Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
[eng. The orchardist]
[eng. The orchardist]
Malo je reći da ova knjiga nije bila ono što sam očekivala, ali u pozitivnom smislu. Iznenadila me svojim sadržajem, ali i stilom pisanja. Sve one pohvale na račun načina na koji piše Amanda Coplin, koje možete naći na koricama knjige, zaista tamo stoje s razlogom, jer knjiga je predivno napisana.
Radi se o Williamu Talmadgeu, dobroćudnom starijem čovjeku koji živi i radi sam u svom voćnjaku, tek povremeno uživajući u društvu prijateljice Caroline Middey i periodičnim posjetima konjara, koji mu, kao naknadu za boravak u voćnjaku, pomažu u brizi za voćke. Talmadgeov samotnjački život stubokom se promijeni kada se u voćnjaku jednog dana pojave dvije trudne djevojke, Della i Jane. Isprva nepovjerljive prema Talmadgeu, drže se na odstojanju (iako uvijek negdje u blizini), a Talmadge im, iz nekog razloga koji ni njemu samome nije posve jasan, pomaže dajući im hranu, zaštitu i smještaj. S pojavom djevojaka, Talmadgeu također odmah postane jasno da će se, prije ili kasnije, pojaviti i neke nevolje, a one se kasnije doista i pojave u liku nekolicine naoružanih muškaraca koji su u potjeri za djevojkama. Igrom slučaja, ili pak sudbine, životi djevojaka i Talmadgea nepovratno će se ispreplesti i izmijeniti, a neka nevidljiva spona, koja ih je sve povezala, nastavit će ih povezivati unatoč ovoj spomenutoj, ali i svim ostalim nevoljama koje nakon nje pristignu u voćnjak.
Ova priča, koju je maestralno ispričala Amanda Coplin, jedna je od onih na koje ne nailazimo baš često. Ovo je traumatična, tragična priča o boli, zlostavljanju i gubitku, ali je ujedno i emocionalna priča o ljubavi, pripadanju, žrtvovanju, suosjećanju i odanosti. Ovo je priča o sudaru nekoliko života, njihovom međusobnom zbližavanju i udaljavanju, pisana bez uljepšavanja i dodavanja ikakvih začina da bi se učinila zanimljivijom i/ili sretnijom.
Coplin se detaljno bavi svakim od svojih likova, ulazi duboko u njihove karakterizacije i ocrtava ih realistično, prikazujući ih u svoj njihovoj punini, sa svim dobrim i lošim osobinama, ne skrivajući manjkavosti. Njeni likovi u ovom romanu prolaze kroz različite, više ili manje teške, životne situacije, koje ih mijenjaju na različite načine. Zbog toga se, tijekom čitanja, mijenja čitateljev dojam o pojedinom liku: meni se to pogotovo događalo s Dellom, za koju sam u početku gajila izrazite simpatije, da bi se one kasnije počele smanjivati, pa opet rasti ili se mijenjati u suosjećanje ili čak antipatiju.
Sama priča nije bez mane, ima u njoj dijelova koji se često čine neuvjerljivima ili razvučenih dijelova na kojima je teško cijelo vrijeme zadržati pažnju. Također, radnja se odvija jako sporo i neki se događaji u određenom trenutku kad se dogode čine nelogičnima. No, ima nešto u ovom djelu u cjelini, što nekako nadoknađuje sve te nesavršenosti i čini ih manje bitnima u odnosu na čitavu priču i dojam koji ona ostavlja na čitatelja. Ne znam jesu li to likovi ili tema priče ili način pisanja ili pak sve to zajedno, ali neki tajni sastojak ove knjige čini ju tako nevjerojatno životnom i lijepom, čak i na onim dijelovima koji su tužni i nesretni.
Rekla sam na početku teksta da me ova priča iznenadila i nije bila ono što sam očekivala. Rekla sam to jer je ono što sam očekivala - sudeći prema kratkom sadržaju, neobičnoj temi i šarenoj naslovnici - bila nekakva topla, zabavna, duhovita priča, jedna od onih koje vam razvedre dan. Ne mogu reći da ova priča nije razvedrila moj dan, ali to svakako nije učinila u onom uobičajenom smislu. Bilo je, kao što sam već spomenula, dijelova koji su me znali zamoriti i postupaka likova koji su me znali iživcirati, ali Amanda Coplin me toliko očarala svojim stilom pisanja da me uspjela natjerati da zaboravim na sve nedostatke i usredotočim se na ono dobro. A onog dobrog ovdje itekako ima. Pročitajte i provjerite slažete li se sa mnom.
