Izdavač: Hena com, 2020.
[jap. 博士の愛した数式]
Prijevod: Mirna Potkovac-Endrighetti
"Ljepota reda u matematici upravo je u tome što od njega u svakodnevnom životu nemamo nikakve koristi."
Na spomen matematike, većina ljudi prevrne očima ili osjeti mučninu, prisjećajući se školskog predmeta koji je najčešće, od svih predmeta, smatran najgorim. Ja je volim. Nemam, doduše, svoju omiljenu jednadžbu, no nakon druženja s Profesorom u ovoj knjizi, Eulerova mi je jednadžba nekako prirasla srcu.
Ako niste ljubitelj matematike, nemojte se odmah zastrašiti: nije ova knjiga samo o matematici, iako će vam pokazati koliko matematika može biti prekrasna, ako ju pogledate iz pravog kuta. Ova knjiga govori o međuljudskim odnosima, prijateljstvu i stvaranju obitelji izvan one povezane krvlju, kao i o snazi ljudskog uma i krhkosti sjećanja.
Naslovni Profesor umirovljeni je profesor matematike, kojem je sjećanje, nakon ozljede mozga zadobivene u prometnoj nesreći, stalo u 1975. godini, a sve ono nakon te godine resetira se svakih 80 minuta. Iako briljantna uma, taj je um zarobljen u neprekidnoj petlji kratkotrajnog pamćenja, na koju Profesor nema nikakva utjecaja. Kako bi doskočio problemu, Profesor sam sebi ostavlja male poruke koje potom prikači za odijelo i pomoću kojih se snalazi u obavljanju svakodnevnih stvari. A kada stvarnost postane preizazovna za pojmiti, Profesor se utječe onome što najviše voli - brojevima.
"...nakon što sam kod njega već neko vrijeme bila radila, shvatila sam da svaki put kada nije znao što bi rekao govori brojke, a ne riječi. Bio je to njegov način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio. Ogrtač tako debeo da se dodirom po površini nisu mogle pratiti linije tijela, i koji mu nitko nije mogao skinuti. I sve dok ga je nosio, umio je - barem zasad - zaštititi svoje mjesto u svijetu."
Priču pratimo preko Profesorove domaćice, desete po redu kućne pomoćnice koja dolazi za njega raditi. Unatoč svim ekscentričnostima i samog Profesora i njegove situacije, domaćica se vrlo brzo s Profesorom sprijateljuje, a isto čini i njen desetogodišnji sin, kojeg Profesor od milja naziva Korjenko, dijeleći s njime priču o možda najzanimljivijem broju od svih, korijenu iz -1, koji se u matematici naziva imaginarnim brojem i.
Ovo će se troje ljudi povezati u pomalo neočekivanu obitelj, koju vežu čvrste spone prijateljstva i ljubavi, unatoč tome što jedno od njih svakih 80 minuta zaboravlja na postojanje drugih dvoje. Uz domaćicu i njenog sina, Profesor će se prisjetiti kako je to uživati u životu uz ljude koje voliš, a domaćica i Korjenko će, uz Profesora, saznati da neke ljubavi ne moraju biti usmjerene na osobe, već se jednakim žarom može voljeti i brojeve.
"Profesor je više od svega na svijetu volio proste brojeve. I ja sam naravno znala za njih, ali nikada mi ne bi palo na pamet da oni mogu biti i objekt nečije ljubavi. No koliko god bizaran bio taj objekt, Profesorova je ljubav bila prava. Volio je čisto, bezuvjetno, nježno; pomagao im kada je trebalo, a ponekad ih i milovao, ponekad i klečao pred njima; ali nikada se od njih nije odvajao."
Japanski autori slabo su zastupljeni na našem malom knjiškom tržištu, zbog čega je prilika za čitanje ovakvih dragulja japanske književnosti to dragocjenija. Malo je reći da me ovaj roman oduševio, i to ne samo zbog toga što dijelim Profesorovu ljubav prema matematici. Yoko Ogawa sjajno je oslikala neobične načine na koje se određeni ljudi mogu povezati, i ljubav koja između tih ljudi potom nikne, ojačana međusobnim suosjećanjem, prijateljskom podrškom, a i - ljubavi prema baseballu. A iako se bavi nečim poprilično strašnim - opetovanim gubitkom pamćenja i svime što je potrebno da se jedna osoba s takvom dijagnozom nosi - ova je knjiga nevjerojatno pozitivna, a ima i svojih zabavnih trenutaka.
Naravno, tu je i matematika. Voljeli je ili ne voljeli, Ogawa će vam pokazati koliko ona može biti predivna, a to će učiniti opisujući vam ju na način kakav još, vjerujem, niste doživjeli, i dovodeći ju u vezu sa životom, takvim kakav jest. Uzmimo, za primjer, Eulerovu jednadžbu: eπi + 1 = 0.
Na spomen matematike, većina ljudi prevrne očima ili osjeti mučninu, prisjećajući se školskog predmeta koji je najčešće, od svih predmeta, smatran najgorim. Ja je volim. Nemam, doduše, svoju omiljenu jednadžbu, no nakon druženja s Profesorom u ovoj knjizi, Eulerova mi je jednadžba nekako prirasla srcu.
