kontrolirati samo Makar. I ne, Ana, Call nije Makar. Ali ono što Call jest me oduševilo.

Sada ću malo o stilu pisanja. Pitanje broj jedan: Kako funkcionira Dual authorship? Ja nemam blage veze, nula. Ovdje nema zamaranja sa detaljima, kako inače Cassie zna pretjerati (npr. opisivati pločice na trećem katu, a radnja je vani). Valjda je tu Holly imala svoje prste.

Priča je stvarno straight foward i jedva čekam kako će se zahuktati.

[Josip Labaš]

subota, 2. siječnja 2016.

ČITATELJICA U POTRAZI ZA SRETNIM ZAVRŠETKOM, Katarina Bivald

Izdavač:, Profil, 2015.
[šved. Läsarna i Broken Wheel rekommenderar]


Volim knjige kojima su tema također - knjige, odnosno ljubav prema knjigama. A ovo je jedna upravo takva knjiga.

Radi se o dvije prijateljice, Sari i Amy, koje se nikada nisu uživo upoznale i koje žive na različitim kontinentima - Sara u Europi, u Švedskoj, a Amy u Sj. Americi, u Ohiu, SAD - ali se ipak druže i njeguju svoje prijateljstvo putem pisama, u kojima uglavnom razgovaraju o stvari koja ih je i spojila, a to je ljubav prema knjigama i čitanju. Putem pisama one također jedna drugu bolje upoznaju, dijeleći priče o sebi samima, ali i svojim prijateljima i okolini u kojoj žive. Tako se naposlijetku i dogovore da dođu jedna drugoj u posjet, tj. da Sara posjeti Amy i odsjedne kod nje na par mjeseci.

Čim stigne u maleni američki gradić Broken Wheel, zbog svega što joj je Amy o njemu i njegovim stanovnicima ispričala u svojim pismima, Sara odmah ima osjećaj kao da već poznaje i gradić i ljude u njemu, iako ih sad tek prvi put vidi. A igrom okolnosti, Sara će se u taj gradić i potpuno zaljubiti, toliko da će poželjeti ondje i ostati, ako zbog ničeg drugog, onda zato da njegove stanovnike - uz Amynu pomoć - privoli da zavole knjige i čitanje. No, da bi došla do tog cilja, trebat će se malo više potruditi...

Iako ju je napisala švedska autorica, ova je knjiga zapravo priča o jednom tipičnom malom američkom gradiću: zatvorenoj sredini koja njeguje svoje neobičnosti, uvrnutosti i posebnosti. Broken Wheel je mjesto koje vrvi živopisnim likovima, koji čine zajednicu potpuno različitih, a opet nevjerojatno povezanih ljudi, među koje će se i Sara, iako joj se na početku to neće činiti mogućim, naposlijetku uklopiti.

Knjiga je pisana na način da se poglavlja, koja se događaju u sadašnjosti, izmjenjuju sa Amynim pismima Sari, napisanima prije Sarinog dolaska u Broken Wheel, zbog čega posebnosti Broken Wheela otkrivamo postupno, onako kako ih je otkrivala i Sara, te taj gradić na isti način i upoznajemo.

Sara je centralni lik romana, ona je strastvena čitateljica uvijek s nosom u nekoj knjizi, zaljubljena u knjige i u potpunosti posvećena knjigama i čitanju. Sara je u biti lik u kojem se bilo koji strastveni knjigoljubac lako može prepoznati i s njom poistovjetiti. Sara je također povučena i samozatajna, zbog čega se ne doima kao lik koji je u stanju ostvariti ambiciozni cilj koji si je zacrtala, ali joj to ipak nekako polazi za rukom. Ono što me ponekad smetalo u vezi njenog lika ista je stvar koja mi se kod njega na drugim mjestima najviše svidjela: njena ljubav prema knjigama, znanje o knjigama i traženje svih odgovora unutar njihovih korica. Naime, iako će Sara kroz ovu knjigu, kako će se radnja odvijati, spomenuti nemali broj autora i naslova najrazličitijih knjiga, ona će također o njima iznijeti i neke svoje stavove, pri čemu se neki od njih često doimaju kao pametovanje i djeluju nekako nadmeno. Taj se dojam pojačava u Sarinim interakcijama sa stanovnicima Broken Wheela, prema kojima se Sara, budući da oni otvoreno priznaju da nisu baš ljubitelji čitanja, često odnosi pokroviteljski i snishodljivo. Također, Sara kao da je doslovno utjelovljenje izraza "čitateljica neprestano s nosom u knjizi", u tolikoj mjeri da djeluje poput karikature.