Radi se o Williamu Talmadgeu, dobroćudnom starijem čovjeku koji živi i radi sam u svom voćnjaku, tek povremeno uživajući u društvu prijateljice Caroline Middey i periodičnim posjetima konjara, koji mu, kao naknadu za boravak u voćnjaku, pomažu u brizi za voćke. Talmadgeov samotnjački život stubokom se promijeni kada se u voćnjaku jednog dana pojave dvije trudne djevojke, Della i Jane. Isprva nepovjerljive prema Talmadgeu, drže se na odstojanju (iako uvijek negdje u blizini), a Talmadge im, iz nekog razloga koji ni njemu samome nije posve jasan, pomaže dajući im hranu, zaštitu i smještaj. S pojavom djevojaka, Talmadgeu također odmah postane jasno da će se, prije ili kasnije, pojaviti i neke nevolje, a one se kasnije doista i pojave u liku nekolicine naoružanih muškaraca koji su u potjeri za djevojkama. Igrom slučaja, ili pak sudbine, životi djevojaka i Talmadgea nepovratno će se ispreplesti i izmijeniti, a neka nevidljiva spona, koja ih je sve povezala, nastavit će ih povezivati unatoč ovoj spomenutoj, ali i svim ostalim nevoljama koje nakon nje pristignu u voćnjak.
Ova priča, koju je maestralno ispričala Amanda Coplin, jedna je od onih na koje ne nailazimo baš često. Ovo je traumatična, tragična priča o boli, zlostavljanju i gubitku, ali je ujedno i emocionalna priča o ljubavi, pripadanju, žrtvovanju, suosjećanju i odanosti. Ovo je priča o sudaru nekoliko života, njihovom međusobnom zbližavanju i udaljavanju, pisana bez uljepšavanja i dodavanja ikakvih začina da bi se učinila zanimljivijom i/ili sretnijom.
Coplin se detaljno bavi svakim od svojih likova, ulazi duboko u njihove karakterizacije i ocrtava ih realistično, prikazujući ih u svoj njihovoj punini, sa svim dobrim i lošim osobinama, ne skrivajući manjkavosti. Njeni likovi u ovom romanu prolaze kroz različite, više ili manje teške, životne situacije, koje ih mijenjaju na različite načine. Zbog toga se, tijekom čitanja, mijenja čitateljev dojam o pojedinom liku: meni se to pogotovo događalo s Dellom, za koju sam u početku gajila izrazite simpatije, da bi se one kasnije počele smanjivati, pa opet rasti ili se mijenjati u suosjećanje ili čak antipatiju.
Sama priča nije bez mane, ima u njoj dijelova koji se često čine neuvjerljivima ili razvučenih dijelova na kojima je teško cijelo vrijeme zadržati pažnju. Također, radnja se odvija jako sporo i neki se događaji u određenom trenutku kad se dogode čine nelogičnima. No, ima nešto u ovom djelu u cjelini, što nekako nadoknađuje sve te nesavršenosti i čini ih manje bitnima u odnosu na čitavu priču i dojam koji ona ostavlja na čitatelja. Ne znam jesu li to likovi ili tema priče ili način pisanja ili pak sve to zajedno, ali neki tajni sastojak ove knjige čini ju tako nevjerojatno životnom i lijepom, čak i na onim dijelovima koji su tužni i nesretni.
Rekla sam na početku teksta da me ova priča iznenadila i nije bila ono što sam očekivala. Rekla sam to jer je ono što sam očekivala - sudeći prema kratkom sadržaju, neobičnoj temi i šarenoj naslovnici - bila nekakva topla, zabavna, duhovita priča, jedna od onih koje vam razvedre dan. Ne mogu reći da ova priča nije razvedrila moj dan, ali to svakako nije učinila u onom uobičajenom smislu. Bilo je, kao što sam već spomenula, dijelova koji su me znali zamoriti i postupaka likova koji su me znali iživcirati, ali Amanda Coplin me toliko očarala svojim stilom pisanja da me uspjela natjerati da zaboravim na sve nedostatke i usredotočim se na ono dobro. A onog dobrog ovdje itekako ima. Pročitajte i provjerite slažete li se sa mnom.