Ako niste ljubitelj matematike, nemojte se odmah zastrašiti: nije ova knjiga samo o matematici, iako će vam pokazati koliko matematika može biti prekrasna, ako ju pogledate iz pravog kuta. Ova knjiga govori o međuljudskim odnosima, prijateljstvu i stvaranju obitelji izvan one povezane krvlju, kao i o snazi ljudskog uma i krhkosti sjećanja.
Naslovni Profesor umirovljeni je profesor matematike, kojem je sjećanje, nakon ozljede mozga zadobivene u prometnoj nesreći, stalo u 1975. godini, a sve ono nakon te godine resetira se svakih 80 minuta. Iako briljantna uma, taj je um zarobljen u neprekidnoj petlji kratkotrajnog pamćenja, na koju Profesor nema nikakva utjecaja. Kako bi doskočio problemu, Profesor sam sebi ostavlja male poruke koje potom prikači za odijelo i pomoću kojih se snalazi u obavljanju svakodnevnih stvari. A kada stvarnost postane preizazovna za pojmiti, Profesor se utječe onome što najviše voli - brojevima.
"...nakon što sam kod njega već neko vrijeme bila radila, shvatila sam da svaki put kada nije znao što bi rekao govori brojke, a ne riječi. Bio je to njegov način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio. Ogrtač tako debeo da se dodirom po površini nisu mogle pratiti linije tijela, i koji mu nitko nije mogao skinuti. I sve dok ga je nosio, umio je - barem zasad - zaštititi svoje mjesto u svijetu."
Priču pratimo preko Profesorove domaćice, desete po redu kućne pomoćnice koja dolazi za njega raditi. Unatoč svim ekscentričnostima i samog Profesora i njegove situacije, domaćica se vrlo brzo s Profesorom sprijateljuje, a isto čini i njen desetogodišnji sin, kojeg Profesor od milja naziva Korjenko, dijeleći s njime priču o možda najzanimljivijem broju od svih, korijenu iz -1, koji se u matematici naziva imaginarnim brojem i.
Ovo će se troje ljudi povezati u pomalo neočekivanu obitelj, koju vežu čvrste spone prijateljstva i ljubavi, unatoč tome što jedno od njih svakih 80 minuta zaboravlja na postojanje drugih dvoje. Uz domaćicu i njenog sina, Profesor će se prisjetiti kako je to uživati u životu uz ljude koje voliš, a domaćica i Korjenko će, uz Profesora, saznati da neke ljubavi ne moraju biti usmjerene na osobe, već se jednakim žarom može voljeti i brojeve.
"Profesor je više od svega na svijetu volio proste brojeve. I ja sam naravno znala za njih, ali nikada mi ne bi palo na pamet da oni mogu biti i objekt nečije ljubavi. No koliko god bizaran bio taj objekt, Profesorova je ljubav bila prava. Volio je čisto, bezuvjetno, nježno; pomagao im kada je trebalo, a ponekad ih i milovao, ponekad i klečao pred njima; ali nikada se od njih nije odvajao."
Japanski autori slabo su zastupljeni na našem malom knjiškom tržištu, zbog čega je prilika za čitanje ovakvih dragulja japanske književnosti to dragocjenija. Malo je reći da me ovaj roman oduševio, i to ne samo zbog toga što dijelim Profesorovu ljubav prema matematici. Yoko Ogawa sjajno je oslikala neobične načine na koje se određeni ljudi mogu povezati, i ljubav koja između tih ljudi potom nikne, ojačana međusobnim suosjećanjem, prijateljskom podrškom, a i - ljubavi prema baseballu. A iako se bavi nečim poprilično strašnim - opetovanim gubitkom pamćenja i svime što je potrebno da se jedna osoba s takvom dijagnozom nosi - ova je knjiga nevjerojatno pozitivna, a ima i svojih zabavnih trenutaka.
Naravno, tu je i matematika. Voljeli je ili ne voljeli, Ogawa će vam pokazati koliko ona može biti predivna, a to će učiniti opisujući vam ju na način kakav još, vjerujem, niste doživjeli, i dovodeći ju u vezu sa životom, takvim kakav jest. Uzmimo, za primjer, Eulerovu jednadžbu: eπi + 1 = 0.
"Jedan broj, koji se ponavljao u beskonačnost, a drugi nalik praznini, jer se nije otkrivao, stremili su k istom cilju, ostavljajući za sobom jasne tragove. Iako nigdje nije bilo kruga, neočekivano je i tko zna odakle dolebdio π, smjestio se uz i i sramežljivo mu pružio ruku. Približili su se jedan drugome, pritajivši dah, i dovoljno je bilo samo da se pojavi netko tko će tomu pridodati 1, pa da se istog trena, bez ikakva nagovještaja, svijet stubokom promijeni i sve se nađe obrubljeno ništicom."
Ne biste rekli da se nešto tako suhoparno i većini ljudi zastrašujuće, kao što su prirodni logaritmi, može ovako lirski opisati. Predivno, zar ne?
____________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3xuuv6e
