Izdavač: Fokus, 2018.
[šved. Björnstad]
"Jedne kasne večeri potkraj ožujka jedna je mlada osoba uzela
dvocijevku, otišla u šumu, prislonila pušku nekome na čelo i povukla
okidač.
Ova priča govori o tome kako je do toga došlo."
Dobrodošli u Medvedgrad - grad koji je, takoreći, svijet zaboravio, mali grad ni po čemu posebnom poznat niti uspješan, grad koji na rubu opstanka održava još jedino hokej i ljubav njegovih stanovnika prema tom sportu. Hokej je ono zbog čega se Medvegrad nekoć davno izdigao iz blata, ono po čemu je nekoć davno čak bio i slavan. Ali to već dugo vremena nije baš tako. Godine su sa sobom sve hokejaške uspjehe odnijele u zaborav, i Medvedgrad danas, takoreći, diše na škrge.
Njegova tvornica još je jedino mjesto koje zapošljava lokalno stanovništvo, ali u njoj radi sve manje i manje ljudi, sve više ih postaje nepotrebna radna snaga. Lokalne prodavaonice odavno je uništio dolazak supermarketa, opstaju još jedino prodavaonice sportske opreme (čitaj: hokejaške opreme) i opreme za ribolov. Jedina svijetla točka u svoj toj besperspektivnosti i čemeru hokejaški je klub Medvedgrad, odnosno njegova juniorska ekipa, koja je prvi put u dugo vremena izborila polufinale državnog prvenstva i ima šanse proći u finale, pa čak i osvojiti prvenstvo. A onda - samo je nebo granica!
"Hokej je samo blesava igra. Posvećujemo joj godinu za godinom, ne nadajući se da ćemo nešto dobiti zauzvrat. Gorimo, krvarimo i plačemo, potpuno svjesni da je najviše što nam taj sport može pružiti, nepojmljivo šturo i bezvrijedno, samo nekoliko izoliranih trenutaka transcendencije. I ništa više.
Ali, dovraga, od čega se drugoga život sastoji?"
Za klince koji igraju, osvojiti prvenstvo ostvarenje je sna - sna koji bi značio i buduću uspješnu karijeru u hokeju. Za sve ostale, osvajanje prvenstva znači, doslovno, sve: bolja budućnost, dolazak sponzora, gradnja hokejaške akademije, obnova klizališta, ulaganja u grad i pozicioniranje Medvedgrada na kartu bitnih mjesta u svijetu. Medvedgrad bi postao uspješan grad, grad u koji ljudi žele doći, a ne iz njega bježe, grad pobjednika, grad koji nešto znači. A sve što je potrebno da bi takav Medvedgrad zaživio je pobjeda u dvije utakmice.
No pressure.
Da bi Medvegrad pobijedio u ovim utakmicama, potrebni su mu dobri igrači. A, srećom, juniorska ekipa ove je godine i više no dobra - dečki su naprosto sjajni! Sasvim je sigurno da će ostvariti snove svoga grada. Grad naprosto odiše zajedništvom i timskim duhom.
A onda jedan od ključnih igrača juniorske momčadi počini zločin. I tu grad počinje pokazivati svoje pravo lice.
Jer, vidite, zločin je zločin. Nema veze tko ga je počinio, ta osoba mora za njega odgovarati. Ali, kada se radi o nekome tko je bitan za zajednicu, o 'zlatnom dečku' hokejaške ekipe, ljudi su skloni progledati mu kroz prste i opravdati njegove postupke do točke u kojoj će čak i posve zanijekati da je nešto uopće učinio. A time će ujedno pokazati i da ih za žrtvu, koja je također dio njihove zajednice i dio njihovog grada, uopće nije briga.
"Ne treba nam dugo da jedni druge uvjerimo kako čovjeka treba prestati doživljavati kao čovjeka. A kada dovoljno ljudi šuti dovoljno dugo, nekoliko glasova može stvoriti dojam da svi vrište."
Backman je u ovom romanu fantastično portretirao čitavu jednu zajednicu ljudi, s tim da je svoj fokus namjerno stavio na one koji se u tu zajednicu ne uklapaju.
"Ana je bila tornado. Oštri klin sa sto lica u zajednici u kojoj se od tebe očekivalo da s lakoćom uđeš u okrugle rupe."
Ovaj roman čini čitav splet živopisnih likova, od kojih ćete neke zavoljeti odmah, neke nikada, a neke ćete prvo neko vrijeme mrziti, pa onda berzerezvno zavoljeti i obrnuto. A dok se svi ovi likovi međusobno bore za i oko hokeja, njihov grad kao da stoji sa strane i igra ulogu još jednog, dodatnog, lika - onog koji utjelovljuje sve vrline i mane jedne male, zatvorene zajednice.
