"Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su jednake" - ovaj ste citat vjerojatno, kao i ja, vidjeli milijun puta, i to uvijek u nekom romantičnom duhu. Zbog toga, a i toga što se Visovi baš često svrstavaju pod romantične priče (koliko god mračne), nekako sve više sumnjam da ih je itko tko ih onamo svrstava i dijeli ovaj citat zaista i pročitao.
Jer Visovi su sve samo ne romantični, a Cathy i Heathcliff... ne znam jesam li i u jednoj knjizi srela dvoje gorih likova od njih dvoje.
Ne znam, iskreno, ni kako mi je ova knjiga promaknula u doba kad sam doslovno gutala klasike. Većina se ljudi žali na školske popise lektire, tvrdeći da ih oni više odvraćaju od čitanja no što bi ih mogli natjerati da čitanje zavole. Kod mene to nije bio slučaj. Nije da sam zbog lektira zavoljela čitanje, voljela sam to i prije, ali velika me većina lektira, pogotovo u srednjoj školi, baš oduševila i usmjerila me u potragu za još, samo što, eto, Emily sam nekako preskočila. Pa je bio red da to ispravim. :)
Zavedena utjecajem na početku spomenutog citata i žanra, očekivala sam romantičnu priču, no ovaj bih roman prije svrstala uz bok Drakuli nego, primjerice, Ponosu i predrasudama ili Jane Eyre. To nikako ne znači da me razočarao, samo iznenadio. Umjesto romanse dobila sam gotički roman ispunjen cijelim spletom užasnih likova, od kojih ne znam koji je gori od drugog. Likovi mi se nisu svidjeli, ali priča - o, da!
No vratimo se Cathy i Heathcliffu, zvijezdama ovog showa.
Heathcliff je nagao, nasilan, grub, pakostan i ponekad naprosto zao. Doveden kod obitelji Earnshaw milošću starog gospodina Earnshawa, koji ga je na neki način posvojio, odmalena biva crnom ovcom u obitelji, a zbog svog izgleda i porijekla, često mu se rugaju i omalovažavaju ga, što na koncu sve bude razlogom Heathcliffove cjeloživotne misije da se svima osveti preuzimajući im posjede i okrećući uloge gospodara i vazala u svoju korist. Pravi dojam Heathcliffa je da je, u biti - zastrašujuć - i svojom pojavom, i svojim ponašanjem.
Cathy je, s druge strane... razmažena ku*ka. Nema ljepšeg načina da se to kaže, žao mi je. Sebična je, samoživa, okrutna, sklona dramatičnim ispadima kad nešto nije po njezinom i kad ju svi u prostoriji ne obožavaju, tašta je, i, jednako kao Heatchliff, ponekad naprosto zla. Dakle da, duše su im svakako jednake.
Fantastična stvar kod ove 'ljubavi', ako ju uopće možemo tako nazvati, je ta da, vječno sebično usmjereni samo na sebe, Cathy i Heathcliff uspiju zagorčati život ne samo jedno drugom, već i ljudima oko sebe, pa čak i generacijama poslije. Njihov odnos i odnos prema drugima ovdje daje jednu posve novu definiciju toksičnom odnosu. S tim da, nije samo njihov međusobni odnos toksičan, odnosi između apsolutno svih likova u ovoj knjizi su manje ili više takvi, i svi su ti likovi manje ili više grozni. Također sebični, okrutni, nasilni... take your pick. Nema tu ljubavi, svi se na neki način mrze. Zbog čega bismo mogli reći i da je ovo zapravo roman o mržnji, a ne ljubavi.
Jedine osobe koje su mi bile koliko-toliko normalne su one čiji je zadatak u biti bio ispričati čitavu ovu priču, a to su novi Heatchliffov zakupac, gospodin Lockwood (blaženo nesvjestan kakvog je čovjeka upravo postao zakupac i u što se uvalio), i obiteljska služavka Nelly Dean (vrlo svjesna kakvim ljudima služi). Njih dvoje su, naizmjence, pripovjedači čitave priče, a dojmili su me se kao jedine trezvene osobe koje svjedoče čitavom tom ludilu oko njih. Riječima Nelly Dean:
"...ja sam radila svoje redovite kućanske poslove, uvjerena da u Grangeu postoji samo jedna pametna duša i da ona obitava u mome tijelu."
Pretty much.
Zbog svega što sam napisala, Visovi se doimaju kao naporan roman, ali, unatoč svim tim užasnim likovima i odnosima, čitati ih je zapravo bilo prilično zabavno. Također, unatoč tome što se radi o gotičkom romanu i sumornoj i mračnoj atmosferi, jako sam ga brzo i lako pročitala, kao da je najnapetiji krimić. Jednostavno, sve što se unutra događa i svi ti suludi odnosi i situacije naprosto su me vukli da čitam dalje i saznam kamo sve to skupa ide. (SPOILER ALERT: Nisam očekivala hepiend. Zbilja nisam.)
Atmosfera je prava gotička: maglovite vrištine, napeti odnosi, sukobi, pomahnitale strasti, nagle ćudi i zlokobnost likova... savršeno za sav taj međuljudski otrov koji ovaj roman u sebi nosi.
Nisam još gledala film, niti jedan, ali vidjela jesam brojne foršpane i plakate ovog novog, i doista ne znam odakle su izvukli sve te romantične scene, jer u knjizi ne postoji niti jedna, pogotovo u kojoj sudjeluju Cathy i Heathcliff istovremeno. U jednoj su jedinoj sceni zajedno, i ajmo reći da tu možda i izleti neki osjećaj (ne baš romantičan), ali to je sve. Oskudno. Svakako ne dovoljno za sve one prizore iz filma na kojima su Margot Robbie i Jacob Elrodi all over each other. But, we'll see...
Da zaključim, jedini roman koji je Emily Brontë napisala nikako nije romantičan, već mračan, a duše glavnih likova sazdane su od mnogo toga, no ono što biste inače smatrali ljubavlju i privrženošću nisu jedna od tih stvari. Ni blizu. Then again, zastrašujući nasilnik i razmažena glupača... Možda sam ipak u krivu. A tale as old as time, haha. Da skratim: roman - preporučam, toksičan odnos o kojem govori - nikako.
________________________________
Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/orkanski-visovi/525690 (izdanje iz 2026.)
