Izdavač: Profil, 2016.
[eng. The marble collector]
Naslovni skupljač pikula Irac je po imenu Fergus Boggs. Fergus je tek jedan od mnogobrojne braće iz obitelji Boggs/Doyle, dječak koji se ni po čemu posebnom ne ističe, osim po svojoj ljubavi prema pikulanju i iznimnoj vještini u tom hobiju, u kojem mu nema ravnog. Ljubav prema malenim staklenim kuglicama Fergusa prati kroz čitav život, no, kako odrasta, Fergus tu ljubav nauči skrivati, ne bi li se uklopio u sliku društveno prihvatljivog 'normalnog odraslog čovjeka'.
Sabrina Boggs Fergusova je kći. Sabrina je odana supruga i majka, posve posvećena toj svojoj ulozi i brizi za svoje sinove, i posve povučena u sebe, ne dajući drugima da uistinu do nje dopru, čak ni vlastitoj obitelji. Kad joj otac doživi moždani udar, koji uzrokuje da zaboravi neke dijelove svog života, Sabrina na sebe preuzme i brigu o njemu. Baveći se očevim stvarima koje je netko dostavio u dom za starije i nemoćne u kojem Fergus boravi, Sabrina naiđe na brižno spremljene kutije pikula, popraćene iscrpnim registrom svake pikule u toj novootkrivenoj zbirci. Uspoređujući registar s pikulama, Sabrina otkrije da neke nedostaju, a, kako ne može oca, zbog njegove demencije, pitati o tome, ona im odluči sama ući u trag. Tragajući za nestalim pikulama, Sabrina otkriva tajnu ljubav prema pikulanju koju je njen otac tako brižno skrivao sve do sada, a otkrije i još neke obiteljske tajne, koje će joj pokazati kako je ona sama puno sličnija ocu no što je do sada mislila...
Ova topla ljudska priča, puna emocija, prikazuje Ceceliju Ahern u njenom najboljem izdanju. Pisana njenim prepoznatljivim stilom, i ova je priča jedna od Cecelijinih predivnih 'modernih bajki', kako njene romane često vole nazivati. Ja bih ih radije nazvala 'stvarnim bajkama', jer, iako su sve Cecelijine priče u nekoj mjeri doista bajkovite, one su istovremeno i neporecivo stvarne: govore o stvarnim ljudima, sa svim njihovim vrlinama i manama, njihovim težnjama i željama, stvarnim problemima i preprekama sa kojima se ti likovi susreću, zbog čega se s njima lako poistovjetiti, suosjećati s njima i biti im suputnik na njihovom životnom putu, kamo god taj put vodio.
I u ovom romanu imamo baš takve likove: oca i kći, oboje šutljive introverte, nesklone dijeliti svoje najdublje emocije s drugima; naizgled hladne, nezainteresirane osobe, koje su u biti puno puno više od onog što drugima daju naslutiti na svojoj površini.
Fergus je netko tko je cijelog svog života samo htio nekamo pripadati, nekome dati cijelog sebe. Nažalost, gruba stvarnost i propuštene prilike u tome su ga, u velikom dijelu njegovog života, onemogućile. Fergus je naučio da, ukoliko se želi uklopiti u neku društveno prihvatljivu sliku odgovornog čovjeka, mora svoju najveću strast sakriti duboko u sebi i nastaviti glumiti ulogu koja mu je nametnuta. S Fergusovim se problemom svatko od nas vjerojatno koji put susreo, svaki put kada bi netko neki naš hobi ili neku našu strast ocijenio djetinjastim ili neprikladnim za sliku odrasle osobe u koju smo se trebali ukalupiti. No, stvar je u tome da ne bismo trebali skrivati ono što volimo, ma koliko zbog toga iskakali izvan naših 'kalupa', jer u suprotnom riskiramo biti nesretni i nepotpuni čitav život - a to je ono što Cecelia sjajno podcrtava u ovom romanu, ono što je napisano između njegovih redaka, ali se svejedno lako čita.
