Izdavač: Mozaik knjiga, 2013.
[eng. Mistress of the art of death, 1. slučaj srednjevjekovne forenzičarke Adelie Aguliar]
[eng. Mistress of the art of death, 1. slučaj srednjevjekovne forenzičarke Adelie Aguliar]
Cambridge, Engleska, 12. stoljeće. Tajanstveni ubojica otima djecu i za sobom ostavlja njihova
oskvrnuta tijela. U kršćanskoj Engleskoj, narod je praznovjeran, te
kada otkriju prvo tijelo malenog dječaka, krivnja odmah pada na Židove,
jer svi znaju za priče koje o njima kruže: da za vrijeme svojih
krivovjernih svetkovina proždiru malu djecu i od njihove krvi mijese
svoj kruh. Jedan od Židova odmah biva linčovan, a kralj Henrik II.
prisiljen je sakriti ostatak tog naroda u dvorcu, da i njih ne zadesi
ista sudbina. No, tijela se i dalje pojavljuju, a narod je sve bješnji
(jer u njihovim glavama Židovi sad već mogu prelijetati zidine i tako
otimati djecu) i zahtijeva "pravdu". Stoga kralj pomoć odluči potražiti
kod kralja Sicilije, koji mu obećaje poslati dvoje istražitelja koji će
saznati tko otima djecu i uloviti ga. No, od dvoje istražitelja, jedan
je žena, Adelia Aguilar, doktorica za mrtve, tj. tzv. gospodarica smrti,
što baš i nije najbolje niti najsigurnije među zanimanjima u 12.
stoljeću. Suočena s mnogim preprekama, osudama i nepovjerenjem, Adelia
ne preza od obavljanja svog posla, iz kojeg saznaje mnoge strahote
kojima su sirota djeca bila podvrgnuta prije okrutnog ubojstva, ali i
doznaje tragove koji će ju odvesti prema tajanstvenom djecoubojici...
Zanimljiva, nepredvidiva, čak poučna. Svim ljubiteljima kriminalističkih romana i trilera ova knjiga bit će ugodan odmak od onih suvremenih koje danas čitamo. Zanimljiva je upravo zato, jer nam pokazuje kako su se rješavali zločini serijskih ubojica puno, puno prije suvremenih mogućnosti i tehnologije, te još uz postavljena, neka danas smiješna, društvena, vjerska i druga ograničenja. Adelia je srednjevjekovna inačica forenzičkog patologa, zanimanje koje je samo po sebi pobuđivalo sumnju u doba u kojem živi, a k tome je još i žena, zbog čega bavljenje poslom koji voli i koji je odabrala postaje nešto što društvo osuđuje, te što može čak biti i opasno po život. Bez obzira na sve to, ona je odlučna, inteligentna, samouvjerena, a kada treba i hrabra. Njen lik podsjetio me na Flaviu de Luce, djevojčicu 'detektivku' iz romana Alana Bradleya, i palo mi je na pamet kako bi baš ovakva mogla biti Flavia kada odraste.
Slučaj koji se u knjizi istražuje možda će nekima biti težak za čitanje, ipak se radi o mučenju i ubojstvima djece, ali ako možete probaviti takvu temu, radnja će vam biti vrlo intrigantna i zanimljiva. Otkrivanje tragova serijskih ubojica ni danas nije lako, a kamoli u 12. stoljeću, ali ovdje vidimo da se i iz najnevjerojatnijih sitnica može puno toga doznati. Opasnost vreba na svakom koraku, napetost raste kako se približavamo ubojici, a svaki novi trag vodi nas u posve neočekivanom smjeru. Priča nam vjerno prikazuje kako podmukao i prikriven može biti ljudski um, te kako se najstrahovitiji zločinci mogu skrivati pod krinkom onih najomiljenijih ljudi u društvu.
Ono što je dodatno zanimljivo u ovoj knjizi je njen povijesni dio. Mislim da je odlično prikazano kako je funkcionirala "pravda" u to vrijeme, od optuživanja nekoga za nešto, do 'dokazivanja' krivice. (Navodnici su ovdje zato jer mi je bilo nevjerojatno pročitati tijek sudskog procesa kakav se odvijao u to doba, te što se sve smatralo dokazom krivnje.) Sam tadašnji 'pravni sustav' opisan je poput aktualnog problema koji je potrebno riješiti, što kralj Henrik II. naposlijetku i čini, a u tom njegovom činu vidimo kako su postavljeni temelji današnjeg sustava pravosuđa u Engleskoj. Taj mi je dio bio posebno zanimljiv i poučan i zato ovu recenziju završavam citatom:
"Bili smo suviše zauzeti svojim događajima da bismo pratili asizu u njezinu punom zamahu, ali da jesmo, svjedočili bismo nečemu novom, nečemu sjajnom, trenutku u kojem je englesko pravo napravilo velik, velik skok iz mraka i praznovjerja na svjetlost.
