Izdavač: Fokus, 2016.
Faridina priča započinje poput priče bilo koje obične tinejdžerice: ona ide u školu, druži se s prijateljicama, provodi vrijeme s obitelji, zafrkava se s braćom... Iako je čitavo vrijeme svjesna da na nju i njenu obitelj, kao Jezide, baš kao i na druge pripadnike njihove vjere, Arapsko stanovništvo iz okolnih sela i gradova često gleda s nerazumijevanjem i neodobravanjem - kao na krivovjernike, ta vjerska podjela nije još toliko izražena i ne izaziva netrpeljivost i neprijateljstvo, barem ne kod većine ljudi. Nažalost, to će se vrlo skoro promijeniti.
Baš kao i većina nas, Farida za napade terorističke skupine koja sebe naziva Islamskom državom, poznatijom pod kraticom ISIS, prvo saznaje na televiziji i iz priča ljudi koji su imali tu nesreću da se teroristima nađu na putu. Isprva, Farida ne pridaje ovoj novoj prijetnji neku osobito veliku važnost, jer joj se, baš kao što bi se to činilo i bilo kome od nas, čini da se sve to odvija negdje daleko, da je nemoguće da bi to moglo utjecati na nju i na njen život, na živote njenih sunarodnjaka. No prijetnja ubrzo postaje i više nego stvarna: kako se ISIS sve više približava Faridinom selu, ona u daljini čuje odjeke detonacija i pucnjeva i sve je više mori strah od onoga što dolazi. Kada se stanovnici Faridinog sela konačno odluče na bijeg, shvate i da je za bijeg prekasno: već su okruženi sa svih strana i kamo god pošli, neizbježno će pasti u ruke ISIS-ovcima.
I tada konačno dođe i ono neizbježno: borci ISIS-a pojave se na Faridinom kućnom pragu, u njenom selu. Nakon što joj oca i starijeg brata odvedu kako bi ih pogubili, a nju odvoje od majke i mlađe braće, Farida se nađe u pravoj noćnoj mori: nju, zajedno sa skupinom drugih mladih djevojaka iz njenog sela, odvode u zatočeništvo i zatim prodaju u ropstvo. Svakim danom Farida prolazi kroz sve gori pakao, ali svakim danom nastavlja i sanjati o bijegu. Nakon mnogih mjeseci provedenih u ropstvu, njen san se konačno i ostvari i ona, zajedno s još 4 djevojke, uspije pobjeći ISIS-ovcima i doći do dugo sanjane kakve-takve sigurnosti izbjegličkog kampa. No, bit će joj potrebno još mnogo vremena da skupi hrabrost i progovori o svemu što je proživjela, svim strahotama kojima je svjedočila i mučenju kroz koje je prošla. Rezultat njene hrabrosti je ova knjiga - Faridina priča.
Faridina priča priča je o ljudskoj sudbini goroj od smrti, ali i preživljavanju iste. To je priča o hrabrosti i ustrajnosti, o nezamislivim grozotama kroz koje je morala proći jedna djevojka, još tinejdžerica, ali i pronalaženju snage u sebi samoj da izdrži i da se izbavi, pod bilo koju cijenu. Faridina hrabrost zapanjuje, nadahnjuje, inspirira. Proći kroz takav pakao i onda još smoći hrabrosti da se tog pakla prisjetiš - svakog njegovog detalja - i ispričaš ga drugima, kako bi podigla svijest o tome što se događalo, i što se još uvijek događa - nekome, negdje - uistinu je zadivljujuća stvar, koja zaslužuje beskonačno velik respekt.
Faridina snaga i volja za životom jednako su respektabilne i jednako zadivljuju. Pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da se Farida, uz sve što joj se događalo, morala nositi i s epilepsijom, bolešću za koju njeni otmičari nisu imali ništa više samilosti niti volje da joj pomognu doći do lijekova no što su imali samilosti za svoje zatočenice općenito. Boriti se protiv svojih otmičara svim raspoloživim sredstvima, kojih je, za Faridu, bilo malo ili nimalo, dodatno opterećena bolešću koju nemaš nikakvu mogućnost kotrolirati, i na kraju uspjeti u toj borbi i preživjeti da bi o njoj pričala, ono je što kod ove djevojke jednostavno oduzima dah.