Sabrina je također lik u čijoj se koži lako zamisliti, a neki od nas su se u njoj već i našli. Sabrinin lik sjajno prikazuje način na koji okolina doživljava introvertne osobe - npr. kada Sabrinin muž inzistira na bračnom savjetovanju jer mu je teško 'pročitati je', jer nije dovoljno otvorena prema njemu. Sabrina nije namjerno povučena i uvučena u sebe, ona jednostavno jest takva. Ta njena osobnost ju ponekad i ljuti, ali teško joj se othrvati. Nije jednostavno promijeniti se i othrvati starim navikama i rutini svakodnevnog života, koja nam ne dopušta da si uzmemo vremena za promišljanje o samima sebi. Čitavo vrijeme dok se njom družimo, vidimo koliko se Sabrina trudi opustiti, promijeniti, koliko je frustrirana sama sobom jer ne može biti drugačija. Postoje milijuni ljudi sličnih Sabrini, a čitanje o njezinim naporima da svlada svoje prepreke na neki način podiže svijest o tome kroz što svi oni moraju prolaziti.
U ovom romanu skrivaju se zapravo dvije priče: Sabrinina i Fergusova. One su naizmjence ispričane i naizmjence nam otkrivaju dijeliće prošlosti i sadašnjosti, kao i dijeliće dvaju života, oca i kćeri, koji su povezaniji i sličniji no što se isprva moglo naslutiti. Volim priče ispričane na taj način, volim postpuno otkrivati uzroke i posljedice pomiješane u vremenu i skupljati dijelove životnih priča likova, koje je nalik Fergusovom skupljanju pikula: svaki otkriveni dijelić drugačiji je, poseban i sadrži neku drugu dragu uspomenu.
Posebna posebnost ove priče su pikule. Pikule će svakoga od nas, vjerujem, vratiti na trenutak u djetinjstvo i podsjetiti nas na šarene kuglice s kojima smo se i sami svojedobno igrali. Ja svakako jesam, premda mi nisu bile ni približno tako zanimljive kao Fergusu, zbog čega mi je sada čak nekako i žao, sada kada sam toliko naučila o pikulama i vidjela koliko mogu biti fascinantne. Pikule su ovdje poput nekog dodatnog lika - čuvara uspomena, možda, ili dragog prijatelja iz djetinjstva od kojeg se nikada ne želiš rastati.
Volim romane Cecelije Ahern, a ovaj se smjestio među, po meni, njene najbolje. Više je stvaran nego bajkovit, ali tu bajkovitu notu svejedno posjeduje. Osvojila me priča o skupljaču pikula, mislim da je dirljiva, emotivna i ima tu sposobnost da dopre do čitatelja, što je sposobnost koju dijele svi Cecelijini romani. Ako volite Ceceliju, uopće ne sumnjam da ste i ovaj njen roman već stavili na listu za čitanje. Ako ju pak još niste čitali, od srca ju preporučam.
Sabrina Boggs Fergusova je kći. Sabrina je odana supruga i majka, posve posvećena toj svojoj ulozi i brizi za svoje sinove, i posve povučena u sebe, ne dajući drugima da uistinu do nje dopru, čak ni vlastitoj obitelji. Kad joj otac doživi moždani udar, koji uzrokuje da zaboravi neke dijelove svog života, Sabrina na sebe preuzme i brigu o njemu. Baveći se očevim stvarima koje je netko dostavio u dom za starije i nemoćne u kojem Fergus boravi, Sabrina naiđe na brižno spremljene kutije pikula, popraćene iscrpnim registrom svake pikule u toj novootkrivenoj zbirci. Uspoređujući registar s pikulama, Sabrina otkrije da neke nedostaju, a, kako ne može oca, zbog njegove demencije, pitati o tome, ona im odluči sama ući u trag. Tragajući za nestalim pikulama, Sabrina otkriva tajnu ljubav prema pikulanju koju je njen otac tako brižno skrivao sve do sada, a otkrije i još neke obiteljske tajne, koje će joj pokazati kako je ona sama puno sličnija ocu no što je do sada mislila...
Ova topla ljudska priča, puna emocija, prikazuje Ceceliju Ahern u njenom najboljem izdanju. Pisana njenim prepoznatljivim stilom, i ova je priča jedna od Cecelijinih predivnih 'modernih bajki', kako njene romane često vole nazivati. Ja bih ih radije nazvala 'stvarnim bajkama', jer, iako su sve Cecelijine priče u nekoj mjeri doista bajkovite, one su istovremeno i neporecivo stvarne: govore o stvarnim ljudima, sa svim njihovim vrlinama i manama, njihovim težnjama i željama, stvarnim problemima i preprekama sa kojima se ti likovi susreću, zbog čega se s njima lako poistovjetiti, suosjećati s njima i biti im suputnik na njihovom životnom putu, kamo god taj put vodio.
