Izdavač: Profil, 2016.
[eng. Fates and furies]
[eng. Fates and furies]
'Sudbe i srdžbe' su kompleksna ljubavna priča o braku dvoje osebujnih ljudi, Mathilde i Lotta, razlomljena na dva dijela - 'Sudbe' i 'Srdžbe'.
Prvi dio, 'Sudbe', u centar priče smješta Lotta, tj. Lancelota - karizmatičnog mladića koji ima onu osobitu sposobnost da uvijek i u svakoj prigodi bude centar pažnje i privlači svačiju pozornost. Lotto je opisan kao 'sjajni dečko', 'sjajni' u smislu da isijava neku posebnu svjetlost koja plijeni pozornost i zrači nekim osobitim šarmom koji mu je sposoban otvoriti baš svaka vrata. Lotto je poput sunca koje privlači sve druge planete u svojoj blizini, istovremeno ih obuhvaćajući svojom toplinom i svjetlošću, što ga čini nevjerojatno popularnim u baš svakom društvu i osobitim miljenikom žena (a i muškaraca).
Zanimljiva je stvar kod Lotta da on nije opisan kao nevjerojatno privlačan fizički, spisateljica u više navrata spominje njegov upravo prosječan, čak ponegdje i pomalo zapušten izgled. Lottova se privlačnost očituje upravo u njegovom osobitom šarmu i karizmi, te njegovoj prštavoj životnosti i osebujnoj ličnosti, kojom uvijek uspije baš svakoga očarati. Mene se Lotto dojmio i kao veoma narcisoidan lik, zaljubljen prvenstveno u samoga sebe, a tek potom i u svoju suprugu, o kojoj je ujedno i veoma ovisan. U nekim dijelovima romana, Lotto mi je djelovao poput malog djeteta, kojeg Mathilde često mora 'voditi za ručicu', poticati i usmjeravati kako bi nešto postigao, što bi mu samome inače teško uspjelo.
Lottovo zanimanje u potpunosti se slaže s njegovim karakterom - on je umjetnik, pisac kazališnih komada, vrlo cijenjen i od publike i od kritike, a u ovom prvom dijelu romana pratimo njegov životni put od djetinjstva, preko upoznavanja Mathilde i njihovog (uglavnom) sretnog braka, pa sve do započinjanja karijere, umjetničkog stvaranja i postizanja golemog uspjeha.
Drugi dio romana, 'Srdžbe', fokusira se na Mathilde. Mathilde je samozatajna i tajnovita žena, koju smo u prvom dijelu romana upoznali samo kao Lottovu suprugu. Ovdje doznajemo malo više o samoj Mathilde, njenoj prošlosti i njenim tajnama. Mathilde je do ovog dijela bila portretirana onako kako ju vidi Lotto: kao savršenu, nježnu, neiskvarenu i nevinu djevojku, u koju se zaljubio na prvi pogled i o kojoj je sve otada postao praktički ovisan. No, kako jedna po jedna Mathildeina tajna isplivava polako na površinu, saznajemo da je ovo Lottovo viđenje nje u velikoj mjeri idealizirano i ne podudara se posve sa onom stvarnom Mathilde.
Ono što je zanimljivo i kod Mathilde je, kao i kod Lotta, ta suprotnost načina na koji je opisana i onoga što predstavlja. Iako opisana kao nježna i neiskvarena, savršena djevojka, Mathilde je u neku ruku ujedno i 'femme fatale' koja uspije trenutačno i potpuno zarobiti Lottovo srce, iako nije, prema onome kako ju vide Lottovi prijatelji, 'ništa posebno' - ni posebno lijepa, ni posebno zanimljiva. Bez obzira na to što se često čude i zapitkuju što je bilo to što je privuklo Mathilde i Lotta jedno drugome, njihovi su prijatelji zapravo velikom većinom ljubomorni na njihovu potpunu predanost jedno drugome, njihovu vjernost i postojanost njihove veze.