Onako kako Farida i njena hrabrost u ovoj priči zapanjuju, tako i opisani borci ISIS-a, tj. njihov odnos prema ljudima koje smatraju nižima od sebe, izazivaju nevjericu i opće zgražanje. To da postoje ljudi koji su toliko uvjereni u vlastitu ispravnost i vlastitu nadmoć, da sve neistomišljenike smatraju svojim robovima, čijim životima mogu gospodariti kako im drago, te da ti isti ljudi danas još uvijek izazivaju tolike strahote po cijelom svijetu, zastrašujuća je činjenica. Meni osobno je općenito zastrašujuća činjenica da smo danas, u 21. stoljeću, još uvijek podijeljeni zbog religije, zbog toga što svatko od nas misli da je upravo njegova religija ispravna i zbog toga što bi neki od nas bili spremni na svašta da to i dokažu. ISIS, nažalost, nije jedini u ratu protiv 'krivovjernika' - ovakvih skupina, više ili manje uspješnih, ima posvuda. A tim ratovima koji se opravdavaju vjerom, nažalost, ne nazire se kraj.
Farida je sjajno opisala razlog vjerske netrpeljivosti između Jezida i muslimana. Naime, i jedni i drugi su uvjereni kako su ovi drugi u krivu, i to glede samo jednog dijela njihove vjere, koja je u većini točaka vrlo slična. Stvar je samo u tome da svaka od te dvije skupine taj jedan dio svetih tekstova tumači drugačije. Nevjerojatno je kako, zbog tako malene razlike, zbog tako male stvari, ljudi ubijaju jedni druge. Nevjerojatno, i vrlo žalosno.
Dok sam čitala Faridinu priču, prisjetila sam se jedne druge priče koju sam ne tako davno također bila čitala - one Malaline. Priče ovih dviju djevojaka u svojoj su biti vrlo slične, a i same su djevojke jednako hrabre i jednako zadivljujuće osobe. Sjećam se da mi je, u Malalinoj priči, bilo fascinantno doznati kako su talibani, o kojima je bila riječ u Malalinoj knjizi, uopće bili došli na vlast - jer su im u tome pomogli isti oni koji su se kasnije protiv njih borili. I ovdje je priča slična: uspon ISIS-a dogodio se uz pomoć drugih, prvenstveno Turaka, Saudijaca i Katara, koji su im pomagali u novcu i oružju, ne bi li ovi uspjeli srušiti vladajući režim u Siriji. No, naravno, jednom kad se sve to razmahalo, bilo je teško kasnije ih zaustaviti. Čini se kako, između ove dvije priče koje pričaju o usponu dvaju različitih terorističkih skupina, svijet nije ništa naučio: vlade nekih zemalja i dalje pomažu militantne skupine kako bi ostvarili neke političke ciljeve, misleći da će one stati na tome. Neće. Ove dvije priče upravo su dokaz tome. I u tome također leži jedna zastrašujuća činjenica: da je često ono protiv čega se svijet bori, taj isti svijet, malo ranije, sam stvorio.
Iako je Faridina priča na nekim dijelovima prilično zastrašujuća i prikazuje strašni splet sudbina koje su zadesile zarobljenice ISIS-a, ona je ujedno i nadahnjujuća, zapanjujuća, potrebna. Ona je oružje kojim se protiv ovih terorista treba boriti: znanjem, ukazivanjem na ono što se događa, pozivanjem na akciju i osudu takvog čina, podizanjem svijesti o sudbinama još tisuća, još desetaka tisuća, djevojaka poput Faride koje negdje u ovom trenutku jednako pate i za čiju patnju svijet treba čuti.
