"Tata,
ovo ti nikad nisam rekao, ali jedne noći bio sam mrtav pijan,
ispovraćao sam se kod Pasquinova kipa i nikad u životu nisam bio tako
ošamućen, ali dok sam se naslanjao na ovaj zid i dok me je Oliver držao,
znao sam unatoč pijanstvu da je to moj život, da sve što je bilo prije s
drugima nije čak ni gruba skica ili sjena onoga što mi se događa. A
sada, deset godina kasnije, kad pogledam ovaj zid pod ovom starom
uličnom svjetiljkom, opet sam s njim i kunem ti se, ništa se nije
promijenilo. Za trideset, četrdeset, pedeset godina, osjećat ću se
jednako. U životu sam upoznao mnogo žena i još više muškaraca, ali ono
što je ostalo zapečaćeno u ovom zidu zasjenjuje svakoga. Kad dođem
ovamo, mogu biti sam ili s drugima, na primjer s tobom, ali uvijek sam s
njim. Ako bih jedan sat stajao zagledan u ovaj zid, jedan sat bih
proveo s njim. Ako bih se obratio ovom zidu, on bi mi odgovorio.
-Što bi ti rekao? - pitala je Miranda, posve očarana Eliom i zidom.
-Što bi rekao? Jednostavno: 'Potraži me, nađi me.'
-A što ti kažeš?
-Kažem isto. 'Potraži me, nađi me.'"
U romanu 'Zovi me svojim imenom'
André Aciman opisao nam je jednu od najljepših ljubavnih priča
suvremene književnosti. S Eliom i Oliverom smo voljeli, patili, disali.
Imali su nešto posebno, nešto što se ne zaboravlja, ljubav kakvu nađeš
samo jednom u životu, i to ako imaš sreće. Nije im bilo suđeno svoju
ljetnu romansu nastaviti, ispriječio se život, odrastanje, (pogrešne)
odluke. Ova je knjiga postavila pitanje može li prva ljubav biti ona
prava, trajati zauvijek?
Sada, u ovom nastavku Elijeve i
Oliverove priče, Aciman nam daje potpuni odgovor na to pitanje,
postavljajući još jedno: može li prava ljubav ikada umrijeti?
Knjiga
se sastoji od četiri priče muzikalnih naslova: tempo, cadenza,
capriccio, da capo, a osim o ljubavi, priča nam i o glazbi, koja je
uvijek imala snažnu ulogu i u Elijevu i Oliverovu životu.
Priče
su ispričane iz različitih perspektiva, preko različitih likova. U
prvoj, Elijev otac putuje u posjet Eliju, a na tom putu upozna ženu koja
će mu promijeniti život. U drugoj, Elio upoznaje Michela, nekoga s kim
ponovno upoznaje ljubav, ali tko ga na svoj način podsjeća i na onu
ljubav koju je imao s Oliverom, a koja ga nikada nije napustila. U
trećoj, Oliver i njegova supruga priređuju oproštajnu zabavu u svom
njujorškom stanu, koja će Olivera potaknuti na promišljanja o vlastitom
životu i svim onim nikad prežaljenim i nikad učinjenim koracima, posebno
jednom, koji uključuje i Elija. U četvrtoj, Elio i Oliver se konačno
ponovno susreću - i dobivaju kraj kakav su oduvijek trebali dobiti.
Nekako
sam očekivala da će Elio i Oliver odmah biti u središtu radnje ove
knjige, ali, u prvoj priči, Elio je tek sporedan lik, dok je Oliver
poput duha o kojem se govori, ali koji nije ondje i prisutan. U drugoj
priči, Oliver ostaje duh, a Elio postaje centralni lik, dok se u trećoj
te uloge obrću. Tek u četvrtoj dobivamo ono što nam je ova knjiga i
obećala: ponovni susret dvojice ljubavnika, nastavak - i završetak
njihove priče. Sviđa mi se ovaj način na koji je Aciman ovaj nastavak
konstruirao, dajući nam uvid u živote obojice nam dragih likova, na
početku posredno, malo po malo im se približavajući, prateći
glazbeno-ljubavni koncert u naslovnom ritmu svake od četiriju priča:
tempo, cadenza, capriccio, da capo.
U sve četiri priče Aciman
istražuje značenje prave ljubavi, snagu osjećaja, sve boje strasti i svu
dubinu ljudske intime i emocija, propitujući kolika je zapravo snaga
prave ljubavi. Može li takva ljubav ikada umrijeti? Mislim da je odgovor
na ovo pitanje očit, no, najbolje će vam ga dati upravo Elio i Oliver.
"Ako upita koliko ostajem, reći ću mu istinu.
Ako upita gdje mislim spavati, reći ću mu istinu.
Ako upita.
Ali neće pitati. Neće morati. On zna."
________________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3s8L0B1