Priča je simpatična i zabavna, unatoč tome što je i prilično nerealna i većim dijelom predvidiva. No, svi ti osebujni likovi koji se u njoj izmjenjuju čine ju privlačnom za čitanje i pretvaraju ju u knjigu koja se čita s užitkom. Iako je Sara centralni lik, i kao takav nije pretjerano zanimljiva, ostali likovi s vremena na vrijeme preuzimaju njenu priču i time ju čine dinamičnijom i zanimljivijom.

Sam gradić Broken Wheel i sam djeluje poput jednog od likova ovog romana, a opisan je vješto i realistično: mala i zatvorena sredina koja ne voli baš pretjerano strance, nepovjerljiva je prema promjenama i u stalnom je natjecanju s drugim obližnjim gradićem oko toga koji je bolji, koji ima više dućana, više stanovnika, više zanimljivosti, itd. Svatko tko je ikada neko vrijeme proživio u nekoj takvoj sredini prisjetit će se tog doživljaja čitajući o Broken Wheelu (a nadam se da će to prisjećanje biti više ugodno no neugodno iskustvo ;)).

Sve mane na stranu, ova knjiga u sebi ima dosta toga lijepoga. Tu su, prije svega, knjige. Zatim, nekoliko lijepih i inspirativnih citata o knjigama i čitanju, promicanja ljubavi prema čitanju, simpatičnih likova i zabavnih događaja, a tu je i ugodna atmosfera male, ali prijateljski nastrojene sredine, koja se osjeća čitavim tijekom radnje romana. Zbog svega mi se toga ovaj roman svidio, svim njegovim manama usprkos. Hoće li se svidjeti i vama, pročitajte i prosudite sami.

U VOĆNJAKU, Amanda Coplin

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
[eng. The orchardist]


Malo je reći da ova knjiga nije bila ono što sam očekivala, ali u pozitivnom smislu. Iznenadila me svojim sadržajem, ali i stilom pisanja. Sve one pohvale na račun načina na koji piše Amanda Coplin, koje možete naći na koricama knjige, zaista tamo stoje s razlogom, jer knjiga je predivno napisana.

Radi se o Williamu Talmadgeu, dobroćudnom starijem čovjeku koji živi i radi sam u svom voćnjaku, tek povremeno uživajući u društvu prijateljice Caroline Middey i periodičnim posjetima konjara, koji mu, kao naknadu za boravak u voćnjaku, pomažu u brizi za voćke. Talmadgeov samotnjački život stubokom se promijeni kada se u voćnjaku jednog dana pojave dvije trudne djevojke, Della i Jane. Isprva nepovjerljive prema Talmadgeu, drže se na odstojanju (iako uvijek negdje u blizini), a Talmadge im, iz nekog razloga koji ni njemu samome nije posve jasan, pomaže dajući im hranu, zaštitu i smještaj. S pojavom djevojaka, Talmadgeu također odmah postane jasno da će se, prije ili kasnije, pojaviti i neke nevolje, a one se kasnije doista i pojave u liku nekolicine naoružanih muškaraca koji su u potjeri za djevojkama. Igrom slučaja, ili pak sudbine, životi djevojaka i Talmadgea nepovratno će se ispreplesti i izmijeniti, a neka nevidljiva spona, koja ih je sve povezala, nastavit će ih povezivati unatoč ovoj spomenutoj, ali i svim ostalim nevoljama koje nakon nje pristignu u voćnjak.