Lik Mathilde puno me više zaintrigirao od Lotta. Možda je to bilo zato što se u njoj gotovo kroz čitavo vrijeme čitanja može osjetiti nekakav zatomljeni bijes, duboko zakopano nezadovoljstvo koje se u tek nekoliko trenutaka uspije probiti do površine, a i onda ondje ostane tek vrlo kratko, jedva toliko dugo da ga zamijetiš. Budući da se u prvom dijelu romana o Mathilde ionako dobije vrlo malo informacija, te je njena karakterizacija nekako štura, ona već tad postaje zagonetka koju težite čitanjem odgonetnuti.
Brak Lotta i Mathilde sve je, samo ne običan i pun je suprotnosti. On započinje impulzivno, tek dva tjedna nakon što su se upoznali, i vrlo je nepredvidiv, ali je, ujedno, i vrlo postojan: Lotto i Mathilde u svoj su brak uskočili u dvadesetima, i uspjeli su ga održati i sačuvati i kroz svoje tridesete, i četrdesete, još jednako zaljubljeni, jednako odani, jednako (većinom) sretni. Iako u biti uopće ne poznaju jedno drugo, barem na početku, do srži su si odani i mogu jedno drugome čak pogoditi misli, učiniti točno ono što treba da jedno drugo usreće kad je potrebno. Ovaj brak istobno i jest i nije savršen, ovisno o tome kako se na njega gleda, no, nije li takav, uostalom, i svaki brak?
Ova je knjiga opisana kao priča o jednom braku, no, po meni, ona je zapravo više priča o pojedincima koji čine taj brak, nego o samom braku. Mathilde i Lotto dvije su posve različite individue čije pojedinačne priče samo ponekad pratimo kroz prizmu njihovog braka. Većim se dijelom ovaj roman sastoji od zasebnih dviju priča privučenih jedna drugoj, čije ispreplitanje pratimo dok pratimo i odvojene priče. Ono što u tim zasebnim pričama Mathilde i Lotto (odnosno njihov brak) predstavljaju jedno drugom, jest sidro koje ih vraća na pravi put kada predaleko odlutaju, sigurna luka u koju se vraćaju s putovanja kroz svoje priče.
Teško je ovu knjigu, kao i njene likove, ocijeniti u smislu toga da ti se sviđa ili ne sviđa. Likovi mi se ovdje definitvno nisu svidjeli, iako su mi bili intrigantni i zanimljivi, no Lottova narcisoidnost i Mathildeina podređenost, njen odabir da bude samo sjena svome suprugu, bili su mi u najmanju ruku odbojni. Ono za što definitivno mogu reći da mi se svidjelo je stil pisanja, jer knjiga je zaista divno pisana, a stil je drugačiji, nov i fascinantan. Sama knjiga, čitava priča, je osebujna, drugačija, i sasvim sigurno je tip knjige o kojoj se kasnije promišlja i čiju radnju se propituje. Teško da će vas ostaviti ravnodušnima: ili će vas fascinirati i zaokupiti, ili ćete ju čak smatrati odbojnom, a možda i sve to zajedno u različitim fazama čitanja. Ako je cilj ove knjige bio u čitatelju izazvati osjećaje, bilo dobre, bilo loše; bilo pomiješane - u tome je definitivno uspjela.
Mislim da je najveći problem kod ove knjige to što ona, prema onome što piše na ovitku, a i prema onome što o njoj možete pronaći na Internetu, djeluje kao nešto nevjerojatno, nesvakidašnje i nešto što će vas oboriti s nogu. Slažem se da je definitivno nesvakidašnja i da, u nekoj mjeri, ima neke odlike svega što je o njoj napisano, ali svrstati ju među 'najfascinantnije knjige godine' i okititi ju epitetima kao što su 'veličanstvena' i 'genijalna' je prilično pretjerivanje. Zbog toga već prije samog čitanja imaš jako visoka očekivanja, pa je gotovo neumitno da će ono što će uslijediti biti razočaranje. Voljela bih da nisam pročitala sve te hvalospjeve prije no što sam ju i sama krenula čitati, vjerujem da bi tako moj dojam možda bio bolji.
Dakle, moj savjet vam je da ne čitate sve te izdvojene hvalospjeve i usporedbe koje 'Sudbe i srdžbe' stavljaju uz bok Gillian Flynn. Nemojte očekivati veličanstvenu ljubavnu priču niti općenito imati prenapuhana očekivanja. Radije o njenoj veličanstvenosti i genijalnosti nakon čitanja prosudite sami.