I u ovom romanu imamo baš takve likove: oca i kći, oboje šutljive introverte, nesklone dijeliti svoje najdublje emocije s drugima; naizgled hladne, nezainteresirane osobe, koje su u biti puno puno više od onog što drugima daju naslutiti na svojoj površini.
Fergus je netko tko je cijelog svog života samo htio nekamo pripadati, nekome dati cijelog sebe. Nažalost, gruba stvarnost i propuštene prilike u tome su ga, u velikom dijelu njegovog života, onemogućile. Fergus je naučio da, ukoliko se želi uklopiti u neku društveno prihvatljivu sliku odgovornog čovjeka, mora svoju najveću strast sakriti duboko u sebi i nastaviti glumiti ulogu koja mu je nametnuta. S Fergusovim se problemom svatko od nas vjerojatno koji put susreo, svaki put kada bi netko neki naš hobi ili neku našu strast ocijenio djetinjastim ili neprikladnim za sliku odrasle osobe u koju smo se trebali ukalupiti. No, stvar je u tome da ne bismo trebali skrivati ono što volimo, ma koliko zbog toga iskakali izvan naših 'kalupa', jer u suprotnom riskiramo biti nesretni i nepotpuni čitav život - a to je ono što Cecelia sjajno podcrtava u ovom romanu, ono što je napisano između njegovih redaka, ali se svejedno lako čita.
Sabrina je također lik u čijoj se koži lako zamisliti, a neki od nas su se u njoj već i našli. Sabrinin lik sjajno prikazuje način na koji okolina doživljava introvertne osobe - npr. kada Sabrinin muž inzistira na bračnom savjetovanju jer mu je teško 'pročitati je', jer nije dovoljno otvorena prema njemu. Sabrina nije namjerno povučena i uvučena u sebe, ona jednostavno jest takva. Ta njena osobnost ju ponekad i ljuti, ali teško joj se othrvati. Nije jednostavno promijeniti se i othrvati starim navikama i rutini svakodnevnog života, koja nam ne dopušta da si uzmemo vremena za promišljanje o samima sebi. Čitavo vrijeme dok se njom družimo, vidimo koliko se Sabrina trudi opustiti, promijeniti, koliko je frustrirana sama sobom jer ne može biti drugačija. Postoje milijuni ljudi sličnih Sabrini, a čitanje o njezinim naporima da svlada svoje prepreke na neki način podiže svijest o tome kroz što svi oni moraju prolaziti.
U ovom romanu skrivaju se zapravo dvije priče: Sabrinina i Fergusova. One su naizmjence ispričane i naizmjence nam otkrivaju dijeliće prošlosti i sadašnjosti, kao i dijeliće dvaju života, oca i kćeri, koji su povezaniji i sličniji no što se isprva moglo naslutiti. Volim priče ispričane na taj način, volim postpuno otkrivati uzroke i posljedice pomiješane u vremenu i skupljati dijelove životnih priča likova, koje je nalik Fergusovom skupljanju pikula: svaki otkriveni dijelić drugačiji je, poseban i sadrži neku drugu dragu uspomenu.
Posebna posebnost ove priče su pikule. Pikule će svakoga od nas, vjerujem, vratiti na trenutak u djetinjstvo i podsjetiti nas na šarene kuglice s kojima smo se i sami svojedobno igrali. Ja svakako jesam, premda mi nisu bile ni približno tako zanimljive kao Fergusu, zbog čega mi je sada čak nekako i žao, sada kada sam toliko naučila o pikulama i vidjela koliko mogu biti fascinantne. Pikule su ovdje poput nekog dodatnog lika - čuvara uspomena, možda, ili dragog prijatelja iz djetinjstva od kojeg se nikada ne želiš rastati.
Volim romane Cecelije Ahern, a ovaj se smjestio među, po meni, njene najbolje. Više je stvaran nego bajkovit, ali tu bajkovitu notu svejedno posjeduje. Osvojila me priča o skupljaču pikula, mislim da je dirljiva, emotivna i ima tu sposobnost da dopre do čitatelja, što je sposobnost koju dijele svi Cecelijini romani. Ako volite Ceceliju, uopće ne sumnjam da ste i ovaj njen roman već stavili na listu za čitanje. Ako ju pak još niste čitali, od srca ju preporučam.