Ova priča, koju je maestralno ispričala Amanda Coplin, jedna je od onih na koje ne nailazimo baš često. Ovo je traumatična, tragična priča o boli, zlostavljanju i gubitku, ali je ujedno i emocionalna priča o ljubavi, pripadanju, žrtvovanju, suosjećanju i odanosti. Ovo je priča o sudaru nekoliko života, njihovom međusobnom zbližavanju i udaljavanju, pisana bez uljepšavanja i dodavanja ikakvih začina da bi se učinila zanimljivijom i/ili sretnijom.

Coplin se detaljno bavi svakim od svojih likova, ulazi duboko u njihove karakterizacije i ocrtava ih realistično, prikazujući ih u svoj njihovoj punini, sa svim dobrim i lošim osobinama, ne skrivajući manjkavosti. Njeni likovi u ovom romanu prolaze kroz različite, više ili manje teške, životne situacije, koje ih mijenjaju na različite načine. Zbog toga se, tijekom čitanja, mijenja čitateljev dojam o pojedinom liku: meni se to pogotovo događalo s Dellom, za koju sam u početku gajila izrazite simpatije, da bi se one kasnije počele smanjivati, pa opet rasti ili se mijenjati u suosjećanje ili čak antipatiju.

Sama priča nije bez mane, ima u njoj dijelova koji se često čine neuvjerljivima ili razvučenih dijelova na kojima je teško cijelo vrijeme zadržati pažnju. Također, radnja se odvija jako sporo i neki se događaji u određenom trenutku kad se dogode čine nelogičnima. No, ima nešto u ovom djelu u cjelini, što nekako nadoknađuje sve te nesavršenosti i čini ih manje bitnima u odnosu na čitavu priču i dojam koji ona ostavlja na čitatelja. Ne znam jesu li to likovi ili tema priče ili način pisanja ili pak sve to zajedno, ali neki tajni sastojak ove knjige čini ju tako nevjerojatno životnom i lijepom, čak i na onim dijelovima koji su tužni i nesretni.

Rekla sam na početku teksta da me ova priča iznenadila i nije bila ono što sam očekivala. Rekla sam to jer je ono što sam očekivala - sudeći prema kratkom sadržaju, neobičnoj temi i šarenoj naslovnici - bila nekakva topla, zabavna, duhovita priča, jedna od onih koje vam razvedre dan. Ne mogu reći da ova priča nije razvedrila moj dan, ali to svakako nije učinila u onom uobičajenom smislu. Bilo je, kao što sam već spomenula, dijelova koji su me znali zamoriti i postupaka likova koji su me znali iživcirati, ali Amanda Coplin me toliko očarala svojim stilom pisanja da me uspjela natjerati da zaboravim na sve nedostatke i usredotočim se na ono dobro. A onog dobrog ovdje itekako ima. Pročitajte i provjerite slažete li se sa mnom.

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

CRVENI USTANAK, Pierce Brown

Izdavač: Profil, 2015.
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Red rising]


Darrow je Crveni.

Radi na bušotinama ispod kore Marsa: buše mu slojeve u potrazi za nečime što će omogućiti svim ljudima da se dosele na Mars. Njemu govore kako su Crveni prva generacija, koja će, kad uspije u svojoj misiji, biti i najcijenjenija.

Oženjen je iako ima samo 16 godina, za djevojku po imenu Eo. Nevjerojatno ju voli. Ali spletom okolnosti Eo biva pogubljena. Darrow, vođen ljubavlju, skine njeno tijelo i zakopa ga, tim postupkom i samog sebe osudivši na smrt, te on završi na vješanju. Ali Darrow ne umre. Darrow je spašen. Odveden iz Lykosa od svoje obitelji da se pridruži Aresovim sinovima i da sa njima podigne revoluciju.

Jer sve što su mu govorili bila je laž. Mars je već odavno naseljen. Na njemu se sjaji moćan grad, njime vladaju Zlatni. Nevjerojatno lijepi ljudi, savršeni u svakom pogledu.

A sada će Darrow postati Zlatan. Ares za njega ima plan. Postat će osoba koja će uništiti Zlatne iznutra. Za to mora upisati njihovu školu. Isklesali su ga u Zlatnog. Nije više Crveni. A škola nije samo knjige i testovi. Toga nema. Škola je bojište. Lov na stijegove. I samo jedan može pobijediti.