Backmanov Medvedgrad me i prečesto podsjetio na bilo koji grad, bilo koju sredinu u Hrvatskoj. I ovdje si ljudi rado vole mazati oči jednokratnim sportskim uspjesima, da ne bi vidjeli kako ništa drugo oko njih u njihovoj zemlji ne valja. Tvornica je tako malo da ih se jedva i sjećamo, onih par koje još opstaju jedva se drže, ljudi masovno odlaze, svakog dana sve više njih, a jedino vrijeme u kojem se oni koji su ostali uspiju ujediniti je kada se treba okupiti i proslaviti neki sportski uspjeh. Samo što ti uspjesi nama sa sobom ne donesu i sve ono čemu se nadaju građani Medvedgrada - potraju koji trenutak, izgore i kao da ih nikada nije ni bilo. A nas ostave na istom mjestu, s istim problemima.
[SPOILER ALERT!: U idućih nekoliko odlomaka nalazi se određeni spoiler, pa ako ne želite na njega naletjeti, preskočite dio i nastavite čitati kod END SPOILER ALERT]
Ova priča govori o tome kako je do toga došlo."
Dobrodošli u Medvedgrad - grad koji je, takoreći, svijet zaboravio, mali grad ni po čemu posebnom poznat niti uspješan, grad koji na rubu opstanka održava još jedino hokej i ljubav njegovih stanovnika prema tom sportu. Hokej je ono zbog čega se Medvegrad nekoć davno izdigao iz blata, ono po čemu je nekoć davno čak bio i slavan. Ali to već dugo vremena nije baš tako. Godine su sa sobom sve hokejaške uspjehe odnijele u zaborav, i Medvedgrad danas, takoreći, diše na škrge.
Njegova tvornica još je jedino mjesto koje zapošljava lokalno stanovništvo, ali u njoj radi sve manje i manje ljudi, sve više ih postaje nepotrebna radna snaga. Lokalne prodavaonice odavno je uništio dolazak supermarketa, opstaju još jedino prodavaonice sportske opreme (čitaj: hokejaške opreme) i opreme za ribolov. Jedina svijetla točka u svoj toj besperspektivnosti i čemeru hokejaški je klub Medvedgrad, odnosno njegova juniorska ekipa, koja je prvi put u dugo vremena izborila polufinale državnog prvenstva i ima šanse proći u finale, pa čak i osvojiti prvenstvo. A onda - samo je nebo granica!
"Hokej je samo blesava igra. Posvećujemo joj godinu za godinom, ne nadajući se da ćemo nešto dobiti zauzvrat. Gorimo, krvarimo i plačemo, potpuno svjesni da je najviše što nam taj sport može pružiti, nepojmljivo šturo i bezvrijedno, samo nekoliko izoliranih trenutaka transcendencije. I ništa više.
Ali, dovraga, od čega se drugoga život sastoji?"
Za klince koji igraju, osvojiti prvenstvo ostvarenje je sna - sna koji bi značio i buduću uspješnu karijeru u hokeju. Za sve ostale, osvajanje prvenstva znači, doslovno, sve: bolja budućnost, dolazak sponzora, gradnja hokejaške akademije, obnova klizališta, ulaganja u grad i pozicioniranje Medvedgrada na kartu bitnih mjesta u svijetu. Medvedgrad bi postao uspješan grad, grad u koji ljudi žele doći, a ne iz njega bježe, grad pobjednika, grad koji nešto znači. A sve što je potrebno da bi takav Medvedgrad zaživio je pobjeda u dvije utakmice.
No pressure.
Da bi Medvegrad pobijedio u ovim utakmicama, potrebni su mu dobri igrači. A, srećom, juniorska ekipa ove je godine i više no dobra - dečki su naprosto sjajni! Sasvim je sigurno da će ostvariti snove svoga grada. Grad naprosto odiše zajedništvom i timskim duhom.
A onda jedan od ključnih igrača juniorske momčadi počini zločin. I tu grad počinje pokazivati svoje pravo lice.
Jer, vidite, zločin je zločin. Nema veze tko ga je počinio, ta osoba mora za njega odgovarati. Ali, kada se radi o nekome tko je bitan za zajednicu, o 'zlatnom dečku' hokejaške ekipe, ljudi su skloni progledati mu kroz prste i opravdati njegove postupke do točke u kojoj će čak i posve zanijekati da je nešto uopće učinio. A time će ujedno pokazati i da ih za žrtvu, koja je također dio njihove zajednice i dio njihovog grada, uopće nije briga.
"Ne treba nam dugo da jedni druge uvjerimo kako čovjeka treba prestati doživljavati kao čovjeka. A kada dovoljno ljudi šuti dovoljno dugo, nekoliko glasova može stvoriti dojam da svi vrište."
