[eng. The hate U give]
Što mislite, koliko je smrti najboljih prijatelja normalno i uobičajeno
svjedočiti u razdoblju dok ne navršiš šesnaest godina? Starr Carter taj
je broj premašila za dva.
Starr ima 16 godina i živi u getu. Kako bi se jednog dana odande izvukla, roditelji su nju i braću poslali u privatnu školu Williamson, koja je većinom bjelačka. Iako su drugi klinci iz Williamsona skroz ok prema njoj, a Starr misli kako je i ona ondje sasvim normalna, s vremena na vrijeme ipak se uhvati kako spoznaje da su u njoj zapravo dvije Starr - ona Starr koja pazi kako govori i kako se ponaša kako bi se što bolje uklopila u Williamson i Starr iz geta - ona koja govori slengom, živi u sirotinjskoj četvrti i svakoga bi dana mogla stradati u okršajima kvartovskih bandi.
'Čudno je kako to ide s bijelcima. Kul je među njima biti crnac, sve dok ne postane teško.'
Starr spretno balansira te dvije Starr koje u njoj čuče, sve dok je jedne večeri, dok se vraća kući s prijateljem Khalilom, ne zaustavi policajac i pred očima joj ubije prijatelja. Khalil nije bio naoružan, nije predstavljao prijetnju, nije učinio ništa što bi opravdalo postupke ovog policajca. Ali bio je crn, bio je iz geta, i u očima policajca, i predrasudama koje su se u njima nalazile, bio je prijetnja. A onda je bio mrtav.
'Roditelji me nisu odgojili da se bojim policije, samo da budem oprezna s njima. Rekli su mi da nije pametno micati se ako ti je policajac okrenut leđima.
Ali Khalil se miče. Prilazi svojim vratima.
Nije pametno raditi nagle pokrete.
Khalil ih radi. Otvara vozačeva vrata.
"Jesi dobro, Starr..."
Bam!
Jedan. Khalilovo se tijelo trzne.
Krv mu prsne iz leđa. Drži se za vrata da bi ostao na nogama.
Bam!
Dva. Khalil zahropće.
Bam!
Tri. Khalil me pogleda, šokiran.
Pada na zemlju.
Opet imam deset godina i gledam kako Natasha pada na tlo.'
Nakon Khalilove smrti, Starr se bori sa željom da mu pomogne, da kaže svijetu što se stvarno dogodilo i da Khalil dobije pravdu koju zaslužuje. Užasno ju muči što ga mediji i ljudi koji ga nisu ni poznavali vide kao samo još jednog dilera, propalicu koja bi kad-tad ionako završila mrtva. Ali, s druge strane, Starr u njenim namjerama da učini ono što je ispravno za Khalila koči nevjerojatan strah - strah od odmazde bande koja je Khalila htjela vrbovati, strah da vođa te bande ne krene na nju i njenu obitelj, ali više od svega strah od policije i snaga zakona i reda koje bi tu trebale biti da te štite, a ne da ti utjeruju strah u kosti.
'Već sam tisuću puta vidjela kako to ide: ubiju crnca i nastane pakao. I ja sam retweetala RIP heštegove, rebloggala slike na Tumblru i potpisala sve moguće peticije. Uvijek sam govorila da bih, kad bih vidjela da se to nekome dogodilo, najglasnije prosvjedovala i pobrinula se da svijet sazna što se desilo.
A sada, iako sam jedina osoba koja je sve vidjela, strah me progovoriti.'
Svatko od nas zna biti hrabar na društvenim mrežama, kada treba dijeliti objave, potpisivati peticije, i ulaziti u besmislene internetske rasprave. No, kad je nešto zbilja bitno, koliko nas će se usuditi izaći van iz virtualnog svijeta i onom pravom svijetu reći istinu, ravno u lice?
Jer, ako nitko to nikada ne učini, ništa se neće promijeniti. Nikada.
Khalila nije ubio bijeli policajac. Nije ga ubila njegova ishitrena reakcija niti nagon za samoobranom. Ubila ga je, kao i tolike druge prije i poslije njega, predrasuda. Ponekad i mržnja. Strah od različitog. Mi ljudi jako volimo tražiti razlike jedni na drugima, a onda jedni druge mrziti, upravo zbog tih razlika. Pri tome, svoju mržnju uporno prenosimo na druge, na one oko sebe i na one koji dolaze poslije nas. I ta mržnja, taj hejt, to je ono što je ubilo - ovaj put - Khalila. Idući put - nekog drugog.
'Taj hejt u glavi kojim truješ djecu, na kraju sve sjebe.'