Zvuči li vam ovo slično nekom drugom distopijskom serijalu? Na prvi pogled možda ne, ali meni je ovo veoma slično Igrama gladi: škola koja je ustvari igra, tj. bojište na kojem samo jedan može pobijediti. Doduše, tu nema ubijanja, ali srž je otprilike ista.

Darrow je bijesan. Izgubio je djevojku koju je volio, te je postao ono što mrzi. Kako ne bi bio bijesan? Ali još nešto mu se dogodi: pronađe prijatelje u tim krvokletim Zlatnima, zbog čega se počne mrziti - zar je to Eo htjela da on postane? U njemu se odvija bitka emocija, svaka emocija uvijek ima neke veze sa Eo. Još uvijek ju voli. Iako je samo dijete, iako je samo Crveni, koji je postao samo pijun u nekom većem planu.

Uz sve to, Darrow postaje pravi vođa. Ali ne vođa koji se svima sviđa. Svaki Zlatni želi postati primus, i svatki Zlatni će ti zabosti nož u leđa. I to se i njemu dogodi. Ali kad mu se to dogodi, to ga ujedno i promijeni - nabolje. A promijeni i cijelu igru.

Ideja ovog romana mi se jako svidjela. Roman zna biti brutalan (iako ne previše) i začinjen je pokojom prostom rječju (zapravo ih ima podosta). Uz sve likove, ja sam zavolio Mustang. Ali ne smijem previše o njoj, kako vam ne bih pokvario užitak čitanja.

Roman je pun novih, originalnih, naziva, pun novih informacija koje vam na početku nisu baš ni objašnjene, ali što dublje ulazite u priču, to vam sve sve više ima smisla. Zavoljet ćete Darrowa, Mustang i sve ostale odlične likove. Čak su mi ti svi ostali likovi bili i mrvicu draži od glavnog junaka, Darrowa.

Roman je za mene, unatoč tome što malo podsjeća na Igre gladi, bio također i potpuno iznenađenje i jedva čekam nastavak.

[Josip Labaš]

srijeda, 16. prosinca 2015.

ENDEROVA IGRA, Orson Scott Card

Izdavač: Izvori, 2007.
1. knjiga serijala o Enderu Wigginu
[eng. Ender's game]


Za ovu sam knjigu doznala tek nakon što sam, prije nekog vremena, pogledala istoimeni film, na kraju kojeg je u odjavnoj špici bio naveden autor i knjiga prema kojoj je film snimljen. Inače ne volim prvo vidjeti filmsku verziju, ali što je, tu je - nisam mogla poništiti gledanje, a uostalom film nije bio nimalo loš, i zaintrigirao me da doznam je li vjerno prenio knjigu i što se još možda u knjizi skriva.

Radi se o iznimnom djelu znanstvene fantastike, jednom od najčitanijih SF romana ikad, koji je prvi put objavljen 1985. Ova je knjiga tek prvi dio sage od 6 romana o njenom naslovnom liku, Enderu Wigginu, ali napisana je tako da je se može doživjeti i kao zaokruženu cjelinu, ali s dovoljno otvorenim krajem za one koji žude za nastavcima.

Ender Wiggin jedno je od nadarene, genijalne djece, koja žive pod budnim nadzorom Međunarodne Flote, koja je neprekidno u potrazi za 'čudom od djeteta' koje će spasiti svijet od invazije neprijateljskih izvanzemaljaca. Ti izvanzemaljci - kukci - već su bili izvršili dvije invazije na Zemlju, ali su, srećom, bili potučeni prije no što su uspjeli u svojim naumima.

Kad Ender dosegne dob od 6 godina, Međunarodna ga Flota unovači i pošalje na svemirsku postaju koja služi kao škola za obuku za buduće vojne časnike i taktičke genijalce. Ender će u Borbenoj školi primiti - ponešto ubrzanu - sveobuhvatnu vojnu obuku, istodobno se mučeći s problemima odrastanja u osamljenosti i izolaciji. Dok Ender traži razloge zašto se učitelji prema njemu ponašaju tako okrutno, pravi razlog za to ti učitelji od njega skrivaju, a taj razlog je - da im vrijeme ističe. Ender možda nije bio prvi mali genijalac kojeg su pokušali obučiti da jednom preuzme zapovjedništvo nad čitavom flotom međuzvjezdanih brodova za obranu od kukaca, ali čini se da će, bio on to 'čudo od djeteta', koje su cijelo vrijeme tražili, ili ne, on ujedno biti i posljednji.