Backman je u ovom romanu fantastično portretirao čitavu jednu zajednicu ljudi, s tim da je svoj fokus namjerno stavio na one koji se u tu zajednicu ne uklapaju.
"Ana je bila tornado. Oštri klin sa sto lica u zajednici u kojoj se od tebe očekivalo da s lakoćom uđeš u okrugle rupe."
Ovaj roman čini čitav splet živopisnih likova, od kojih ćete neke zavoljeti odmah, neke nikada, a neke ćete prvo neko vrijeme mrziti, pa onda berzerezvno zavoljeti i obrnuto. A dok se svi ovi likovi međusobno bore za i oko hokeja, njihov grad kao da stoji sa strane i igra ulogu još jednog, dodatnog, lika - onog koji utjelovljuje sve vrline i mane jedne male, zatvorene zajednice.
Backmanov Medvedgrad me i prečesto podsjetio na bilo koji grad, bilo koju sredinu u Hrvatskoj. I ovdje si ljudi rado vole mazati oči jednokratnim sportskim uspjesima, da ne bi vidjeli kako ništa drugo oko njih u njihovoj zemlji ne valja. Tvornica je tako malo da ih se jedva i sjećamo, onih par koje još opstaju jedva se drže, ljudi masovno odlaze, svakog dana sve više njih, a jedino vrijeme u kojem se oni koji su ostali uspiju ujediniti je kada se treba okupiti i proslaviti neki sportski uspjeh. Samo što ti uspjesi nama sa sobom ne donesu i sve ono čemu se nadaju građani Medvedgrada - potraju koji trenutak, izgore i kao da ih nikada nije ni bilo. A nas ostave na istom mjestu, s istim problemima.
[SPOILER ALERT!: U idućih nekoliko odlomaka nalazi se određeni spoiler, pa ako ne želite na njega naletjeti, preskočite dio i nastavite čitati kod END SPOILER ALERT]
Osim
što je slikovito prikazao i jedan grad i raznoliki splet sjajno
okarakteriziranih likova unutar tog grada, Backman je u ovom romanu
sjajno iznio i kritiku društva, pogotovo u dijelu u kojem opisuje kako
se javnost, institucije i sami ljudi u nekoj zajednici odnose prema
zločinu silovanja. Vidjeli ste to na tisuće puta i sami: žrtva mora
proći kroz pakao kako bi dokazala da se zločin stvarno i dogodio, mora
se nositi s nevjericom, podbacivanjima, upiranjima prstom,
omalovažavanjem, pa nerijetko i osudama društva. Jer se krivo obukla,
jer se krivo ponašala, jer ovo, jer ono. I fascinantno je koliko je malo
potrebno da ljudi, umjesto počinitelja, počnu kriviti žrtvu.
"Riječi su male stvari. Nitko njima ne misli ništa loše.
Zato nitko ne pita što je dječak učinio. Ali čim djevojka počne govoriti, prekidaju je s pitanjima o tome što je ona učinila. Je li se popela stubama ispred ili iza njega? Je li na krevet legla svojevoljno ili je na to bila prisiljena? Je li si sama raskopčala košulju? Je li ga poljubila? Ne? Je li mu onda uzvratila poljubac? Je li pila alkohol? Je li pušila marihuanu? Je li rekla ne? Je li mu to jasno dala do znanja? Je li dovoljno glasno vrištala? Je li se dovoljno snažno opirala?"
"Moraju prikupiti sve informacije, kažu dok postavljaju isto pitanje deset puta na različite načine, kako bi provjerili hoće li ona promijeniti odgovore. Ovo je ozbiljna optužba, podsjećaju je, kao da je problem zapravo u optužbi."
A kada je ta optužba usmjerena prema 'zlatnom dečku' zajednice, od usmjeravanja krivnje na žrtvu do čiste i nepatvorene mržnje potrebno je još manje.
"Mržnja može biti jako poticajna emocija. Svijet postaje mnogo razumljiviji i mnogo manje strašan kad sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Da biste najlakše ujedinili grupu ljudi, ne treba vam ljubav, jer ljubav je teška. Ona je zahtjevna. Mržnja je jednostavna."
Backman je naprosto sjajno opisao ono što se dogodi svakoj ženi koja nekoga optuži za silovanje.
"Tako kad stigne noć, a istine se prošire, nitko u Medvedgradu na svojim mobitelima ili računalima ne tipka 'Maya', pišu 'M'. Ili 'mlada žena'. Ili 'drolja'. Nitko ne priča o 'silovanju', svi pričaju o 'navodima'. Ili 'lažima'. Počne od 'ništa se nije dogodilo', dođe na 'ako se išta i dogodilo, bilo je sporazumno', i eskalira do 'ako i nije bilo sporazumno, može kriviti jedino samu sebe; što je mislila da će se dogoditi ako se napije i ode s njim u njegovu sobu?'. Počne sa 'željela je to' i završi sa 'zaslužila je to'."