Prvi dio, 'Sudbe', u centar priče smješta Lotta, tj. Lancelota - karizmatičnog mladića koji ima onu osobitu sposobnost da uvijek i u svakoj prigodi bude centar pažnje i privlači svačiju pozornost. Lotto je opisan kao 'sjajni dečko', 'sjajni' u smislu da isijava neku posebnu svjetlost koja plijeni pozornost i zrači nekim osobitim šarmom koji mu je sposoban otvoriti baš svaka vrata. Lotto je poput sunca koje privlači sve druge planete u svojoj blizini, istovremeno ih obuhvaćajući svojom toplinom i svjetlošću, što ga čini nevjerojatno popularnim u baš svakom društvu i osobitim miljenikom žena (a i muškaraca).
Zanimljiva je stvar kod Lotta da on nije opisan kao nevjerojatno privlačan fizički, spisateljica u više navrata spominje njegov upravo prosječan, čak ponegdje i pomalo zapušten izgled. Lottova se privlačnost očituje upravo u njegovom osobitom šarmu i karizmi, te njegovoj prštavoj životnosti i osebujnoj ličnosti, kojom uvijek uspije baš svakoga očarati. Mene se Lotto dojmio i kao veoma narcisoidan lik, zaljubljen prvenstveno u samoga sebe, a tek potom i u svoju suprugu, o kojoj je ujedno i veoma ovisan. U nekim dijelovima romana, Lotto mi je djelovao poput malog djeteta, kojeg Mathilde često mora 'voditi za ručicu', poticati i usmjeravati kako bi nešto postigao, što bi mu samome inače teško uspjelo.
Lottovo zanimanje u potpunosti se slaže s njegovim karakterom - on je umjetnik, pisac kazališnih komada, vrlo cijenjen i od publike i od kritike, a u ovom prvom dijelu romana pratimo njegov životni put od djetinjstva, preko upoznavanja Mathilde i njihovog (uglavnom) sretnog braka, pa sve do započinjanja karijere, umjetničkog stvaranja i postizanja golemog uspjeha.
Drugi dio romana, 'Srdžbe', fokusira se na Mathilde. Mathilde je samozatajna i tajnovita žena, koju smo u prvom dijelu romana upoznali samo kao Lottovu suprugu. Ovdje doznajemo malo više o samoj Mathilde, njenoj prošlosti i njenim tajnama. Mathilde je do ovog dijela bila portretirana onako kako ju vidi Lotto: kao savršenu, nježnu, neiskvarenu i nevinu djevojku, u koju se zaljubio na prvi pogled i o kojoj je sve otada postao praktički ovisan. No, kako jedna po jedna Mathildeina tajna isplivava polako na površinu, saznajemo da je ovo Lottovo viđenje nje u velikoj mjeri idealizirano i ne podudara se posve sa onom stvarnom Mathilde.
Ono što je zanimljivo i kod Mathilde je, kao i kod Lotta, ta suprotnost načina na koji je opisana i onoga što predstavlja. Iako opisana kao nježna i neiskvarena, savršena djevojka, Mathilde je u neku ruku ujedno i 'femme fatale' koja uspije trenutačno i potpuno zarobiti Lottovo srce, iako nije, prema onome kako ju vide Lottovi prijatelji, 'ništa posebno' - ni posebno lijepa, ni posebno zanimljiva. Bez obzira na to što se često čude i zapitkuju što je bilo to što je privuklo Mathilde i Lotta jedno drugome, njihovi su prijatelji zapravo velikom većinom ljubomorni na njihovu potpunu predanost jedno drugome, njihovu vjernost i postojanost njihove veze.
Lik Mathilde puno me više zaintrigirao od Lotta. Možda je to bilo zato što se u njoj gotovo kroz čitavo vrijeme čitanja može osjetiti nekakav zatomljeni bijes, duboko zakopano nezadovoljstvo koje se u tek nekoliko trenutaka uspije probiti do površine, a i onda ondje ostane tek vrlo kratko, jedva toliko dugo da ga zamijetiš. Budući da se u prvom dijelu romana o Mathilde ionako dobije vrlo malo informacija, te je njena karakterizacija nekako štura, ona već tad postaje zagonetka koju težite čitanjem odgonetnuti.