Pročitajte Faridinu priču. Pustite da vas preplavi, razmišljajte o njoj. Suosjećajte s Faridom, divite se njenoj hrabrosti i pričajte o njenoj priči drugima. Ova priča zaslužuje da je se čuje, jer unatoč svim groznim stvarima koje su joj se dogodile, Farida nam je pokazala i nešto sjajno: da je moguće pobijediti svoje otmičare, preživjeti i najstrašniji pakao i inspirirati druge da se tome nadaju i da u tome uspiju.
Baš kao i većina nas, Farida za napade terorističke skupine koja sebe naziva Islamskom državom, poznatijom pod kraticom ISIS, prvo saznaje na televiziji i iz priča ljudi koji su imali tu nesreću da se teroristima nađu na putu. Isprva, Farida ne pridaje ovoj novoj prijetnji neku osobito veliku važnost, jer joj se, baš kao što bi se to činilo i bilo kome od nas, čini da se sve to odvija negdje daleko, da je nemoguće da bi to moglo utjecati na nju i na njen život, na živote njenih sunarodnjaka. No prijetnja ubrzo postaje i više nego stvarna: kako se ISIS sve više približava Faridinom selu, ona u daljini čuje odjeke detonacija i pucnjeva i sve je više mori strah od onoga što dolazi. Kada se stanovnici Faridinog sela konačno odluče na bijeg, shvate i da je za bijeg prekasno: već su okruženi sa svih strana i kamo god pošli, neizbježno će pasti u ruke ISIS-ovcima.
I tada konačno dođe i ono neizbježno: borci ISIS-a pojave se na Faridinom kućnom pragu, u njenom selu. Nakon što joj oca i starijeg brata odvedu kako bi ih pogubili, a nju odvoje od majke i mlađe braće, Farida se nađe u pravoj noćnoj mori: nju, zajedno sa skupinom drugih mladih djevojaka iz njenog sela, odvode u zatočeništvo i zatim prodaju u ropstvo. Svakim danom Farida prolazi kroz sve gori pakao, ali svakim danom nastavlja i sanjati o bijegu. Nakon mnogih mjeseci provedenih u ropstvu, njen san se konačno i ostvari i ona, zajedno s još 4 djevojke, uspije pobjeći ISIS-ovcima i doći do dugo sanjane kakve-takve sigurnosti izbjegličkog kampa. No, bit će joj potrebno još mnogo vremena da skupi hrabrost i progovori o svemu što je proživjela, svim strahotama kojima je svjedočila i mučenju kroz koje je prošla. Rezultat njene hrabrosti je ova knjiga - Faridina priča.
Faridina priča priča je o ljudskoj sudbini goroj od smrti, ali i preživljavanju iste. To je priča o hrabrosti i ustrajnosti, o nezamislivim grozotama kroz koje je morala proći jedna djevojka, još tinejdžerica, ali i pronalaženju snage u sebi samoj da izdrži i da se izbavi, pod bilo koju cijenu. Faridina hrabrost zapanjuje, nadahnjuje, inspirira. Proći kroz takav pakao i onda još smoći hrabrosti da se tog pakla prisjetiš - svakog njegovog detalja - i ispričaš ga drugima, kako bi podigla svijest o tome što se događalo, i što se još uvijek događa - nekome, negdje - uistinu je zadivljujuća stvar, koja zaslužuje beskonačno velik respekt.
Faridina snaga i volja za životom jednako su respektabilne i jednako zadivljuju. Pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da se Farida, uz sve što joj se događalo, morala nositi i s epilepsijom, bolešću za koju njeni otmičari nisu imali ništa više samilosti niti volje da joj pomognu doći do lijekova no što su imali samilosti za svoje zatočenice općenito. Boriti se protiv svojih otmičara svim raspoloživim sredstvima, kojih je, za Faridu, bilo malo ili nimalo, dodatno opterećena bolešću koju nemaš nikakvu mogućnost kotrolirati, i na kraju uspjeti u toj borbi i preživjeti da bi o njoj pričala, ono je što kod ove djevojke jednostavno oduzima dah.