Ljudi vole dijeliti vlastitu pravdu, koja se manje tiče onoga što se stvarno dogodilo, a više aktera u tom događaju. Ako je onaj koga optužuju voljeni član društva, koga briga ako je stvarno nešto i učinio? Koga briga za žrtvu? Osim toga, sigurno je nešto učinila da ga na to natjera. Za njega će cijela stvar postati samo neugodnost kroz koju će morati proći, dok će za nju to biti noćna mora koja nikada neće posve završiti.
"Za počinitelja, silovanje traje samo nekoliko minuta. Za žrtvu, ono nikad ne prestaje."
[END SPOILER ALERT]
"Riječi su male stvari. Nitko njima ne misli ništa loše.
Zato nitko ne pita što je dječak učinio. Ali čim djevojka počne govoriti, prekidaju je s pitanjima o tome što je ona učinila. Je li se popela stubama ispred ili iza njega? Je li na krevet legla svojevoljno ili je na to bila prisiljena? Je li si sama raskopčala košulju? Je li ga poljubila? Ne? Je li mu onda uzvratila poljubac? Je li pila alkohol? Je li pušila marihuanu? Je li rekla ne? Je li mu to jasno dala do znanja? Je li dovoljno glasno vrištala? Je li se dovoljno snažno opirala?"
"Moraju prikupiti sve informacije, kažu dok postavljaju isto pitanje deset puta na različite načine, kako bi provjerili hoće li ona promijeniti odgovore. Ovo je ozbiljna optužba, podsjećaju je, kao da je problem zapravo u optužbi."
A kada je ta optužba usmjerena prema 'zlatnom dečku' zajednice, od usmjeravanja krivnje na žrtvu do čiste i nepatvorene mržnje potrebno je još manje.
"Mržnja može biti jako poticajna emocija. Svijet postaje mnogo razumljiviji i mnogo manje strašan kad sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Da biste najlakše ujedinili grupu ljudi, ne treba vam ljubav, jer ljubav je teška. Ona je zahtjevna. Mržnja je jednostavna."
Backman je naprosto sjajno opisao ono što se dogodi svakoj ženi koja nekoga optuži za silovanje.
"Tako kad stigne noć, a istine se prošire, nitko u Medvedgradu na svojim mobitelima ili računalima ne tipka 'Maya', pišu 'M'. Ili 'mlada žena'. Ili 'drolja'. Nitko ne priča o 'silovanju', svi pričaju o 'navodima'. Ili 'lažima'. Počne od 'ništa se nije dogodilo', dođe na 'ako se išta i dogodilo, bilo je sporazumno', i eskalira do 'ako i nije bilo sporazumno, može kriviti jedino samu sebe; što je mislila da će se dogoditi ako se napije i ode s njim u njegovu sobu?'. Počne sa 'željela je to' i završi sa 'zaslužila je to'."
Ljudi vole dijeliti vlastitu pravdu, koja se manje tiče onoga što se stvarno dogodilo, a više aktera u tom događaju. Ako je onaj koga optužuju voljeni član društva, koga briga ako je stvarno nešto i učinio? Koga briga za žrtvu? Osim toga, sigurno je nešto učinila da ga na to natjera. Za njega će cijela stvar postati samo neugodnost kroz koju će morati proći, dok će za nju to biti noćna mora koja nikada neće posve završiti.
"Za počinitelja, silovanje traje samo nekoliko minuta. Za žrtvu, ono nikad ne prestaje."
[END SPOILER ALERT]
Medvedgrad - grad šutljivih ljudi ispunjenih osjećajem srama - grad je koji će zločin njegovog 'zlatnog dečka' uzdrmati iz temelja. A kad sve to prođe, svi potresi i oluje tim događajem izazvani, napokon će se vidjeti tko je tko u ovom gradu, i kakva je kova. Neki će vas njegovi stanovnici posve iznenaditi, neki ogorčiti, neki razbjesniti. Ali nitko vas iz tog malog grada neće ostaviti ravnodušnima.
Baš kao Ove, te Elsa i njena bakica, Backmanovi likovi uvijek su na svoj način posebni, i ostaju s nama dugo nakon što se prestanemo s njima družiti. Ovi likovi nisu iznimka. A dobra vijest je da postoji i nastavak ovog romana, pa ćemo imati prilike još koji put izaći na led s Amatom, Benjijem, Bobom, Zachariasom, Anom i ostalima. Spomenula sam baš ovih pet jer su mi najdraži. <3 Pročitajte i otkrijte koji će biti vama!
_____________________
Kako do knjige: http://bit.ly/2VcwOq8