Jer, tijekom asize, nitko nije bačen u jezero da se vidi je li nevin ili kriv za zločin za koji je optužen. (Nevin će potonuti, krivac isplivati.) Nijednoj ženi nije u ruku stavljeno užareno željezo da se dokaže je li počinila ubojstvo, krađu ili slično. (Ako opeklina zacijeli za određeni broj dana, oslobođena je. Ako ne, mora biti kažnjena.)
Niti je zavade oko posjeda rješavao bog bitaka. (Prvaci koji zastupaju svaku od zavađenih strana moraju se boriti do smrti ili dok jedan ne vikne "Kukavica sam" i baci mač u znak predaje.)
Ne. Bog bitaka, vode i užarena željeza ovoga puta nije bio pitan za mišljenje kao što je do tada uvijek bio slučaj. Henrik Plantagenet u njega ne vjeruje.
Umjesto njega, dokaze su vagala dvanaestorica muškaraca koji bi potom rekli sucu je li po njihovu mišljenju slučaj dokazan.
Ti ljudi zovu se porota. Oni su ta novost.
I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona po kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II. Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelome kraljevstvu. Zove se Opći zakon."
Zanimljiva, nepredvidiva, čak poučna. Svim ljubiteljima kriminalističkih romana i trilera ova knjiga bit će ugodan odmak od onih suvremenih koje danas čitamo. Zanimljiva je upravo zato, jer nam pokazuje kako su se rješavali zločini serijskih ubojica puno, puno prije suvremenih mogućnosti i tehnologije, te još uz postavljena, neka danas smiješna, društvena, vjerska i druga ograničenja. Adelia je srednjevjekovna inačica forenzičkog patologa, zanimanje koje je samo po sebi pobuđivalo sumnju u doba u kojem živi, a k tome je još i žena, zbog čega bavljenje poslom koji voli i koji je odabrala postaje nešto što društvo osuđuje, te što može čak biti i opasno po život. Bez obzira na sve to, ona je odlučna, inteligentna, samouvjerena, a kada treba i hrabra. Njen lik podsjetio me na Flaviu de Luce, djevojčicu 'detektivku' iz romana Alana Bradleya, i palo mi je na pamet kako bi baš ovakva mogla biti Flavia kada odraste.
Slučaj koji se u knjizi istražuje možda će nekima biti težak za čitanje, ipak se radi o mučenju i ubojstvima djece, ali ako možete probaviti takvu temu, radnja će vam biti vrlo intrigantna i zanimljiva. Otkrivanje tragova serijskih ubojica ni danas nije lako, a kamoli u 12. stoljeću, ali ovdje vidimo da se i iz najnevjerojatnijih sitnica može puno toga doznati. Opasnost vreba na svakom koraku, napetost raste kako se približavamo ubojici, a svaki novi trag vodi nas u posve neočekivanom smjeru. Priča nam vjerno prikazuje kako podmukao i prikriven može biti ljudski um, te kako se najstrahovitiji zločinci mogu skrivati pod krinkom onih najomiljenijih ljudi u društvu.
Ono što je dodatno zanimljivo u ovoj knjizi je njen povijesni dio. Mislim da je odlično prikazano kako je funkcionirala "pravda" u to vrijeme, od optuživanja nekoga za nešto, do 'dokazivanja' krivice. (Navodnici su ovdje zato jer mi je bilo nevjerojatno pročitati tijek sudskog procesa kakav se odvijao u to doba, te što se sve smatralo dokazom krivnje.) Sam tadašnji 'pravni sustav' opisan je poput aktualnog problema koji je potrebno riješiti, što kralj Henrik II. naposlijetku i čini, a u tom njegovom činu vidimo kako su postavljeni temelji današnjeg sustava pravosuđa u Engleskoj. Taj mi je dio bio posebno zanimljiv i poučan i zato ovu recenziju završavam citatom:
"Bili smo suviše zauzeti svojim događajima da bismo pratili asizu u njezinu punom zamahu, ali da jesmo, svjedočili bismo nečemu novom, nečemu sjajnom, trenutku u kojem je englesko pravo napravilo velik, velik skok iz mraka i praznovjerja na svjetlost.
Jer, tijekom asize, nitko nije bačen u jezero da se vidi je li nevin ili kriv za zločin za koji je optužen. (Nevin će potonuti, krivac isplivati.) Nijednoj ženi nije u ruku stavljeno užareno željezo da se dokaže je li počinila ubojstvo, krađu ili slično. (Ako opeklina zacijeli za određeni broj dana, oslobođena je. Ako ne, mora biti kažnjena.)
Niti je zavade oko posjeda rješavao bog bitaka. (Prvaci koji zastupaju svaku od zavađenih strana moraju se boriti do smrti ili dok jedan ne vikne "Kukavica sam" i baci mač u znak predaje.)
Ne. Bog bitaka, vode i užarena željeza ovoga puta nije bio pitan za mišljenje kao što je do tada uvijek bio slučaj. Henrik Plantagenet u njega ne vjeruje.
Umjesto njega, dokaze su vagala dvanaestorica muškaraca koji bi potom rekli sucu je li po njihovu mišljenju slučaj dokazan.
Ti ljudi zovu se porota. Oni su ta novost.
I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona po kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II. Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelome kraljevstvu. Zove se Opći zakon."