Brak Lotta i Mathilde sve je, samo ne običan i pun je suprotnosti. On započinje impulzivno, tek dva tjedna nakon što su se upoznali, i vrlo je nepredvidiv, ali je, ujedno, i vrlo postojan: Lotto i Mathilde u svoj su brak uskočili u dvadesetima, i uspjeli su ga održati i sačuvati i kroz svoje tridesete, i četrdesete, još jednako zaljubljeni, jednako odani, jednako (većinom) sretni. Iako u biti uopće ne poznaju jedno drugo, barem na početku, do srži su si odani i mogu jedno drugome čak pogoditi misli, učiniti točno ono što treba da jedno drugo usreće kad je potrebno. Ovaj brak istobno i jest i nije savršen, ovisno o tome kako se na njega gleda, no, nije li takav, uostalom, i svaki brak?
Ova je knjiga opisana kao priča o jednom braku, no, po meni, ona je zapravo više priča o pojedincima koji čine taj brak, nego o samom braku. Mathilde i Lotto dvije su posve različite individue čije pojedinačne priče samo ponekad pratimo kroz prizmu njihovog braka. Većim se dijelom ovaj roman sastoji od zasebnih dviju priča privučenih jedna drugoj, čije ispreplitanje pratimo dok pratimo i odvojene priče. Ono što u tim zasebnim pričama Mathilde i Lotto (odnosno njihov brak) predstavljaju jedno drugom, jest sidro koje ih vraća na pravi put kada predaleko odlutaju, sigurna luka u koju se vraćaju s putovanja kroz svoje priče.
Teško je ovu knjigu, kao i njene likove, ocijeniti u smislu toga da ti se sviđa ili ne sviđa. Likovi mi se ovdje definitvno nisu svidjeli, iako su mi bili intrigantni i zanimljivi, no Lottova narcisoidnost i Mathildeina podređenost, njen odabir da bude samo sjena svome suprugu, bili su mi u najmanju ruku odbojni. Ono za što definitivno mogu reći da mi se svidjelo je stil pisanja, jer knjiga je zaista divno pisana, a stil je drugačiji, nov i fascinantan. Sama knjiga, čitava priča, je osebujna, drugačija, i sasvim sigurno je tip knjige o kojoj se kasnije promišlja i čiju radnju se propituje. Teško da će vas ostaviti ravnodušnima: ili će vas fascinirati i zaokupiti, ili ćete ju čak smatrati odbojnom, a možda i sve to zajedno u različitim fazama čitanja. Ako je cilj ove knjige bio u čitatelju izazvati osjećaje, bilo dobre, bilo loše; bilo pomiješane - u tome je definitivno uspjela.
Mislim da je najveći problem kod ove knjige to što ona, prema onome što piše na ovitku, a i prema onome što o njoj možete pronaći na Internetu, djeluje kao nešto nevjerojatno, nesvakidašnje i nešto što će vas oboriti s nogu. Slažem se da je definitivno nesvakidašnja i da, u nekoj mjeri, ima neke odlike svega što je o njoj napisano, ali svrstati ju među 'najfascinantnije knjige godine' i okititi ju epitetima kao što su 'veličanstvena' i 'genijalna' je prilično pretjerivanje. Zbog toga već prije samog čitanja imaš jako visoka očekivanja, pa je gotovo neumitno da će ono što će uslijediti biti razočaranje. Voljela bih da nisam pročitala sve te hvalospjeve prije no što sam ju i sama krenula čitati, vjerujem da bi tako moj dojam možda bio bolji.
Dakle, moj savjet vam je da ne čitate sve te izdvojene hvalospjeve i usporedbe koje 'Sudbe i srdžbe' stavljaju uz bok Gillian Flynn. Nemojte očekivati veličanstvenu ljubavnu priču niti općenito imati prenapuhana očekivanja. Radije o njenoj veličanstvenosti i genijalnosti nakon čitanja prosudite sami.