Kako se boriti protiv hejta? Jednako kao Starr - ako je hejt glasan, budi glasniji. Samo nemoj šutjeti. Najrazornija stvar kod ovog romana je to što smo ovu priču pročitali već toliko mnogo puta - na stranicama crne kronike. U travnju 2015. u Baltimoreu, 25-godišnji Freddie Gray umro je od posljedica policijske brutalnosti nakon što su ga nezakonito uhitili pod optužbom posjedovanja noža koji je navodno bio ilegalan prema baltimorskom zakonu. U srpnju 2016. u Minnesoti, 32-godišnjeg Philanda Castila policija je zaustavila dok se vozio kući s djevojkom i njenom četverogodišnjom kćerkicom, pred kojima ga je policajac, nakon kratke rasprave, upucao sa čak 7 metaka. U srpnju 2014. u New Yorku, 43-godišnji Eric Garner izgubio je svijest nakon što ga je policajac 20 sekundi držao u 'kravati' (tzv. chokeholdu), a sat vremena nakon, kao posljedicu toga, i život.
Ovaj roman ne želi reći da su svi policajci puni predrasuda i laki na okidaču, kao što ne želi reći ni da su svi ljudi koje policija zaustavi, iz bilo kojeg razloga, nevini. Ovaj roman želi ukazati na problem kada osobom u uniformi upravljaju predrasude i strah, zbog kojih onda ljudi završe mrtvi, a njihovi ubojice nekažnjeni, jer društvo tolerira i opravdava taj strah i te predrasude. Vrijeme je da se to promijeni. A ovaj je roman još jedan korak u pravom smjeru. Nikako ga nemojte propustiti pročitati!
'Jednom davno živio je jedan dječak svjetlosmeđih očiju, s rupicama na obrazima. Zvala sam ga Khalil. Ostali su ga nazivali ološem.
Živio je, ali ne dovoljno dugo, i cijeli ću život pamtiti kako je umro.
Ovo nije bajka. Ali nisam odustala od sretnog kraja.
Bilo bi mi lako odustati da se radi samo o meni, Khalilu, onoj noći i murjaku. Ali tu su i ostali. Seven. Sekani. Kenya. DeVante.
I Oscar.
Aiyana.
Trayvon.
Rekia.
Michael.
Eric.
Tamir.
John.
Ezell.
Sandra.
Freddie.
Alton.
Philando.
Tu je čak i onaj dečko iz 1955. godine, kojeg nitko nije prepoznao - Emmett.
Znate što je sjebano? Ima ih puno, puno više.
Ipak mislim da će se to jednog dana promijeniti. Kako? Ne znam. Kada? Tek to ne znam. Zašto? Zato što će se uvijek netko boriti. Možda sam sada ja na redu.
Ali i drugi se bore. Čak i u Gardenu, iako se nekad čini da se nemaju za što boriti. Ljudi se bude, viču i prosvjeduju. I zahtijevaju. Ne zaboravljaju. Mislim da je to najvažnije.
Khalile, nikad te neću zaboraviti.
Nikad neću odustati.
Neću šutjeti.
Obećavam.'
Starr ima 16 godina i živi u getu. Kako bi se jednog dana odande izvukla, roditelji su nju i braću poslali u privatnu školu Williamson, koja je većinom bjelačka. Iako su drugi klinci iz Williamsona skroz ok prema njoj, a Starr misli kako je i ona ondje sasvim normalna, s vremena na vrijeme ipak se uhvati kako spoznaje da su u njoj zapravo dvije Starr - ona Starr koja pazi kako govori i kako se ponaša kako bi se što bolje uklopila u Williamson i Starr iz geta - ona koja govori slengom, živi u sirotinjskoj četvrti i svakoga bi dana mogla stradati u okršajima kvartovskih bandi.
'Čudno je kako to ide s bijelcima. Kul je među njima biti crnac, sve dok ne postane teško.'
Starr spretno balansira te dvije Starr koje u njoj čuče, sve dok je jedne večeri, dok se vraća kući s prijateljem Khalilom, ne zaustavi policajac i pred očima joj ubije prijatelja. Khalil nije bio naoružan, nije predstavljao prijetnju, nije učinio ništa što bi opravdalo postupke ovog policajca. Ali bio je crn, bio je iz geta, i u očima policajca, i predrasudama koje su se u njima nalazile, bio je prijetnja. A onda je bio mrtav.
'Roditelji me nisu odgojili da se bojim policije, samo da budem oprezna s njima. Rekli su mi da nije pametno micati se ako ti je policajac okrenut leđima.
Ali Khalil se miče. Prilazi svojim vratima.
Nije pametno raditi nagle pokrete.
Khalil ih radi. Otvara vozačeva vrata.
"Jesi dobro, Starr..."
Bam!
Jedan. Khalilovo se tijelo trzne.
Krv mu prsne iz leđa. Drži se za vrata da bi ostao na nogama.
Bam!
Dva. Khalil zahropće.
Bam!
Tri. Khalil me pogleda, šokiran.
Pada na zemlju.
Opet imam deset godina i gledam kako Natasha pada na tlo.'
Nakon Khalilove smrti, Starr se bori sa željom da mu pomogne, da kaže svijetu što se stvarno dogodilo i da Khalil dobije pravdu koju zaslužuje. Užasno ju muči što ga mediji i ljudi koji ga nisu ni poznavali vide kao samo još jednog dilera, propalicu koja bi kad-tad ionako završila mrtva. Ali, s druge strane, Starr u njenim namjerama da učini ono što je ispravno za Khalila koči nevjerojatan strah - strah od odmazde bande koja je Khalila htjela vrbovati, strah da vođa te bande ne krene na nju i njenu obitelj, ali više od svega strah od policije i snaga zakona i reda koje bi tu trebale biti da te štite, a ne da ti utjeruju strah u kosti.