Onako kako Farida i njena hrabrost u ovoj priči zapanjuju, tako i opisani borci ISIS-a, tj. njihov odnos prema ljudima koje smatraju nižima od sebe, izazivaju nevjericu i opće zgražanje. To da postoje ljudi koji su toliko uvjereni u vlastitu ispravnost i vlastitu nadmoć, da sve neistomišljenike smatraju svojim robovima, čijim životima mogu gospodariti kako im drago, te da ti isti ljudi danas još uvijek izazivaju tolike strahote po cijelom svijetu, zastrašujuća je činjenica. Meni osobno je općenito zastrašujuća činjenica da smo danas, u 21. stoljeću, još uvijek podijeljeni zbog religije, zbog toga što svatko od nas misli da je upravo njegova religija ispravna i zbog toga što bi neki od nas bili spremni na svašta da to i dokažu. ISIS, nažalost, nije jedini u ratu protiv 'krivovjernika' - ovakvih skupina, više ili manje uspješnih, ima posvuda. A tim ratovima koji se opravdavaju vjerom, nažalost, ne nazire se kraj.
Farida je sjajno opisala razlog vjerske netrpeljivosti između Jezida i muslimana. Naime, i jedni i drugi su uvjereni kako su ovi drugi u krivu, i to glede samo jednog dijela njihove vjere, koja je u većini točaka vrlo slična. Stvar je samo u tome da svaka od te dvije skupine taj jedan dio svetih tekstova tumači drugačije. Nevjerojatno je kako, zbog tako malene razlike, zbog tako male stvari, ljudi ubijaju jedni druge. Nevjerojatno, i vrlo žalosno.
Dok sam čitala Faridinu priču, prisjetila sam se jedne druge priče koju sam ne tako davno također bila čitala - one Malaline. Priče ovih dviju djevojaka u svojoj su biti vrlo slične, a i same su djevojke jednako hrabre i jednako zadivljujuće osobe. Sjećam se da mi je, u Malalinoj priči, bilo fascinantno doznati kako su talibani, o kojima je bila riječ u Malalinoj knjizi, uopće bili došli na vlast - jer su im u tome pomogli isti oni koji su se kasnije protiv njih borili. I ovdje je priča slična: uspon ISIS-a dogodio se uz pomoć drugih, prvenstveno Turaka, Saudijaca i Katara, koji su im pomagali u novcu i oružju, ne bi li ovi uspjeli srušiti vladajući režim u Siriji. No, naravno, jednom kad se sve to razmahalo, bilo je teško kasnije ih zaustaviti. Čini se kako, između ove dvije priče koje pričaju o usponu dvaju različitih terorističkih skupina, svijet nije ništa naučio: vlade nekih zemalja i dalje pomažu militantne skupine kako bi ostvarili neke političke ciljeve, misleći da će one stati na tome. Neće. Ove dvije priče upravo su dokaz tome. I u tome također leži jedna zastrašujuća činjenica: da je često ono protiv čega se svijet bori, taj isti svijet, malo ranije, sam stvorio.
Iako je Faridina priča na nekim dijelovima prilično zastrašujuća i prikazuje strašni splet sudbina koje su zadesile zarobljenice ISIS-a, ona je ujedno i nadahnjujuća, zapanjujuća, potrebna. Ona je oružje kojim se protiv ovih terorista treba boriti: znanjem, ukazivanjem na ono što se događa, pozivanjem na akciju i osudu takvog čina, podizanjem svijesti o sudbinama još tisuća, još desetaka tisuća, djevojaka poput Faride koje negdje u ovom trenutku jednako pate i za čiju patnju svijet treba čuti.
Pročitajte Faridinu priču. Pustite da vas preplavi, razmišljajte o njoj. Suosjećajte s Faridom, divite se njenoj hrabrosti i pričajte o njenoj priči drugima. Ova priča zaslužuje da je se čuje, jer unatoč svim groznim stvarima koje su joj se dogodile, Farida nam je pokazala i nešto sjajno: da je moguće pobijediti svoje otmičare, preživjeti i najstrašniji pakao i inspirirati druge da se tome nadaju i da u tome uspiju.