Ova je knjiga majstorski napisano, originalno i vrlo zanimljivo djelo, za vrijeme čitanja kojeg, čak i dok u početku ne znamo koliko je vremena preostalo do nove prijetnje kukaca, se svejedno neprestano čini kao da negdje, u pozadini, sat neumorno otkucava.

U fokusu priče je, dakako, Ender, dječak prisiljen strahovito brzo odrasti u nemilosrdnom svijetu iscprljujućih vojnih vježbi i simulacija, u kojem je dovoljno teško steći prijatelje čak i kad ti je to dopušteno. Od trenutka svog dolaska, Ender biva smješten u izolaciju, i to onu najgore vrste - ne fizičku, ni opipljivu, već izolaciju koju mu svojim postupcima nameću instruktori škole, ne bi li ga učinili superiornijim njegovim vršnjacima i time stvorili nevidljivu barijeru straha, divljenja, poštovanja i mržnje koja će ga neprestano odvajati od ljudi kojima je okružen.

Priču pratimo dvojako: kroz Endera i kroz razgovore njegovih instruktora, čiji isječci su smješteni na početak svakog poglavlja. U par poglavlja se, pak, fokus priče pomiče s Endera i centrira na događaje na Zemlji, na kojoj također očekuju rat s kukcima, ali se spremaju i na ono što dolazi poslije: jer, jednom kad prijetnja iz svemira bude eliminirana, svijet se jedva čeka vratiti svojim uobičajenim prepirkama i ratovima na svom vlastitom planetu. Tu u fokus zbivanja dolaze Enderovi brat i sestra, jednako genijalni, ali na drugačiji način i s drugačijim motivima.

Ono što 'ne štima' u cijeloj ovoj priči je upravo to što su likovi djeca, i to, u nekim dijelovima, vrlo mala djeca: od 6, 9, 11 godina. Priča funkcionira sve dok ne pomislite na dob njenih glavnih likova, kada ona postaje blago neuvjerljiva. S jedne strane, jasno je da se ovdje ne radi o sasvim običnoj djeci: sve su to mali genijalci, iznimna i nadarena djeca, ali - šestogodišnjaci koji sudjeluju u svakodnevnim vojnim treninzima, devetogodišnji taktički stručnjaci koji zapovjedaju u vojnim simulacijama, jedanaestogodišnjaci i trinaestogodišnjaci koji pokreću političke forume pišući provokativne političke tekstove u kojima se služe rječnikom i razumijevanjem političkih situacija koji su barem dvadeset godina 'iznad' njih... sve to pomalo teško drži vodu. Režim Borbene škole - svakodenvne obuke, treninzi, simulacije, borbe, psihološki pritisci - bio bi i više no kadar slomiti i potpuno odrasle ljude u top fizičkoj formi, a kamoli ne klince od 6, 7, 8, itd., godina, koji teško da su uopće fizički sposobni podnijeti takav režim, a kamoli psihički.

Ako maknemo ovaj problem s godinama na stranu, dobivamo genijalno osmišljenu, intrigantnu, originalnu i maštovitu priču, s puno akcije, taktičkih mozgalica, nepredviđenih situacija i iznenađenja. A uz sve to, ova knjiga postavlja i neka moralna pitanja o kojima biste mogli mozgati i danima nakon čitanja, poput onoga da li cilj opravdava sredstvo, čak i ako je ono, blago rečeno, krajnje moralno upitno.

Ako vas zanima zašto je ovo jedan od najčitanijih SF romana ikad, pročitajte i doznajte (pogotovo ako ste fan žanra). A ako vam se svidi koliko i meni, i poželite čitati dalje, imamo još 5 knjiga nakon ove da u tome nastavimo uživati. A postoji i prequel serijal, kao i još jedna serijal usko vezan uz ovaj. Šteta je samo što nisu prevedeni. :(