'Već sam tisuću puta vidjela kako to ide: ubiju crnca i nastane pakao. I ja sam retweetala RIP heštegove, rebloggala slike na Tumblru i potpisala sve moguće peticije. Uvijek sam govorila da bih, kad bih vidjela da se to nekome dogodilo, najglasnije prosvjedovala i pobrinula se da svijet sazna što se desilo.
A sada, iako sam jedina osoba koja je sve vidjela, strah me progovoriti.'
Svatko od nas zna biti hrabar na društvenim mrežama, kada treba dijeliti objave, potpisivati peticije, i ulaziti u besmislene internetske rasprave. No, kad je nešto zbilja bitno, koliko nas će se usuditi izaći van iz virtualnog svijeta i onom pravom svijetu reći istinu, ravno u lice?
Jer, ako nitko to nikada ne učini, ništa se neće promijeniti. Nikada.
Khalila nije ubio bijeli policajac. Nije ga ubila njegova ishitrena reakcija niti nagon za samoobranom. Ubila ga je, kao i tolike druge prije i poslije njega, predrasuda. Ponekad i mržnja. Strah od različitog. Mi ljudi jako volimo tražiti razlike jedni na drugima, a onda jedni druge mrziti, upravo zbog tih razlika. Pri tome, svoju mržnju uporno prenosimo na druge, na one oko sebe i na one koji dolaze poslije nas. I ta mržnja, taj hejt, to je ono što je ubilo - ovaj put - Khalila. Idući put - nekog drugog.
'Taj hejt u glavi kojim truješ djecu, na kraju sve sjebe.'
Kako se boriti protiv hejta? Jednako kao Starr - ako je hejt glasan, budi glasniji. Samo nemoj šutjeti. Najrazornija stvar kod ovog romana je to što smo ovu priču pročitali već toliko mnogo puta - na stranicama crne kronike. U travnju 2015. u Baltimoreu, 25-godišnji Freddie Gray umro je od posljedica policijske brutalnosti nakon što su ga nezakonito uhitili pod optužbom posjedovanja noža koji je navodno bio ilegalan prema baltimorskom zakonu. U srpnju 2016. u Minnesoti, 32-godišnjeg Philanda Castila policija je zaustavila dok se vozio kući s djevojkom i njenom četverogodišnjom kćerkicom, pred kojima ga je policajac, nakon kratke rasprave, upucao sa čak 7 metaka. U srpnju 2014. u New Yorku, 43-godišnji Eric Garner izgubio je svijest nakon što ga je policajac 20 sekundi držao u 'kravati' (tzv. chokeholdu), a sat vremena nakon, kao posljedicu toga, i život.
Ovaj roman ne želi reći da su svi policajci puni predrasuda i laki na okidaču, kao što ne želi reći ni da su svi ljudi koje policija zaustavi, iz bilo kojeg razloga, nevini. Ovaj roman želi ukazati na problem kada osobom u uniformi upravljaju predrasude i strah, zbog kojih onda ljudi završe mrtvi, a njihovi ubojice nekažnjeni, jer društvo tolerira i opravdava taj strah i te predrasude. Vrijeme je da se to promijeni. A ovaj je roman još jedan korak u pravom smjeru. Nikako ga nemojte propustiti pročitati!
'Jednom davno živio je jedan dječak svjetlosmeđih očiju, s rupicama na obrazima. Zvala sam ga Khalil. Ostali su ga nazivali ološem.
Živio je, ali ne dovoljno dugo, i cijeli ću život pamtiti kako je umro.
Ovo nije bajka. Ali nisam odustala od sretnog kraja.
Bilo bi mi lako odustati da se radi samo o meni, Khalilu, onoj noći i murjaku. Ali tu su i ostali. Seven. Sekani. Kenya. DeVante.
I Oscar.
Aiyana.
Trayvon.
Rekia.
Michael.
Eric.
Tamir.
John.
Ezell.
Sandra.
Freddie.
Alton.
Philando.
Tu je čak i onaj dečko iz 1955. godine, kojeg nitko nije prepoznao - Emmett.
Znate što je sjebano? Ima ih puno, puno više.
Ipak mislim da će se to jednog dana promijeniti. Kako? Ne znam. Kada? Tek to ne znam. Zašto? Zato što će se uvijek netko boriti. Možda sam sada ja na redu.
Ali i drugi se bore. Čak i u Gardenu, iako se nekad čini da se nemaju za što boriti. Ljudi se bude, viču i prosvjeduju. I zahtijevaju. Ne zaboravljaju. Mislim da je to najvažnije.
Khalile, nikad te neću zaboraviti.
Nikad neću odustati.
Neću šutjeti.
Obećavam.'
Kako do knjige: http://bit.ly/2THstup
